Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Prvo banovanje Tome Erdeda

75. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Prvo banovanje Tome Erdeda

Već g. 1579. zavadio se ban Ungnad sa 12 hrvatskih velikaša. Zato je nadv. Ernest 14. kolovoza 1579. pitao kancelara Jurja Draškovića, tko bi u Hrvatskoj mogao doći na mjesto Ungnada u slučaju, ako on ne bi mogao zadržati bansku čast? Odmah iza toga ljuto se Ungnad zamjerio zagrebačkim gradjanima, ko­jima je učinio toliko šteta, da su ga tužili i samomu kralju Rudolfu. Ungnad je mnogo nasilja učinio Samoborcima, radi čega je bio 18. studenoga 1579. i 23. svibnja 1581. opomenut od nadv. Ernesta. Ungnad se dapače posva­dio s kapetanima i vojnicima banske čete, koji ga tuže nadv. Ernestu, te koji u Zagrebu s razvijenim zastavama ustadoše protiv bana, kako je to 25. travnja 1581. ustanovljeno na saboru hrvatskom. S Ungnadom se nije mogao slagati niti podban Stjepko Gregorijanec, ikoji je radi toga u srpnju g. 1581. položio svoju čast. Naravno da se uslijed toga u Hrvatskoj množao broj neprijatelja Ungnadovih, što je umanjilo i ugled njegov. Sam kralj Rudolf tražio je početkom g. 1582. način, kako da se podigne ugled bana Ungnada, kao predstavnika kraljeva. Pošto to nije bilo moguće, za­molio je sam Ungnad, neka ga riješe banske časti. Čini se, da je na nje­govu odluku djelovala i činjenica, da mu kralj nije uredno slao novaca za isplatu banske plaće i za uzdržavanje banske čete. Kralj je g. 1583. bio 'Ungnadu dužan 20.000 forinti, što je u ono doba predstavljalo golemu svotu. Ungnad je opetovano molio otpust. Zato je kralj Rudolf tražio zgodnoga mu nasljednika. Jegarski biskup Stjepan Radeczy svjetovao je S. lipnja 1583. kralja, neka za bana imenuje grofa Tomu Erdeda, koji da je dobar katolik, vrstan vojnik, a uz to veoma bogat. Kralj je 28. svibnja 1583. pitao za savjet i kancelara Jurja Draškovića, koji mu je 9. lipnja u prvom redu predložio Tomu Erdeda, zatim Stjepka Gregorijanca i Mihalja Sekelja. Kralj je poslušao ove savjete, pa je zaista za bana hrvatskoga imenovao Tomu Erdeda. On to 25. rujna 1583. iz Beča javlja kapetanima, vojvodama, zastavnicima i svima vojnicima banske čete, pozivajući ih na pokornost novomu banu.

Ungnad bijaše zadovoljan sa svojim nasljednikom na banskoj stolici. Erdedi se naime 31. svibnja 1583. zaručio s Ungnadovom kćerkom Anom Marijom. Ungnadov sin David bijaše član dvorskoga ratnoga vijeća u Beču. Njega je kralj imenovao svojim povjerenikom kod instalacije bana Tome Erdeda na hrvatskom saboru, koji se sastao 12. travnja 1584. u Za­grebu. Tom prigodom rekao je David Ungnad takav govor o patnjama, što ih trpe »ostanci« kraljevine Hrvatske, da se prisutnima pojaviše suze na očima. Sabor je mladoga — tekar 26 godišnjega — Tomu Erdeda jedno~glasno priznao za novoga i zakonitoga bana hrvatskoga. Erdedi je »po starom pohvalnom običaju« u prisutnosti sabora i kr. povjerenika položio svečanu prisegu. Nato su članovi sabora novomu banu čestitali i od Boga zaželili »svaki napredak, sreću i dugi život u obrani ove tužne domovine od Turaka, neprijatelja kršćanske vjere«. Neka ban kroji pravdu i upravlja Hrvatskom onako, kako je to nekada činio njegov otac: Petar Erdedi.

Služeći se svojim pravom, postavio je Tomo Erdedi za novoga pod-bana plemića Ivana od Zaboka, koji će podjedno biti župan zagrebačke i križevačke županije. Podban je na saboru položio propisanu prisegu. Za­tim je sabor vijećao o gradnji nove tvrdje kod Bresta, jer je dosadašnja tvrdja bila izložena poplavi Kupe. Kralj je 16. rujna 1583. dozvolio nadv. Karlu, da razori dolnju Hrastovicu, ali da sačuva gornju tvrdju, u koju neka stavi jaku posadu; isto tako neka 50 haramija iz Hrastovice preseli u Brest. Sada pak sabor zaključuje, neka se za gradnju nove tvridlje kod Bresta upotrijebi kamen i druga gradja iz razvaljene varoši i dalnje tvrdje hrastovičke, te iz ruševnoga samostana i crkvi u okolici Hrastovice. Kme­tovi zagrebačke županije moraju dati težake, koji će o svome trošku ži­vjeti i besplatno raditi. I turopoljski plemići moraju u Brest poslati 60 kola za dovoz kamena, vapna i drva. Radnje imaju započeti 1. lipnja 1584., a nadzirat će ih ban i podban. Kmetovi križevačke i varaždinske županije imaju dati besplatne podvoze i težake za obnovu i pojačanje tvrdje u Koprivnici, Gjurgjevcu, Ivaniću i Križevcima; izuzimaju se samo kmetovi grada Varaždina; ovi neka Varaždincima pomažu obnovu grada, koji je g. 1582. pogorio. Sam ban će podići novu tvrdju kod Rečice na Kupi.

Na samom saboru povela se riječ o tomu, kako težak život provodi kmet hrvatski. On mora besplatno obradjivati zemlje svoga vlastelina i još mu davati dio priroda svoga. Crkvi mora plaćati desetinu, a župniku davati lukno. Kmetovi svake porezne jedinice, zvane »dimnjak« (fumus) ili »vrata« (porta), moraju kralju u ime poreza, koji se zove »dika« (dica regia), plaćati godimice po 1 ugarski forint (dukat) za uzdržavanje banske vojske. Za uzdržavanje pak zemaljskih haramija na rijeci Kupi, — te na gorskim prijelazima za obranu od vlaških razbojnika, — moraju plaćati po 2 ug. forinta kao »dimnicu« (pecuniae fumales). Povrh toga moraju kmetovi doprinositi i daće za razne druge potrebe kraljevine Hrvatske, kao što su plaće za podbana, protonotara, podžupane, plemićke suce i zem. blagajnika; nabava oružja i municije za zemaljske tvrdje i vojnike; troškovi za uzdržavanje poslanika kod kralja i na zajedničkim saborima ugarsko-hrvatskim i t. d. Strahovite turske provale, koje traju od pada Kostajnice g. 1556., umanjiše hrvatsko žiteljstvo. Nekada je sama križevačka županija, koja je na istok sizala do Valpova i Našica, brojila 12.000 »dimnjaka« ili »porta«. Sada pak »ostanci« čitave »žalosne kraljevine« Hrvatske jedva broje 3000 dimova! Preostali kmetovi moraju doprinositi besplatne radnje za obnovu starih i za gradnju novih tvrdja. Oni jedva nadju vremena, da obrade svoje vinograde i da zasiju polja svoja, pa i onda nijesu sigurni, da će oni brati i žeti: jer Turci i Vlasi pustoše sve, do čega dodju. Nije dakle čudo, što hrvatski kmetovi hrpimice ostavljaju bijednu svoju domovinu, tražeći sebi sigurnije krajeve u Kranjskoj, Šta­jerskoj, Ugarskoj, Austriji, dapače i u Moravskoj. Već sada se u Hrvatskoj opaža pomanjkanje radne sile za podržavanje brojnih tvrdja. Pošto ove tvrdje služe takodjer obrani Kranjske i Štajerske, moli sabor nadv. Karla, neka poradi, da odsada na gradnju tvrdja dodju takodjer kmetovi su­sjednih kotara iz Kranjske i Štajerske. U Hrvatskoj se na proljeće g. 1584. dogodiše neke promjene. Kralj je 7. veljače 1584. odredio, da odsada u gradjanskom životu ne vrijedi Julijanski koledar, nego novi koledar, što ga je 4. list. 1582. u crkvu uveo papa Gregorije. U Zagrebu je 4. travnja 1584. umro bivši ban Gašpar Alapić, koga svečanim sprovodom pokopaše u pavlinskoj crkvi u Reme­tama. S obzirom na zasluge biskupa Jurja Draškovića potpisao je kralj Rudolf 1. svibnja 1584. u Pragu listinu, kojom njegovu bratu Gašparu Draškoviću za 23.500 rajnskih forinti prodaje ogromno imanje Trakošćan (Drachenstein) u hrvatskom Zagorju.

