Posljednji Stipančići/XIII
| ← XII | Posljednji Stipančići — XIII. autor: Vjenceslav Novak |
XIV → |
Istom koncem siječnja dočekala je Valpurga sina. Po očevoj smrti tražio je velike svote da se otme svojim vjerovnicima, a Valpurga je dala sve u ruke Vukasovićeve. A njegove su bile riječi da mu se ne može poslati ni probita para s jednostavnoga razloga, jer vi - rekao on Valpurgi - nemate ništa.
Ta je izjava nije ni presenetila a jedva u očaj dovodila. "Vi nemate ništa" bilo njoj gotovo jednako kao da bi bio rekao: "Vi imate mnogo." Kroz njezine ruke nije prolazio novac nego što ga je trebalo za prosjake i najobičnije sitnice: sve drugo gdje je trebalo raditi s novcem, primati ga ili davati, držao je Stipančić sam u svojim rukama. Pa tako kao da nije ni znala e je za život potreban i novac. U pustom životu koji je nastao iza Stipančićeve smrti, ona je čekala s neizrecivim čeznućem povratak Jurjev. Bilo joj je kao da će s njime doći nešto od česa će nestati onoga što ju je tištilo sad kao žalost, sad briga, sad strah, sad pusto, gdjekada očajno beznađe kojemu nije znala povoda ni uzroka. Tako su njoj i Luciji protekla dva mjeseca, minuo i Božić u samoći i dvaput većoj tišini nego je za Stipančićeva života u kući vladala. Služavke nijesu više držale nego što ih je posluživala udovica Gertruda koja se mjesto plaće nastanila sa troje djece u konobi njihove kuće. - Živjele su Valpurga i Lucija u dvije sobice u prvom spratu, a u gornji sprat nijesu ta dva mjeseca nijedanput zašle.
Napokon je sredinom prosinca javio Juraj iz Zagreba da je primio privremeno mjesto kod banske oblasti u Zagrebu, i obećao da će ih posjetiti najdulje koncem siječnja.
Došao je jedne večeri, već je bila prošla osma ura te se Valpurga spremila s Lucijom na počinak. Duhala je jaka zimska bura, njih su dvije pri slabom svjetlu sjedile u sobi; peć se pogasila, i u sobi se već stala osjećati neprijatna studen. Uto je netko silno zalupao na vratima.
- Juraj! - reče Valpurga, i obje se pogledaju, a Valpurga je zaplakala i smijala se isti tren.
Kako se presenetila kad ga je vidjela. Bilo ga je doista teško poznati. Mjesto sitnog, slabušnog i blijedog dječaka, kakav je pred deset godina pošao u Beč, stajao je pred njom čovjek crvena nabuhla lica, suznih i izbuljenih očiju pod naočalima, čupave kratke brade i brka. Njegova okrugla glava izrasla je gotovo ravno iz širokih pleća.
- Jurju! - krikne Valpurga i baci se jecajući na sinove prsi: - Oca eto nisi našao...
- No... no... čemu sada taj plač?... Moralo je tako biti... S plačem ga nećete oživiti - mirio ju on.
Njegov je glas bio dubok i hrapav.
- A ova? - pokaže on, odrinuvši lagano od sebe majku, na Luciju koja je u pokrajku tiho plakala.
- Lucija... Zar je ne poznaš? - reče mati otirući suze.
- Lucija? Vidiš, vidiš... Oprosti, ja sam držao da je to neko družinče u kući... Kako si narasla...
Onda se poljubi s njom pa reče:
- Naravno, devet i po godina je od toga...
Lucija porumeni, ona se nije mogla nikako otresti prvoga dojma da ih je to neki strani čovjek posjetio.
- A propos... Doveo sam sa sobom prijatelja... Nije još vidio mora... Gospodin Alfred pl. Ručić, moj kolega. Bit će nam gost. Sad je stupio iz zatka čovjek nešto mlađi od Jurja, odjeven u elegantnom zimskom kaputu s ogrlicom od krzna. Bio je viši od Jurja i mršav. Lice mu je bilo bijelo, oči crne, mutne, ali vesele; imao je malen, crn, pomno uvijen brčić i nosio po strani male zaliske. Naklonio se duboko objema ženskima sa vrlo udvornim posmijehom oko usta i onda poljubio gospođi Valpurgi ruku: - Ja sam se usudio primiti poziv moga prijatelja Jurja - rekao je on ne baš zvučnim ali slobodnim glasom koji odaje gospodstvo.
- Bit će nam gost - opetova Juraj. - Majko, možda će se naći što za večeru. Ogladnjeli smo kao vuci... Što misliš, po toj buri i zimi drndamo se gotovo čitav dan u kočiji... Moj je prijatelj mislio da je svijetu došao sudnji dan kad nas je onamo u nekim dragama začela pozdravljati naša domaća bura... Doduše i sam sam se tomu bijesu odučio.
- Čuo sam pripovijedati o vašoj buri, ali pripovijesti nijesu ništa prema zbiljnosti - reče Alfred nasmjehnuvši jače usta. - I jače zna duhati - reče skromno još uvijek zaplakana Valpurga.
- Naravno... Naravno - reče lijeno i zijevajući Juraj. - Ja sam doduše zaboravio, ali znam da se po našoj pravoj buri ne putuje u kočiji, kako smo mi danas putovali... Dakle, majko, hoće li se naći što za večeru?
