Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Ban Krsto Ungnad
74. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Ban Krsto Ungnad
urediJoš na proljeće g. 1576. zamoliše Alapić i Drašković kralja Maksimilijana, neka ih riješi banske službe. Već tada se radilo o tomu, da banom hrvatskim postane barun Krsto Ungnad, sin Ivana Ugnanda, bivšega vrhovnoga zapovjednika na Krajini u Hrvatskoj i Slavoniji. Krsto bijaše kapetan tvrdje Jegra u Ugarskoj, te poznat kao vrstan časnik. On je u Hrvatskoj posjedovao Samobor i stari grad u Varaždinu; podjedno je po ocu naslijedio čast župana varaždinske županije.
Krsto Ungnad postavio je stanovite uvjete, uz koje će preuzeti bansku čast i službu, naročito u pogledu plaće i banske vojske. Kralj Maksimilijan ne htjede ove uvjete primiti. Zato se otegla promjena na banskoj stolici. Novi kralj Rudolf zamolio je 22. listopada 1576. dotadašnje banove Alapića i Draškovića, neka i nadalje vrše bansku službu. Tekar početkom g. 1578. dospio je kralj Rudolf, da Krstu Ungnada imenuje banom hrvatskim. Kraljevski povjerenici Juraj Drašković i Krištof Kunšperg predstave Ungnada na hrvatskom saboru, koji se 5. veljače 1578. sastao u Zagrebu. Ungnad je svečanim načinom položio propisanu prisegu i nastupio bansku čast. Prisegu je položio takodjer Stjepko Gregorijanec, koga je Ugnand imenovao podbanom, a podjedno i županom zagrebačke i križevačke županije. Ban i sabor priznaše podbanu staro pravo, da bira podžupane ovih dviju županija, koji će prisegu polagati pred kaptolom zagrebačkim. Sabor je uvidio, da mora doprinijeti sve žrtve za obranu domovine od Turaka. Zato je odredio radnike, koji će utvrdjivati Koprivnicu. Peti dio svih kmetova i malih plemića (»jednoselci«) mora poći stražariti na Kupi i u prekokupskim zemljama, kamo Turci i Vlasi najčešće provaljuju. Još je sabor zaključio, da se svatko mora priključiti banskomu banderiju, ako ban proglasi opći ustanak.
Nekoliko dana iza toga — oko 12. veljače 1578. — provališe bosanski Turci u sela oko Steničnjaka, odakle odvedoše u ropstvo 800 ljudi. Možda je i ta vijest sklonula kralja Rudolfa, da je 25. veljače 1578. svome stricu Karlu povjerio potpunu upravu vojne Krajine u Hrvatskoj i Slavoniji. U to ime kralj prepušta njemu sve daće, što ih je dosele dobivao iz Kranjske, Štajerske i Koruške. Ove prihode neka Karlo upotrijebi za uzdržavanje vojske, koja će Krajinu i spomenute zemlje braniti od Turaka. Kralj dapače obećaje, da će u tu svrhu doprinositi i Njemačka. Karlo dobiva pravo, da u štajerskom Gracu uredi »ratno vijeće«, u koje će Kranjska i Koruška birati po 2, a Štajerska 3 člana. Sve generale, kapetane i druge časnike na Krajini može Karlo imenovati sam, nakon što je o tomu obavijestio kralja. »U pogledu vojnih posala ima se nadvojvodi Karlu u naše ime pokoravati takodjer ban Hrvatske i Slavonije sa čitavom njemu podredjenom vojskom, zatim staleži istih zemalja, te pučki ustanak u Hrvatskoj i Slavoniji.«
Ove kraljeve odluke uslijediše prije, nego li je svoje vijećanje završio sabor Karlovih nasljednih zemalja, koji se 1. siječnja 1578. sastao u Brucku na Muri. Tamo je 45 zastupnika iz Štajerske, Koruške i Kranjske (kojoj se pribrajahu Gorica, Trst, Istra i Rijeka) preko 2 mjeseca raspravljalo o tomu, kako da se turska sila zaustavi na Krajini; jer propadne li Krajina, Turci će provaljivati u Kranjsku, Štajersku i Korušku. Sabor je odlučio, da će spomenute zemlje doprinositi znatne žrtve za opstanak Krajine. Južno od Kupe i Save (u t. zv. hrvatskoj Krajini) uzdržavat će se troškom od 160.848 forinti na gqdinu 2.435 vojnika, i to: 500 husara, 300 (konjanika s puškom, 320 njemačkih pješaka, te 1315 haramija, t. j. pješaka obučenih u hrvatsko seljačko odijelo. U sjevernoj ili >slavonskoj« Krajini trošit će se godimice 152.496 forinti za uzdržavanje 2.700 vojnika, od toga: 400 husara, 200 arkibusira, 350 njemačkih pješaka i 1750 haramija. Jošte je spomenuti sabor odredio 420.000 forinti u tu svrhu, da se u hrvatskoj Krajini poprave neke tvrdje i da se sagradi nova jaka tvrdja, koja će moći suzbijati navale turske. Ove svoje zaključke priopćiše zastupnici 1. ožujka 1578. nadvojvodi Karlu.
