Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Borbe za Knin i Zadar

40. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Borbe za Knin i Zadar

Karlo Roberto umre 16. srpnja 1342. u Višegradu, gdje je najvolio stanovati; pokopan bude u Stolnom Biogradu. Karla Roberta naslijedi njegov sin Ljudevit, koji još nije navršio ni 17 godina. Ljudevit se g. 1345. zaruči s Margaretom, kćerkom češkoga kra­ljevića Karla, koji je kasnije (g. 1346.—1378.) bio i car njemački. Hrvat­skom je isprvice upravljao sijedi ban Mikac. No već god. 1343. umre Mikac, ostavivši 5 sinova: Stjepana, Akuša, Ladislava, Loranda i Nikolu.1 Nato je Ljudevit banom hrvatskim imenovao Nikolu, gospodara grada Dolnje Lendave. Nikola se prviput kao „ban čitave Slavonije" zove u pismu kralja Ljudevita od 25. svibnja 1343.- Pošto je taj Nikola bio sin nekadašnjega bana Stjepana, zvao se takodjer „Banić" (magjarski: „Banffy"). Nikolu Banica zapade zadaća, da u južnoj Hrvatskoj obnovi kraljevsku vlast. Ljudevitu se naime činilo, da bi sada — iza smrti Nelipićeve — mogao izvesti ono, čega se toliko plašio otac njegov.

U rujnu g. 1344. provali ban Nikola sa 4000 vojnika u južnu Hr­vatsku. Znalo se, da će najprije doći pred Knin, gdje stoluje Nelipićeva udovica Vladi slava (od plemena Gusić) s nejakim svojim sinom Iva­nom. Ova vijest uplaši republiku mletačku, jer bi iza pada Knina mogao ban redomice zauzeti mletačke gradove u Dalmaciji. Zato republika već 28. lipnja 1344. zapovijeda Šibeniku, Spljetu i Trogiru, — a 20. srpnja takodjer Zadru, Ninu, Rabu, Hvaru i Braču, — neka pomognu Vladislavi, jer da je Knin „ključ čitave Dalmacije". Mlečani nagovaraju i hrvatske knezove (Frankopane i Kurjakoviće), neka Vladislavi priskoče u pomoć.3

Kad je Nikola Banić došao pred Knin, odmah opkoli grad. Pod­jedno pozove udovicu Nelipićevu, neka bez otpora predade ovaj kraljevski grad, koji je njezin suprug 22 godine nezakonito držao u vlasti svojoj. Nato počne ban pustošiti kninsko polje i paliti susjedna sela. Kušao je i to, ne bi li Knin zauzeo najuriš. No Knin bijaše toli utvrdjen, a posada s udo­vicom Vladislavom tako hrabra, da je Nikola uzalud gubio ljude i vrijeme. Ipak se Vladislava bojala, da će ju ban gladom prisiliti na predaju. Zato počne s njime pregovarati o miru. Vladislava mu obeća, da će se po svomu posebnom poslaniku pokoriti kralju Ljudevitu. Nato ban digne opsadu Knina, te se vrati u sjevernu Hrvatsku.4 Vladislava naskoro pošalje kralju svoga poslanika, koji donese izjavu potpune pokornosti. No kralj zatraži, neka mu Viadislava predade Knin i druge gradove svoje. Vladislava se uzdala u pomoć drugih knezova hrvatskih; zato po savjetu republike mletačke otkloni kraljev zahtjev. Kad je za ovo doznao kralj Ljudevit, veoma se razljuti. On odluči, da će Vla-dislavu i sve knezove hrvatske prisiliti na posluh, pa makar morao u tu svrhu potrošiti polovicu blaga države svoje. — Ljudevit počne sabirati vojsku za rat na Hrvate. Njegove priprave bijahu velike. Zato se zabri­nula republika mletačka, ne će li kralj možda osvajati i gradove dalma­tinske. Mlečani poduzmu sve mjere za obranu gradova svojih. Hrvatskim knezovima šalju oružje, da se lakše opru kraljevoj vojsci, a 7. lipnja 1345. šalju u Hrvatsku 3 providura (generala), da sve priprave za otpor.5

