Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Ban Juraj Drasković

73. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Ban Juraj Drašković

uredi

Tri mjeseca iza smrti Petra Erdeda ime­nuje kralj Maksimilijan hrvatskim banom zagrebačkoga biskupa Jurja Draškovića, koji se g. 1561. odlikovao svojim djelovanjem,na crkve­nom saboru u Tridentu. Radi obrane preostale Hrvatske imenuje kralj još jednoga bana: kneza Franju Frankopana Slunjskoga, koji je na hr­vatskoj granici posjedovao gradove: Slunj, Cetin, Gore, Krstinju, Kremen, Letovanić, te gornju i dolnju Kladušu. Franjo je navršio tekar 30 godina, a već bijaše poznat kao velik junak. Slunjska loza Frankopana vazda se odlikovala hrabrošću. Franjin stric Matija poginuo je g. 1526. u borbi s Turcima na Muhačkom polju. Franjinog pak oca Jurja ubila je strijela pred vratima grada Steničnjaka, kada se g. 1552. vraćao iz boja kući svojoj. I Drašković i Frankopan bijahu u Hrvatskoj tako popularni, da su oduševljeno u bansku čast uvedeni 21. rujna 1567. kada se u Za­grebu sastao sabor hrvatski. Na tome saboru odredjeni su radnici, koji će 6. listopada 1567. početi radnje oko pojačanja tvrdje koprivničke. Tamo će se povisiti zemljani nasipi, a proširiti i dubljim učiniti grabe oko tvrdje, jer Koprivnici prijeti najveća opasnost od Turaka iz Slavonije. Uz Ko­privnicu popravit će se utvrde u Ivaniću, Sisku, Vrbovcu, Hrastovici, Tršcu i Cetinu, a na rijeci Glini imaju kmetovi podići tvrdju Presjeku.

U Drinopolju je 17. veljače 1568. bio sklopljen mir s Turskom na 8 godina. Car i kralj Maksimilijan obvezao se, da će poput svoga oca Fer­dinanda plaćati sultanu godišnji »dar« od 30.000 dukata. I kršćanima i Turcima zabranjuju se na granicama t. zv. četovanja i megdani (dvoboji); ali nove tvrdje smiju podizati jedni i drugi. Hrvatski je sabor 24. lipnja 1568. ponovno odredio, koji će kmetovi ići podizati odnosno popravljati tvrdje, poimence Koprivnicu, Ivanić, Tržac, Presjeku i Cetin. Na istom saboru stvoren je takodjer zaključak o tomu, kako da se namakne voj­nička posada za Hrastovicu, gdje je vojnike pokosila kuga, koja je na proljeće g. 1568. užasna harala u Hrvatskoj.

Usprkos ustanova o miru provaljivahu turski vojnici iz Kostajnice i Krupe prema rijekama Kupi, Glini i Korani. U kolovozu g. 1568. dopriješe Turci na takvom četovanju sve do Siska i Hrastovice, te bi možda nastradale i ove tvrdje, da im nijesu za vremena u pomoć pritekli banovi. Kod Perušića je pak 280 senjskih Uskoka g. 1569. razbilo 2.700 Turaka. Borbe s Turcima trajahu i g. 1570. Hrvatski sabor 12. travnja 1570. ističe da »čitava Bosna prijeti Hrastovici«, pod koju se »i sada za vri­jeme primirja zalijetaju svakoga tjedna dvaput ili triput«. Zato je hrvatski, sabor još 8. svibnja 1569. zaključio, da se u ime izvanredne daće pobire od svakoga dimnjaka polovicu forinte, premda kmetovi trpe glad i siro­maštvo. S ovim novcem neka se podignu zidine oko Hrastovice i drugih mjesta na granici. Iz Bosne je 1.300 Turaka 19. srpnja 1570. porobilo trgo­vište Krstinju, odakle odvedoše 100 ljudi u ropstvo. A 26. kolovoza 1570. beg iz Pakraca, koji je četovao oko Ivanića, zarobio je zagrebačkoga ka­nonika Franju Filipovića. (Ovaj »Delipop« odrekao se g. 1574. kršćanstva, prešao na islam i uzeo ime Mehmed.) Mjeseca pak rujna g. 1570. provalio je preko Une ispod Kostajnice u Bosnu ban Frankopan, komu se pridružiše hrvatski knezovi: Juraj Zrinski, Franjo Blagajski i Nikola Frankopan Tržački, da kazne i zastraše Turke.