Početkom travnja, g. 1578. provališe u Hrvatsku bosanski Turci u velikom broju. Tom prigodom zauzeše tvrdju Drežnik, a jurišahu i na Zrinski grad Dubovac, koga ipak nijesu mogli zauzeti. Istodobno je 2000 turskih pješaka i konjanika iz Slavonije udarilo na Koprivnicu. Ovi su zapalili kuće u predgradju Koprivnice, te porobili susjedna sela Ivanec, Koledinec i Buzinec, odakle odvedoše 20 ljudi i svu stoku.
Kralj je zagrebačkim biskupom 12. travnja 1578. imenovao Ivana Kranjčića od Moslavine mjesto Jurja Draškovića, koji postade kraljevim ugarskim kancelarom i biskupom u Gjuru. Tako je Drašković 4. lipnja 1578. ostavio Hrvatsku, u kojoj je toliko godina djelovao kao ban i biskup. On je svakom prigodom ponosno isticao svoje hrvatstvo.
Turci su 14. svibnja 1578. udarili na tvrdju Topusko, ali je nijesu mogli zauzeti, premda su na nju pucali i jurišali. Oveći poraz stiže Turke koncem svibnja g. 1578. i kod Drežnika. Ondje je naime 5000 Turaka dočekalo Ivana Ferenbergera, koji je 8. siječnja 1578. postao zapovjednikom hrvatske Krajine mjesto nesposobnoga Ivana Auersperga. Ferenberger se već prije kao senjski kapetan odlikovao u borbama s Turcima i Mlečanima. Sada se vraćao iz Bihaća, koji je grad opskrbio hranom i ratnom zairom. Ferenberger je kod Drežnika poubijao i pohvatao 900 Turaka. Medjutim je nadvojvoda Karlo odlučio, da će 10. kolovoza 1578. povesti veliku vojsku na bosanske Turke, da ih kazni i zastraši, pa da im preotme one gradove, koje zauzeše tečajem prošlih godina. Na hrvatski sabor, koji se sastao 15. srpnja 1578., došao je Vid Halek, zapovjednik slavonske Krajine, te je u ime nadv. Karla zamolio sudjelovanje Hrvata na toj vojni. Sabor je zaključio, da se imaju svi staleži (t. j. velikaši, plemići, gradovi i crkveni dostojanstvenici sa dobro opremljenim četama svojim do 6. kolovoza sabrati u taboru bana Krste Ungnada kod Odre u Turopolju. »Nadvojvoda neka sa banom Hrvatske i Slavonije goji takav sporazum, da se ne dogodi štogod nesuglasna i slobodi ove kraljevine protivna. Ban se naime nikako ne može podrediti kojemu drugomu kapetanu (vojskovodji) bez povrede banske časti i vjekovite naše slobode«. Povrh toga odredio je sabor, što bijaše potrebno za opakrbu vojske, za prijevoz topova iz Varaždina i Zagreba na bojno polje, te za utvrdjivanje Koprivnice, Ivanića, Križevaca, Graca, Topolovca i Cirkvene.
Ipak nije nadv. Karlo osobno vodio ovu vojnu, već je vodstvo povjerio Jurju Khevenhilleru, koji bijaše zemaljski kapetan u Koruškoj. On je dobio 18 velikih topova i oko 7000 vojnika, većinom iz Koruške, Kranjske, Gorice i austrijskog dijela Istre. Istodobno je Ungnad kod Odre sakupio 4 do 5 hiljada pješaka i konjanika. Prije početka vojne oteo je Turcima hrabri Ferenberger gradove Cazin i Ostrožac. To se desilo oko 1. kolovoza 1578., kada je po drugiput opskrbio grad Bihać. Lošije sreće bijahu Ungnad i Khevenhiller, koji su 21. kolovoza iz Slunja preko Drežnika krenuli prema Bihaću. Pred njima je uzmicao Ferhadpaša sve do 4. rujna, kada je sabrao 24.000 Turaka. Kršćanska je vojska stradala od slabe hrane i putnog napora. Kada se u njoj pojavila i pošast (griza), morade uzmaknuti bez ikakova uspjeha. Sada je počeo napredovati Ferhadpaša, komu podje za rukom, te je 1. listopada zauzeo Cazin, a 3. listopada Ostrožac. Dok je trajala ta vojna, dovezlo se 17. kolovoza 600 Turaka iz Breznice, Bobovca i Barča na ladjama po Dravi do Drnja kod Koprivnice, gdje bijaše krajiška tvrdjica. Turci su pucali i jurišali na tvrdjicu, koju spališe, a neke ljude zarobiše. Medjutim je pravodobno iz Legrada došla u Drnje četa kneza Jurja Zrinskoga. Turci budu potučeni i u bijeg natjerani, a mnogi i zarobljeni tako, da ih se samo malen broj spasio. Turski beg iza Pakraca četovao je 20. kolovoza 1578. prema Križevcima sa 700 konjanika i 600 pješaka. Tom prigodom zapališe Turci selo Kopinac, gdje su pohvatali sve ljudie i svu stoku. Za njima je u potjeru pošao potpukovnik Vid Halek, koji je Turke kod rijeke Čazme stigao i potukao. U Varaždinu se 22. prosinca 1578. sastao hrvatski sabor, na koji dodjoše takodjer potpukovnik Vid Halek i barun Jakov Sekelj, kao povjerenici nadv. Karla. Oni su donijeli pismo, u kojemu