Valpurga je bacila upitni pogled k Luciji, i one su se dvije, ispričavši se, izgubile iz sobe.
- Šta ćemo, zaboga? - pitala vani Valpurga Luciju. - Metnuo nas je u ovo doba u sto neprilika.
- Gdje će spavati?
- A, vidiš, na to nijesam ni mislila... Poslat ćemo po Gertrudu... Ona će mu prirediti u gornjoj sobi... Kolike neprilike ovako iznenada... A što ti se čini od Jurja? - upita veselije Valpurga.
- Tko bi ga poznao?
- I ja kažem. Čitava ljudina... E, godine su! Da ga je mogao dočekati pokojni! - I ona opet zaplače.
Uto se čuo s vrata Jurjev glas:
- Majko, nemate li čašu vina?... Dajte, molim vas, skoro... Gledajte da se i u peć naloži... Brrr...
S tim ga je glasom nestalo opet u sobi.
Prvih dana nijesu se Valpurga i Lucija vidjele s Jurjem i s njegovim prijateljem nego kod objeda. Spavali bi oba obično do samoga podneva, poslije objeda izašli bi iz kuće i dolazili samo na spavanje, i to kasno, gdjekada i u samu zoru.
Poslije nekoliko dana ostao bi Alfred iza objeda u razgovoru s njima doma, dočim bi Juraj opet spavao do samoga mraka. Imao je taj Alfred nešta u sebi što se tim samotnim ženskinjama sviđalo: umio se s njima razgovarati čitave duge ure, a pored toga bilo je njegovo ponašanje od prvoga maha povjerljivo, gotovo rodbinsko, dao se maziti i laskati sebi kao kakova ženska, a i razumio se u ženska pitanja što se tiču na primjer mode, kao ženska. Valpurgu je osvojio u prvi mah premda je ona pred Lucijom s nekim ponosom govorila o Jurju da u njega nema ni za lijek te prijatne udvornosti napram dama kao u Alfreda. Poslije je Alfred s njima i večerao te bi gdjekada po tri puta dolazio kakav vojnik što bi ga iz društva časnika poslali po nj pisamcem.
Zamalo razvio se među njim i Lucijom povjerljiv saobraćaj te mu je Lucija pokazivala listiće na kojima je već od godine dana dobivala kaligrafski ispisan po jedan Petrarkin sonet za Lauru, a da pošiljača tih listića nije ni slutila. Budući da Alfred nije znao talijanski, prevađala bi mu ona sadržaj soneta u njemački, i to s takovom okretnošću, kako je Alfred tvrdio, da se on ne bi usudio s njome u tom poslu natjecati kad bi morao ovako smjesta kakvu mađarsku pjesmu u njemački ili njemačku u mađarski prevađati, premda je oba jezika perfektno govorio.
Dok bi ona čitala, uzeo bi je gdjekada kao nehotice za ruku i stao s tolikim zanosom i rječitošću hvaliti njezine sposobnosti, glas i čuvstvo kojim čita, te bi ona i zaboravila da mu pokuša oteti svoju ruku. Njegov pogled, žalostiv i zanesen, kako ga u društvu sa ženskinjama znadu neki muškarci smoći, bio je njoj ugodan. Iza dva pokušaja nije mu pače već ni kratila da joj ljubi ruku.
Prema njemu smjela je dapače igrati ulogu gospodične kakvu je u sebi pomišljala iz dobe viteštva s kojom se iz očevih romana upoznala. On se ponizivao pred njom i govorio joj svakojake fraze kakove je čitala samo u najzanimljivijim romanima. Njoj se to činilo lijepo. Drugih muškaraca nije tako izbliza poznavala, ali bila je uvjerena da se u njezinom rodnom gradu ne bi našlo ni jednoga koji bi tako lijepo umio govoriti. Dapače, pokle je s njime svaki dan drugovala, prestala se zanimati pitanjem: tko li joj šalje redovito u prijepisu Petrarkine sonete?
Jednom u podne, kad se Juraj išao s Alfredom pred objedom prošetati, sjedila je Lucija s vezivom u ruci do prozora, a mati se, kako je rekla, ukrala na časak iz kuhinje i stala leđima kraj željezne peći. Jedan je čas gledala s upitljivim i zadovoljnim očima bijeli profil Lucijinoga lica sagnutog nad djelo, i u njezinu mrku kosu što joj je u mekanim i širokim talasima padala prama malim, nježnim plećima.
- Čini se dobar mladić taj Alfred - reče mati iza male šutnje i pogleda jače i s osobitim izražajem Luciju.
Luciji se oblije bijelo poput papira lice laganom rumeni, ali ne podigne očiju s djela.
- I ja tako mislim - reče ona tiho iza stanke.
- Kako je samo rado uz nas - nastavi srdačnije mati - a naš Juraj, baš kao i pokojni mu otac, najvoli sam za se... A što ti pripovijeda Alfred? - upita onda glasnije i kao protiv volje.
- A, tako... Svašta pripovijeda... O svojima...
- Bit će da je iz bogate kuće.
- Čini se.
- Fino je odgojen. Što ti veliš, Lucijo?
- I ja bih rekla.
- Od našega se Jurja ne da ništa saznati. Baš čudno... Kao da ga nije ni za što briga...