Turski je sultan Murat III. obnovio 11. lipnja 1584. s kraljem Rudolfom primirje na dalnjih 8 godina. Ali Hrvatska ipak nije niti kasnije imala mira. Premda je g. 1584. u Bosni i Hercegovini, kao što i u susjed­noj Srbiji, harala strahovita kuga, koja je pomorila 200.000 ljudi, ipak je 24. listopada 1584. iz Bosne preko Hrvatske u Kranjsku provalilo 8.000 Turaka, većinom konjanika, Ban Erdedi složio se s karlovačkim pukov­nikom Thurnom, te oni 26. listopada u dolini Močila kod Slunja sa 700 pješaka i 1330 konjanika dočekaše Turke, koji se vraćahu s ogromnim plijenom. U boju pogibe 2000 Turaka, medju njima i dosta poznatih prvaka. Ostali Turci budu raspršeni, a plijen i zarobljenici oslobodjeni. U Zagrebu je 3. rujna 1584. umro biskup Ivan Kranjčić, koga je koncem iste godine naslijedio Petar Herešinec.

Pukovnik Josip Jošt Thurn činio je nasilja hrvatskim plemićima u okolici Karlovca. Radi toga tužio ga je nadv. Karlu hrvatski sabor, koji je za 10. ožujka 1585. sazvao ban Erdedi u Zagreb. Isti ovaj sabor odredio je radnike za konačno dovršenje tvrdje u Brestu i za gradnju nove kute kođ Šišinca, gdje Turci lako mogu prelaziti preko Kupe. Pošto Vlasi sve češće provaljuju u Zagorje, gdje hrvatsku djecu kradu i prodavaju u Tursku, odredjuje sabor 60 haramija, da hvataju ove vlaške razbojnike. U Hrvatskoj bijaše g. 1585. takova suša, da su rijeke ostale gotovo bez vode. Ban se bojao, da će to upotrijebiti Vlasi i Turci za provalu preko Kupe. Zato je hrv. sabor 30. lipnja 1585. zaključio, da svaki vla­stelin ima u pripremi držati 5 pješaka i 5 konjanika, koji će na prvi poziv pohitati u banov tabor. Isti je sabor izabrao Mihajla od Vurnovca za vice-pronotara mjesto Ivana Petričevića, koji je umro. Ferhadpaša je s ovećom vojskom 14. rujna 1585. došao pred Bihać, da ga zauzme. Ali kapetan Horner počne sutradan iz topova pucati na Turke toli uspješno, da je Ferhadpaša napustio opsadu Bihaća, te se za­dovoljio s pustošenjem nekih sela u okolici. Da mu uzvrati milo za drago, provali ban Erdedi u Bosnu. Tom prigodom zapalio je tvrdju Kostajnicu, koja bijaše sijelo najgorih Turaka.

Početkom g. 1586. vladala je u Hrvatskoj oštra zima. Ipak se mnogo ratovalo. Ferhadpaša navali na tvrdju Gradec, ali nije uspio baš kao što ni požeški beg, koji je četovao do Koprivnice. I Gjurgjevac je nešto stradao, jer na nj udariše Turci iz južne Ugarske. Da se Turcima osveti i dia zastraši Vlahe, koji su poput razbojnika robili i palili hrvatska sela, te krali djecu i prodavali je Turcima, odlučio je barun Mihalj Sekelj iz Krapine povesti vojnu u t. zv. Malu Vlašku kod Pakraca. Sekelju se pri­družio koprivnički kapetan Ivan Globitzer, te oni s više stotina haramija i konjanika koncem siječnja 1586. provaiiše sve do Sirača. Putem su vlaška sela zapalili, a pohvatali 100 Vlaha i njihova kneza Peašinovića. U Zagrebu se 20. travnja 1586. sastao hrvatski sabor, na kome je Erdedi plemića Vladislava Imprića iz Jamnice imenovao za podbana mjesto 16. veljače umrlog Ivana od Zaboka. Pošto je umro i stari protonotar Mirko Petev, izabere sabor Martina od Sombatelja za novoga pro­tonotara. Podban i protonotar položiše na saboru svečanu prisegu. Sabor odredjuje besplatne radnike, koji će na Kupi popraviti tvrdje: Sredičko, Šišinec, Pleter, Hergovići i Perčevo, a u t. zv. slavonskoj Krajini gradove Koprivnicu i Križevce, pa tvrdje: Dubravu, Ivanić i Gjurgjevac. Nadv. Karlo je doduše tražio takodjer radnike, koji će popraviti tvrdje: Cirkvenu, Gradec, Topolovac, Gjurgjic i Sv. Petar-Čvrstec; ali sabor nije tomu udovoljio. Najviše je narodu hrvatskom život i opstanak ugrožavala potpuna i trajna nesigurnost pred vlaškim razbojnicima. Šume i gore pružahu Vlasima priliku, da se iz dalekih krajeva došuljaju čak u Zagorje. Obično su to činili u ljetno doba, kad je narod radio na poljima, a djeca se bezbrižno igrahu pred kućama. Poput divlje zvjeradi napadali bi Vlasi nejaku djecu, te ju odvodili u Tursku, gdje su dječake prodavali za janjičare, a djevojčice za hareme. Ova bijeda prisilila je hrv. sabor, da broj haramija, koji će hvatati vlaške razbojnike, povisi od 60 na 100. Po 20 haramija stražit će na Kalniku, na Medvednici (danas »Zagrebačka gora«), na Očuri (danas »Strahinčica«) i u Božjakovini, a po 10 haramija u Humu (kod Hrašćine) i u Dvorišću. Haramije će na trošak Hrvatske biti uzdržavani svake godine od 1. svibnja do 1. studenoga, dakle samo u ljetno doba. Njih će plaćati i nadzirati viceprotonotar Mihalj od Vurnovca. Kolika je ogorčenost vladala u Hrvatskoj protiv razbojnika vlaških, naj­bolje pokazuje zaključak sabora, da haramije — kada uhvate Vlaha —mo­raju ga najprije preslušati, a zatim odmah živoga na kolac nabiti.