Mira nijesu uživali niti Hrvati u Dalmaciji. Tamo je naime 20. ožujka 1570. buknuo rat izmedju Turske i Mletačke. Turci su g. 1570. iz Klisa udarali na Split, Zadar, Zemunik i Novigrad, koji pripadahu mletačkoj republici. Turci su zaista g. 1570. zauzeli Zemunik, našto Mlečani g. 1571, oteše Turcima grad Skradin, a opsijedahu i sam tvrdi Klis. Iste g. 1571. vodila se ljuta borba na Korčuli, koji su otok htjeli Turci oteti Mlečanima, ali ih suzbiše sami Korčulani.

Da se u Hrvatskoj osigura Hrastovica, odredio je hrv. sabor 5. ožujka 1571. besplatne radnike, koji će utvrditi nedaleku Blinju. Sam pak ban Frankopan redovito je stanovao u svome gradu Gore blizu Hrasto­vice. Zato je i mogao suzbiti 330 turskih konjanika, koji su u srpnju g. 1571. navalili na Hrastovicu, gdje bijaše kapetan Josip Dornberg. Hrvatski sabor koji se 30. listopada 1571. sastao u Zagrebu, hvali banove Drašikovića i Frankopana, što su »najvećom brigom i marljivošću« netaknute sačuvali granice hrvatske, te »nijesu Turcima za svoga bano­vanja dozvolili, da otmu kakav kaštel ili ma i neznatnu koju tvrdjicu«. Oba bana trpe oskudicu. Turci su opustošili Frankopanova imanja tako, da stoje sami goli gradovi, te on imade jedva još 20 kmetova. Isto je sa glavnim biskupovim posjedima (Hrastovica i Topusko), koji se nalaze u sredini ljute borbe s Turcima. Zato sabor preporuča kralju Maiksimilijanu, neka banovima daruje vrijedna imanja, da budu imali od čega uzdržavati sebe i svoju družinu. Tako bi Draškoviću mogao u vlasništvo dati grad Trakošćan, koji je iza smrti Ivana Gjulaja pripao kralju, a od g. 1569. drži ga u zalogu ban Juraj Drašković.

Početkom g. 1572. poduzeo je knez Juraj Zrinski iz Koprivnice sa 3000 konjanika četovanje u okolicu turske Virovitice. On je dopro do Brezovice, te je spalio nekoliko sela, a njihovo žiteljstvo i stoku doveo sa sobom. Radi toga pritužio se budimski beglerbeg 21. siječnja 1572. kralju Maksimilijanu, koji je 3. veljače odredio, da se Turcima vrate zarobljeni ljudi i stoka. Ugarsko-hrvatski sabor u Požunu izabrao je 2. travnja 1572. Maksimilijanova sina Rudolfa za kralja. S velikim sjajem bio je Rudolf u Po­žunu 25. rujna 1572. okrunjen po ostrogonskom nadbiskupu Vrančiću. Turci su u travnju g. 1572. spalili Ivanić-Kloštar i okolišna sela, a podjedno udarili i na tvrdjicu Topolovac (istočno od Križevca). Hrvatski sabor 2. lipnja 1572. zaključuje, da se razvaljeni Ivanić-Kloštar, ovaj »bra­nik pretužne kraljevine«, ima opet podići. Zato je sabor odredio kmetove, koji će ponovno sagraditi tamošnju tvrdju. Mladi ban Franjo Frankopan Slunjski zaručio se g. 1572. s Juditom, kćerkom bogatoga Ladislava Kerečenja i supruge mu Klare Frankopan. Kerečenj je pred Turcima otišao iz Hrvatske u Moravsku, gdje je kupio grad Mikulov. Ondje se g. 1572. imalo obaviti vjenčanje. Ban je u Hrvat­skoj sabrao kićene svatove, s kojima podje u Mikulov. Ali putem nena­dano 2. prosinca 1572. umre ban u Varaždinu od čira iza uha, što mu je neki liječnik razrezao i škorpijonovim uljem zalio, pa time ranu otrovao. Svadbena se povorka pretvorila u sprovod, te je mrtav ban iz Varaždina dopremljen u Zagreb. Ovdje bude »posljednji knez Slunjski« sahranjen u stolnoj crkvi uz veliku žalost naroda hrvatskoga.