nadv. Karlo iznosi svoje želje glede obrane Krajine. Po njegovoj želji odredjuje sabor, da kmetovi cijele županije varaždinske moraju besplatno iskapati zemlju iz grabe oko tvrdje Koprivnice. Svaka porezna jedinica — prozvana dimnjak (fumus) —, ima dati po 6 težaka, koji će sa sobom ponijeti dovoljno hrane, te će iskopati zemlju u veličini od pol mjere zvane »klafter« (hvat). Kmetovi iz prvoga kotara imaju na posao pridoći 15. siječnja, drugi 2. veljače, a treći 15. veljače 1579. Potrebita kola za izvažanje zemlje iz grabe i za navažanje zemlje na nasipe moraju dati gradjani koprivnički i kmetovi tvrdje koprivničke. Nadzor nad izvedbom svih radnja vodit će kapetan Ladislav Petev. Kmetovi 4. kotara županije varaždinske i podravskoga kotara županije križevačke utvrdjivat će Gjelekovec i tamošnji prijelaz na Dravi. Preostali kmetovi županije križevačke i svi kmetovi županije zagrebačke imaju po 6 dana sjeći kolce i praviti daske, što ih treba vojska za postavljanje zapreka i ograda na onim mjestima, gdje običavaju Turci prelaziti preko Kupe, zatim kod Ivanića, Križevaca i Koprivnice. Sabor se ne može odazvati želji nadv. Karla, da badava dade živež (naročito zob) za krajiške posade. Narod je naime već triput g. 1578. doprinio mnogo pšenice, zobi i prose, i to dvaput samomu nadv. Karlu za krajišku vojsku, a jednom za uzdržavanje hrvatske vojske, koja je mjeseca kolovoza s Khevenhillerom pošla na Bihać. Sada se već u Hrvatskoj osjeća oskudica hrane. S obzirom na želju nadv. Karla, da hrvatski kmetovi na proljeće,g. 1579. sagrade tvrdju, koja bi služila za obranu hrvatske Krajine, a podjedno i za stan krajiškoga generala,, upozoruje hrv. sabor nadv. Karla na tvrdju Topusko, koja ima dosta prostrane zidine. Tamo bi se mogao nastaniti general s većim brojem pješaka i konjanika za obranu prekoikupskih strana. Pošto Topusko nije odviše udaljeno od Kupe, lako bi se u tu tvrdju dopremala hrana za vojsku.
Početkom g. 1579. spremao se nadvojvoda Karlo, da izvrši zaključak sabora u Brucku glede gradnje velike tvrdje u južnoj Hrvatskoj. Valjda po savjetu potpukovnika Ferenbergera odlučio je Karlo, da ovu tvrdju podigne u onom kutu, gdje Korana utječe u Kupu. Pošto je ova zemlja pripadala gradu Dubovcu, zapitao je Karlo kneza Jurja Zrinskoga, hoće li spomenuto mjesto odstupiti za gradnju tvrdje. Zrinski je u ožujku g. 1579. izjavio svoju pripravnost, da ono zemljište prodade uz primjerenu cijenu. Nato se Karlo 22. ožujka 1579. obratio na hrvatski sabor s molbom, da za gradnju nove tvrdje doznači potrebite radnike. U Zagrebu se 3. svibnja 1579. sastao hrvatski sabor, koji je odredio, da za gradnju nove tvrdje moraju po 6 težaka i 3 kola od svakoga dimnjaka besplatno dati kmetovi na imanjima: Ozalj, Petrovina, Slavetić, Turanj i Jastrebarsko, a po 6 težaka i 4 kola imanja onih velikaša i plemića, koji stanuju preko Kupe. Ipak je sabor izrazio svoju bojazan, da nova tvrdja ne će poslužiti za obranu Hrvatske s ove strane dolnjega tijeka Kupe (misle na Turopolje). Bilo bi bolje, da nadv. Karlo pojača utvrde i posadu u Brestu, mjesto da gradi novu tvrdju pod Dubovcem. Za gradju nove tvrdje bila bi podesna Kneja kod Steničnjaka. Za sjedište zapovjednika hrvatske Krajine mogao bi poslužiti girad Topusko, kojemu manjka samo krov. Da se što prije dovrši utvrdjivanje Koprivnice, zaključio je sabor, da kmetovi iz čitave županije varaždinske moraju dati po 3 težaka od svakoga dimnjaka. Svaki težak mora iskopati pol hvata zemlje iz grabe koja okružuje tvrdju koprivničku. Pošto sada u cijeloj Hrvatskoj vlada glad, poći će kmetovi na spomenuti posao 1. kolovoza 1579., kada se požanje pšenica, ječam; i raž, te bude novoga kruha. Kmetovi iz 3 kotara županije križevačke i zagrebačke moraju dati po 6 kola i 6 težaka od svakoga dimnjaka za utvrdjivanje Ivanića i Križevaca. Svi pak preostali kmetovi županije zagrebačke moraju od svakoga dimnjaka dati po 12 težaka, koji će postavljati ograde na onim mjestima, gdje Turci običavaju prelaziti preko Kupe izmedju Siska i Dubovca. Poimence se spominju: Brest, Letovanić, Hergovići, Gorica, Perčeno, Sredički, Brkiševina, Šišinec, Mišljenović, Degoj, Augustinovac, Sveti Jakob i Rečica.