- Alfred hvali Jurja - reče Lucija sa zadovoljstvom i pogleda slobodnije majku.
- Alfred? Molim te! A što veli?
- Hvali ga... da je dobar drug, da je darovit i da ga čeka lijepa budućnost.
- I meni je to govorio... Kad bi bog dao!... Ne bi valjda mogao nas zaboraviti... A tebi?... Što govori tebi?...
- O čemu se još s tobom razgovara? - reče Valpurga kao da ne zna da izreče jasno što bi htjela. - Smijala sam se Gertrudi - reče zatim s prisiljenim smiješkom. - Veli Gertruda da te taj gospodin rado gleda...
Lucija porumeni:
- A šta zna Gertruda!
Časak su mučale.
- I meni te je hvalio - reče onda nesigurnim glasom.
Lucija porumeni jače i pogleda ispod oka majku.
- Da si lijepa... da se s tobom dade lijepo razgovarati.
- A da - opre se Lucija, pogleda smeteno na prozor i stane tražiti gdje bi ubola iglom.
- Vrlo ugodan mladić - reče opet mati gledajući Lucijin nemir, a onda uzdahne: - Nema ih dugo kući!... A jesi li opazila, naš Juraj mnogo pije. Kako se samo na to naučio, a pokojni bi ga gdjekada silio dok bi po objedu popio po čaše vina... Alfred pije manje. Lucija ubode iglu u prazno mjesto i metne ruke na vezivo.
- Pripovijedao mi je da je jedini sin i da ima dvije sestre; jednu udatu za nekoga plemića blizu Zagreba, a jednu mlađu, mojih godina, kod kuće.
- Čini se dakle da su bogati ljudi? - reče mati.
- Bit će... Imaju svoja imanja i velik dvor. Otac se bavi gospodarstvom. Oko sebe da imaju više od dvadeset družine.
- Vidiš - reče zamišljeno Valpurga. - Bit će dašto i ugledni ljudi... Je li ti još šta kazivao?
- Zanimljivo se s njim razgovarati; on pripovijeda stvari za koje mi se čini da ne bi nikoga zanimale kad bih ih ja pripovijedala; ali kad on pripovijeda, moraju i takve sitnice čovjeka zanimati.
- Rado sluša kad mu čitaš pjesme.
- Vrlo rado.
- Kazao mi je da umiješ krasno čitati... A ne znaš ništa, hoće li dugo ovdje ostati?
- Ne znam, nije o tom govorio.
- A šta ćemo? - reče Valpurga nakon stanke nehotice naglas, a onda pođe u kuhinju da prigleda objedu.
Lucija ustane i pođe k ogledalu. Čas je gledala svoje oči, čas mrku, bujnu kosu... Zatim je bacila glavu postrance desno, pa lijevo, pridigla rukom kosu i odilazila od ogledala ne puštajući dopadnog pogleda sa svoje slike.
Onda uzme pisamce što ga je taj dan dobila i stane zamišljeno čitati:
- S' amor non e, che dunque e quel ch' i' sento?
- Ma s' egli e amor, per Dio, che cosa e quale?
- Se buona, ond' e l'effetto aspro mortale?
- Se ria, ond' e si dolce ogni tormento?
Na kraju soneta bilo je perom nacrtano probodeno srce, a u srcu upisana vrlo sitna pismena: M. T. - O tim listovima što ih već godinu dana dobiva, nagađala je najprije sama, pa s majkom, pa najposlije i s prijateljicama: Tko joj ih šalje? Dosta naivna dosjetka s probodenim srcem bila joj je očit dokaz da se pošiljač ćuti ranjen od strelice Amorove i da je ona predmet njegova čeznuća što ga je pošiljač htio ispoređivati sa žarkom pjesnikovom ljubavi k Lauri. Ali tko je taj tajanstveni njezin obožavatelj, na to nije Lucija uza sve naprezanje i neumorno umovanje dolazila nikada.
Danas već nije mučilo Luciju to pitanje. Ona je gotovo pregledala ona dva slova u probodenom srcu i, čitajući redak po redak zvonkoga soneta, pomišljala u sebi na Alfreda čije ju oči gledaju požudno i žalostivo, pohlepom i zdvojnošću sentimentalnih junaka iz njezinih romana koji su joj se toliko sviđali... Bez dvojbe, on će opet reći ono što joj se jučer toliko sviđalo: - Lucijo, ja bih želio biti pjesnik ne poradi slave nego poradi vas... Ni Laura nije mogla biti ljepša nego ste vi. - Takovo što umije vazda reći, i to s nekom toplinom u tihom, šapćućem glasu, koja ju slatko omamljuje. A taj M. T. baš kao da je tajna neka moć koja posreduje s tim sonetima među onime što vidi u Alfredovim očima, u njegovom stisku ruke i mekanom njegovom šaputanju, i među onime što naprama njemu osjeća u sebi. Bila je uvjerena da je Alfred ljubi, a o sebi je mislila samo to da joj njegova ljubav godi te je on onaj na koga bi, čitajući očeve romane, pomišljala da će je dići iz tog tamnog, mrtvog stanovanja i povesti u slobodan i otvoren svijet.