Kralj je 16. prosinca 1572. naložio banskoj vojsci, da odsada sluša bana Jurja Draškovića. Podjedno je 4. siječnja 1573. odredio, da Drašković kao jedini ban vrši »punu vlast«. Hrvatski sabor, koji se u Zagrebu sastao 18. siječnja 1573., uze na znanje kraljevu odluku glede Draškovića. Na tome saboru vodila se rasprava o kmetovima na imanjima Susjedgraida i Stubice, koji se još na proljeće g. 1572. pobuniše protiv svoga okrutnoga gospodara Franje Taha. Kmetovi su triput slali svoje ljude u Beč, da kod kralja Maksimilijana traže zaštitu od nasilja Tahovih. Sve bijaše uzalud, a sad je evo Tah izradio, da sabor kmetove proglasi »vele­izdajnicima«, protiv kojih se može upotrijebiti sila. Na vijest o toj odluci pobune se Tahovi kmetovi u Podsusedu, Stenjevcu, Stupniku, Zaprešiću, Brdovcu, Podgori, Pušci i u Dolnjoj Stubici. Njima se pridruže kmetovi nekih zagorskih velikaša i plemića. Na­skoro se kod Stubice sabralo 10.000 kojekako oboružanih seljaka, koji proglase svojim vodjom (»begom«) seljaka Matiju Gubca. Kmetovi su za sebe tražili slobodu, kakvu uživaju drugi ljudi. Zato će odstraniti vlastelu i pobirače kmetskih podavanja, te će sami pobirati poreze i brinuti se za obranu domovine. Da se unaprijedi trgovina, namjeravahu kmetovi uki­nuti carinu i maltarinu.

S kmetovima je ružno postupala grofica Barbara Erdedi. Zato se pobuniše i kmetovi na njenim imanjima u Samoboru, Okiću, Jastrebarskom i Kerestincu, osobito pak u Cesargradu kod Klanjca. Da bi taj usta­nak raširio po Štajerskoj i Kranjskoj, gdje su takodjer kmetovi trpjeli svakojake muke i nepravde, prijedje Ilija Gregorić 2. veljače 1573. preko Sutle sa 1000 seljaka. Hrvatima se odmah pridruže štajerski kmetovi u Brezicama, Pilštajnu, Videmu, Sevnici i drugdje. Ali kad je dio buntov­nika 5. veljače preko Save prešao u Kranjsku, potuče ih barun Thurn, kapetan Uskoka žumberačkih. Gregorića pak razbije celjski kapetan Schrattenbach 8. veljače kod Sv. Petra pod Kunšpergom. Istoga se dana u Zagrebu sabraše banske i plemićke čete (oko 5.000 konjanika i pješaka). Vodjom im postade Gašpar Alapić, ikoji je 6. veljače kod Kerestinca i Mokrica razbio 3000 kmetova svoje sestre Barbare Erdedi. Alapić krene odmah s vojskom u Zagorje, te već sutradan (9. veljače) potuče Gubca kod Stubičkih Toplica. U tome boju pogibe 5.000 seljaka; mnogo pak za­robljenika povješali su plemići po drveću uz ceste. Najgore je prošao satir Gubec. Njega su 15. veljače u Zagrebu usmrtili nakon groznih muka. Na glavu mu staviše užarenu željeznu krunu, pošto ga oklevetaše, da se pro­glasio »seljačkim ikraljem«. Gregorić je smaknut istom koncem g. 1574.

Turci su s veseljem dočekali čas, kada se Hrvati medju sobom kolju i zatiru. Oni odlučiše, da će sada osvojiti »ostanke« kraljevine Hrvatske. Mjeseca travnja g. 1573. provale Turci u Hrvatsku, te spale grad Sokol kod Bihaća. Malo iza toga dopru Turci na svome četovanju do Kirina, a mjeseca kolovoza prodru u Hrvatsku izmedju Kupe i Save, odakle ih je brzo protjerao ban Drašković, Na jesen g. 1573. četovalo je 3.000 bosan­skih Turaka sve do Cetina. Od provala turskih nije ostala poštedjena niti Hrvatska izmedju Save i Drave. Na hrvatskom saboru, koji se 30. prosinca 1573. sastao u Zagrebu, predstavio je Drašković novoga podbana Vladislava Bukovačkoga, koga je imenovao mjesto umrlog Ivana Forčića. Isti je sabor odredio 2.273 rad­nika za utvrdjivanje važnih točaka u južnoj Hrvatskoj. Teške borbe s Turcima nastaviše se g. 1574. Odmah iza Nove go­dine navale Turci na Krstinju; porobe Utinju i dopru sve do Bovića na jednoj a do Klinca kod Hrastovice na drugoj strani. Mjeseca veljače za­pale Turci tvrdjice Gredu i Rosac, a 4. ožujka provali Ferhadpaša iz Bosne sa 3000 Turaka do grada Steničnjaika na Kupi, odakle je u ropstvo odveo 500 Hrvata. Malo iza toga udare Turci na Ivanić, gdje ih je po­tukao kapetan Ivan Panović. No već početkom travnja ponoviše bosanski Turci navalu na Steničnjak, gdje su zarobili 100 ljudi.

