Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Ban Mikac i vojvoda Nelipić

39. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Ban Mikac i vojvoda Nelipić

Čim je kralj Karlo Roberto otišao iz Hrvatske, nastavi se gradjanski rat. Knezovi hrvatski protjeraju kraljevsku posadu iz Knina, a Nelipić se nastani u tome gradu, gdje su prije stanovali banovi hrvatski. Protiv Nelipića ustade Gjuro II. Šubić, brat Mladenov. Šubiću se pridruže Frankopani, grad Zadar i bosanski ban Stjepan Kotromanić. Naprotiv su Nelipiću pomagali krbavski kne­zovi Kurjakovići i Gjuro Mihovilović, knez od Livna, te gradovi Trogir i Šibenik. Šubić navali na Knin, ali bude (7. lipnja 1324.) potučen i zarob­ljen.1 Odsada je Neiipić u onom dijelu Hrvatske vladao gotovo neogra-čeno, kao nekad Pavao Šubić. jednako je knez Ivan Babonić iz Zrina gospodovao izmedju Kupe i Une, premda ga je kralj g. 1323. lišio banske časti. Sinovi njegova brata Stjepana dobiše prigodom diobe grad Steničnjak (današnji Sjeničak) s velikim dijelom Hrvatske (od rijeke Gline i Kupe sve do Kranjske). Sinove pak Radoslava Babonića zapade današnja sjeverozapadna Bosna (izmedju Save, Une, Sane i Vrbasa) sa gradom Blagajem, po kojem su dobili pridjevak „Blagajski'1. Kralj uvidi, da Hrvatsko] mora dati odlučnoga bana, koji će ondje uspostaviti vlast kraljevsku. Njegove nade nije ispunio Babonićev na­sljednik Nikola Amadejev. Kao „ban čitave Slavonije" podje Nikola mje­seca kolovoza godine 1323. s velikom vojskom Ugra i Kumana u južnu Hrvatsku, da primiri zavadjene velikaše i da obnovi ugled kraljevske vlasti. Ban je ondje na polju kod Krnića sazvao sabor hrvatski; ali čim se ban mjeseca rujna udaljio, odmah se hrvatski velikaši odmetnuše ispod kraljevske i banske vlasti.2 Naprotiv je sjeverna Hrvatska (tada već „Sla­vonija") priznavala bana Nikolu, koji je 18. siječnja godine 1324. održao sabor u Križevcu.3 Na proljeće godine 1325. imenuje kralj „banom či­tave Slavonije" svoga pouzdanika Mikca, rodom valjda Rusina iz sje­verne Ugarske. No Mikac se brzo uvjerio, da u Hrvatskoj ne će moći izvršiti namijenjenu mu zadaću, ako ne bude obnovljena nekadašnja ve­lika vlast banska. U tu svrhu izdade mu kralj Karlo Roberto 8. srpnja 1325. u Višegradu posebnu povelju, koja u izvatku glasi ovako: Mi smo iz pisma velemožnoga gospodina Mikca, Našega miloga i vjernoga bana čitave kraljevine Slavonije, razabrali, da je u toj kraljevini banska čast glede sudova, oblasti i prava veoma — dapače posve — umanjena izu­zecima, koje smo mi i predšasnici Naši podijelili malo ne svima plemicima u Slavoniji. No Mi želimo, da se banska čast uzveliča, pa da iz velemožnosti banske prosine uzvišenost kraljevska, kako to bi­jaše u davno doba. Zato po savjetu i privolom naših prelata (crkvenih dostojanstvenika) i velikaša opozivljemo i uništujemo sve one izuzetke . . . Podjedno odredjujemo, da pod banski sud potpadaju svi ljudi, koji stanuju u čitavoj banovini preko (t. j. južno od) Drave, bili oni plemeniti ili kakvog drugog dostojanstva, reda ili staleža. Nitko ne smije tužiti kod nadvornika ili palatina, kod suca kraljevskoga dvora ili kod kakvoga drugoga suca, već jedino kod tada postavljenog bana ili kod njegovih namjesnika u sudu. Ovi neka mjesto kralja i kraljevskom vlašću — po redovitoj oblasti svojoj — obi-latu pravdu kroje svima, kojima se nanese krivica ili koji se prituže.4 Ovim se proglasom ojačao ban Mikac. Sada on počne ozbiljno ra­diti oko toga, da u hrvatskim zemljama obnovi bansku moć, a po tom i ugled kraljev. Već za godinu dana postiže svrhu u sjevernoj Hrvatskoj. Ovdje je prevrtljivim Gisingovcima oduzeo njihova imanja u Podravini; nakon opsade zauze dapače i njihov grad Koprivnicu.5 Sva ova imanja dade kralj banu Mikcu, jer je nastojao, da ojača prijatelja svoga. Odsada pripadaju Mikcu gradovi: Koprivnica, Novigrad (podravski) i Prodavić (današnje Virje). Potomci Mikčevi dobiše i svoje ime .