Na proljeće god. 1579. spremao se Ferhadpaša za nove provale u Hrvatsku. Njegove je priprave budnim okom pratio potpukovnik Ferenberger. Još u travnju javlja Ferenberger nadv. Karlu, da je tursko topništvo sakupljeno u Banjaluci, odakle će udariti na Bihać. Turci namjeravaju učvrstiti zauzete tvrdje Zrin, Gvoadansko, Cazin i Ostrožac, da im služe kao uporište za dalnje osvajanje. Ovaj posao obavit će Vlasi, koji su 13. svibnja već bili uz Ferhadpašu u Krupi. Vlasi na svojim konjima vuku 5 velikih i 25 malih topova. Turci su u Banjaluku dovezli 16 topova; jedan je top taiko velik, da je pred njim bilo zapregnuto 100 konja. Sredinom svibnja utvrdjivahu se već Zrin, Gvozdansko, Cazin i Ostrožac. Ferenberger 23. svibnja 1579. iz tabora kod Dubovca moli nadv. Karla, neka ga riješi potpukovničke službe, koju je sred najveće opasnosti savjesno vršio, te nije Turcima dopustio, da zauzmu ikoji grad na Krajini.
Nadv. Karlo ne htjede Ferenbergera riješiti službe zapovjednika hrvatske Krajine, dok se ne podigne nova tvrdja pod Dubovcem na utaku Korane u Kupu. Ferenberger je dapače dobio zadaću, da s krajiškom vojskom od 2000 ljudi štiti gradnju ove tvrdje, što je on zaista i proveo. Gradnja je započela 13. srpnja 1579., kada su u temelj stavili 900 turskih glava. (Ovi Turci poginuše početkom travnja g. 1578. prigodom jurišanja na Dubovac.) Hrvatski su kmetovi naokolo tvrdje kopali grabe, u koje će se napustiti voda iz rijeke. Iskopanu zemlju izvažahu na bedeme, koji će biti 3 hvata visoki. Pošto bijaše dbvoljan broj radnih sila, gradnja je brzo napredovala. Već 2. rujna bijaše veći dio bedema izgradjen, a 4. listopada sjedi već Ferenberger u gotovoj tvrdji, koja je po nadv. Karlu dobila ime »Karlovac« (njemački »Karlstadt«).
Radi budnosti Ferenbergera nije se Ferhadpaša usudio, da smeta gradnju Karlovca. Naprotiv su Turci iz Požege 17. travnja 1579. udarili na Topolovac kod Križevaca, a kasnije na Gjurgjevac u Podravini; ali oba puta bijahu suzbijeni i protjerani. Uoči Uskrsa g. 1579. zapalise u Vrbovcu običajnu »Vuzmicu« (Ivanjski kriješ). Vjetar je vatru prenio na utvrde oko crkve, koje izgorješe zajedno s većim dijelom trgovišta.15
Mjesto kralja Rudolfa vodio je njegov brat Ernest političke i upravne poslove u Hrvatskoj i Ugarskoj. Ako je Ernest bio kadgod odsutan, onda ga je zamjenjivao mladji brat nadv. Maksimilijan. Još po odredbi pok. njihova oca — kralja Maksimilijana — od 8. siječnja 1574. morahu se prihodi od poreza (dika) u Hrvatskoj upotrebljavati za plaću bana i za uzdržavanje banske čete. Nadv. Ernest kao ikr. namjesnik uputio je 19. rujna 1579. iz Beča ugarsku komoru, koja bijaše financijama oblast za Ugarsku i Hrvatsku, da se spomenuta »dika« ima i nadalje upotrebljavati samo za podmirenje banskih potreba.