Tolike nesreće prisiliše Hrvate, da poduzmu nove mjere za obranu domovine svoje. Hrvatski sabor, koji se 15. svibnja 1574. sastao u Zagrebu, stvorio je zaključak, da se imaju sagraditi 2 nove tvrdje: jedna kod Topuskoga na rijeci Glini, a druga kod Bresta, gdje Turci običavaju prelaziti rijeku Kupu. Još će u južnoj Hrvatskoj popraviti tvrdje: Slunj, Turanj, Tounj i Herendić, a u sjevernoj Hrvatskoj tvrdje: Rasinju, Gradec i Vrbovec. Na trošak čitave Hrvatske uzdržavat će se odsada nova vojska: 240 haramija. Pod zapovjedništvom podbana branit će 200 hara­mija tvrdje i prijelaze kod rijeke Kupe, gdje se tako razvila poikupska ili banska Krajina. Drugih 40 haramija služit će kao prvi oružnici, da Hrvatsku brane od Vlaha, koji su kao turski »martolozi« hvatali djecu u Zagorju. Zato će 20 haramija čuvati prijelaze na Zagrebačkoj gori, a drugih 20 na Očuri. Za uzdržavanje haramija plaćat će se u Hrvatskoj daća »dimnica«, i to forint od svakoga dimnjaka. Mjeseca srpnja g. 1574. provališe bosanski Turci do Bovića, odakle odvedoše 100 zarobljenika. Jednako su 24. kolovoza 1574. porobili i za­palili Zlat (danas Slavsko polje) pod Petrovom gorom i neka sela kod Steničnjaka. Na jesen g. 1574. udarilo je 4000 Turaka iz Slavonije na Koprivnicu, gdje zapališe predgradja, ali tvrdja se ipak održala. Isto­dobno su bosanski Turci robili i pustošili oko Steničnjaka.

Još na proljeće g. 1573. zamolio je biskup Drašković kralja Maksimilijana, neka ga riješi banske časti ili netka mu barem dade druga, koji će mjesto njega voditi vojničke poslove. Kralj je već u lipnju g. 1573. ovu čast namijenio knezu Jurju Zrinskomu, sinu junaka sigetskoga. Ali Zrinski ne htjede postati hrvatskim banom. Isto tako otkloniše tu čast grof Franjo Nadaždi, grof Baltazar Bacan i knez Nikola Frankopan Tržački. Drašković je ponovno molio kralja, neka ga oslobodi preteške dužnosti, koja je skopčana sa banstvom. Napokon je 11. rujna 1574. po­slao kralju bansku zastavu s pismom, u kojemu veli: »Na koljena se bacam pred Vaše Veličanstvo, pa u ime milosrdja Isusa Krista najpokornije molim, da mi se napokon smilujete, te me riješite banske službe.«

Konačno je kralj 15. listopada 1574 javio Draškoviću, da je Gašpara Alapića imenovao banom hrvatskim. Ipak će Alapić preuzeti samo vojničke poslove, kojih ne može vršiti biskup Drašković. Novoga bana predstaviše kraljevski komesari Vid Halek i Oto Radmafinsdorf na hrvat­skom saboru, koji se 19. prosinca 1574. sastao u Zagrebu. Alapić je po­ložio običajnu prisegu bansku. Isti ovaj sabor bavio se pitanjem obrane Hrvatske od Turaka. Još 19. studenoga 1574. pozvao je kralj bana Draškovića, neka se s koprivničkim kapetanom Jakovom Sekeljem spora­zumi o pregradnji Koprivnice. Sabor je doznačio velik broj besplatnih radnika za obnovu Koprivnice. Jednako su odredjeni radnici, koji će utvrditi Letovanić na Kupi, te podići ograde oko Ivanića i Križevaca.