„Prodavić" po gradu Prodaviću. Banu se Mikcu dobre volje pokorio razban Ivan Babonić, koji odsada živi na kraljevskom dvoru kao visoki dvorski časnik (magister kraljičinih tavernika).6 Ljeti g. 1326. provali ban Mikac u južnu Hrvatsku, da i ondje us­postavi bansku čast. Nelipić je znao, da će Mikac najprije udariti na njega. Mlečani se pak bojanu, da će im ban oteti gradove Šibenik i Trogir; zato dozvole, da grad Trogir pomaže Nelipiću u borbi s Mikcom. Neli-piću se pridruže takodjer krbavski knezovi Kurjakovići i Juraj Mihovilović iz Livna.7 Naprotiv su banu Mikcu pomagali knezovi Frankopani i bo­sanski ban Stjepan Kotromanić.8 Uza sve to stiže Mikca tolik poraz, da je iz boja jedva iznio živu glavu. To priznaje sam ban Mikac u povelji, koju je 8. rujna 1326. izdao u Križevcu.9 Vojvoda Nelipić ostade i nadalje samostalan gospodar u Zagorju, a kne­zovi Šubići u Primorju južne Hrvatske. Ipak nije ondje bilo pravoga mira i reda. Time se opet okoristiše lukavi Mlečani. Gjuro Šubić pritisne god. 1327. grad Spljet, koji je nedavno Nelipića izabrao za kneza svoga. U nevolji svojoj stave se Spljećani (18. kolovoza 1327.) pod zaštitu mletačku, kako su to g. 1322. učinili Trogir i Šibenik.10 Za Spljetom povede se 6. siječnja 1329. grad Nin.11 Makarsko pak primorje (izmedju rijeke Cetine i Neretve) zauzme bosanski ban Stjepan Kotromanić. On je tu „kra­jinu" (nekadašnju „Neretvu") zajedno s Imotskim pridružio nedavno osvojenom Humu. Bosanski ban otkine od Hrvatske još tri župe, — Duvno, Livno i Glamoč, — od kojih učini novu oblast: „Završje" i!i „Zapadne strane". '- Tako se eto južna Hrvatska znatno umanjila. Ipak je u njoj i nadalje bjesnio gradjanski rat. Mletačka se naime republika neumorno brinula, da bude povoda trvenju medju knezovima hrvatskim. Isprvice se protiv Nelipića dižu bribirski knezovi Šubići. Kad je koncem g. 1330. umro Gjuro II. Šubić, naslijede ga njegova 3 sina, medju kojima se ističe Mladen III. Oni naslijede i očevu mržnju na Nelipića. Mladen je sa braćom svojom držao 3 grada: Skradin, Omiš i Klis. Još je živio i njegov stric Pavao I!., koji je g. 1322. pomagao neprijateljima svoga brata Mladena II. Držeći u svojoj vlasti gradove Bribir i Ostrovicu, ustane i Pavao II. Šubić protiv Nelipića i njegovih saveznika: Mlečana. Uza sve to bijaše jači Nelipić, koga su izdašno pomagali gradovi: Trogir, Spljet i Šibenik; ovi su gradovi 15. veljače 1332. sklopili obrambeni ugovor s Nelipićem.18 Mlečani su 2. travnja 1334. knezu u Šibeniku dali mnogo novaca u tu svrhu, neka Šubićima otme grad Skradin.14 Jednako su Mlečani 6. ožujka 1335. pomagali Hvaranima protiv Šubićeva grada Omiša.15 Ove namjere ne uspješe. No zato Nelipić otme Šubićima god. 1336. grad Ostrovicu. Nato lukavi Mlečani ostaviše Nelipića od straha, da ne bi suviše ojačao. Mlečani uzmu pomagati knezove Šubiće, te izrade, da im je Nelipić go­dine 1337. vratio ugrabljenu Ostrovicu. Nelipiću se godine 1338. izne­vjere i krbavski knezovi Kurjakovići, koje odmah nato stanu Mlečani ma­miti na svoju stranu. Bosanski ban Stjepan Kotromanić oženi g. 1338. svoga brata Vladislava s Jelenom, sestrom Mladena III. Šubića, premda bijahu rodjaci.16 I ta bračna sveza bijaše naperena protiv Nelipića. Na­pokon se proti njemu diže gotovo sve. Šubići dapače g. 1338. izjaviše, da se žele pomiriti s kraljem Karlom Robertom,17 