Prije kralja stiže u južnu Hrvatsku ban Nikola Banić. Mjeseca lipnja g. 1345. sastane se on kod Knina sa bosanskim banom Stjepanom Ko-tromanićem. Imajući oko 10.000 vojnika, pozovu banovi udovicu Vladi-slavu, neka predade Knin. Vladislava sklopi s njima 23. lipnja ugovor, kojim obeća, da će kralju predati Knin i još 5 gradova svojih, ako kralj njezinomu sinu potvrdi sav posjed obitelji Nelipićeve, t. j. Sinj sa cetin­skom župom. Sredinom srpnja g. 1345. dopre do Bihaća na Uni kralj Ljudevit sa 30.000 vojnika. Pred njega dodje Vladislava Nelipićeva sa svojim sinom Ivanom i sa svojim bratom Grgurom Kurjakovićem. Kralj prihvati sadržaj ugovora od 23. lipnja, te se izmiri s Nelipićima i Kurja-kovićima.0 Ban Nikola stavi posadu svoju u Knin, odakle je vladao i nad Hrvatskom. Zato se odsada zove: „ban čitave Slavonije i Hrvatske". Ovim se naslovom ban Nikola prviput poslužio u listini od 13. ožujka 1346.7 Kraljevu se dolasku radovahu Zadrani. Oni odaberi! tri poslanika, koji će se Ljudevitu pokloniti i predati mu bogate darove, a potajno ga zamoliti, neka njihov grad prime pod svoje okrilje i oslobodi od vrhovne vlasti mletačke. No poslanici zadarski dodjoše u Bihać prekasno. Kralj je naime nenadano otputovao u Ugarsku, mjesto da krene dalje u južnu Hrvatsku.8 ipak su Mlečani po uhodama svojim doznali za namjeru Zadrana. Zato odmah pošalju ratno brodovlje, koje već 12. kolovoza 1345. stiže pred Zadar. Sutradan mletački vojvoda Petar Canale poruči Zadranima, neka razvale zidine oko grada,, a tvrdjice neka predadu Mlečanima; ako ne izvrše ovaj nalog, bit će proglašeni za neprijatelje mletačke. Zadrani se odluče za borbu s Mlečanima. Brže bolje dopreme u grad mnogo hrane i oružja, pojačaju utvrde, priprave strojeve i saberu čete plaćeničke. Ulaz u luku svoju zatvore Zadrani (30. kolovoza) debelim lancem, koji bijaše opleten oko 13 balvana. Mlečani doduše pokušaju, ne bi li taj lanac slo­mili, ali ih Zadrani 6. rujna poraze na moru. Medjutim je već došla i kop­nena vojska mletačka (20.000 ljudi). Njezin vodja Marko Giustiniani dade 3 dana pustošiti po kotaru zadarskom. Narod je iz popaljenih sela bježao u Zadar, gdje se napokon sakupilo 28.000 ljudi. Nato se Giustiniani uta­bori istočno od Zadra. Ovdje su Mlečani (14. rujna) počeli graditi veliku drvenu tvrdju („bastida" ili „sticata"), iz koje će udarati na Zadar.9