Petnaesti dan iza svoga dolaska sjedio je Juraj u gornjoj "očevoj", kako su je i sada zvali, sobi i pisao nekome svome prijatelju ovo pismo:
8. veljače 1832.
Dragi Muki!
Već sam protepao petnaest dana uzalud: od majke ne mogu istisnuti ni novčića a kamoli nekoliko stotina. Da nema dvije kuće, gotovo bi moj put u Peštu i moja karijera poradi prokletoga Židova bili uništeni. Reci mu, molim te, da će pet stotina dobiti sigurno kad se vratim u Zagreb, jer ću prisiliti majku da proda jednu kuću. Polaskaj, molim te, lopova da me je spasio, reci slobodno: "veledušno" spasio kad su me bili stisnuli vjerovnici iz Beča. Najdulje do petnaest dana dolazim tamo: dopust mi doduše istječe za osam dana, i već se priučavam na slušanje službenog morala našega magnificusa Majerhoffera; u tu svrhu govorim napamet svu njegovu prodiku, a svaki put kad mi ga samo fantazija ugleda posušena u birokratskoj prašini, sve mislim da će ta uredovna nakaza u oporuci ostaviti neka ga se onako izmoždena postavi pod stakleni ormar u uredskoj sobi da ostane za sva vremena što je i za života bio: službeno strašilo, tj. petrificirana službena savjest.
Čini ti se lako da sam dobre volje... Galgenhumor, braco! Kažem ti: petnaest dana i još ništa, dapače ni nade da što mirnim putem obavim. Ne vjerujem da ta žena nema bar štogod sakrivenih novaca. Moj otac nije bio bogataš, kako se je rado pred svijetom gradio, ali nije bio ni siromah. A potrebe su u kući bile tako neznatne da nije vrijedno o njima ni govoriti. Danas je već treći dan što s majkom ne govorim, a od to doba gleda me nakakvim licem i stisnutim ustima kao da se napaja samim octom. Jedino kod stola moram joj poradi pristojnosti pred Alfredom odgovarati, ali zato ona to mudro izrabljuje te me neprestano pita, ako ne riječima a ono očima. Pored svega toga ne popušta od svoje pozicije u pogledu novaca ni za dlaku. Koliko god sam joj puta spomenuo novce, učinila mi se kao loša glumica koja glumi luđakinju. Stoji preda mnom prekrštenih ruku, glava joj se treska, lice odulji, i tako me gleda žmirkajući očima. Jedanput mi se učini da je preda mnom čovjek kojemu se lagano izvjetruje iz glave moć mišljenja, a drugi put, kad govori dršćući: - Nemam... nemam - izgleda mi kao kakvi prestrašeni Židovčić kojega su napali u šumi: život ili novce!... Sutra sam odlučio riješiti taj čvor i obustaviti igranje sakrivača. Uspjeh ću ti javiti.
Tako sam ti otkrio dosadašnju nedaću moje financijalne operacije, a što sam se toliko razbrbljao, nije, vjeruj, nego od želje da se opet jednom s pametnim čovjekom razgovorim. S našim se Fedicom ne da govoriti, i on glumi - glumi zaljubljenoga čovjeka, nešto po svojoj općoj slaboći naprama ženskome svijetu a nešto valja i poradi dosade. Društvo gdje večeri provodimo, nije baš najlošije, ali Fedici se ne sviđa; vino mu je naše prežestoko, taroci dosadni, a ferbla se ovdje slabo. Domaći ljudi ne poznaju toga ni po imenu, a oficiri nemaju novaca, pak i piju odviše. A Fedici nema - kako znaš - života bez ferbla i žena. Pa tako ti je on i ovdje našao jednu Lauru, a ta ovdašnja Laura nije meni ni bliže ni dalje od moje sestre jedinice. Što svoju sestru zovem Laurom, a pravo joj je ime Lucija, nije to od taštine: u nju se zaljubio i neki ovdašnji teolog (to mi je kazala mati i od samog nabožnoga straha veli mi da to držim svetom tajnom), te pošto taj božji čovjek ne umije drugačije iskazati ono što pod svetu haljinu ne pristaje, to ti on svakog tjedna pošalje na moju sestru po jedan ili dva Petrarkina soneta u kaligrafskom prijepisu. Sirota će budući pop postati i sam pjesnikom ako sazna kako u samoći potiho čitaju i tumače Laura - vulgo Lucija - i Fedica slatke stihove što im ih on prepisuje. Kako je došlo do tolike povjerljivosti među Fedicom i mojom sestrom, to ne znam. Tj. Fedica je stari mačak, ali moja sestra, koja posti svakomu svecu i svaki dan izmoli najmanje tucet krunica! Ona čita i prevađa njemu Petrarkine sonete, i njih se dvoje znade po čitave satove naslađivati Petrarkinim rimama. Čudna doduše naslada za jednoga Alfreda, jer ovdje je isključena mogućnost: Galeotto fu 'l libro, e chi lo scrisse. Quel giorno piu non vi leggemmo avanti... Za to jamči moja majka koja je, kad ne okom a ono barem jednim uhom neprestano uz njih dvoje...