nadajući se, da će tako lakše slomiti Nelipića. No junački Nelipić odbije iz Knina navale bana bosanskoga, a onda se obori na Šibenik i Trogir. U borbi sa Šibenikom pomagaše Nelipića njegov sinovac Konstantin, vlasnik nepreclobitne tvrdje Ključ (kod rijeke Krke). Tolike borbe napokon dodijaše.kralju Karlu Ro-bertu. On se odluči, da će osobno poći u Hrvatsku, da učini red. Zagre­bačkomu biskupu Ladislavu javlja kralj 28. ožujka 1340. iz Višegrada, da će u Hrvatsku putovati preko Zagreba.18 Vijest o kraljevu dolasku silno je uplašila republiku mletačku. Njeni providuri dobiše 12. kolovoza 1340. uputu, neka nastoje hrvatske velikaše združiti na otpor, ako kralj zbilja dodje u Hrvatsku.19 Ipak nije kralj pošao na ovaj put. Tako je gradjanski rat u južnoj Hrvatskoj potrajao sve do smrti Nelipićeve (u lipnju godine 1344). Bolje nije bilo ni u sjevernoj Hrvatskoj. Ovdje se g. 1327. protiv bana Mikca digoše sinovi (Gjuro, Ivan, Dioniz i Pavao) nekadašnjega bana Stjepana Babonića. Mikac udari na njihov grad Steničnjak i za­uzme ga, pa tako prisili braću na mir. Babonići mu ustupiše Steničnjak u zamjenu za Moslavinu.20 — Iza toga razvila se borba radi desetine, koju ne htjede plaćati narod u zagrebačkoj biskupiji. Ova je borba trajala 14 godina (1327.—1340.), a gdjekada se prometnula i u krvavu bunu.21 Kolo su vodili biskupovi podanici (predijaiiste) oko Ivanića, Dubrave i Čazme.22 Mikac je (po nalogu kralja Karla Roberta) pomagao biskupu Ladislavu (de Kobol), ali samo riječju i pismom.23 Naprotiv je drugim knezovima, plemićima, gradjanima i kmetovima prednjačio zlim primjerom, jer ne htjede davati desetinu od svojih posjeda, kako mu to u pismu od 14. lipnja 1329. predbacuje sam kralj.24 Ipak se borba svršila pobjedom zagrebačkoga biskupa, koga je izdašno pomagao kralj Karlo Roberto, te 0 tome pitanju 27. kolovoza 1340. objelodanio konačne svoje odluke.-'5 Ban Mikac redovito je boravio u Koprivnici i u Virju. Uz to je imao svoju palaču i u Zagrebu, i to na današnjem Strossmayerovom šetalištu. Blizu banove palače dade Karlo Roberto g. 1335. graditi takodjer kra­ljevski svoj dvor.'1 Kralj je Mikcu gotovo posvema prepustio vladanje u Hrvatskoj. To se vidi i odatle, što Karlo Roberto ne htjede postaviti posebnoga hercega hrvatskoga, premda je imao 3 sina: Ljudevita, Andriju i Stjepana. Supruga bana Mikca zvala se jelena, a bijaše rodjakinja na-puljskoga kralja Roberta, koji joj 5. svibnja 1337. doznačuje stalnu go­dišnju apanažu od 200 zlatnih forinti.27 Sam kralj nije dospio, da više puta dolazi u Hrvatsku, pa da izmiri zavadjene knezove. Karlo Roberto miješao se naime odviše u poslove tudjih država. Podjedno je nastojao, da svojoj djeci stekne što veće baštine. Srednjega svoga sina Andriju oženi g. 1333. šivanom, unukom i baštinicom napuljskoga kralja Roberta. Pošto je Karlo Roberto od g. 1320. bio oženjen s Jelisavom, sestrom poljskoga kra'.ja Kazimira, uze on raditi oko toga, da svomu prvorodjencu Ljudevitu namakne poljsku krunu. Uspjeh bijaše gotovo siguran, jer Kazimir nije imao djece. I doista sklone Kazimir poljske staleže, da su njegova nećaka Ljudevita 7. svibnja 1339. na državnom saboru u Krakovu proglasili prijestolonasljednikom poljskim. Nato podje Kazimir s poljskim biskupima i velikašima u Stolni Bio­grad, gdje ga 28. lipnja 1339. dočeka kralj Karlo Roberto. Ovdje bude potpisan ugovor, da poljsko prijestolje po Kažimirovoj smrti pripada Lju­devitu, koga prisutni Poljaci odmah priznaše budućim kraljem svojim.23

Prethodno poglavlje:	Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)	Sljedeće poglavlje:
Pavao i Mladen Šubić		Borbe za Knin i Zadar