Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Propast braće Horvata

46. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Propast braće Horvata

Istodobno kad i Tvrtko umre vranski prior Ivan Paližna.1 Sada ostade čitav ustanak hrvatski na brizi braće Ivana i Pavla Horvata. Oni su uspomeni kralja Karla Dračkoga ostali vjerni do smrti svoje. Zato i rade za stvar njegova sina Lađi slava Napuljskoga. Isprvice bijaše Ladislav premlad, a da bi mogao primiti baštinu očevu. Njegova je pak majka Margareta zazirala od Ugarske i Hrvatske, bojeći se, da joj ondje poput muža ne nastrada i jedinac sin. Uz to se Ladislav i u samom Napulju morao boriti za prijestolje svoje. No time nije napustio misao, da će jednom zavladati u Hrvatskoj. Ovu je misao podržavao biskup Pavao Horvat, koji je u tu svrhu više puta dolazio u Napulj. — Ladislav se iza dugih borba 11. svibnja 1390. okrunio za kralja napuljskoga. Doznavši pak za smrt svoga suparnika Stjepana Tvrtka, proglasi se Ladislav kraljem Hrvatske i Dalmacije. Valjda po uputi Pavla Horvata nastoji Ladislav, da za svoju stvar predobije moćnu obitelj Vukčić-Hrvatinić. Ovi su „knezovi Dolnjih Krajeva" (na gornjem Vrbasu) bili „veliki vojvode" kra­ljevstva bosanskoga. Hrvoju i Vuka, najstarija dva brata iz obitelji Vukčića-Hrvatinića, imenuje Ladislav 17. srpnja 1391. „banovima kraljevina Dalma­cije i Hrvatske."2 Glavnim pak namjesnikom svojim u čitavoj Hrvatskoj i Ugarskoj učini Ivana Horvata, bivšega bana mačvanskoga.3 Ivan Horvat nadje Ladislavu nekoliko novih pristaša, koji su dosele stajali uz nehaj­noga Sigismunda. Tako je Ladislav Napuljski g. 1391. i 1392. vršio kraljevsku vlast, dijeleći povelje i darovnice svojim privrženicima, pa i onima, koje htjede predobiti za sebe.4