Kako je Zadar bio dobro utvrdjen i opskrbljen, predvidjahu Mlečani,, da ga ne će moći zauzeti bez velikoga gubitka krvi i vremena. Mlečani su u savez prizivali takodjer hrvatske knezove; ali se pozivu njihovu oda-zvaše jedini Šubići, koji su u tu svrhu 13. rujna 1345. sklopili u Šibeniku posebnu pogodbu s vladom mletačkom.10 Naprotiv su Frankopani po­magali Zadranima, premda je dužd Andrija Dandulo 28. rujna 1345. na­govarao kneza Andriju Michaela na Rabu, da krčke knezove Dujma i Bartola Frankopana odvrati od Zadrana.11 — Najviše pomoći očekivahu Zadrani od kralja Ljudevita. Njemu su već 16. kolovoza poslali darove s molbom, neka njihov grad primi u zaštitu svoju. Kad im pak 19. listo­pada stiže vijest, da će im kralj naskoro poslati pomoć, izvjese Zadrani na najvišem tornju kraljevsku zastavu uz veliku svečanost. I doista po­četkom studenoga g. 1345. dodju u Primorje banovi Nikola Banić iz Hr­vatske i Stjepan Kotromanić iz Bosne sa 10.000 vojnika. No kada se ba­novi uvjeriše, da su preslabi protiv Mlečana, vrate se oko 20. stud. kući.12 Mlečani su dobro slutili, da će kasnije doći veća vojska, a s njome možda i sam kralj. Zato nastojahu, da Zadar zauzmu što prije. Petru Ci-vranu, novomu zapovjedniku brodovlja mletačkoga, podje za rukom, te je 23. siječnja 1346. razbio lanac, koji je do onda zatvarao luku zadarsku. Odsada je 40 galija mletačkih moglo iz luke udarati na zidine gradske. Zadar bijaše dakle posve opkoljen. U gradu se nalazilo 6000 vojnika, koji odbijahu juriše mletačke. Najtežu borbu održaše branitelji 16. svibnja 1346. Mlečani su toga dana jurišali od 3 sata u jutro sve do noći, izgubivši 800 ljudi.13 Početkom lipnja g. 1346. dopre napokon u južnu Hrvatsku kralj Ljudevit, da Zadar spasi od opsade. Kralju se pridruže banovi (Nikola Banić i Stjepan Kotromanić), Frankopani (Dujam i Bartol) i još neki kne­zovi hrvatski. Vojska mu bijaše toli brojna, da ju cijene na 100.000 ljudi; samih konjanika u oklopima bijaše do 30.000. Krali se utabori kod Ze­munika. Odavle podje 10. lipnja sa 2000 konjanika pred Zadar, da raz­gleda utvrde gradske. Sutradan mu zahvalni Zadrani pošalju gradske klju­čeve. Kad se nato 15. lipnja sa čitavom vojskom primaknuo gradu, izadju veseli Zadrani pred njega, te mu klečeći zahvaljivahu. Naprotiv su Mle­čani ostali u svojoj tvrdji (bastidi), gdje bijaše oko 16.000 branitelja. Kralju ne preostade drugo, nego da opsjeda tvrdju mletačku. Za opsadu manjkahu mu opsadni strojevi. Zadrani mu ponude 11 svojih strojeva; ali to nije bilo dosta, jer je tvrdja mletačka imala 28 kula i tornjeva. Nestrpljivi kralj poduzme 1. srpnja velik juriš na tvrdju. Njegova se vojska hrabro borila od zore do podneva. Ipak su Mlečani odbili sve navale, izgubivši samo 500 vojnika. Naprotiv je kraljeva vojska ljuto nastradala, jer je poginulo preko 7000 vojnika, a još više ih ostade ranjenih.14 Ovolika nesreća razočara kralja Ljudevita, koji pomisli na povratak u Ugarsku. I doista je kralj već 3. srpnja prepustio Zadar sudbini njegovoj, te se počeo vraćati kući. Na povratku dade jurišati na Ostrovicu, grad Pavla II. Šubića; ali ga prvi neuspjeli juriš odvrati i od toga poduzeća, te se zaputi u Bihać, gdje ga nalazimo već 22. srpnja.15