Turci i Vlasi uznemirivahu Hrvatsku tečajem g. 1586. više puta. Tako je harambaša Ostoja s 37 martoloza (Vlaha) početkom travnja na putu izmedju Koprivnice i Topolovca imao okršaj s vojvodom Mikulom Ožegovićem, koji je vodio haramije iz Sv. Petra-Čvrsteca. U boju pade Ostoja, koji je prošlih godina zadao Hrvatima mnogo jada i štete. Malo iza toga ubiše martolozi kod potoka Komarnice haramije, ikoji su iz Ko­privnice putovali u Gjurgjevac. Poslije Uskrsa udarilo je nekoliko stotina Vlaha na Gjurgjevac, ali bez uspjeha. Oko 500 Turaka iz Podborja (Da­ruvara) pobilo se 14. lipnja kod tornja u Raci s Ožegovićem koji je vodio 230 haramija iz Križevaca. Turci budu hametom potučeni, a 2 age uhva­ćene. Koncem rujna udariše Turci na Koprivnicu. Tvrdje nijesu zauzeli; ali odvedoše mnogo stoke. Tom prigodom nastradalo je i selo Ivanec kod Koprivnice. Medjutim se Ferhadpaša spremao, da udari na Bihać ili na Hrastovicu. Kad je za to doznao ban Erdedi, pozove hrvatske veli­kaše i plemiće, da 29. kolovoza s oružanim pješacima i konjanicima dodju u banov tabor kod Stenjevca. Ferhadpaša je valjda po svojim uhodama saznao za banove priprave; zato je odustao od navale. — Ipak je Erdedi naskoro dobio priliku, da se ogleda s Turcima. Ferhadov naime brat Alibeg iz Cernika i Pakraca provalio je 5. prosinca 1586. sa 3000 konja­nika i 500 pješaka mimo Ivanića preko Vrbovca do Preseke. Turci su putem dakako robili i palili. Kada se vraćahu kući, progoniše Turke križevački kapetan Ivan Herković i barun Mihalj Sekelj, koji je — iza ne­davno umrloga kapetana Petra Ratkaja — zapovijedao posadi u tvrdji Gradec. Medjutim je u Ivanić dopro ban Erdedi sa svojim bratom Pe­trom. Imajući uza se 500 vojnika, dočekaše Turke braća Erdedi kod ne­kog ribnjaka blizu ušća Glogovnice u Čazmu. Tamo dodje 6. prosinca po­podne do ljutoga boja, u kome budu Turci potučeni. Pogibe i sam Alibeg, koga je sjekirom ubio Nikola Pavlečić.

Ban je doznao, da će Ferhadpaša osvetiti smrt svoga brata Alibega. Zato je hrvatski sabor 4. siječnja 1588. stvorio zaključak, da na prvi poziv bana Erdeda moraju na odredjeno mjesto doći svi plemići i velikaši sa oboružanim kmetovima. Ban je sa svojim kmetovima gradio novu tvrdju na rijeci Lonji, a kaptol zagrebački kod Drenčine na Kupi. Sabor odredjuje besplatne radnike za popravak tvrdja Brest, Pleter, Hergovići i Sredičko, jer će vjerojatno bosanski Turci nastojati, da provale preko Kupe. Kmetovi Franje Nadaždija iz Rečice i Luke imaju popravljati tvrdju Karlovac, kamo će doći i Zrinski kmetovi iz Ozlja. Na slavonskoj Kra­jini obnovit će obitelj Turoc tvrdju Ludbreg, koja je nedavno izgorjela. Isto tako popravit će se ruševna tvrdja Rakovec, dok će se uz rijeku Čazmu podići drvene ograde i zaprijeke, da se Turcima i Vlasima oteščaju provale. Jošte se doznačuju besplatni radnici za popravak šest tvrdja (Koprivnica, Križevci, Gradec, Dubrava, Ivanić i Gjurgjevac). Za plaću haramija mora svaki »dimnjak« dati po 2 forinta.

Tečajem g. 1587. umriješe 2 bivša bana hrvatska: Juraj Drašković 30. siječnja, a Krsto Ungnad koncem godine. Drašković je 18. prosinca 1585. postao kardinalom, a 24. rujna 1586. namjesnikom kralja Rudolfa u "Ugarskoj i Hrvatskoj. Pokopan je u Gjuru, gdje bijaše biskup.

Na proljeće g. 1587. nadahu se Hrvati, da će iza više godina imati vrlo dobru žetvu, jer su usjevi izvrsno ponijeli. Kako je u Kranjskoj, Ko­ruškoj i Štajerskoj vladala glad, hrpimice su odanle dolazili ljudi u Hr­vatsku, da kupuju žito. Seljaci su »četvrtinku« (četvrti dio vagana) pše­nice prodavali za polovicu austrijske forinte, dakle za 40 denara. Žali­bože nastupilo je kasnije loše vrijeme, te je propala žetva u Hrvatskoj. Mnogi su gospodari dobili jedva deseti dio priroda, komu se nadahu. Tako se već u rujnu 1587. opazila nestašica žita u Hrvatskoj, te se »četvrtinka« pšenice prodavala po 2 rajnstke for. O toj oskudici hrane ras­pravljalo se i na hrvatskom saboru 21. rujna 1587., jer je nadv. Karlo tražio, da Hrvati dadu žita za krajišku vojsku. Isti ovaj sabor odredio je, da Ivan, Stjepan i Gavro Tahi moraju što prije obnoviti svoju tvrdju Božjakovinu, kao što će ban Erdedi obnoviti susjedni Rakovec. Isto tako ima se na rijeci Kupi popraviti tvrdja Pokupsko, kojoj manjka krov. Odredjeni su radnici, koji će dovršiti Brest, a popraviti Koprivnicu, Kri-ževce, Sredičko, Ivanić, Dubravu, Gradec, Topolovec, Sv. Petar i Cirkvenu. Varaždinci se opominju, neka više brige posvećuju utvrdama oko svoje varoši, gdje se nasipi ruše, a grabe zamuljuju. Pošto je kralj Rudolf iza duge stanke za 1. studenoga 1587. sazvao zajednički ugarsko-hrvatski sabor u Požun, bira hrv. sabor 3 nuncija, koji će zastupati Hivatsku. Preko Hrvatske je 6. listopada 1587. u Štajersku izmedju Drave i Mure provalilo 300 Vlaha. Inače se nešto počelo mutiti u »Maloj Vlaškoj«. Odanle je naime 7. listopada uskočilo 14 vlaških obitelji sa mnogo stoke u Koprivnicu. Medju ovim Vlasima bijahu i »najodličniji« harambaše,. kako to u Graz 21. listopada iz Varaždina javlja pukovnik Halek, koji ih preporuča. Dozvolom nadv. Karla nastanila se polovica tih Vlaha sa popom Gregorijem u okolici Koprivnice, a druga polovica u Varaždinu.

Rasprave na zajedničkom saboru u Požunu potrajale su do 10. siječ­nja 1588. Odmah sutradan šalje ban Erdedi hrvatskim velikašima, ple­mićima, gradovima i crkvenim dostojanstvenicima pozive, da 21. veljače 1588. dodju na hrvatski sabor u Varaždin. U pozivu ističe ban, da to čini »po običaju, koji se dosada uvijek vršio«, kako bi »staležima i redo­vima« mogli nunciji usmeno izvijestiti o zaključcima sabora u Požunu.