Početkom g. 1575. četovao je bosanski namjesnik (beglerbeg) Ferhadpaša oko grada Cetina. Odanle zadje na sjever do sela Budački, gdje ga je 7. siječnja dočekao krajiški potpukovnik Ivan Auersperg. Turci potuku kršćansku vojsku, te se s plijenom vrate u Bosnu. Odsada su Turci sve jače udarali na Hrvatsku, jer je sultana Selima II. na prijestolju na­slijedio 12. prosinca 1574. njegov ratoborni sin Murat III.

Nesigurnost imetka i života zbog neprekidnih provala turskih i vlaških bijaše razlogom, da se hrvatski narod g. 1575. počeo sve brojnije iz južne Hrvatske seliti u sigurne krajeve, naročito u Kranjsku, Šta­jersku, Austriju i u zapadnu Ugarsku. Veći dio godine 1575. sproveo je kralj Maksimilijan u Češkoj i u Njemačkoj, da svome sinu Rudolfu pribavi Češku i njemačku krunu, što mu je i uspjelo. Kraljevim namjesnikom u Hrvatskoj, Ugarskoj i Austriji postade Maksimilijanov brat Karlo, koji je od g. 1564. vladao u Štajerskoj, Kranjskoj i Koruškoj. Karlo se već otprije brinuo za obranu hrvatske Krajine, jer je znao, da time od pro­vala turskih štiti i svoju nasljednu državu. Sada pak uze nastojati, da na rijeci Kupi učini jaku tvrdju, u kojoj bi se nalazila velika posada za obranu južne Hrvatske. Drašković mu predloži, neka u tu svrhu preudesi grad Steničnjak, koji je s velikim ali opustošenim imanjem pripadao grofu Franji Nadaždiju. Karlo bijaše sporazuman s ovim prijedlogom, te je Nadaždiju u ime otkupnine ponudio 30.000 forinti. Ali pregovori se razbiše, jer Nadaždi ne htjede novac, nego jednako vrijedan posjed u Austriji.

Hrvatski sabori, koji se sastadoše 23. ožujka i 17. travnja 1575., brinu se za utvrdjivanje izloženih mjesta. Turci udare u svibnju g. 1575. na Hrastovicu, ali ih sretno odbije hrabra posada. Naprotiv je posada grada Ivanića u lipnju g. 1575. nastradala. Mjeseca srpnja bojao se ban Draško­vić za Sisak. Medjutim su Turci 23. srpnja 1575. iz Bobovca u južnoj Ugarskoj prešli preko Drave, te robili oko Gjurgjevca. Tečajem mjeseca kolovoza g. 1575. provališe Turci više puta u Podravinu, gdje su pusto­šili i plijenili sela izmedju Koprivnice i Varaždina. Tom prigodom zapališe Turci i koprivničko predgradje Miklinovec. U rujnu g. 1575. htjede Ferhadpaša zauzeti Bihać. Kad mu to nije uspjelo, podje sa de­setak tisuća Turaka prema rijeci Kupi. Turke je kod Budačkoga 22. rujna dočekao Herbart Auersperg, zapovjednik hrvatske Krajine. Daleko broj­niji Turci ubiju Auersperga i 200 vojnika, a zarobe 2000 krajišnika provale dolinom Kupe sve do Metlike u Kranjskoj, odakle se 24. rujna vrate u Bosnu s velikim plijenom. Službeni izvještaj kaže, da su Turci tom prigodom porobili i zapalili 16 sela, odakle odvedoše u ropstvo preko 1000 ljudi. Navalu ponoviše Turci 23. studenoga 1575., kada je 4000 turskih konjanika četovalo u dolini rijeke Dobre, gdje za­robiše 100 seljaka. Sada se hrvatski narod stao još u većoj mjeri seliti u druge zemlje. Hrvatski pak sabor 19. prosinca 1575. moli kralja Maksimilijana, neka već jednom nešto učini za obranu Hrvatske.

