Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Pavao i Mladen Šubić

38. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Pavao i Mladen Šubić

Može se reći, da je primorske Hrvate gotovo 40 godina predvodio Pavao Šubić. On se koncem 13. vijeka najbolje znao poslužiti borbama za prijestolje ugarsko-hrvatsko. Pavao naime steče bansku čast u Hrvatskoj i Dalmaciji kao naslj e dnu baštinu porodice svoje. Njemu pripada velik dio Hrvatske kao pravo vlasništvo. Najrađje stanuje u Skradinu, gdje rijeka Krka utječe u more, premda Šu-bići posjeduju i druge gradove, n. pr. Klis, Ostrovicu i Bribir. — Pavao je umio svoju vlast raširiti još većma. Pod kraj 13. vijeka prestade u Bosni vladati ban Stjepan Kotroman, zet srpskoga raskralja Stjepana Dragutina Vladarem bosanskim postade Pavao Šubić, koji već 7. travnja 1299. uze naslov „gospodin Bosne".1 Pavao je to doista i bio, jer po volji namješta banove bosanske. Onamo naime pošalje za bana svoga brata Mladena I., koji je prije toga bio 23 godine knez grada Spljeta. Mladen Šubić kao „ban bosanski" 11. lipnja 1302. daje spljetskim trgovcima do­zvolu, da slobodno trguju po njegovom „cijelom vladanju u Hrvatskoj i Bosni."- Kada su bogumili (godine 1304.) ubili bana Mladena I.,3 učini Pavao banom bosanskim svoga sina Mladena II. Ipak je Pavao i nadalje ostao vrhovnim gospodarem Bosne. U povelji, kojom je Pavao 21. veljače 1305. u zaštitu uzeo kneza Hrvatina od Dolnjih Krajeva (na rijeci Vrbasu), zove se Pavao „ban Hrvata i gospodin cijele Bosne".4 Vidi se dakle, da je Paviu Šubiću pripadala i sjevero-istočna Bosna, t. j. oblasti Usora i Soli, gdje je kralj Bela III. (IV.) uredio posebnu banovinu.

Tolika bijaše moć bana Pavla Subića, da je u južnoj Hrvatskoj vladao posve neograničeno. Pavao samo po imenu priznaje Karla Roberta kraljem svojim. Na krunisanje u Budim god. 1309. nije pošao osobno, već se dao zastupati po nadbiskupu spljetskomu. Pavao je mediutim došao i u rodbinstvo s Anžuvincima. Tako ga napuljski kralj Karlo II. g. 1305. zove „dragim rodjakom svojim".5 Isti Zadar, koji pripada republici mle­tačkoj, mora banu Paviu — a ne duždu — davati dvije trećine prihoda od izvoznine i uvoznine.'1 Zadrani su mrzili Mlečane, koji im oduzeše stare povlastice. Gradjani nijesu dapače sebi sami birali ni kneza, već bi im ga slao dužd mletački, iz Mletaka dobivao je Zadar i nadbiskupa svoga.7 Mlečani su još god. 1273. zabranili Zadranima ženidbene sveze s Hrvatima. Osim toga morahu Zadrani služiti u vojsci mletačkoj. Zato nastojahu, da se riješe Mlečana, pa da opet pripanu Hrvatskoj. U tu im svrhu dobro dodje, što se god. 1309. republika mletačka radi grada Fer-rare zavadila s papom Klementom V. Mlečani su ratovali s papom, koji ih udari crkvenim prokletstvom, te njihove podanike riješi prisege vjer­nosti. Sada je Zadranima kucnuo čas slobode. Već 6. ožujka 1311. plane u Zadru buna. Gradjani uhvate nametnutoga im kneza Mihajla Morosina i vijećnike njegove, a u tvrdji zadarskoj zarobe posadu mletačku. Zadrani se poklone kralju Karlu Robertu i zamole pomoć od bana Pavla Šubića. Ban Pavao pošalje Zadranima u pomoć vojsku, koju je vodio njegov sin Mladen.8 Karlo Roberto potvrdi (12. listopada 1311.) Zadranima stare pravice, napose pak pravo, da po volji svojoj biraju kneza.9 Prvim knezom svojim izaberu Zadrani bosanskoga bana Mladena 13. Mladen je već 21. listopada 1311. knez zadarski.10 Naravno da Mlečani nijesu pustili, da im izmakne Zadar. Pune dvije godine (1311.—1313.) trajahu borbe za taj grad.11 Medjutim u svibnju godine 1312. umre slavni ban Pavao Šubić.12 Za sobom je ostavio četiri sina: Mladena, Gjuru, Pavla i Grgura. Kao u pravoj vladarskoj dinastiji naslijedi Pavla na banskoj stolici njegov prvo-rodjeni sin Mladen. Već 23. lipnja 1312. zove se Mladen „ban Hrvata i Bosne i vječni knez zadarski."13 Nesreća bijaše za Mladena, što se upravo u to doba Mlečani izmiriše s papom. Tako je republika mogla više vojske dići na Zadar. U svoju službu uze republika 3000 Katalonaca pod vod­stvom Dalmasija. Katalonci dodjr u lipnju 1313. pred grad Nin, te se iskrcaju na otoku Viru. Odavle podjoše Katalonci pod Zadar. Ipak nijesu Katalonci mogli udariti na Zadar, jer je gradu u pomoć došao ban Mladen s hrvatskom vojskom. Obje vojske stajale su pred Zadrom 3 mjeseca, a da nije došlo do bitke.14 Lukavi Mlečani obećaju iznemoglim Zadranima velika prava. Republika ih prima više kao saveznike, nego ii kao poda­nike. Zadrani opet priznadu 23. rujna 1313. vrhovnu vlast mletačku.13 Mladen će i nadalje kao ban hrvatski dobivati lijep prihod od luke za­darske, ali se morade okaniti naslova „knez Zadra". Da bana Mladena odštete, primiše Mlečani njega i braću mu Pavla i Jurja, te njihove po­tomke 28. ožujka 1314. za svoje „časne gradjane i za prave Miečane".10