Kao da nije bilo dosta jada od tolikih provala Turaka i Vlaha, počeli su Hrvatima sve više nasilja činiti njemački vojnici u krajiškim tvrdjama. Tako su vojnici iz Karlovca g, 1587. ubili plemićkoga (kotarskoga) suca Andriju Despotovića. Početkom g. 1588. provališe ovi vojnici u okolišna sela, gdje su vlasteli i kmetovima oteli ono malo preostale hrane. U ve­ljači g, 1588. oboružao je karlovački časnik Juraj Stomberger 40 vojnika,, s kojima je provalio u selo Petrovinu, koja bijaše posjed kaptola zagre­bačkog. Tamo su vojnici poput razbojnika opljačkali sve kuće, te u Kar­lovac odnijeli sve žito, zob, kokoši i druge vrijedne stvari, dapače i užeta sa crkvenih zvonova. O tom se raspravljalo na hrvatskom saboru, koji se 21. veljače 1588. sastao u Varaždinu. Sabor je zaključio, da se barun Thurn, zapovjednik hrv. Krajine pismeno upozori, neka zbog ovih nasilja dade zadovoljštinu, jer »Karlovac i Dubovac potpadaju zakonima i od­redbama ove kraljevine.« Isto tako treba pisati nadv. Karlu, neka bijedne gradjane koprivničke zaštiti od nasilja tamošnjih vojnika, koji ih smetaju u sloboštinama. Po nalogu bana Erdeda imali su novi plemići dužnost, da saboru podnesu isprave, kojima su stekli plemstvo. Takove su isprave podnijela 22 plemića, od kojih je 21 dobio plemstvo od kralja Rudolfa u g. 1578.—1587., a 1 od kralja Maksimilijana g. 1569. Sabor je svim ovim plemićima priznao zakonitost plemstva; podjedno je zaključio, da i u buduće moraju svi plemići na saboru predočiti svoje isprave, ako hoće vršiti plemićka prava.

Tomu se nalogu pokorilo 10 plemića na saboru, koji se 2. svibnja 1588. sastao u Zagrebu. Ovaj sabor odredio je radnike, koji će podići zi­danu tvrdju u Nebojanu (na desnoj obali Kupe, gdje je dosele bila drvena tvrdja. Podjedno je kmetovima u Letovaniću, Dužici, Kravarskom i Ze­linu naloženo, da imaju besplatno voziti kamen, crijep i vapno u Nebojan za gradnju tvrdje. Neka se u tu svrhu upotrijebi gradja ruševnih crkvi sv. Križa, sv. Kuzme i sv. Nikole (potonje u Žažini). Na Kupi treba još popraviti tvrdje Brest, Sredički, Pleter i Perčevo, a u slavon­skoj Krajini: Ivanić, Gradec, Rasinju i Ludbreg. Onih 100 oružnika, što ih je Hrvatska uzdržavala u tu svrhu, da hvataju vlaške razbojnike, koji idu u Zagorje krasti djecu, razvrstao je sabor tako, da će 20 haramija ču­vati prijelaze na Medvednici, 20 na Kalniku, te oko Hrašćine, Huma i Čanjeva, 20 oko Božjakovine, Rakovca, Bisaga i Moravča, 20 oko Kra­pine, Lobora i Očure, a preostalih 20 oko Ivanca, Bijele i Lestakovca. Sabor ponavlja zaključak, da haramije »moraju uhvaćene Vlahe nabiti na kolac«. Na Kupi će Hrvatska i nadalje uzdržavati 200 haramija.

Posljednjih godina nestalo je u Hrvatskoj mnogo kmetova. Jedne su ubili ili u ropstvo odveli Turci i Vlasi, a drugi se iseliše u sigurnije zemlje. S obzirom na plaćanje poreza i na podavanje besplatnih radnika za gradnju tvrdjava trebalo je u Hrvatskoj obaviti popis žiteljstva i njegova imetka, da se ustanovi broj poreznih jedinica (»dimnjaka« ili »porta«). U tu svrhu bili su od strane kr. komore (kao financijalne oblasti) odredjeni plemići: Krsto Vragović i Baltazar Drenovački. Njima je Franju Stolnikovića i Gašpara Petričevića od svoje strane pridao hrvatski sabor, koji se 24. srpnja 1588. sastao u Zagrebu. Isti ovaj sabor naglasio je staro pravo Hrvatske, da se od svakoga »dimnjaka« u ime ratne daće (»dika«) plaća samo polovica one svote, koju je odobrio zajednički sabor ugarsko-hrvatski. Na saboru se ustanovilo, da u Hrvatskoj ima još nekoliko ljudi, koji se služe starim (julijanskim) koledarom. To su po svoj prilici bili pro­testanti, koji se i drugdje opirahu novomu koledaru zato, što ga je uveo papa Gregorije XIII. Sabor odredjuje, da plemićki suci imaju u svojim kotarima običajnim načinom objaviti uporabu novoga koledara. Tko bi se iza toga služio starim koledarom, mora platiti 200 forinti globe. U Hrvatskoj nije bilo jedinstvene mjere za vino, žito i sličnu robu. Zato je sabor odredio, da odsada ima u čitavoj Hrvatskoj vrijediti samo za­grebačka mjera. Jošte je sabor doznačio besplatne radnike za obnovu krajiških tvrdja.

Zagrebački biskup Petar Herešinec postao je g. 1587. biskupom u Gjuru, gdje je naslijedio slavnoga Jurja Draškovića. Ipak je Herešinec zagrebačkom biskupijom upravljao sve do 26. listopada 1588., kada ga je naslijedio Gašpar Stankovački, rodjak Jurja Draškovića.

Turci su g. 1588. vodili velik rat s Perzijom. Uz to je Ferhadpaša bio iz Bosne premješten u Budim. Zato je Hrvatska g. 1588. uživala mir, čega nije imala već mnogo godina. Narod se nešto oporavio i od gladi, jer je žetva g. 1588. ispala prilično povoljno.

I godina 1589. protekla je u Hrvatskoj mirno. Samo na Senj udariše Turci, da ga zauzmu; ali ih otjeraše hrabri Uskoci, koji su kasnije iz osvete provaljivali u Tursku. Hrvate je umirila i vijest, da su Ferhadpašu u Budimu g. 1589. ubili vlastiti vojnici njegovi. Ipak je za obranu Hrvatske sve mjere opreznosti poduzeo hrvatski sabor, koji se na banov poziv 29. svibnja 1589. sastao u Zagrebu. Sabor je odredio, da se ima na Kupi obnoviti kaptolska tvrdja Vurot kod Bresta, koju je oštetio grom. Isto tako treba obnoviti razoreni Ivanić-Kloštar, koji pripada biskupu zagre­bačkomu. Braća Tahi neka poprave svoju tvrdju Božjakovinu, Gašpar Petričević svoj kaštel Miketinec, a braća Keglevići svoju tvrdju Totuševinu kod Siska. Ban Erdedi počeo je nedavno te temelja nanovo gra­diti tvrdju Rakovec, koja će poslužiti obrani Hrvatske; zato sabor do­značuje besplatne radnike. Gradjana varaždinski neka očiste grabe oko utvrdjene svoje varoši, kamo su česte poplave Drave donijele mnogo pijeska i blata. U tome poslu pomagat će im kmetovi grada i tvrdje, koji se zato do 1. kolovoza 1590. opraštaju od svih drugih besplatnih radnja. Jošte sabor doznačuje radnike za popravak tvrdja: Koprivnice, Ivanića, Gjurgjevca, Dubrave, Cirkvene, Ludbrega, Karlovca, Bresta i Sredičkoga. Posto ban Erdedil ne će više da vodi haramije u t. zv. banskoj Kra­jini uz Kupu, izabire sabor Stjepka Gregorijanca za kapetana njihova.