Medjutim je Stjepana Tvrtka na prijestolju bosanskom naslijedio-njegov brat Stjepan Dabiša. Ovaj zavlada takodjer u Hrvatskoj i Dalmaciji. Spljećani ga u povelji od 27. siječnja 1392. zovu „kraljem Srbije, Bosne i Dalmacije."5 Grad Trogir daje sebi 25. travnja 1392. od kralja Stjepana Dabiše potvrditi stare svoje pravice i povlastice.6 Uz kralja Dabišu vrši u Hrvatskoj i Dalmaciji vlast ban Vuk Vukčić-Hrvatinić, koji izdaje naloge Spljetu, Trogiru, Klisu i Omišu.7 Ban Vuk priznaje svojim kraljem Dabišu, a ne Ladislava Napuljskoga. Dabiši se dapače g. 1391. skoro pokorio i grad Zadar, koji je 8. rujna 1392. izabrao bana Vuka Vukčića i njegova podbana Ivana Mišljenovića za svoje prave gradjane i gradske vijećnike.8 Ipak nije Dabiša naslijedio junački duh brata svoga, a još manje odlučnost njegovu. Napuljska pak stranka izgubi mnogo na ugledu, kada se g. 1393. doznalo, da se Ladislav hoće oženiti sa kćerkom sultana Bajazita, ne bi li — ma i turskom pomoću — Sigismunda zbacio sa prijestolja.9 Sigismund je poznavao slabost Stjepana Dabiše; zato odluči, da će se s njime poslužiti u borbi protiv ustaša hrvatskih. U tu svrhu već g. 1392. poruči Dabiši, da se želi s njime pomiriti. Ova se ponuda dopade kralju bosanskomu. Dabiša je naime vidio, kako Turci već kucaju na vrata države njegove. Ne će mu dakle biti na odmet prijateljstvo kralja Sigismunda, kojega brat Većeslav vlada u Češkoj i Njemačkoj. — Poslije nužnih dogovora i priprava sastanu se (mjeseca srpnja g. 1393.) obadva kralja u Djakovu. Dabiša je u Djakovo doveo svoju ženu Jelenu i mnogo vlastele bosanske; Sigismunda pak dopratiše dostojanstvenici i velikaši ugarski. Kraljevi se sporazumješe ovako: Sigismund priznade Dabišu zakonitim kraljem bosan­skim. Dabiši ostaje čitava Bosna s onim dijelovima Hrvatske i Dalmacijer što ih je osvojio Stjepan Tvrtko; no zato se morade obvezati, da više ne će pomagati ustaše hrvatske. Poslije smrti Dabišine pripasti će Bosna poput Hrvatske i Dalmacije kralju Sigismundu kao „pravomu i zakonitomu, vladaru". U to ime Dabiša će već sada pozvati vlastelu bosansku, neka budu vjerna svomu budućemu kralju Sigismundu.1" Ovim je mirom Sigismund nadmudrio „miloga prijatelja" svoga. Da-bišinom se pozivu odazvaše mnogi velikaši bosanski. I vojvoda Hrvoje Vukčić-Hrvatinić pokori se 23. kolovoza 1393. kralju Sigismundu i kraljici Mariji, kao budućim vladarima svojim.11 No braća Horvati smatrahu od­sada kralja Dabišu izdajicom narodne stvari. Oni se kasnije dapače i zavade s njime. Nato uzme Dabiša snovati osvetu. Ivanu Horvatu da­rovao je kralj Stjepan Tvrtko god. 1390. grad Omiš na ušću rijeke Ce­tine; Dabiša pak 5. lipnja 1394. iz Sutjeske nalaže općinama na Braču, Hvaru i Korčuli, neka podju osvajati Omiš.12 Ovaj grad pade doista kon­cem lipnja u ruke Stjepana Dabiše. Braći Horvatima preostade još' jedna jedina zaštita. To bijaše grad Dobor na rijeci Bosni. Ovu su tvrdju oni (valjda g. 1387.) sagradili, da im služi kao ishodište za provaljivanje u Slavoniju. Ali već koncem kolo­voza 1394. prijedje preko Save kralj Sigismund s ovećom vojskom, u kojoj se nalazio takodjer Nikola Gorjanski, ban Hrvatske i Dalmacije. Sigismund osvoji i zapali grad Dobor; njegovi pak ljudi uhvate na bijegu braću Horvate i još neke prvake narodnoga pokreta hrvatskoga. Pun osvete počne se Sigismund vraćati u Ugarsku. Boraveći u Pečuhu, dade Ivana Horvata privezati konju za rep, te ga tako vući po ulicama gradskim. Poslije su krvnici — jošte živoga mučenika hrvatskoga — štipali usijanim kliještima, pa mu onda tijelo rasjekli na 4 komada. Pojedine dijelove tijela nesretnoga bana hrvatskoga dade Sigismund pribiti na gradska vrata u Pečuhu. Sa drugim sužnjima ode Sigismund dalje u Budim, gdje je na trgu sv. Jurja sudio strašan sud. Redomice dade pred sebe voditi velikaše i plemiće hrvatske. Od svakoga je tražio, da mu se pokloni i da moli za milost; ali nijedan nije toga htio učiniti. Zato su svi izgubili život. Tako pade 31 Hrvat. Sigismund je imao srca, da gleda to krvoproliće. Jedino je Pavlu Horvatu — kao svećeniku — poštedio život; no i njemu ne­staje traga.13 Dok se jošte Sigismund nalazio kod Dobora, dodje pred njega bo­sanski kralj Dabiša. Sigismund zatraži obnovu djakovačkog ugovora, ali uz dodatak, da se Dabiša odreče Hrvatske i Dalmacije. Dabiša morade na to pristati, da se ne zarati sa Sigismundom, koji je uza se imao već pripravljenu vojsku.14 Neko vrijeme iza toga podje hrvatski ban Nikola Gorjanski u južnu Hrvatsku. Pobijedivši bana Vuka Vukčića-Hrva-tinića kod grada Knina, zaposjedne Gorjanski čitavu Hrvatsku i Dal­maciju.15 Nato se Vuk Vukčić morade odreći banske časti, koja ostade jedinomu Nikoli Gorjanskomu.16

Prethodno poglavlje:	Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)	Sljedeće poglavlje:
Stjepan Tvrtko		Krvavi sabor u Križevcu