Početkom siječnja g. 1576. porobiše Turci iz Moslavine i Velike neko hrvatsko selo na Savi, odakle odvedoše u ropstvo 80 ljudi. Iz Bosne je 2000 konjanika 18. siječnja četovaio prema rijeci Korani, gdje zarobiše 40 ljudi. Turci su 15. veljače uzalud pokušali, da zauzmu tvrdju Gjurgjevac u Podravini. Koncem veljače pljačkalo je 800 Turaka u okolici Steničnjaka i Ostrožina, odakle odvukoše 292 zarobljenika. Sam Ferhadpaša udario je mjeseca travnja g. 1576. sa 7000 Turaka na Hrastovicu. Ju­načka je posada odbila sva 4 juriša. Ali Turci zauzmu susjednu tvrdjicu Peć (danas »Pecki«), te pogube 150 ljudi, a mnogo zarobljenika odvedu sa sobom u Bosnu. U lipnju g. 1576. zauzeše Turci prijevarom Keglevićev grad Bužim. Naskoro iza toga dodjoše Turci pred Gvozdansko. Tri dana jurišahu na ovu tvrdju, kojoj je ipak za vremena došla pomoć. Ratno je vijeće u Beču 19. lipnja 1576. izjavilo, da nije dosta utvrdjena Koprivnica, koju Hrvati smatrahu glavnim branikom sjeverne Hrvatske. Zato je hrvatski sabor 8. srpnja odredio, da svi kmetovi župa­nije varaždinske moraju poći u Koprivnicu, pa ondje tako dugo raditi, dok svaki iskopa 2 hvata grabe oko bedema. Turci su iz Bosne provaljivali u Hrvatsku i tečajem mjeseca srpnja g. 1576. Najprije zauzeše tvrdju Hojsićev Gradac, a 18. srpnja po noći prijevarom zauzeše grad Cazin, koji je pripadao naslovnom biskupu od Knina. Istoga dana slavonski Turci podjoše četovati u Podravinu prema Varaždinu, ali ih napade krajiška posada iz Gjurgjevca, koja je 330 Tu­raka što ubila što zarobila. Jošte su Turci iz Bosne uzalud čitav dan juri­šali tvrdju Ostrožac na rijeci Uni. Kada pak 30. kolovoza udariše na grad Bihać, morahu se zadovoljiti s 32 zarobljenika. No zato su Turci 29. rujna 1576. izdajom zauzeli grad Podzvizd. Odmah zatim padoše u turske ruke obje Kladuše, Bojna i Svračica, dok su spalili varoš Hresno. Kralj Maksimilijan umro je 12, listopada 1576. u Regensburgu. Na samrti je otklonio ispovijed i pričest, čime je dokazao, da je u duši svojoj ostao protivnik rimokatoličke crkve. Maksimilijan je ostavio 6 sinova: Rudolfa, Ernesta, Matiju, Maksimilijana, Albrehta i Većeslava. Prijestolje je pripalo Rudolf u; njegova će braća uživati god. rentu od 25.000 forinti.

Novi car i kralj Rudolf sproveo je svoju mladost (od g. 1563. do 1571.) u Španjolskoj na dvoru kralja Filipa II., koji bijaše brat majke njegove. Poput svoga ujaka postade Rudolf žarki katolik i protivnik protesta­nata. Rudolf je u mladosti naučio 6 jezika (njemački, španjolski, talijanski, francuski, latinski i češki). Volio je umjetnost i znanost, te je na svome dvoru uzdržavao učenjake i umjetnike. Mnogo je novaca izdao za nabavu slika, kipova, kolajna i svakojakog oružja. Rudolf se bavio astrologijom, alkemijom, slikanjem, rezbarijom i urarstvom, a zapuštao je vladarske svoje dužnosti. U 25. godini života svoga došao je na prijestolje. Dočekao je 62. godinu, a ipak nije imao vremena i odvažnosti, da se oženi. Tako je tečajem cijelog vladanja Rudolfa ostalo otvoreno pitanje: tko će ga naslijediti? Po naravi plah, tugaljiv i boležljiv, zapade Rudolf g. 1581. u melankoliju, koja se polako pretvarala u ludilo. On je sve više gubio po­vjerenje u ljude, jer se bojao, da će ga tko ubiti. Zato je najvolio samoću, te se nastanio u Pragu, da bude što dalje od Hrvatske, Ugarske i Austrije.