U Senju je 15. lipnja 1589. umro barun Jošt Josip Thurn, zapovjednik hrvatske Krajine. Thunja je u časti naslijedio barun Andrija Auersperg.

Kralj Rudolf nije banu Erdedu redovito slao novaca za uzdržavanje banskih vojnika. Zato je sabor 29. svibnja 1589. zaključio, neka se kralju piše, da novce šalje pravodobno, jer će inače vojnici ostavljati svoje po­sade, te će zbog oskudice živeža plijeniti bijedne seljake. Čini se, da to pismo nije stvar popravilo. Zato je Erdedi 19. rujna 1589. iz Samobora pisao kralju Rudolfu, neka ga riješi banske časti. Isto moli od nadv. Ernesta 14. listopada 1589. iz Varaždina. Odanle je Erdedi 6. studenoga 1589 ponovno zamolio kralja, netka ga oslobodi banske službe, koju već 6 go­dina vrši na štetu svoga imetka i svoje obitelji. Kralj1 je 23. studenoga 1589. iz Praga pisao Tomi Erdedu, da ga ne će riješiti banske Časti; pod­jedno je kralj uputio nadv. Ernesta, neka on sklone Erdeda, da i nadalje zadrži banstvo. Erdedi se neko vrijeme primirio. Ali u lipnju g. 1590. po­novno moli nadv. Ernesta, neka kod kralja izradi, da se prihvati ostavka njegova. Ernest je 30. lipnja 1590. pitao kralja Rudolfa, da li se već od­lučio za imenovanje novoga bana? Kralj je nadv. Ernesta 13. srpnja 1590. uputio, neka sklone grofa Petra Erdeda, da on preuzme bansku čast.

Medjutim su nastupile nove prilike, koje prisiliše Tomu Erdeda, da i nadalje ostane ban hrvatski. U Grazu je naime 10. srpnja 1590. umro nadv. Karlo, koji je od 25. veljače 1578. upravljao hrvatskom i slavon­skom Krajinom. Karlo je doduše ostavio 3 sina, ali svi bijahu još maleni; najstariji Ferdinand imao je tek 12 godina. Zato je kralj svoga brata Ernesta imenovao regentom Štajerske, Kranjske i Koruške, a podjedno i upraviteljem Krajine u Hrvatskoj i Slavoniji. Sam kralj Rudolf nastojao je, da na mir sklone turskoga sultana Murata III., koji je na proljeće g. 1590. svršio rat s Perzijom. Sultan je zaista 29. studenoga 1590. pristao, da se primirje od 11. lipnja 1584. produži na dalnjih 8 godina.

Početkom g. 1591. postade ratoborni Hasanpaša sultanovim namje­snikom (beglerbegom) u Bosni. On je na proljeće g. 1591. počeo sabirati vojsku u Banjaluci, kamo je još Ferhadpaša prenio sjedište iz dotadaš­njega glavnoga grada Travnika. Erdedi je odmah naslućivao, da će Ha­sanpaša udariti na Bihać ili na Sisak. O tom se govorilo i na hrv. saboru, koji se 26. srpnja 1591. sastao u Zagrebu. Zato je sabor stvorio zaključak, da se ima dići opći ustanak, ako u Hrvatsku provali Hasanpaša. U tom slučaju moraju svi velikaše, plemići i gradjani zajedno sa svojim kmeto­vima odmah oboružani doći u banov tabor. Pošto je umro viceprotonotar Petar Pojatić, koji je nedavno naslijedio Mihalja od Vurnovca. izabrao je sabor za novoga viceprotonotara plemića Gašpara Petričevića, koji je propisanu prisegu položio i odmah službu nastupio.

Hasanpaša je zaista početkom kolovoza g. 1591. sa 16.000 Turaka udario na Sisak. Ovu tvrdju, koju je sagradio kaptol zagrebački, branila su 2 kanonika: Nikola Mikac i Stjepan Kovačić. Posada se hrabro držala, dapače je 6. kolovoza prodrla iz tvrdje i udarila po Turcima. Uz to je Sisku dolazio u pomoć ban Erdedi s hrvatskim ustašama. To je prisililo Hasanpašu, da već 11. kolovoza napusti opsadu Siska. No zato je zauzeo i spalio nedaleku Keglevićevu tvrdju Totuševinu (danas Topolovac na Savi). Kad je za to doznao ban, udari on 12. kolovoza na tursku tvrdju Moslavinu, koja je nekada pripadala obitelji Erdedi. Turci su ustrajno branili ovu tvrdju do 15. kolovoza, kada ju ban zapali i zauzme, a onda dade razoriti. Radi tolike spremnosti i uspjeha dobio je Erdedi 19. kolo­voza pohvalu od kralja, a 20. kolovoza od nadv. Ernesta. Početkojm listopada 1591. provalio je Hasanpaša drugiput u Hrvatsku. On je 5. listopada zauzeo i spalio Tahijevui tvrdju Božjakovinu, te je ne­milice harao sela ako Rakovca, Sv. Helene i Vrbovca. Jedni turski ko­njanici dopriješe sve do blizu Zagreba, dok su drugi spalili selo Gušćerovec ispod Kalnika. Hasanpaša je 6. listopada noćio kod tvrdje Vrbovec, kamo su mu vojnici dovodili zarobljene ljude i stoku. Sutradan je dopro pod Gradec, gdje je doznao, da će na nj udariti krajiške čete iz Kopriv­nice, Križevaca, Ivanića i Graca. Pošto su uslijed kiša nabujale Glogovnica i Lonja, krene Hasanpaša prema Dubravi s prednjom četom. On je tako sretno izmakao, dok su krajišnici kod Graca potukli stražnju četu njegovu i oslobodili 400 zarobljenika.

Kad se Hasanpaša vratio u Bosnu, opkoli iznenada 6. studenoga 1591. tvrdju Ripač na Uni, koju već sutradan zauzme. Nato je spalio nedaleko selo Golubić, a opusošio čitav kraj oko Sturlića i Blagaja na Korani. Znalo se, da će Hasanpaša na proljeće nastaviti borbu, jer je on odlučio, da će osvojiti ostatak Hrvatske. Trebalo je dakle i s hrvatske strane po­duzeti sve za obranu. Po želji nadv. Ernesta stvorio je hrvatski sabor 5. siječnja 1592. zakon o »insurekciji«, t. j. o sveopćem ustanku. Sva vla­stela moraju osobno doći u banov tabor. Tko ne dodje ili se prije bitke udalji bez dozvole bana (odnosno »kapetana kraljevstva«), izgubit će sva imanja svoja. Isto vrijedi za »plemiće jednoselce«, koji nemaju imanja i kmetove, nego samo posjed u veličini jednoga selišta. Osobno moraju u rat poći i »armaliste«, t. j. takvi plemići, koji nemaju nikakova posjeda, a plemstvo stekoše kr. poveljom. Isto vrijedi i za gradjane; ipak mora u svakom gradu ostati 1 brijač, koji služi mjesto liječnika. Glede kmetova odredjuje zakon ovo: Vlastela moraju od 10 »dimnjaka« na svome po­sjedu oboružati 2 pješaka i 1 konjanika. Pješaci će dobiti pušku, a konja­nici jošte kacigu, oklop i koplje. Bogati trgovci moraju oboružati 1 ko­njanika i osobno pridoći na vojnu ili mjesto sebe opremiti još 1 konjanika; ne učine li tako, izgubit će svu robu. Slobodni gradovi (Zagreb, Varaždin, Križevci i Koprivnica), te Pavlini u Lepoglavi imaju topove, prah i olovo prevažati u banov tabor; zato moraju vazda u pripravi držati dovoljan broj kola. Da pomoćne čete ne ostanu bez hrane, kako ostadoše g. 1578; prigodom Khevenhillerove vojne, odredio je sabor, da ban, velikaši, pre­lati, plemići, .slobodni gradovi, kaptol, samostani, župnici i altariste mo­raju do 1. ožujka 1592. od svakoga kmetskoga dimnjaka na svome posjedu dati po jednu »četvrtinku raži, prose i zobi, te polovicu četvrtinke graha. Ovaj živež imaju vlastela dovesti u Zagreb, gdje će se na Griču pohraniti u crkvi sv. Katarine i u susjednoj kući. (To bijaše samostan Dominikanaca, koji od straha pred Turcima pobjegoše iz Zagreba u Ljubljanu.) Pošto se crkva i kuća nalaze u lošem stanju, treba ih odmah popraviti. U tu svrhu ima do 1. veljače svaka »porta« (vrata) dati po 20 denara. U Hrvatskoj se osjećala »dosta velika oskudica živeža«. Zato sabor odlučuje, da se spomenuta hrana i krma ne će Nijemcima pokloniti, nego prodati po tržnoj cijeni, te će svaki vlastelin dobiti utržak doprinesenog živeža.