Iza odlaska vojske kraljevske nestade nade, da bi se Zadar mogao održati. U gradu se pojavila nestašica hrane. Na jesen uze gladan puk vapiti za mirom. Plemstvo se još neko vrijeme otimalo. Napokon morade 7. prosinca početi ugovarati s Mlečanima.16 Ovima bijaše takodjer do-dijao rat, koji je republiku stojao 3 milijuna dukata. Do mira dodje 15. prosinca 1346. Zadar se zajedno s kotarom svojim predade u bezuvjetnu vlast republike mletačke. Prestaju sva municipalna prava zadarska; repu­blika pak jamči, da nitko od Zadrana ne će izgubiti ni život ni imetak svoj.17 Prije toga mira umre Pavao II. Šubić, brat nekadašnjeg bana Mla­dena II., a vlasnik grada Os tro viče. Skrbnikom svoga nedoraslog sina Gjure III. učini svoga brata Grgura. No dječak se nalazio u Modrušama kod svojih ujaka Dujma i Bartola Frankopana. Pošto je Grgur pristajao uz Mlečane, a Frankopani uz kralja, porodi se borba za maloga Gjuru Šubića. Ovu su borbu njetili Mlečani, koji se bojahu, da će u kraljeve ruke pasti Ostrovica, taj ključ grada Zadra. Mlečani 29. listopada 1346. mole Grgura, neka Ostrovicu ne daje kralju. Krčkim knezovima Franko-panima šalju 7. studenoga posebnoga poslanika s molbom, neka maloga Gjuru Šubića izruče republici mletačkoj.13 Ipak im bijaše uzalud svako naprezanje. Sam se Grgur Šubić g. 1347. pokori kralju Ljudevitu. Kralj mu poveljom od 31. srpnja 1347. oprosti dosadašnju nevjeru: u zamjenu pak za Ostrovicu daje Gjuri grad Zrin s velikim imanjima izmedju Une i Kupe. Prvim knezom „Zrinskim" postade mladjahni Gjuro III. Šubić. još u posljednjem času nastojahu Mlečani, da kralj ne dobije Ostrovicu, koja gospoduje nad Zadrom i kotarom zadarskim. Mlečani 22. kolovoza 1347. opominju Grgura Šubića, da se prisegom obvezao ispuniti oporuku svoga pok. brata Pavla, a po toj oporuci mora Ostrovicu čuvati za malo­dobnoga Gjuru Šubića. Kada to nije koristilo, ponudiše Mlečani 30. kolo­voza Grguru Šubiću godišnju apanažu od 1000 libara, ako dopusti, da Mlečani stave u Ostrovicu svoju posadu, koja će ovu tvrdju čuvati, dok ne odraste Gjuro Šubić. Ali Grgur ne pristade na tu ponudu. Zato mu Mlečani 1. listopada ponude godišnji doprinos od 500 libara, ako Ostro­vicu uščuva za Gjuru Šubića. Sve bijaše uzalud, te Mlečani 20. studenoga 1347. ustanovljuju, da je Ostrovica ipak predana kralju Ljudevitu.19

„Bribirskim" knezom ostade i nadalje Mladen III. Šubić, vlasnik Omiša, Klisa i Skradina. Ovaj nepomirljivi protivnik kralja Ljudevita bijaše ože­njen s Jelenom, sestrom srpskoga cara Dušana Silnoga. Mladen umre već 1. svibnja 1348. u Trogiru, ostavivši nejakoga sina Mladena IV. Njegovim skrbnikom imenuje svoga brata Pavla III. Šubića. Taj ne bijaše odvaž-nošću nalik na Mladena III. Mlečani se već 8. svibnja 1348. boje, da će gradovi Omiš, Klis i Skradin pasti u kraljeve ruke. Zato upućuju knezove u Zadru i Trogiru, neka pomažu gradove Šubićeve; a Pavlu Šubiću obe­ćavaju Mlečani pomoć.20 Sve ovo, pa i strašna kuga, koja je g. 1348. opu­stila mnoge gradove, naročito Nin i Šibenik11 sklone Mlečane na ugo­varanje o miru s kraljem Ljudevitom. Kralj odbije prve ponude. Poslije pak (5. kolovoza 1348.) pristade na 8-godišnje primirje s Mlečanima i sa knezovima bribirskim.22

Prethodno poglavlje:	Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)	Sljedeće poglavlje:
Ban Mikac i vojvoda Nelipić		Mlečani gube Dalmaciju