Zapovjednikom hrvatske Krajine postade koncem listopada 1579. barun Vajkard Auersperg, koji bijaše dosada zemaljski kapetan Kranjske. Auersperg je nadv. Karla 31. listopada zamolio, neka mu dade naslov »pukovnika«, te neka pojača krajiške posade, osobito u Senju, Trsatu, Bihaću, Ripaču, Cetinu i Slunju. Karlo je to djelomice i učinio, te je 6. studenoga Auersperga pozvao, neka što prije kao »pukovnik« zamijeni potpukovnika Ivana Ferenbergera. Kao zapovjednik Krajine mora stalno boraviti u Karlovcu, gdje će biti, i posada od 800 vojnika, od toga 400 husara. Na Korani i Mrežnici treba sagraditi mostove. Pod Auersperga spadat će krajiški kapetani u Ogulinu, Hrastovici, Slunju, Bihaću i Senju s 2485 vojnika. Ogulinskoj kapetaniji pripadaju tvrdje: Ogulin, Modruše i Svetica (kod Josipdola) sa 62 haramije; hrastovičkoj kapetaniji tvrdje: Hrastovica i Srednji Gradac (na potoku Bručini) sa 150 haramija i 62 njemačke sluge; slunjskoj kapetaniji tvrdje: Slunj, Cetin, Tržac, Dabar i Je-senica sa 420 haramija i Uskoka (žumberačkih); bihaćkoj kapetaniji tvrdje: Bihać, Izačić i Ripač sa 50 husara, 150 haramija i 202 njem. sluge; senjskoj kapetaniji tvrdje: Senj, Karlobag, Ledenice, Trsat, Brlog, Otočac i Brinje sa 248 haramija i 33 njem. sluge. Izravno pod nađzorom zapovjednika hrv. Krajine stoje tvrdje: Budački, Hresno, Petrova gora (bivši samostan pavlinski), Smrčković, Dolnja Kladuša i Blagajski toranj (na Korani) sa 280 haramija. Povrh toga može on zaposjesti tvrdje: Blinju i Vinodol kod Hrastovice, Bojnu, Vranograč i Gornju Kladušu pod Petrovom Gorom, Ključ na Korani, Sokol kod Bihaća, Plaški kod Ogulina, Prozor kod Otočca, te Perušić u Lici. Ove tvrdje smije i razoriti, ako ih ne bi htjeli čuvati njihovi vlasnici.
Hrvatski je sabor na zajedničke sabore ugarsko-hrvatske odašiljao po 2 nuncija, s kojima je polazio i protonotar (prabilježnik). Nunciji su imali odlično mjesto u dolnjoj (zastupničkoj) kući. Ali hrvatski sabor je 20. prosinca 1579. prviput birao i 1 nuncija za gornju (velikašku) kuću sabora, koji će se u Požunu sastati 17. siječnja 1580. Prvim nuncijem izabran je bivši ban Gašpar Alapić. Nunciji dobiše »instrukciju« (naputak), kako treba da se drže na saboru i što da ondje iznesu pred kralja.
Vid Halek, zapovjednik slavonske Krajine, zamolio je hrvatski sabor, koji se 1. svibnja 1580. sastao u Varaždinu, da podigne tvrdju u Dubravi izmedju Vrbovca i Čazme, pa da odredi besplatne težake i podvoze, potrebite za dovršenje utvrda u Koprivnici. Sabor je priznao potrebu osnutka nove tvrdje u Dubravi, ali je to odgodio na kasnije vrijeme. Za dovršenje pak utvrda u Koprivnici ne može sabor doznačiti težake i podvoze radi strašne gladi, koja mori nesamo kmetove, nego i vlastelu. U ostalom koprivničkoj tvrdji pripadaju (u susjednim selima) brojni kmetovi, kojima upravlja krajiški kapetan Ivan Globitzer. On ove kmetove upotrebljava za svoju osobnu korist, jer mu moraju obradjivati zemlje i u Dravi loviti ribe, koje prodaje, a ne će kmetove privući na posao oko utvrdjivanja Koprivnice. Kada onamo dodje podžupan ili plemićki sudac, da od kmetova ubere »diku« (porez za kralja) ili »dimnicu« (zemaljsku daću), kako to moraju plaćati svi kmetovi u Hrvatskoj i Ugarskoj, onda im kapetan prijeti smrću ili batinama. Žitelji su Koprivnice slobodni gradjani, kojima vječito prijeti pogibelj od Turaka, uslijed čega živu u bijedi i siromaštvu. Globitzer ima dužnost, da gradjane koprivničke štiti i pomaže. Mjesto toga on sa svojim plaćenim vojnicima Koprivničane progoni, te im nanosi svakojake štete i neugodnosti. Zato sabor upozoruje Haleka, da će Globitzera tužiti samomu kralju, ako ga za vremena ne ukroti nadv. Karlo.
