Posljednji Stipančići/XII

← XI

Posljednji Stipančići —  XII. autor: Vjenceslav Novak

XIII →

Osam dana iza toga razgledavalo je povjerenstvo sa Stipančićem garište magistratske zgrade koja je u noći od sedamnaestoga na osamnaesti ožujka izuzevši vanjske zidine gotovo do temelja izgorjela. Iz promoklih ruševina dizao se još i sada neprijatan i oštar vonj razmočene čađe, a iz debelih, pocrnjelih zidina još je gdjegdje izlazio dim od tinjajućeg, uzidanog drva. Na podu bile su čitave blatne kaljuže od suvišne vode što su je tu isprolijevali kad je već plamen progutao što je za se mogao naći. Ostaci jakih podova prijetili da se stropoštaju svaki čas, i samo su se vojnici s mrzovoljom na prestrašenim licima oprezno uspinjali po velikim kamenim stubama što su se osamljene činile da neobičnom strminom vode u gornje spratove. Kroz gole, otvorene prozore duhao je pustom zgradom jak vjetar i bacio svaki čas ispod sagorjela krova pokoji crni i blatnožuti kup papira koji se razletio u zraku i kao omamljene ptice glavinjao listovima sve niže padajući do nogu sakupljene gospode i izvjedljivog građanstva. Ti su papiri bili ostaci gradskoga arhiva od kojega se istom neznatni dio dao oteti gladnim raljama požara.

Po dovršenom poslu koji je čitava tri sata trajao, bili su članovi povjerenstva gosti majora Benettija. Stipančić se ipak morao ispričati. Nije se ćutio dobro i držao je da je ta indispozicija posljedica velikoga propuha kojemu je bio čitavo vrijeme u izgorjeloj zgradi sa sto otvora izložen. Na odlasku je major upotrijebio časak da mu reče nasamu:

- Poduzeće će vam se lijepo isplatiti.

Stipančić mu se pokloni dublje nego je u svom životu običavao, s mjernikom se porukuje vrlo prijazno i umoli da ga počasti svojim posjetom; ostalu gospodu pozdravio je ljubezno ali i dostojanstveno, kako se Stipančiću dolikovalo.

Kad je došao kući, htio je odmah u krevet; ali Valpurga mu je izručila Jurjevo pismo, i on je taj čas zaboravio sve neugodne osjećaje tijela. Otvorio ga je brzo i još brže letio očima po gustim recima.

- Moje je pismo koristilo - reče najposlije očito zadovoljno Valpurgi i pruži joj list.

- Hvala bogu - reče i Valpurga veselo, uzimajući pismo u kom je Juraj žalio što je uvrijedio i ražalostio plemenito srce svoga oca. "Ja nijesam lakouman" - pisaše on - "gospodsko društvo u kom se krećem zahtijeva od mene mnogo. Ali poznanstva koja sam sklopio bit će mi bez dvojbe od velike koristi. Do jeseni sam svakako (riječ "svakako" bila je dva puta potcrtana) gotov, a dotle, oče, ne uskrati mi svoju potporu. Ako je išta moja sestra poradi mene oštećena, ja ću joj dvostruko vratiti."

Valpurga je od radosti nad sinovim pismom zaboravila i na ropsko tetošenje kojim bi služila Stipančića kad bi se imalo tužio na kakvu bolest. Za nju je vrijedilo Jurjevo pismo i više nego za Stipančića do kojega nijesu doprle one glasine kao do nje da se Juraj bosonog i sav poderan združio u Beču s nekom ženurinom te da s njome obilazi od krčme do krčme, od kavane do kavane i prati njezino pjevanje gitarom. Ona dakako nije mogla toga vjerovati, a pogotovo je to Jurjevo pismo razbilo u nje i najneznatniji tračak sumnje... No bojala se da te glasine ne dođu i do Stipančića. On se i ovako spremao da će iznenada posjetiti u Beču sina. U posljednje ga je vrijeme suzdržavala od toga jedino njegova boležljivost. Ali da je tako što čuo, bez dvojbe ga ne bi od opasna nauma odvratila nikakva sila.

- Hvala bogu! - Hvala bogu! - govorila ona sve naglas sama sobom i pošla da veselu vijest javi Luciji.

Lucija je samo klimala glavom i sklonila se opet zamišljena nad knjigu, što Valpurgu nije smetalo da i nadalje nastavi tumačiti koliko je brige i straha pretrpjela u ove dneve i poradi sina i poradi oca mu.

Istom kad je čula zvonce iz Stipančićeve sobe, sjetila se da ju je molio neka mu otkrije krevet.

Lice je Stipančićevo bilo žarko i neprirodno rumeno te se tužio na veliku vrućinu u glavi. Valpurga ga je brižno pokrila, svarila mu nekakvi domaći čaj proti nazebi i ostavila potiho sobu istom onda kad je mislila da je čvrsto zaspao.

Kad se nakon jednog sata vratila na prstima u sobu, našla je Stipančića napo odjevena uz pisaći stol. Rekao je da mu je nešto bolje i dao se skloniti da uzme goveđu juhu.

