Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Ladislav Napuljski

48. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Ladislav Napuljski

Početkom g. 1398. provali u Bosnu turska vojska pod vodstvom Mahmut paše. Turci oplijene mnoga sela i gradove.1 Ova nesreća oslabi položaj kraljice Jelene. Protiv nje ustanu moćni veli­kaši, na čelu im Hrvoje Vukčić-Hrvatinić i njegov rodjak Sandalj Hranić, te Pavao Radenović.2 Velikaši skinu kraljicu Jelenu, a na prijestolje po­stave Stjepana Ostoju. Taj bijaše po svoj prilici nezakoniti sin kralja Stjepana Tvrtka.

Ova promjena u Bosni bijaše povreda djakovačkog ugovora, prema kojemu je kraljevsko prijestolje pripadalo Sigismund u. Zato i vidimo, da se kraij Sigismund sprema za rat. Najprije nastoji, da dodje do no­vaca, kojih mu je vazda manjkalo. U to ime založi na pr. Nikoli Franko-panu grad Ozalj sa čitavim kotarom za 17.000 dukata.3 Na proljeće g. 1398. ode Sigismund u Slavoniju, da osobno rukovodi ratne priprave. Nalazimo ga 16. ožujka u Djakovu, od 9. travnja do 16. svibnja u Iloku, 29. svibnja u Gorjanu, a od 2. do 9. lipnja u Požegi. Otvoreno prijeti kralj vojvodi Hrvoju, koga u pismu na Trogirane okrivljuje, da je sporazuman s Tur­cima.4 Sigismund je i provalu u Bosnu udesio tako, da će izravno udariti na Dolnje Krajeve, koji pripadaju Hrvoju. Rat započe u srpnju g. 1398. Sigismund dopre do srednjega toka rijeke Vrbasa. Ovdje ga je valjda junački Hrvoje razbio ili barem prestrašio, jer Sigismund brzo uzmiče u Slavoniju. Preko Grede, Moslavine i Čazme vrati se osramoćeni kralj u Ugarsku. Hrvoje pak osvoji čitavu dubičku županiju, koja je pripadala vranskomu prioru Mirku Bubeku. Ovaj važan trokut izmedju Une i Save ostade Hrvoju sve do godine 1402.5

Sigismund nije imao vremena, da opere sramotu svoju. Morade naime g. 1399. poći u Češku, da obrani vladu svoga brata Većeslava i da spasi ugled obitelji Luksemburg. U Češkoj ostade Sigismund i g. 1400., kad je Većeslav izgubio njemačko prijestolje. Za Sigismundove odsutnosti vlada Ugarskom palatin Detrik Bubek, a Hrvatskom, Dalmacijom i Slavonijom silni ban Nikola Gorjanski. Ipak se u to vrijeme skovala urota protiv Sigismunda. Velikaši nijesu mogli dulje podnašati zloporabe Sigismundove. On je naime u Ugarsku i Hrvatsku dovodio Nijemce, Poljake, Čehe i druge tudjince, pa im dijelio imanja i časti. Tako je primjerice grofu Her-manu Celjskomu 14. kolovoza 1397. darovao grad Varaždin, a 17. kolo­voza 1397. velika imanja Vinicu i Veliki Tabor.6 Sigismund je još na sa­boru u Temešvaru (29. rujna 1397.) svečano obećao, da tudjincima više ne će dijeliti kraljevska imanja, pa ni svjetovna ni duhovna dostojanstva.7 Ipak nije ostao vjeran obećanju svome. Herman Celjski dobio je opet 27. siječnja 1399. čitavu zagorsku župu, u kojoj bijahu tvrdje: Krapina, Lobor, Oštre, Belec, Trakošćan, Lepoglava, Kostel i Cesargrad.8 Uz to se Sigismund mnogima zamjerio velikom rasipnošću svojom; otkako pak postade udovac, okaljao se nebrojenim preljubima. Na čelo urotnika stupe: ostrogonski nadbiskup Ivan Kanižaj i palatin Detrik Bubek. — Kada se Sigismund vratio u Budim, udju urotnici 28. travnja 1401. u kraljevski dvor. Sigismund bude uhvaćen i zatvoren u Višegrad. Neki velikaši htje­doše kralja Sigismunda