O Fedica, Fedica! Možeš li ga ti, dragi moj Muki, pomisliti kako sate i sate sjedi i sluša prazne govore priprostih žena i udvara strpljivo a bez nade neznatnoj djevojci, razgovara sa ženom koja povazdan samo uzdiše - on koji je već u svojoj dvadesetoj godini imao do trideset ljubovca svake dobi i iz svih kasta ženskoga svijeta? Možeš li ti, dragi moj Muki, pomisliti one oči što nas kod ferbla svojim lukavim mirom znadu tjerati u očaj, da te oči bulje zaljubljeno po dva sata uzastopce u blijedu, mršavu, bojažljivu i boležljivu djevojčicu koja ga gleda svojim dosadno izvjedljivim očima kao osmo čudo kad joj on - pokriveno dašto koprenom - pripovijeda o svijetu u kom je živio? Ja sam se snebivao kad mi je mati pripovijedala da Fedica sve ono vrijeme što ga ja od same dosade prospavam, u njihovoj sobi i kraj njih dviju sprovede. Ta moja dobroćudna i neuka mati vjeruje i s nekakvim nadama spaja u sebi uvjerenje da se Fedica zaljubio. Kad mi je to mudro, ali naivno mudro očitovala, meni se činilo te je rekla: Čuješ li, Fedica više ne igra na karte nego Schwarz-Petra ili duraka... A znaš li što će biti konac svega: zaludit će sirotu djevojku, pa će se i u njezinoj glavi početi razvijati kojekakve romantične ludorije, dosadit će joj post i krunica, a kuća postati tijesna... Ali bijesa bi sebi Fedica o tom razbijao glavu!
A najposlije: zašto joj ne bi Fedica tu radost priuštio? Mi smo veseljaci dobra srca - rekao si ti jedne noći kad smo ono jednog pijanoga starca digli iz snijega i odnijeli u kavanu da na biljaru prospava noć. Zašto ne bi dakle naš Fedica vršio samaritansku dužnost naprama siroti osamljenoj i boležljivoj djevici? - Zašto bih ja dakle otkrio pred majkom ili pred sestrom sa Fedice koprenu u kojoj im se predstavio, kako iz majčinih riječi razabiram, u nekakvoj djevičanskoj slici? Uopće, kad o njem slušam govoriti svoju majku, sve mislim u sebi: vidiš ti našega Fedicu kako on umije lijepo glumiti! Ne vidi mu se rep, ni kozje noge, ni rogovi! One uživaju u njem, pa čemu da im to uskratim, da ih razočaram gdje se očevidno ćute uza nj sretne?
Hvala bogu, već je zanoćilo, čeka me društvo o kom ću ti možda sutra pisati. Sav dan zijevam od dosade kao svezano pašče i jedva čekam da se spusti mrak. Ne zaboravi poći k Židovu da mi ne bi pravio neprilika. Ako ne bude išlo milom, pokušaj naviti druge žice: ne zaboravi da sam mu posljednju mjenicu ispunio na tri stotine, a primio na ruku samo dvije. Na tri mjeseca!
Tvoj
György
9. veljače 1832.
Dragi Muki!
Oh, kako mi je dosadno! Jasnomodro nebo i sunce u punoj snazi sjajnoga svjetla - a bura trese kućom od temelja kao potres. Već me taj meteorološki kontrast srdi... na sve se srdim!... Alfred dašto čita sa sestrom Petrarku. A ja šećem po maloj sobi i ne mogu se otresti osjećaja da mi niski, vanredno nakazno izmaljani strop pritište tjeme. Doduše glava mi je teška, noćas se opet strasno pilo. Taj Winter - major i upravnik našega grada - mogao bi piti sa svakim Rusom. - Šećem složenih ruku na leđima i mislim svašta i ništa. Rastresen sam. Padaju mi na um beskonačne šetnje moga pokojnoga oca po ovoj istoj sobi i jednako složenih ruku na leđima. Što li on nije morao kroz duge godine za ovakvih šetnja smisliti! Ovdje gdje sada sjedim, sjedio bih ja i onda i rješavao pod njegovim okom trigonometričke zadaće časnog oca Bonaventure. Stajao bi nada mnom i pratio pozornim očima formule što bih ih ja izvađao. Njegove oči nijesu - koliko ga se sjećam - pokazivale nikada toliko života kao onda kad bi općio sa mnom. Uvijek je bio zamišljen, sav mu autoritet bile su vlastite misli, a te su misli bile najvećim dijelom krive. Barem je kod mene pošlo sve drugim putem nego je on namišljao... On je uopće držao da se čovjek mora odgajati onako kako se iz drva teše kip: Sokrat, Napoleon, papa ili poljski Židov - po volji! Mislio je da se svi ljudi moraju kretati svojim mislima i voljom po njegovoj komandi kao