Najviše je namjeri Hasanpaše smetala hrv. bojna linija na Kupi. Da ju probije, pomišljao je na to, da zauzme tvrdju Brest ili Brkiševinu. Ipak odustade od toga, te se odluči, da na desnoj obali Kupe podigne svoju tvrdju, i to na ušću rijeke Petrinjčice u Kupu, dakle nasuprot Brestu. Ban je po svojim uhodama doznao, da se Hasanpaša sprema na neko poduzeće. Zato se ban preselio na svoje imanje Želin u Turopolju, odakle je Zagrepčane 1. ožujka 1592. opomenuo, neka spremaju živež, jer će ga naskoro trebati za opskrbu vojske.

S velikom vojskom stiže Hasanpaša 12. travnja 1592. do rijeke Kupe. Nebrojeni radnici počnu ondje blizu ušća Petrinjčice podizati drvenu tvrdju, za koju je već bio priredjen gradjevni materijal. Dok se nova tvrdja dizala, zauzeo je Hasanpaša nedaleku tvrdju Gore. Nato se 15. travnja predala i krajiška posada u Hrastovici. Srednjega Graca nije Ha­sanpaša trebao osvajati, jer je ovu svoju tvrdju sam kaptol zagrebački dao u srpnju g. 1591. porušiti, da ne padne Turcima u ruke. Erdedi se sa banskom vojskom utaborio u Maloj Gorici kod Bresta. Odanle je Zagrepčanima 14. travnja javio, da je u Malu Goricu došao ge­neral Auersperg s Karlovčanima, »a još danas će doći i Nijemci«. Vojsci je nestalo živeža te će se razići, ako ga ne bude odmah. Zato ban Za­grepčanima nalaže, neka što brže pošalju kruh, brašno i zob. Hasanpaša je novu tvrdju podizao u obliku četverokuta, a »uresio ju je s 5 tornjeva (kula) i 2 vrata«. Hrastove balvane pričivrstiše dvostru­kim čavlima i željeznim kvakama. Oko tvrdje iskopaše grabe, u koje se mogla svesti voda iz Petrinjčice. Kopanjem graba dobilo se mnogo zemlje, s kojom podigoše 8 stopa visok i 3 stope širok nasip. Sav posao bijaše dovršen 2. svibnja 1592., kada su Turci od veselja pucali iz topova i pušaka, te uz svirku trubalja i udaranje bubnjeva obilazili oko nove tvrdje, kojoj po rijeci Petrinjčici dadoše ime »Petrinja«. U tvrdji je Ha­sanpaša ostavio posadu od 1000 Turaka. Da bude Petrinja imala zaledje, stavio je on po 200 Turaka takodjer u Gore i Hrastovicu. S ostalom voj­skom ode Hasanpaša 4. svibnja u Kostajnicu.

Dok se jošte gradila Petrinja, nastade 23. travnja poplava, te rijeka Kupa izadje preko svojih obala. Time je nestalo mogućnosti, da ban Erdedi zapriječi gradnju Petrinje. Osim toga nijesu bana slušali Nijemci. Malo po malo počela se već 3. svibnja razilaziti sabrana vojska, a 7. svib­nja digao je svoj tabor i ban. Medjutim se Hasanpaša spremao za opsadu Bihaća. S mnogo Turaka i topova dodje on 12. lipnja 1592. pred Bihać, gdje je kapetan Josip Lamberg imao 500 vojnika. Hasanpaša dade tjedan dana pucati iz topova na Bihać. Za to vrijeme zauzeo je i nedaleku tvrdju Izačić. Lamberg se hrabro branio do 19. lipnja, kada je Bihać predao Hasanpaši uz uvjet, da svi stanovnici smiju slobodno otići iz grada i sa sobom ponijeti svoje stvari. Ipak nije Hasanpaša održao riječ, jer je od 5000 žitelja gradskih dao 2000 ubiti, a 800 djece poslati u Carigrad, gdje su Turci svečano proslavili zauzeće Bihaća.

Banov brat Petar Erdedi bijaše kapetan žumberačkih Uskoka, te je kao takav zapovijedao i u tvrdji Slunju. On je držao, da će Hasanpaša iz Bihaća krenuti na Slunj, koji je sada najviše izložen udarcu Turaka. U to je vjerovao i Andrija Auersperg, general hrvatske Krajine. On se bojao, da će Hasanpaša iza Slunja udariti na Karlovac; zato je svoje i kranjske čete skupljao u Karlovcu. Naprotiv je Stjepan Grasswein, pukovnik slav. Krajine, bio uvjeren, da će Hasanpaša ići osvajati Ivanić, Križevce i Koprivnicu. Uslijed toga ne htjede ni Auersperg ni Grasswein pomoći banu, koji je znao, da će Hasanpaša najprije udariti na Brest i Sisak. Turci su naime kod Petrinje podizali na Kupi most od ladja. Dok je tako cijela Hrvatska živjela u nekoj trzavici od »straha turskogas do­plovio je nenadano početkom srpnja g. 1592. mletački admiral Tiepolo s ratnom mornaricom pred Karlobag, koji se onda zvao Bag. Premda nije republika bila u ratu s kraljem Rudolfom, ipak je Tiepolo dao iz topova pucati na Karlobag. Kada se Karlobag predao, Mlečani porobiše sve kuće, a vojnike okovaše na svoje ladje.

Hasanpaša je u noći od 18. na 19. srpnja 1592. s velikom vojskom stigao u Petrinju. Odmah poslije objeda 19. srpnja prijedje on preko mosta i kod Bresta udari na bana Erdeda, koji je imao samo 1000 Hrvata i 2000 štajerskih ustaša. Daleko brojniji Turci pobijediše bana. U dvosat­nom boju pogibe mnogo ljudi, osobito Štajeraca, koji ne bijahu vješti borbi s Turcima. Hasapanša je zarobio 5 topova i mnogo vojnika. Ban je sretno utekao i zaklonio se u svoj grad Jastrebarsko.