ubiti, kako je g. 1386. bio ubijen Karlo Drački. Od toga odvrati ih ban Nikola Gorjanski, koji odvede Sigismunda u svoj grad Sikloš, gdje ga je čuvao.9 Velikaši udare sada na mnoge tudjince, te ih protjeraju ili zarobe. No kada se počelo raspravljati o pitanju, tko će Sigismunda naslijediti, ne mogahu se urotnici složiti. Ipak je najviše izgleda imao Ladislav Napuljski. Za njega uze raditi papa Bonifacije IX. onako, kako je (upravo sto godina prije toga) papa Bonifacije VIII. radio za Karla Roberta. Po želji papinoj pristanu uz Ladislava Napuljskoga mnogi biskupi ugarski i hrvatski. U gradovima dalmatinskim počne za Ladislava raditi Hrvoje Vukčić, koji bijaše (još od g. 1391.) njegov gene­ralni vikar u Hrvatskoj i Dalmaciji. Protiv Ladislava Napuljskoga ustade svom odlučnošću ban Nikola Gorjanski. Ban se bojao, da će mu Ladislav oteti velika imanja, što ih je stekao upravo kao odlučan pristaša Sigis-mundov. Jednako je osjećao grof Herman Celjski. Uz njih pristanu tako­djer zagrebački biskup Eberhard i mačvanski ban Ivan Morović. Novcem, obećanjima i nagovaranjem sklone napokon Gorjanski u kolovozu 1401. većinu velikaša, da Sigismundu vrate prijestolje. Čim se Sigismund do­mogao slobode, odmah sazove sabor u Papu (kod Stolnoga Biograda), gdje 29. listopada 1401. oprosti svim protivnicima svojim.10 — Sigismund se osloboditeljima svojim pokazao zahvalnim. Gorjanskomu obeća godišnju nagradu od 1000 dukata. Uz to se zaruči sa 9-godišnjom Barbarom Celj­skom, mladjom kćerkom Hermana Celjskoga. Na proljeće g. 1402. bude Nikola Gorjanski imenovan i palatinom ugarskim mjesto Detrika Bukeka.11

Sigismund nije imao djece. Zato imenuje (16. kolovoza 1402.) svoga nećaka Albrehta IV. Habsburškoga nasljednikom svojim za slučaj, ako bi (Sigismund) umro bez muških potomaka.12 Sigismund prinudi i sabor u Požunu, da je 21. rujna 1402. vojvodi Albrehtu priznao nasljedstvo. Od hrvatskih velikaša potpisali su odnosnu ispravu: krbavski knezovi Ivan i Karlo, vranski prior Mirko Bubek, palatin Nikola Gorjanski i njegov brat Ivan, zagrebački biskup Eberhard Alben, spljetski nadbiskup Andrija, mač-vanski ban Ivan Morović, pa Nikola Tot od Susjedgrada, Andrija Hercog od Orahovice i Filip od Korogja.13 Dva dana iza toga proglasi Sigismund vojvodu Albrehta svojim namjesnikom u Ugarskoj.14 No čim se sabor razišao, pojavi se u Ugarskoj veliko nezadovoljstvo. Mnogi dostojanstve­nici i velikaši pristanu uz Ladislava Napuljskoga. Medjutim je u Hrvatskoj i Dalmaciji vojvoda Hrvoje Vukčić neumorno radio za Ladislava. U tome ga je radu pomagao njegov šurjak Ivan Nelipić, knez cetinski. U lipnju g. 1401. obeća Hrvoje zaštitu gradu Zadru, ako Zadrani „podignu zastavu prejasnoga kralja Ladislava". Za taj slučaj po­magat će Zadranima takodjer bosanski kralj Ostoja.15 Hrvoje pozove i druge dalmatinske gradove, neka ostave kralja Sigismunda. Trogirani od­govore 21. studenoga 1401., da će se pozivu odazvati, ako isto učine Zadar i Šibenik.16 Zadrani se izjave spremni, da priznaju kralja Ladislava Na­puljskoga, ali pod uvjetom, da im pripoji otok Pag i da im vrati prihod gradske tridesetnice, koji im je oteo kralj Sigismund.17 Medjutim se grad Spljet zavadio s Hrvojem. Spljećani zauzmu Hrvojev grad Omiš,18 našto Nelipić