odjel vojnika: Desno, lijevo, naprijed, natrag! To mu je valjda i ostalo od vojništva, a ono znanje što ga je kao samouk pokupio po svim kutovima, vjerujući u svaku novu hipotezu što bi je čitao, do prisege - to neuredno pokupljeno znanje, znanstveni ragout (mi velimo: ričet) samo mu je pobrkalo rođene zdrave misli, jer dobro znadem da bez talenta nije bio. - Ja baš nijesam o njem nikada puno mislio, ni dok je živio ni po smrti mu. Mi nijesmo ni živjeli kao što živu obitelji. Do toga sam pogleda došao iz vanjskoga svijeta retrospektivom što se otvara u prošlost do moga djetinjstva. Sad znadem da sam oca naprama sebi osjećao kao suhoparnoga, dosadnoga i neumoljivoga pedagoga koji je knjigu života pročitao samo iz sebe i iz tiskanih djela. Nikada ga nisam vidio da se od srca nasmijao: njegove bi se oči vidljivo a usta neznatno nasmjehnula samo onda kad bi mislio da je po kojem mom odgovoru ili izradbi zadaće otkrio u meni veliki talenat. A i taj mu je smiješak bio neugodan, bio je trpak, pun žuči i zluradosti. Mi se nijesmo ljubili... A kakav je istom bio mojoj maci i sestri! Za nj su uopće bile ženskinje - stvari. Mati bi kradomice gdjekada uspjela da me poljubi; pred ocem nije to smjela raditi, zato me nije ni puštao u njezinu blizinu jer se bojao da me ona ne razmazi. - Što je on meni, morao bi ti znati - namijenio! Saznao sam to iz nekog spisa što sam ga našao u pisaćem stolu. Ako bude ovakva bura duhala, možda ću ti i to pripovijedati - zanimljivo je! Ti ćeš se, moj Muki, čuditi i smijati. Uistinu bio je čudan svat taj moj otac. Ovdje sam stao o njem nešto intenzivnije razmišljati i - ti mi ne bi vjerovao da me to razmišljanje izlaže u ruke nekakve sentimentalne dispozicije. Ili je valjda danas takav dan iza noćašnje kanonade od sto boca (za nas dvanaestoricu!). Mislim naime: gle, ja imam živu majku i sestru, a nemam sestre ni majke, pa ne poznam ona čuvstva što ih drugi ljudi za svojtu osjećaju. Ne bi znao reći jesam li što i koliko time izgubio. Ipak mi se čini da bi mi bilo draže kad bih ja mogao ljubiti svoju majku i sestru; od takove ljubavi ima čovjek, ako ništa više, a ono barem toliko koliko imaju od svoje vjere oni koji vjeruju. - Dok sam bio kod kuće, nisam umio s njima općiti. U kući smo bili ja i otac gospodari, mati, sestra i družina: stvari. U očevu sobu nije smio izim oca i mene nitko; samo bi je ometala i oprašila služavka. Na šetnju smo izlazili samo otac i ja - mati i sestra nikada. Kod objeda uzeo bi prvi otac, drugi ja, a onda bi došla na red mati i sestra. Ja i otac večerali smo meso, ribu i takove stvari, a mati je kuhala za se i za Luciju prostije jelo. Ako bi se ocu što okliznulo iz ruke, pošla bi da mu digne mati; ako meni, služila me je Lucija ako ne i sama mati. I tako sve drugo. Ja sam dakle zarana i sasma sistematično bio odgojen za očevo načelo da su ženske - barem one u našoj kući - stvari. Zatim sam otišao u Beč i tu isprva po očevoj a poslije po svojoj volji nijesam devet godina vidio ni oca, ni majku, ni sestru. O majci i sestri nijesam pače nikada niti šta čuo izim stereotipne fraze na koncu očevoga pisma: Majka i sestra pozdravljaju te. Jedan jedini put pisala mi je Lucija i molila me, ako se ne varam, neka nagovorim oca da je pusti na ples. Ja sam to uradio onako kako bih iz udvornosti kakvoj drugoj djevojci takvu želju uslišao. Ako je dakle bilo u mom osjećanju išto od one poezije što je se naspram rodnom domu i majci osjeća, poblijedjelo je i izginulo u meni malo-pomalo, jer nije dobivalo hrane. A pored toga moj bećarski život u Beču! - Sad ćeš razumjeti što mogu ravnodušno i s nekim cinizmom govoriti o svojoj sestri onako kako sam ti jučer pisao. Ja uistinu ne osjećam pri pogledu na to boležljivo (a dosta lijepo) lice baš nimalo sućuti; mislim da naginje sušici, pa gledam pred sobom razvitak patološkoga procesa, kako sam ga kod drugih, meni skroz nepoznatih ljudi u bečkoj klinici gledao...