Naredne noći zauze Hasanpaša tvrdju Brest, koju dade zapaliti. Turci su 20, srpnja razorili tvrdje Hergović i Gotoču. Iza toga zapališe selo Drenčinu, gdje stanu opsijedati tvrdju, jer se posada nije htjela predati. Tri dana pljačkali su Turci okolišna sela, u kojima uhvatiše 2000 ljudi i mnogo stoke. Tom prigodom zapališe varoš Sisak, odakle se žiteljstvo zaklonilo u kaptolsku tvrdju. Ovu je Hasanpaša 23. srpnja 1592. opkolio i pozvao na predaju. Kanonici Nikola Mikac, Blaž Gjurak i Matija Fintić odlučiše, da će Sisak braniti do posljednjega čovjeka. Hasanpaša nastavi 16 svojih i 5 zarobljenih topova, iz kojih dade pucati na tvrdju. Tjedan dlana gruvahu topovi, koji učiniše mnogo štete braniteljima i zidovima,, ali kanonici ne popuštaju. Uzalud bijahu Turcima i juriši na tvrdju. Na­pokon je Hasanpaša 29. srpnja napustio opsadu, ali se zakleo, da ne će mirovati, dok ne zauzme Sisak. Na odlasku je užasno opustošio velika imanje, što ga je kod Siska imao kaptol zagrebački; podjedno dade po­rušiti tvrdju u Drenčini, koju zauzeše Turci.

Gradnja Petrinje, pad Bihaća, poraz kod Bresta i opsada Siska uvjeriše napokon kralja Rudolfa, da ipak treba nešto učiniti za obranu Hrvatske. On je odredio, da odsada mora u svim crkvama njegovih dr­žava danomice triput zvoniti »tursko zvono«, koje će kršćane sjećati, neka mole Boga, da ih obrani od Turaka. Štajerci su odmah poslali mnoga vojnika u Zagreb: Ovamo je 30. rujna stigao grof Franjo Nadaždi s 100O konjanika, što ih je kralj dao na svoj trošak sabrati i opremiti u Ugarskoj. Oko bana Erdeda sabrao se pučki ustanak iz preostale Hrvatske. Svi voj­nici nastane se u selima od Zagreba do Podsuseda. Tako je Zagreb bio dovoljno zaštićen. No zato je ljuto stradalo Turopolje. Hrustanbeg je 18. kolovoza 1592. iz Petrinje s 1000 konjanika provalio u Turopolje gdje je zarobio 300 ljudi. Odsada su u Turopolje provaljivali ne samo Turci, već i Vlasi. Tako je 150 Vlaha u noći od 25. na 26. kolovoza kod Lekenika udarilo na 100 Uskoka, koji spavahu. Uskoci budu razbijeni, a njihov kapetan Petar Erdedi jedva spase život svoj. Sam Hasanpaša s velikom vojskom provali 25. rujna iz Petrinje u Turopolje, gdje je zauzeo tvrdje: Vukovinu i Lomnicu, dok se sretno obranila banova tvrdja Zelin. Tom prigodom Turci porobiše i spališe sela: Mraclin, Veliku i Malu Goricu, Veliku i Malu Mlaku, Gornji i Dolnji Lukavec, Gornje i Dolnje Čehe,: Novake, Novo Čiče, Kostanjevec, Kobilić, Markuševec, Rakarje, Lazine, Orešje, Košnicu, Dolnju Lomnicu, Zaprudje, Sv. Klaru, Pleso, Hrašće, Buzin, Botinec, Brezovicu i Obrež. Neka od ovih sela nijesu više bila ob­novljena. Iz Zagreba se po noći vidjelo crveno nebo nad cijelim Turopoljem. Turci su na tome četovanju doprli do banove tvrdje Kerestinec pod Okićem. Odanle se vraćahu ispod Vukomeričkih gorica, gdje su opu­stošili vinograde bijednih Turopoljaca i uništili upravo dozrelo groždje. Hasanpaša se u Petrinju vratio sa silnim plijenom. Zarobio je mnoga ljudi i svu silu stoke, a na tisuću kola dovezao je ugrabljeno žito.

Više nego li Zagrepčane uplašila je ova Hasanova provala stanovnike Ljubljane. Tamo su mnogi gradjani svoju obitelj i najpotrebnije stvari na­trpali u kola, pa hajde u šumu ili u planinu. Bijedni ljudi plakahu po gradu, kao da ih već uhvatiše Turci.

U Zagreb je 7. studenoga 1592. došao burgavski markgrof Karlo, koji bijaše sin tirolskoga nadv. Ferdinanda. Karla je kralj imenovao za­povjednikom svih četa, sabranih kod Zagreba, da se razori Petrinja i da se obnovi obrambena linija na rijeci Kupi. S Karlom je stigla i tirolska vojska. Naskoro dodjoše u Zagreb još 2 njemačke pukovnije i čete nad­biskupa iz Salzburga, a Sebastijan Montekukoli dovede dobrovoljce iz Italije. Sve to nije smetalo Hasanpašu. On je čekao, dok se u Turopolje vrate seljaci, koji pred Turcima pobjegoše u šume ili se zakloniše preko Save. Zato je Hasanpaša 14. studenoga s velikom vojskom nahrupio u Turopolje, gdje je popalio neka sela, te se vratio s 2.000 zarobljenika. Varaždin je ljuto nastradao g. 1592. Tamo se naime 11. travnja po­rodio požar, koji je silan vjetar raznio po gradu. Izgorjela je većina kuća, zatim gradska vijećnica i župna crkva.

Hasanpaša je tečajem g. 1591. i 1592. u Hrvatskoj zauzeo 26 tvrdja i tvrdjica, a spalio stotinu sela, iz kojih su Turci i Vlasi oko 35.000 Hrvata odveli u ropstvo. Uslijed toga je u Turskoj pala cijena robiju. Prije se za 1 dječaka dobivao 1 konj; sada pak Vlasi nudjaju 5 dječaka za 1 konja! Hrvate je zatirala i carska pomoćna vojska, koja je narodu oko Zagreba otimala hranu i vino, dapače i odijelo. Osobito je haračio Joža Vesej, potkapetan madžarskih konjanika pukovnije Nadaždi. O tom se rasprav­ljalo i na hrv. saboru, koji se 24. siječnja 1593. sastao na Kaptolu u Za­grebu. U zapisniku toga sabora stoji ogorčena prijetnja: »Staleži i re­dovi najbijednije kraljevine Slavonije, — lišeni pomoći i potpore, — prije, nego li svi padnu Turcima u ruke ili ostave prebivalište u predragoj svojoj domovini, najsvečanije očituju, da će — našavši se u skrajnjoj nevolji — za svoj život i opstanak učiniti ono, što im sudbina i nužda pokaže kao zgodnije i korisnije.« Turci su u Turopolje provaljivali i kasnije. Višeput je došlo i do okršaja s njima. Tako su Hrvati 4. veljače pobili Mehmedagu kod Vukovine, a nekoliko dana kasnije Hrustanbega kod Kravarskoga. Najviše stradahu imanja bana Erdeda. Hrustanbeg je 20. svibnja 1593. sa 3000 konjanika i 300 pješaka provalio sve do Jastrebarskoga, popalivši na putu Stupnik, Zdenčinu, Kupinec, Jamnicu, Galgovo i Colnićevo selo.