Rudolf je svoga brata Ernesta 13. listopada 1576. imenovao svojini namjesnikom za Hrvatsku, Ugarsku i Austriju. Svome pak stricu Karlu Štajerskom povjerio je Rudolf 16. siječnja 1577. brigu oko uredjenja vojne Krajine u Hrvatskoj. Već bijaše skrajnje vrijeme, da se nešto poduzme za obranu Hrvatske. Iz Bosne je 5. studenoga 1576. u okolicu grada Steničnjaka provalilo 2000 turskih konjanika. Ovi su porobili i zapalili okolišna sela, gdje ubiše 35, a zarobiše 147 ljudi. Turci ponoviše 1. prosinca navalu sa 1500 konjanika, koji udariše na Skrad (uz rijeku Koranu), gdje zaro­biše oko 100 ljudi, Vraćajući se uz Koranu, uhvatiše opet 70 ljudi. Voj­voda Henzlan iz Kostajnice i Velikanaga iz Novoga jurišahu 9. prosinca na neku tvrdjicu kod Steničnjaka, gdje je došlo i do okršaja s krajiškom četom. Malo iza toga Vlasi iz Novoga četovahu kod tvrdje Gradac. S Turcima je doduše 25. prosinca 1576. bio obnovljen mir na dalnjih 8 go­dina; ali toga se mira ne drže turski pogranični zapovjednici. Turska je g. 1577. na granici hrvatskoj i slavonskoj uzdržavala 6563 plaćena voj­nika, koji bijahu razmješteni u tvrdjama, naročito u Kostajnici, Krupi, Udbini, Buniću, Požegi i Virovitici. Osim toga imali su Turci oko 12.000 neplaćenih vojnika (Vlaha), ikoji slobodno kao martolozi prodiru u hr­vatske zemlje, da pale, pustoše i robe. Turci su na proljeće g. 1577. se­lili Vlahe u Liku, da lakše provaljuju u južnu Hrvatsku. O tomu je nadvoj­voda Ernest 3. lipnja 1577. izvijestio kralja Rudolfa, koji je onda 7. lipnja naložio, neka se ovi Vlasi istjeraju iz Like. Kraljev nalog nije se mogao izvršiti, jer su Turci medjutim započeli novu borbu. Tečajem mjeseca srpnja i kolovoza g. 1577. harali su Turci oko Bihaća, Kneje i Steničnjaka, a do 29. rujna zauzeo je Ferhadpaša hrvatske tvrdje: Podzvizd, Peći, Sturlić, Ajtić, Bojnu, Svračicu, te gornju i dolnju (danas: veliku i malu) Kladušu. Turci udariše tom prigodom takodjer na tvrdje Hresno i Smrčković, ali bez uspjeha. Nato je 5000 Turaka početkom listopada g. 1577. palilo i robilo sela oko rijeke Korane, dok je Ferhadpaša udarao na Gvozdansko, ali ga nije mogao odmah zauzeti. Ferhadpaša nije sustao, već je 13. studenoga zauzeo grad Ostrožac na Uni, a 20. prosinca 1577, grad Zrinj, odakle se knezovi Zrinski još g. 1546. preseliše u Čakovec. O Božiću dodje s velikom vojskom pred tvrdju Gvozdansko, u kome su kapetani Doktorović, Ožegović i Stepšić imali 300 vojnika, ali premalo vode i hrane. Posada je trpjela glad i žedju, ali je ipak odbila 3 juriša turska. Kada svi branitelji izginuše od bijede i strašne borbe, udjoše Turci 13. siječnja 1578. u Gvozdansko. Ferhadpaša dade kod Gvozdanskoga razoriti rudnike, iz kojih su knezovi Zrinski vadili srebro i kovali novce. Dok je još trajala opsada Gvozdanskoga, provališe bosanski Turci 11. siječnja u onaj nesretni kut izmedju Korane i Kupe. Tamo je 800 pje­šaka udaralo na tvrdju Budački i na ogradjenu varoš pod tvrdjom, dok je 2000 konjanika četovalo na ogromnom, ali toliko puta već opljačkanom imanju Steničnjak. Turci su kuće palili, a ljude i stoku odvodili. Drašković je kralju 5. studenoga 1577. javio, da su Turci zapalili tvrdju Mazin, koju je on podigao za obranu svoga imanja oko Topuskoga.


Prethodno poglavlje: Povijest Hrvatske I. (R. Horvat) Sljedeće poglavlje:
Prve godine vladanja kralja Maksimilijana Ban Krsto Ungnad

Bilješke / izvori

uredi