Zbilja - očev spis što sam ti ga spomenuo!... Moj tatica nije bio, čini mi se, od najčistijih karaktera. Htio je pošto-poto da pliva na površini, a neprestano je tonuo. Htio je biti i izvan kuće ono što je bio u kući: prvi autoritet u svemu i svačemu, ali nije išlo. A nije išlo zato, što je u isti čas tražio uporište na raznim stranama - jer vlastitoga nije imao. Nije bio ni političar. Da je poživio, ja kriv ako ga ne bi lako našao i među našim ilircima. Bio je Austrijanac, Francuz, Talijan i Mađar u isti čas. Našao sam iza njega tužaba (pravo reći: denuncijacija) na francusku vladu proti Austrijancima i na austrijsku generalkomandu proti građanima koji su voljeli Francuze. Sirota! Meni se čini da ćeš ga ponešto shvatiti i po ovom što si o njem doznao. Moj je otac bio u svem polovnjak. Otac i mati bili su mu zapravo krčmar i krčmarica, za svoj stališ i u ono doba vrlo bogati ljudi. Od njih je kao jedinac primio uzgojem svoju taštinu koja mu je ostala neotklonjiva volja na svakom koraku života. Morao je naravno zaboraviti što su mu otac i mati zaista bili, i gledati u davninu da potraži plemićki list svojih pradjedova, česa nije mogao naći. Ali držao se svejedno plemićem. Kako je učio, rekao sam ti: znao je od svačesa nešto, a od svega ništa. Zato je ipak držao sebe čovjekom učenim. No u svijetu je ulovio gospodske običaje i manire sve do posljednje. Zahtijevao je da ga drže i učenjakom i aristrokratom. Ondje gdje mu to nije koristilo, uspio je: u vlastitoj kući i kod dobroćudnih malograđana. Kod kuće je bio strah ukućana, a mali su ga ljudi pozdravljali na ulici dubokim poklonima na koje nije nikada pozdravom odvraćao. Sjećam se toga iz naših zajedničkih šetnja. Išao je ravno i držao se ukočeno, a oni su ga pozdravljali kao podanici svoga kneza u kakvoj njemačkoj državici. A nije bio ni bolji ni pametniji od njih. Dapače obratno: oni su svoj položaj shvaćali i izrabljivali ga. Trgovali su čime su mogli i primali službe kakve im je davala vlast - a on nije htio ni jedno ni drugo, htio je biti samo prvi. Nije htio sa svakim ni općiti, a govorio je vrlo malo: to mu je čuvalo kod mnogih uvjerenje da je uman i visoko naobražen čovjek... Bio je ipak nesiguran na svakom svom koraku i nigdje nije uspijevao: s jednom je nogom ostao utisnut u nepođeno tlo očeve konobe, a s drugom tražio uporište među svijetom visoke aristokracije i visoke naobrazbe. Lebdio je tako neprestance i bio naravno svojim položajem nezadovoljan. Poradi toga nije mogao ni do česa doći vlastitim stvaranjem, nego je zasljepljivao druge samo negacijom; varao je tako, dašto, i sama sebe. Njegov je život bio vječito razočaranje jer se svijet nije htio kretati kako je on želio. Ako je istina da majci nije ostavio baš nikakva imutka, onda je varao i mene: kako bih se inače ja usudio da načinim na račun očevine toliko dugova? - Ja ga dosada nijesam poznao. A sada vidim da su kod toga čovjeka bili svi uvjeti vječnoga nezadovoljstva, vječnoga prigovaranja i mrmljanja na sve što se oko njega zbiva; uvjeti da čovjek bude pored umišljenosti i nadutosti vječiti, sam po sebi nesretni malcontento.
Moju je majku uzeo bez dvojbe iz ljubavi. Sreća za nju te je ona bila od sebe pokorne, ropski podložne ćudi i zato se nije valjda marila tužiti na svoj udes. Kuću je držao u vojničkom zaptu, ne izuzimajući dapače ni mene kojemu je koješta iza svoje smrti namijenio. Među ostalim mržnju na naše "kramare" i na Wintera koji je majci prigodom moga krštenja ljubav očitovao. Da mu se sada naći kod našega stola! Winter ti je veseljak našega kova, a čovjek zabavan i pun života još i sada. Pitao sam ga i o toj zgodi što se zbila kod moga krštenja. Sjeća se dašto, jer su ga nagovorili da se makne iz Senja; moj je otac svom silom htio da se s njim bije, pa su čuvali starca koji je radi nedužne šale mlada čovjeka mogao stradati. No moj otac nije toga htio razumjeti, a najposlije su mu objesili - sve u savezu s tim događajem - i parnicu koja ga je ljuto uvrijedila. Do smrti je nije mogao zaboraviti. Winter mi kaže da ga je htio pri povratku u Senj posjetiti, ali on je odbio. Zato smo međutim Winter i ja pobratimi. Da nije njega i nekoliko njegovih ljudi, poludio bih ovdje od dosade... Moram završiti - čujem na stubama majku. Sutra ću ti odmah javiti rezultat našega razgovora. Ne propusti poći k Židovu ako već nisi bio.
Tvoj
György
11. veljače 1832.
Dragi Muki!
Proces je bio kratak, a novce ću imati sutra. - Mati se uspela k meni u moju sobu po savjet, bolje reći informaciju o Fedici. Uvjeravala me je da se Fedica zaljubio u sestru, a ona u nj. Naravski, tu se dalo doći i s njezinom pameću do pitanja: Tko je Fedica? - i ono drugo što je s tim pitanjem u savezu. Ja sam se držao onoga što sam ti u pogledu toga već pisao. Govorio sam diplomatski, premda je moja stara neprestano klimala glavom kao da razumije što ja ni sam nijesam razumio. Povjerila mi je i skrbno i veselo da si nasamu govore "ti" i da je Lucija sretna i presretna. - Morao sam joj obećati da ću o tom govoriti s Fedicom. Što bih o tom s njime govorio, toga uistinu ne znam.