Hrvatska je i g. 1580. trpjela od provala turskih. Tako je Ferhadpaša 29. lipnja iz Bosne provalio u Turopolje, odakle je sa sobom odveo 2 tisuće ljudi i vrlo mnogo stoke. Istodobno su Turci iz Slavonije četovali u Podravini oko Gjurgjevca, a 6. srpnja jurišahu Turci od jutra do 4 sata poslije podne na tvrdjicu Sv. Ivan Žabno. Turci iz Kostajnice prijedjoše 19. srpnja preko rijeke Gline, te su opljačkali sela Rečicu i Lipje na Kupi. Kada se ovi Turci vraćahu u Kostajnicu sa 300 zarobljenika i mnogo stoke, podje za njima iz Karlovca u potjeru pukovnik Vajkard Auersperg, koji ih potuče i plijen im otme. Mjeseca srpnja provalio je u Turopolje pakrački Alibeg s mnogo Turaka, ali je i njega na povratku potukao Ivan Panović, krajiški kapetan iz Ivanića.
Sjevernom ili »slavonskom« Krajinom zapovijedao je pukovnik Vid Halek. Njemu bijahu 20. srpnja 1580. podredjena 3 kapetana: koprivnički, ivanićki i krizevački. Koprivnički je kapetan pod svojom vlašću držao 761 vojnika, i to 435 haramija, 126 njemačkih pješaka, 100 husara i 100 njemačkih konjanika. Od toga se u samoj Koprivnici nalazio 441 vojnik,, i to: 160 haramija, 100 husara, 100 njem. konjanika i 81 njem. pješaka. Drugi vojnici bijahu u Gjurgjevcu (169), Ludbregu (50), Drnju (40) i u Novigradu (50). Posada iz Ludbrega dala je 10 vojnika za Rasinju. Zimi, kada se Drava smrzme, dolazilo bi iz raznih tvrdja 50 haramija u Gjele-kovec. Ivanićki kapetan imao je 150 haramija, 50 husara i 63 njem. sluge u Ivanićgradu, a 50 haramija u Križu. Križevački je kapetan imao 718 vojnika, i to: 460 haramija, 108 njem. pješaka, 100 husara i 50 arkibuzira. Od toga se u samim Križevcima nalazilo 297 vojnika (100 haramija, 97 njem. pješaka, 50 husara i 50 arkibuzira), a drugi bijahu u područnim tvrdjama, poimence u Cirkveni (141), u Sv. Petru-Cvrstecu (50), u Topolovcu (50), u Gracu (90), Remetincu (45) i u Varažd. Toplicama (45). Tvrdjicu Sv. Ivan-Žabno imala je na brizi posada iz Cirkvene. Pukovnik Halek stanovao je redovito u Koprivnici, a gdjekad i u Varaždinu, gdje se nalazila i mala posada (27 njem. pješaka i 15 haramija) te 1 »burggraf«, koji bijaše zapovjednik »staroga grada«, premda je taj pripadao Krsti Ungnadu. Skenderbeg iz Požege sabrao je 4000 Turaka, s kojima je odlučio, da koprivničkoj kapetaniji otme tvrdje Novigrad i Drnje, pa da onda porobi sela u Podravini izmedju Koprivnice i Varaždina. Istodobno se knez Juraj Zrinski spremao, da iz svoga Medjimurja provali u požeški sandžak, pa da ondje zastraši Turke, ne bi li ih time odvratio od četovanja po Hrvatskoj. Zrinskomu se pridružiše: Ivan Globitzer, Baltazar Bacan, Franjo Nadaždi i Nikola Malekoci, koji je kao kapetan u Vizvaru na Dravi imao 340 vojnika. Ne znajući Skenderbeg za ove priprave, sukobi se 29. rujna 1580. s 2.400 kršćana kod Grabrovnika (današnji Kloštar izmedju Pitomače i Gjurgjevca). Turci budu potučeni, a djelomice i zarobljeni. Sam Skenderbeg sa 200 Turaka pogibe u boju.