zaposjedne tvrdi Klis, odakle je zaprijetio Spljetu i Trogiru.19 Hrvoje i Nelipić napokon izradiše, da se gradovi Trogir i Šibenik 13. svibnja 1402. odmetnuše od Sigismunda. Toga dana dodjoše u Sinj po 3 odaslanika grada Trogira i Šibenika, da se dogovore s Hrvojem Vukčićem i s Ivanom Nelipićem. Ovi dadoše Trogiranima povelju, kojom im potvrdjuju stare povlastice.20 Jednaku povelju dobio je i grad Šibenik, komu potvrdiše i posjed nekih zemalja.21 Drugi su gradovi dalmatinski još kolebali. Zadar se odlučio tekar 27. kolovoza 1402., primivši sutradan u svoju luku ratno brodovlje, što ga je doveo maršal Vjekoslav Aldema-risco, koga je kralj Ladislav Napuljski 17. lipnja 1402. imenovao svojim namjesnikom u Ugarskoj, Hrvatskoj, Dalmaciji i Slavoniji.22 Aldemarisco podje 6. rujna 1402. opsjedati grad Vranu. Sa sobom je Aldemarisco poveo 300 Napuljaca i 400 Zadrana; njemu je u pomoć Hrvoje poslao 500 konjanika.23 Kada se 12. listopada predala Vrana, podje Aldemarisco 19. listopada opsjedati grad Ljubač kod Nina. Zauzevši ga 20. listopada, krene 25. listopada prema S pije tu.24 Ovaj grad bez otpora priznade Ladislava, našto Aldemarisco 6. siječnja 1403. potvrdi sloboštine grada Spljeta.23 Sigismundu se iznevjerio takodjer bogati Nikola Frankopan, sin osloboditelja kraljice Marije. Ladislav Napuljski nagradio je Nikolu Fran-kopana time, što mu je 26. siječnja 1403. darovao grad Okić s ogromnim imanjem.26 Istodobno je za Ladislava u Ugarskoj radio nadbiskup Kanižaj. Neki se biskupi i velikaši početkom g. 1403. u Velikom Varadinu sastanu i zavjere, da će mjesto Sigismunda postaviti na prijestolje Ladislava. U Slavoniji pristade uz Ladislava osobito niže plemstvo, koje se o tome izjavilo na saborima u Slatini i u Požegi.27 Ondje se pojavio takodjer Nikola Horvat. sin nesretnoga bana Ivana. Ipak je u Slavoniji jaka stranka Sigismundova, koju vode knezovi Blagajski, požeška vlastela Berislavići, braća Gorjanski, Ivan Morović i Pavao Zrinski. Zato je u Slavoniji na proljeće g. 1403. došlo do gradjanskoga rata, u kojem bude Ivan Morović teško ranjen, a imanja knezova Gorjanskih nemilo poharana. Novi Sigis-mundov ban Pavao Bisen (Bessenvo) provali u južnu Hrvatsku, ali ga ondje dočeka vranski prior Mirko Bubek, koji je takodjer pristao uz La­dislava Napuljskoga, te je vodio Hrvojine čete. Ban bude potučen i uhvaćen, pa odveden u Zadar, gdje ga Bubek predade Aldemariscu.28 Početkom g. 1403. pozovu Ladislava njegove pristaše, neka dodje u Hrvatsku. Ovomu se pozivu Ladislav odazove polovicom g. 1403. U Zadar doplovi 9. srpnja 12 velikih brodova napuljskih s vitezovima, plaćenicima, konjima i žitom. Sutradan stiže u Zadar vojvoda Hrvoje s Nelipićem i s mnogo vlastele bosanske. Kralj Ladislav dodje na 19. srpnja. Sa sobom je doveo barune i plemiće svoje. Gradjani ga primiše veoma lijepo. Dva dana iza kralja primaknu se Zadru nadbiskupi: ostrogonski i kaločki, biskupi: zagrebački, gjurski, njitranski i vesprimski, bivši palatin Bubek, te mnogi velikaši i plemići iz Ugarske i Hrvatske. Kralj im s napuljskom gospodom podje u susret do gradskih vratiju. Sutradan (22. srpnja) po­čelo se vijećati o načinu, kako valja obaviti krunisanje. Ladislav je tražio, neka ga krune u Zadru; ugarski pak dostojanstvenici predlagahu, neka Ladislav s njima podje u Stolni Biograd, gdje se krunišu kraljevi ugarski. No Ladislavu je pred očima lebdila sudbina nesretnoga oca njegova. On se u Stolnom Biogradu ne bi osjećao sigurnim, dočim kod Zadra ima za obranu 30 ratnih ladja. Posredovanjem papinog poslanika Angela Acciaiola bude napokon 30. srpnja 1403. odlučeno, da će se Ladislav kruniti u Zadru.29 Ladislava je 5. kolovoza 1403. u stolnoj crkvi zadarskoj okrunio ostrogonski nadbiskup Ivan Kanižaj. 