Uništivši Turopolje, spremi se Hasanpaša za treću opsadu Siska. U pomoć mu dodjoše Turci iz Like, Klisa, Livna, Hercegovine, Gradiške, Cernika i Zvornika. Sa 20.000 vojnika dodje Hasan 15. lipnja 1593. na ono mjesto, gdje se danas nalazi Caprag. Ovamo su ladje iz Gradiške dovele velike topove za opsjedanje i hranu za vojsku tursku. Hasan dade na Kupi sastaviti most od ladja, a onda pucati na Sisak. U tvrdji zapovijedahu zagrebački kanonici: Blaž Gjurak i Matija Fintić, koji su uza se imali 400 ljudi. Fintić naskoro pogibe, a teško ranjeni Gjurak zamoli pomoć od bana. Tomo Erdedi odmah digne ustanak plemstva hrvatskoga. Jednako je svoje čete (1600 ljudi) sabrao grof Rupert Eggenberg, koji je u veljači g. 1593. mjesto markgrofa Karla postao zapovjednikom carske pomoćne vojske u Hrvatskoj. General Andrija Auersperg dovede karlovačke arkibuzire, Petar Erdedi (brat banov) sakupi Uskoke i husare, Stjepan Grasswein dovede čete iz slavonske Krajine, a Gjuro i Sigismund Paradeiser kar­lovačke i koruške mušketire. Sa 5000 vojnika primaknu se kršćanske voj­vode Sisku 22. lipnja. U susret im podje Hasanpaša sa 10.000 biranih voj­nika. Kod ušća rijeke Odre u Kupu dodje o podne do kratke ali krvave bitke. Turci budu hametom potučeni. Samo 400 ih sretno uteče preko mosta; svi drugi poginuše u boju ili se utopiše u susjednim rijekama. Eggenberg je u Kupi nabrojio 1000 lešina turskih. Medju ostalima stiže smrt Hasanpašu i 12 begova. Preostali Turci na desnoj obali Kupe zapale tabor, te pobjegnu u Petrinju. Radi toga poraza navijesti sultan Murat III. rat caru i kralju Rudolfu.

Ban Erdedi htjede kršćansku vojsku povesti od Siska prema Pe­trinji, da zauzme ovu tvrdju, radi koje propade Turopolje. Ali na to ne htjedoše pristati druge vojvode, jer da za vojsku nema dosta hrane. Istom poslije velikih priprava sakupi se 9. kolovoza kod Bresta kršćanska vojska. Prešavši preko Kupe, dade ban Erdedi iz 8 topova pucati na tvrdju petrinjaku. Opsada se otegnula do 24. kolovoza. Toga dana do­znade ban, da Petrinji dolazi u pomoć grčki beglerbeg Hasanpaša, sin slavnoga Sokolovića. Sada uzmakne kršćanska vojska, a Hasanpaša dodje pred Petrinju sa 40.000 Turaka. Hasan se još isti dan zaputi prema Sisku, te počne udarati na nj. U tvrdji se nalazila mala posada od 100 vojnika, kojima zapovijedahu kanonici: Gašpar Grandja i Andrija Kovačić. Turci su topovima probili zidine, pa onda jurišali na tvrdju. Ka­nonik Grandja pogibe u boju, a njegov drug morade 30. kolovoza predati Sisak. Erdedi naime nije mogao poći u pomoć Sisku, jer su carske pomoćne čete pobjegle u Štajersku. Hasanpaša dade plijeniti i paliti sela na lijevoj obali Save sve do Božjakovine i Kraljevca (kod Dugog sela), odakle odvedoše u ropstvo 1000 Hrvata. Turci su prijetili, da će opkoliti i Zagreb. Od straha pred Turcima poslaše kanonici riznicu stolne crkve iz Zagreba u Bolonju. »Turski strah« dopre dapače do štajerskoga Graca, odakle se odseliše neke odlične porodice. No Hasanpaša morade poći u Ugarsku, kamo je iz Carigrada kretao i veliki vezir Sinan.

Koncem g. 1593. postade nadv. Ernest namjesnikom u španjolskoj Nizozemskoj. Sada je kralj regentom Štajerske, Koruške i Kranjske ime­novao svoga mladjega brata Maksimilijana. Namjesnikom pak u Hrvat­skoj, Ugarskoj i Austriji postade 14. travnja 1594. nadv. Matija. Početkom god. 1594. povjeri kralj Maksimilijanu i upravu Krajine u Hrvatskoj i Slavoniji, U dekret mu stavlja izreku: »Prejasni će nad­vojvoda raditi sporazumno sa banom Hrvatske i Slavonije«. Maksimilijan pošalje svoga poslanika na sabor, što ga je Tomo Erdedi sazvao 21. ožujka 1594. u Zagrebu. Poslanik izjavi, da će nadvojvoda poštivati sva prava Hrvatske, te osobno voditi veliku vojsku, da Turcima otme Sisak i Pe­trinju. Hrvatski sabor zaključi opći ustanak. Banu se pridruže brojne čete iz Štajerske, Koruške i Kranjske. Isto tako i krajiški zapovjednici: Juraj Lenković, koji je naslijedio 8. listopada 1593. umrlog Auersperga, te barun Ivan Sigismund Herberstein, koji je naslijedio 26. ožujka 1594. umrloga pukovnika Stjepana Grassweina. Oko 16.000 ljudi dodje sa banom 21. srpnja 1594. do Petrinje. Tjedan dana kasnije stiže u tabor i nadv. Maksimilijan s 1000 konjanika. Dok je kršćanska vojska opsjedala Pe­trinju, zauze 5. kolovoza general Juraj Lenković susjedne tvrdje: Hrastovicu i Gore. Videći, da se ne će moći održati, zapali Hrustanbeg Petrinju u noći od 9. na 10. kolovoza, pa uteče u Kostajnicu. Sutradan pobjegne turska posada iz Siska, zapaliv prije tvrdju, u koju opet udju Hrvati. Nato dade Maksimilijan do temelja razvaliti ostatak tvrdje petrinjske, te pro­glasi vojnu dovršenom. Na jesen g. 1594. zauzmu Turci opet Hrastovicu i Gore, a Hrustanbeg obnovi i tvrdju petrinjsku. Da zastraši Turke, udari Juraj Lenković s karlovačkom posadom na Bihać. On Je 5. studenoga 1594. provalio u varoš, ali tvrdje nije mo­gao zauzeti. Lenković je zapalio varoš, gdje je sasjekao mnogo Turaka i oslobodio 1200 hrv. zarobljenika, te se 8. stud. s velikim plijenom vratio u Karlovac. Nesposobni kralj Rudolf nije nikada banu Erdedu uredno plaćao bansku četu. Hrv. sabor 24. siječnja 1593. ističe, da sadašnja banska četa. koja broji 250 konjanika i 250 pješaka, nije već nekoliko godina primila od kralja plaće. Erdedi je na sreću Hrvatske posjedovao velika imanja (Želin i Novigrad u Turopolju, zatim Okić, Jastrebarsko, Lipovec, Rakovec, Cesargrad, Mokrice i Metliku). Njegova mu žena Marija, kći bana Krste Ungnada, donese takodjer lijep miraz. Uz to je Erdedi god. 1591. od Ungnada kupio Samobor. Tako je mogao prihodima svojih posjeda plaćati bansku četu. Ipak je i Erdedi vremenom potrošio svoje novce. Neke pak posjede njegove uništiše Turci. Zato Erdedi zamoli kralja, neka mu u podmirbu duga prodade grofiju Pazin u Istri. Sličnim je načinon i g. 1546. Nikola Zrinski stekao Medjumurje. Ipak bude banova molba odbijena. Zato je Erdedi 15. svibnja 1595. na saboru položio, bansku čast.

Prethodno poglavlje:	Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)	Sljedeće poglavlje:
Ban Krsto Ungnad		Ban Ivan Drašković I.