Mladen Šubić bijaše naobražen čovjek i junak od oka. Ipak nije mogao sebi pribaviti ugled, koji je uživao stari otac njegov. Mladenu su na časti zavidjali drugi velikaši hrvatski. S Frankopanima se Mladen za­vadio još g. 1314. radi grada jablanca.27 Dvije godine iza toga ustanu proti Mladenu krbavski knezovi Kurjakovići (t. j. Budislav, Pavao i Grgur, sinovi kneza Kurjaka) od plemena Gusić. Ovima se pridružio njihov šurjak: vojvoda Nelipić od plemena Svačić. Početkom god. 1317. dodje do rata, u kome je Mladen tražio vojsku od grada Trogira.18 Ovaj razdor dobro dodje republici mletačkoj. Ona se već unaprijed radovala, kako će osla­biti prevelika moć bribirskih knezova Šubića. Uz to se nadala i vlastitoj koristi. Ova se nada ispunila. Kada se od Mladena god. 1319. odmetnuo grad Šibenik, pruže mu lukavi Mlečani pomoć s morske strane. Uzalud je Mladen 7. siječnja 1320. zamolio Mlečane, neka ne rade protiv njega, koji je gradjanin mletački.19 Zahvalni Šibenčani stupe u zaštitu mletačku, te 15. ožujka 1322. polože prisegu vjernosti republici mletačkoj, a gradske ključeve predadu zastupniku dužda mletačkoga.20 Odsada će republika svake druge godine slati svoga gradjanina za kneza Šibenčanima, koji će tobože i nadalje priznavati kralja Karla Roberta.'-1 Mlečani su nastojali, da premame i grad Trogir, koji se god. 1322. zavadio sa banom Mla­denom. Trogirani se još početkom god. 1322. izmiriše sa svojim davnim neprijateljima Šibenčanima, a 14. svibnja 1322. prisegoše vjernost republici mletačkoj.22 Preko Trogirana zavedu Mlečani i Pavla II. Šubića, rodjenoga brata Mladenova. Pavao se pomamio za banskom čašću, koju mu Trogirani obećaše ishoditi. Radi toga stupi (24. travnja 1322.) u kolo neprijatelja Mladenovih, pa Trogiranima obeća, da će najdulje do Petrova dići vojsku na Mladena. -:i Pod jesen god. 1322. dodje u današnjoj Dalmaciji do velikoga gradjanskoga rata. Mladenu je pomagao jedino njegov brat Gjuro II., go­spodar Klisa i Omiša, a „knez grada Spljeta". Protivnicima se pak Mlade-novim pridruže: bosanski ban Stjepan Kotromanić, sin bivšega bana Stjepana Kotromana, te bogati velikaš Ivan Babonić, „ban čitave Slavo­nije", koji je u tome banstvu naslijedio svoga brata Stjepana (god. 1310. do 1316.). Opet dakle udaraju Hrvati na Hrvate! Babonić postade vodjom kopnene vojske. On pobijedi bana Mladena u otvorenoj bici kod Bliske.24 Mladen pobjegne u Poljicu kod Omiša, odakle se zakloni u nepredobitan Klis, dakle k svome bratu Gjuri. Za to vrijeme navale Trogirani i Šiben­čani pomoću mletačkih iadja na Skradin i Omiš, te poharaju ova dva grada Šubićeva.13 Karla Roberta nije bilo u Hrvatskoj, otkako je postao kraljem