Dobro su Hrvati g. 1579. predvidjali, da će Karlovac od turskih provala štititi samo Kranjsku i južnu Hrvatsku, a ne Turopolje i dolnje Pokuplje. Ovamo su Turci i nadalje provaljivali iz Bosne i Slavonije. To je g. 1580. uvidio i sam nadv. Karlo. Zato je on poslao 3 izaslanika na hrvataki sabor, koji se 25. travnja 1581. sastao u Varaždinu. Po njima je Karlo predložio, neka odsada Ungnad sa banskom vojskom stalno boravi u tvrdji Letovaniću na Kupi. Izmedju Letovanića i Siska treba na Kupi izgraditi novu jaku tvrdju u Brestu. Isto takvu tvrdju treba podići u Sredičkom izmedju Letovanića i Karlovca. Hrvatska neka o svome trošku uzdržaje 300 pješaka i 200 konjanika, koji će činiti posade u Brestu i Sredičkom. Sabor je primio prijedlog, ida se 13. srpnja 1581. počnu graditi nove jake tvrdje: Brest i Sredičko. Rat i glad prouzročiše u Hrvatskoj toliko siromaštvo, da će se od prihoda »dimnice« moći u Brestu i Sređičkom uzdržavati samo 100 pješaka. Ove bi tvrdje ipak mogle imati dovoljne posade, ako kralj povisi bansku vojsku na 600 konjanika i 400 pješaka, kako bijaše za bana Petra Erdeda. Da Karlovac osim vojske dobije i gradjanstvo, preselio je nadv, Karlo onamo stanovnike iz varoši Hrastovice. Karlo je izradio, da je i kralj Rudolf 24. travnja 1581. podijelio Karlovčanima prava, kakva uživaju stanovnici drugih gradova. Medju ostalim dobio je grad Karlovac povlasticu, da svake subote drži tjedni sajam, a 28. siječnja (na Karlovo) i 13. srpnja (na Margaretinje) imat će godišnje sajmove, da se sačuva uspomena na osnivača grada i na dan početka gradnje. Turci su i tečajem g. 1581. često provaljivali u Hrvatsku. Već 19. siječnja udarilo je 3000 Turaka iz Požege i Pakraca na Ivanić i Gradec, gdje su robili, dok ih nije suzbila krajiška vojska. Početkom ožujka robili su Turci ako Topolovca, ali ih je 5. ožujka potukao koprivnički kapetan Globitzer kod Katalene. Istodobno su Turci kod Hrastovice uništili jednu četu haramija. Mjeseca travnja potukao se mladi grof Petar Erdedi s Turcima dvaput (kod Ivanića i kod Križevaca). Oko 3000 Turaka iz Bosne i Požege provalilo je 3. rujna preko Kupe, te je učinilo velike štete. Malo iza toga prodriješe begovi iz Pakraca i Cernika u Turopolje, odakle odvedoše 100 ljudi i vrlo mnogo stoke. Beg iz Krupe udario je 21. rujna s 500 konjanika na Bihać, ali se vratio bez uspjeha. No zato je 3000 bosanskih Turaka 24. rujna prešlo preko Kupe jednu milju daleko od Karlovca, te je na četovanju zarobilo 400 ljudi i pohvatalo puno stoke. Valjda je ovaj dogodjaj bio razlogom, da je Vajkarda Auersperga u rujnu g. 1581. barun Josip Jošt Thurn zamijenio u časti zapovjednika hrvatske Krajine. Početkom listopada poražen je beg iz Cernika u boju, u kojemu se odlikovao barun Mihalj Sekelj, vlasnik grada Krapine, te u kojemu sudjelovahu hrvatski velikaši: Gašpar Alapić, Stjepan Tahi uz braću Tomu i Petra Erdeda.
Pošto se podban Stjepko Gregorijanec na službi zahvalio, imenovao je Ungnad novim podbanom Gaspara pl. Druškovečkoga. Sabor je to imenovanje 23. srpnja 1581. prihvatio, našto je Druškovečki na tome šatoru položio svečanu prisegu. Isti ovaj sabor stvorio je zaključak, da ban imade podići »zemaljski ustanak«, te sa svima silama poći 6. kolovoza u Sredičko, da od turskih provala zaštiti gradnju tamošnje tvrdje.
Početkom g. 1582. radilo se o tomu, da kralj Rudolf od kneza Jurja Zrinskoga kupi grad Dubovac sa čitavim imanjem, na kojemu je već izgradjena i tvrdja Karlovac. Ugovor je 7. ožujka 1532. sklopljen u Beču, te je Dubovac kupljen za 14.000 ugarskih forinti.
Hrvatski sabor, koji se 1. travnja 1582. sastao u Zagrebu, odredio je besplatne radnike za dovršenje utvrda oko Bresta i Sredičkoga na Kupi. Zatim se raspravljalo o tvrdji u Drnju, koja je g. 1581. poput Legrada nastradala od velike poplave Drave. Sabor je doznačio kmetove iz 2 kotara, koji će obnoviti Drnje, a popraviti tvrdju Gjurgjevac i ondje sagraditi most. Svaka porezna jedinica, zvana »dimnjak«, mora u tu svrhu izraditi i dovesti 12 komada drva 15 rifova (lakata) dugih. Još su odredjeni i radnici za obnovu tvrdje Ivanić, koja bijaše vrlo ruševna.
Grad Varaždin zadesila je 20. svibnja 1582. teška nesreća. Porodio se naime požar, koji je zahvatio sve ulice nutarnjega grada, koji bijaše sve do g. 1807. okružen grabama i visokim bedemima (nasipima). Tamo izgorješe sve kuće i crkve osim jedne kuće, ikoja se nalazila na bedemu. Vatra ipak nije zahvatila »stari grad«, koji je pripadao Ungnadu, te koji bijaše sam za sebe posebna tvrdja sa svojim, posebnim grabama i bedemima, što se djelomice održalo do danas. No zato je vatra prešla gradske zidine, te je spalila predgradje prema Čakovcu.