0 krunisanju svome piše Ladisav još isti dan mletačkomu duždu Mihalju Stenu ovo: „Uz najveće odobravanje sviju i uz najsilnije oduševljenje primismo na glavu svetu krunu (diadem), u desnicu žezlo, a u ljevicu jabuku".80 To je zadnje krunisanje na zem­ljištu hrvatskom. Kakvom li se krunom krunio Ladislav Napuljski? Sigis­mund rado ističe, da se Ladislav nije krunio krunom sv. Stjepana.81 Ova se kruna čuvala u Višegradu, gdje ju Sigismund koncem kolovoza 1403. pokazuje velikašima i narodu, da dokaže nezakonitost krunisanja Ladislava Napuljskoga. Radi kratkoće vremena nije se mogla kruna dobaviti iz Na­pulja. Morahu se dakle krunidbeni rekviziti dobaviti iz kojega grada u Dalmaciji. Zvonimirova kruna i drugi krunidbeni znakovi čuvahu se po svoj prilici u Spljetu. Kralj Ladislav izrično kaže, da je kod krunisanja upotrebljena ne samo kruna, već i žezlo i jabuka. Isti krunidbeni znakovi upotrebljeni su god. 1076. prigodom krunisanja Dmitra Zvonimira. Ladislav se dakle u Zadru doduše krunio za hrvatskoga i ugarskoga kralja, ali vjerojatno hrvatskom krunom. Na tu misao dovodi nas činjenica, da Hrvati priznavaju Ladislava kraljem svojim, dočim ga još iste godine ostav­ljaju njegove pristaše u Ugarskoj. A možda bi se tako dala protumačiti i zagonetka, da iza toga nestaje svaki trag hrvatskoj kruni. Nije li ju plaš­ljivi Ladislav sa sobom odveo u Napulj? Ladislav je učvršćenje prijestolja svoga očekivao od požrtvovnosti pristaša svojih, odnosno od nesreće suparnika svoga. No Sigismunda je i nadalje pratila sreća. Njegovi privrženici (Nikola Gorjanski i Šćibor Šći-borić) brzo razbiju ustaške vojske i umire Ugarsku; Sigismund pak pro­glasi 8. listopada 1403. opću amnestiju (pomilovanje) za sve ugarske i hrvatske ustaše, koji mu se pokore do stanovitoga roka.32 Amnestiju pri­hvate mnogi velikaši, medju ostalima takodjer Detrik Bubek i braća Ka-nižaji.33 Manje je odziva Sigismund našao kod Ladislavovih pristaša u Slavoniji; zato im 4. i 6. studenoga oduže njihove posjede, pa ih razdijeli privrženicima svojim. Tom prigodom steče ban Ladislav Grdjevački gra­dove Vočin i Orahovicu. Ladislav Napuljski ostade u Hrvatskoj samo 3 mjeseca. U to je vri­jeme i vršio kraljevsku vlast. Tako je primjerice 6. kolovoza potvrdio povlastice gradu Spljetu, 16. kolovoza Šibeniku, 31. kolovoza Trogiru, a 14. kolovoza otoku Braču.34 No čim je doznao za nevjeru svojih privrženika u Ugarskoj, prestraši se i pomisli na povratak u Napulj. Mjeseca studenoga ode Ladislav iz Zadra put južne Italije.85 Kralj je po svoj prilici prije odlaska posjetio grad Trogir, gdje se 31. listopada 1403. čine pri­prave za njegov doček."6

Prethodno poglavlje:	Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)	Sljedeće poglavlje:
Krvavi sabor u Križevcu		Herceg Hrvoje