ugar­skim. Mnogo mu posla zadavahu velikaši ugarski, a osobito silni i ne­savladivi Matija Trenčinski. Istom kad je Matija 18. ožujka 1321. umro, svrati kralj opet svoj pogled na Hrvatsku. Pod jesen g. 1322. sastavi li­jepu vojsku (20.000 ljudi), pa ode u južnu Hrvatsku. Kralj je očito dola­zio s namjerom, da pokori bana Mladena. To se vidi već po tomu, što je i ban Babonić udario na Mladena „po nalogu g. kralja". Osim toga ne spominje kralj Karlo Roberto nikada u svojim listinama bana Mladena medju drugim dostojanstvenicima; po tomu se zaključuje, da kralj nije ni priznavao nezavisno vladanje Mladenovo.20 Mladen se ipak nadao, da mu kralj dolazi u pomoć. Ta otac je Mladenov nekada pomogao Karlu Robertu do prijestolja hrvatskoga! Kada se kralj primicao Kninu, podje mu u susret Mladenov brat Gjuro, da mu razjasni tužne prilike u Hrvat­skoj. Početkom listopada god. 1322. dodje kralj u Knin, gdje je držao, sabor hrvatski. Tom prilikom nagradio je kralj neprijatelje Mladenove. Kralj je naime 8. listopada 1322. u Kninu potvrdio povlastice gradova Trogira i Šibenika, te posjede Fridrika Frankopana i (11. list.) vojvode Ne-lipića.27 U Knin sa osobno zaputi i ban Mladen. Išao je sasvim po­uzdano. Ta on ide u posjete Karlu Robertu, koji je prije 22 godine duže vremena boravio kao gost u kući -Mladenova oca: Pavla Šubića. A kako mu je sada kralj vratio nekad uživano gostoljublje i zaštitu? Kralj ga je zarobio i sa sobom odveo u Ugarsku,-8 da sebi s puta ukloni jedinoga još čovjeka, koji bi mu mogao smetati osobitim povlasticama svojim! Iza Mladena ostadoše u Hrvatskoj doduše i nadalje njegova braća; ali odsada nijesu knezovi Subići veći od drugih velikaša hrvatskih. Mladen je na kraljevu dvoru živio kao slobodan čovjek, te je god. 1326. svoju kćer Katarinu udao za šleskoga kneza Boleslava III. u Vratislavi.211 U po­velji od god. 1343. spominje se Mladen Šubić kao nedavno umrli velikaš. Kralj se kući vraćao preko Zagreba, gdje ga vidimo već 14. listo­pada 1322.:!0 Da se banom hrvatskim ne proglasi koji od braće Mlade­nove. smatrajući i nadalje ovu čast „nasljednom", imenuje kralj Ivana Babonića takodjer banom Hrvatske i Dalmacije. Zato se Ivan Babonić 16. listopada 1322. zove „banom cijele Slavonije, Hrvatske i Dalmacije".111 Knezovi Šubići nijesu više ni gospodari Bosne, gdje od god. 1322. bez njihova pokroviteljstva vlada ban Stjepan Kotromanić. Tako se posvema prevario Pavao II. Šubić, koji se nadao, da će u časti i vlasti naslijediti svoga brata Mladena.

Prethodno poglavlje:	Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)	Sljedeće poglavlje:
Hrvatska odijeljena od Ugarske		Ban Mikac i vojvoda Nelipić