Nadv. Karlo držao je, da će biti suvišna tvrdja u Hrastovici, čim se dovrše utvrde na Kupi. Zato je već 25. travnja 1581. hrv. saboru poručio, da će Hrastovicu razvaliti. Sabor se tomu usprotivio, jer da Hrastovica služi za obranu Turopolja i Pokuplja. Trebalo bi oveću posadu staviti u Hrastovicu i u susjedne tvrdjice: Vinodol i Gradac. Ponovno je nadv. Karlo potaknuo to pitanje na saboru, koji se 24. lipnja 1582. sastao u Zagrebu. Sabor odlučno ustade protiv toga, da se ukine hrastovička kumpanija, jer bi Turci odmah onaj ikraj sebi prisvojili, pa Vlahe naselili u bivša sela izmedju Une i Kupe (današnja Banovina). Ipak sabor uvidja da je teško braniti Hrastovicu, koja ima za pravo 3 tvrdje: jednu na brijegu Sv. Duh (gornja tvrdja), drugu uz potok Petrinjčicu (dolnja tvrdja), a treću oko bivše varoši Hrastovice, odakle se gradjani već preseliše u Karlovac. Zato sabor pristaje, da se poruše dolnja tvrdja i utvrde oko bivše varoši. Gornju pak tvrdju u Hrastovici treba još bolje utvrditi, te u nju staviti jaku posadu, da služi kao predstraža za tvrdje na Kupi.
Turci su i tečajem g. 1582. više puta provalili u Hrvatsku. Iz Bosne je 20. veljače jedna četa udarila na tvrdju Kremen, koja se nalazila na Korani nedaleko Slunja. Turci su tvrdju jurišali i zapalili. Velik broj bosanskih Turaka (pješaka i konjanika) dopro je 27. veljače iznenada po noći pred Slunj, te je po ljestvama provalio u predgradje, koje bijaše ogradjeno. Turci su bijedne Slunjane zatekli nepripravne u snu. Zato su lako čitavo mjesto zapalili, a vrijednije stvari i 30 gradjana uhvatili. Isti ovi Turci podjoše i dalje do trgovišta Belaj, koje se nalazilo 1 milju daleko od Karlovca, te su i ondje zarobili 30 ljudi. Na povratku je Turke ipak napala krajiška vojska, koja je u boju 85 Turaka ubila, a 40 zarobila. Na samu Pepelnicu prodriješe Turci u Mrežnicu kod Dugerese gdje su mnogo ljudi posjekli, a svu stoku i 70 ljudi odveli sa sobom. Turci iz Pakraca provališe početkom ožujka u Hrvatsku, ali ih pobiše haramije (vojnici u hrv. seljačkom odijelu) iz Graca. Jednako su početkom travnja haramije iz Gjurgjevca razbili 2 čete Turaka i martoloza (Vlaha). Ahmedbeg iz Cernika provalio je koncem kolovoza preko Čazme u Hrvatsku sve do Vrbovca. Ovi su Turci počinili veliku štetu, osobito obitelji Erdedi. Pohvatavši mnogo žena i djece, vratiše se Turci u Cernik s puno stoke i drugoga plijena.
U Senju su osim stalne krajiške posade živjeli Uskoci, koji se onamo doseliše g. 1537. iz Klisa. Uskoci bijahu glasoviti junaci, koji se odlikovahu u neprekidnoj borbi s Turcima na kopnu i s Mlečanima na moru. Papa im je od g. 1580. davao godimice po 2.400 škuda u ime potpore, jer su Uskoci u onom kamenitom kraju živjeli dosta siromašno. Ponukani od pape i nadv. Karla odlučiše Uskoci, da će Turcima u Dalmaciji oteti gradove: Klis, Solin i Sinj. Koncem g. 1582. spreme se Uskoci na vojnu, a 2. siječnja 1583. udare na Klis pod vodstvom svoga vojvode Jurja Daničića. Ali Turci pravodobno doznaše za njihovu namjeru, te spremni dočekaše Uskoke. Navala na Klis nije uspjela i Uskoci se morahu vratiti u Senj. S njima je iz okolice Klisa pošlo 800 Hrvata (Bunjevaca), koji su nekada onamo došli iz Hercegovine, a sada se od straha pred osvetom turskom preseliše u okolicu senjsku (Knnpote i Kriviput), gdje njihovi potomci žive još i danas. Kralj je Daničića nagradio time, što mu je 4. svibnja 1583. darovao imanje Zrnovicu kod Ledenice. U Zagrebu se 3. lipnja 1583. sastao hrvatski sabor, koji je doznačio potrebite radnike za popravak tvrdja u Koprivnici, Ivaniću, Križevcima i Gjurgjevcu, kao što i za dovršenje novih tvrdja u Brestu i Sredičkom. Na tom saboru opet se iznose tužbe protiv koprivničkoga kapetana Ivana Globitzera, koji je u Podravini činio velika nasilja. Medju ostalima oteo je Globitzer kod Martijanca baštinu kapetana Petra Ratikaja, a kod Rasinje i posjede bana Ungnada.
Prethodno poglavlje: | Povijest Hrvatske I. (R. Horvat) | Sljedeće poglavlje: |
Ban Juraj Drasković | Prvo banovanje Tome Erdeda |