Kad sam prešao na novčano pitanje, stvorilo se preda mnom naglo njezino dugačko lice, treskanje glavom i žmirkanje očima: Nemam... Uputila me dapače na svjedočanstvo nekoga popa Vukasovića, usijanoga ilirca koji raspačava među ovdašnjim kramarima brošuru grofa Draškovića. Htio sam da s njom naše pitanje ulijepo riješim, ali nije išlo premda sam joj dokazivao da će se u najkraće vrijeme stopiti sva zemlja u državno jedinstvo s Mađarskom, da će iškolani Hrvati koji znadu mađarski brzo načiniti karijeru, da sam već na skoku u Peštu, samo da se moram osloboditi barem nekojih dugova koji mi ne dadu ni da se maknem - ali sve uzalud. Bio sam prisiljen upotrijebiti sredstvo što si ga ti kod svoje stare tetke s uspjehom prakticirao. Uzeo sam pištolj: "Ili pet stotina ili ćete me naći u ovoj sobi prostrijeljene glave." Neću ti je opisivati kakvim je očima gledala na pištolj u mojoj ruci; znam da nije bila rumenija nego tvoja tetka kad si se s njome ovako našalio. Sve je htjela nešto govoriti, ali su joj usta bila ukočena... "Žao mi je", rekoh joj, "ali meni drugo ne preostaje." "Pa dobit ćeš, dat će ti se", reče napokon, "kakav si ti to, zaboga! Dobit ćeš..." A jutros mi je već donijela novce: "Eto ti, prodala sam kuću." Ja je nijesam htio pitati za to dokaza, glavno je da sam dobio. Svakako mi je stvar sumnjiva: - kuća se tako brzo ne prodaje. Neuki su ljudi naivno domišljati kao djeca. Misle da se drugoga dade jeftino opsjeniti, kako se sami opsjene.
Fedica igra zaljubljenoga tako vješto te ga mati smatra ozbiljnim zaručnikom moje sestre. Morao sam joj ponovno obećati da ću s njime "ozbiljno" govoriti.
Noćas je bila burna noć. Jučer je pala naglo bura, i bio dan jasan i topao - pravo proljeće. Za takav nam je dan obećao Winter prirediti streljačku zabavu. Već u dva sata našli smo se na brdu Nehaju što se diže s južne strane grada sa starom tvrđavom. Izim časnika nijesmo bili od civilista nego trojica ako ubrojiš među gospodu i nekoga Martinčića, čovjeka od pedeset godina, vrlo ograničena duha i bez ikakve naobrazbe. Nisam ni dospio pitati kako je taj dosadni stvor zapao u časničko društvo. Izim Wintera spomenut ću od ostalih samo natporučnika Horvata, Mađara, velikoga patriotu i veseljaka. Kad je čuo da ja i Alfred znamo mađarski, bio je oduševljen što može u svom materinskom jeziku s nama govoriti, i razigrao se od veselja kao dijete. A kad je tek u razgovoru doznao što držimo do naših iliraca, morali smo se s njime pobratiti. Krasan čovjek. Pa kako slobodan, oduševljen patriot pod uniformom austrijskog oficira! Do kraja bilo je već i smiješno njegovo političko razlaganje o ogromnoj budućnosti mađarske države. Sreća te izim nas dvojice ne znaju mađarski i ostali časnici koje je neprestano titulirao: austrijska marva ili: crnožuta pseta. Uz puške pucale su dakako obilno i domaće butelje, te smo o zapadu sunca baš čvrsto razigrani pošli u Horvatov stan gdje je bila upriličena zajednička večera. Kako se tu živjelo, shvatit ćeš najbolje po osobitoj opreznosti domaćine, kakve još nijesam vidio mada je moja prošlost in puncto toga prilično raznolika i burna. U sredini velike sobe u stražnjem krilu vojarne bio je prostrt stol za nas osmoricu. Iza svakoga stolca stajao je habt Acht po jedan vojnik, pripravan da služi. Do zida iza svakoga vojnika bila je smještena klupa sa lavoarom i bocom vode. Istom u neko doba noći pokazao nam je neki mladi poručnik čemu te "mjere opreznosti..." No izim toga poručnika, nijesmo mi trebali svojih lavoara, premda se do vrlo neznatnoga ostatka poharala čitava šuma crnih boca što su bile u predsoblju poređane. Takvi smo u neko doba noći otišli u kavanu i tu našli nekakvo društvo domaćih ljudi. Presenetilo me je da su utopije iliraca zašle i u ovaj kuteljak - a među kakve ljude! Kako ti to politizuje! U bitnosti doduše ni bolje ni gore od ilirskih prvaka u Zagrebu. Ja sam te kramarčiće koji su se drzovitim primjedbama zalijetali k našemu stolu, promatrao i slušao s nasladom; za me je bio to prizor, kako ga vidiš kad se sleti nekoliko pudelića na kakvu ogromnu dogu pa se uzlaju, da zaglušiš. Tako su i oni letjeli jedan drugomu u riječ i bacali k našemu stolu izazivne poglede i junačili se - ne bi više, da je u ubogoga grofa Janka Napoleonova vojska i sultanova blagajna. Horvat se silno srdio i htio ih rastjerati sabljom, ali smo ga, dašto, svi, ako i dobrano napiti, mirili pokazujući smiješnost toga ciganskoga junaštva. Velim ti, baš kao naši u Zagrebu! Da nije prije došla na svijet rečenica da je od smiješnoga do uzvišenoga korak, ja bih je bio doista te noći zamislio. Fedica je, da umiri Horvata, predložio mali ferbl što se općenito prihvatilo, pa smo se povukli u malu sobicu i dočekali dan. Igralo se na male novce. Fedica je ogulio Horvata za kakovih pedeset forinta. - Tu je Horvatov ordonanc s pozivom da dođem. A i mrači se već, stoga završujem.