Stipančić je odgovarao sinu:

"Ja ti pišem pod utiskom nekih čudnih osjećaja. Tijelo mi je obuzela neobična slabina kakve nijesam još nikada osjećao. No više me muči i ako hoćeš zadaje mi brige čudan osjećaj, da ne rečem crne, neugodne slutnje što mi muče dušu. Svega me je svladala klonulost i neizreciva umornost, a ipak ne mogu mirno počivati da se okrijepim. Evo, priznajem ti, ja se ćutim u duši grešnikom, ćutim da moram ispovijedati grijehe svoga života nepočinjene radi sebe... Ja ti ovo javljam jer sam u brizi za tvoju majku i tvoju sestru. Moraš znati da sam star, te ono što bi mladu čovjeku bila šala, mene starca može srušiti: otuda valjda ovi osjećaji. Možda bog dopusti da ne bude tako, ali u mojim godinama valja ozbiljno misliti... Smiruje me mnogo što mi poštenom riječi zajamčuješ da ćeš još ove jeseni svršiti nauke. Smiruje me poradi samoga tebe, a još više poradi tvoje sestre. Znaj, dragi Jurju, da sam na te izdao sve; tvoje i njezino... Razumiješ li me: sve! Ako se meni šta dogodi, a ti joj bratski ne vratiš, njoj ne preostaje nego da obilazi tuđe pragove - dok - dok... Ja ne smijem pomisliti! A što nije moguće da se dogodi mladoj i ostavljenoj djevojci koja nema podbogom ništa do svoje mladosti i ljepote?"

Stipančić osjeti kako mu se niz bore lica kotrljala i svaki čas zastajala suza. Najposlije je kanula na pismo i razlila se s crnilom u krupnu, blatnu ljagu. On hotimice nije pokušao da očisti tu ljagu.

"Ovo sam ti teška srca otkrio", nastavi pisati, "a tvoja mati i ne sluti o tom ništa. Moji su računi o tebi bili drugačiji. Ali od četiri godine protegao se tvoj nauk na devet, a u posljednje četiri godine podvostručili su se tvoji zahtjevi. Dok sam mogao, nijesam ti uskratio ni jedne molbe jer mi je pred očima neprestano lebdjela tvoja budućnost. A sad se uzdajem u tvoje poštenje. Do jeseni će te kuća uzdržati, ako ne drugačije, a ono da se za te proda što se ni za moje zdravlje - već poradi sramote! - ne bi smjelo prodavati. Poslije toga pada na tvoju skrb mati i sestra, na to te vežem tvojim poštenjem i pod prijetnjom očinskoga prokletstva!... Da znaš s kakvom se bolju kidaju iz očinskoga srca te riječi! Ja vjerujem da ih nijesam smio napisati. Ali bog zna hoću li dotle živjeti, a nepoznate dosada muke tlače od dana do dana jače moju dušu. Te muke dolaze od one brige za tvoju majku i sestru i od predbacivanja da sam poradi tebe bio spram njih nepravedan..."

Kad je dovršio pismo, legao je opet u krevet. Valpurga je od večeri pa sve do jedanaeste ure boravila uza nj. Oko jedanaeste ure želio je sam Stipančić da ona pođe spavati u svoju sobu.

U neko doba noći trgnuo ju je iz sna poznati zvuk zvonca iz muževe sobe. Nekakva slutnja i strah dolazio je s tim razlijeganjem sitnoga zvuka u to neobično doba. I Lucija je digla glavu i s očitim strahom rekla:

- Majko, otac zvoni!

Zamalo se vratila mati iz očeve sobe i nije znala reći drugo nego da je ocu zlo, i poslala Luciju u njegovu sobu. I obje služavke bile su već na nogama i išle po kući kako se u takvim naglim i ozbiljnim zgodama ide: bez cilja i bez posla. - Nakon čitavoga sata upitala ih je Valpurga kad će doći liječnik. A one zinule začuđeno i onda pošle obje iz kuće da traže liječnika.

Lucija se vratila zaplakana iz očeve sobe; pogled na oca koji se, kako joj se činilo, borio sa smrću, pobudio je u njoj bolno čuvstvo. Vidjela je pred sobom čovjeka kojemu je posljednje vrijeme hotimice ogorčavala život s nasladom osvete - vidjela ga nemoćna ležati nauznak, otegnuta tamna lica, očiju uprtih ukočeno i prestrašeno u strop, otvorenih usta s kratkim, brzim disanjem i bolesnim stenjanjem pri svakom dahu. Dva-tri puta pao mu je pogled na nju, a ona je u tom pogledu osjetila izjavu skroz nesretnoga čovjeka: "Evo, ja umirem." Bolno kajanje osvoji joj dušu, i ona stane na podnožju očeva kreveta naglas plakati.

- Dođi... k me...ni - reče s velikim naporom otac, a u njegove mrtvačke crte umiješa se dobrostiv pogled očiju.

On joj pruži ruku, a ona klekne i nasloni goruće lice na tu ruku i plakaše.

- Bit će... do...bro - reče on i pogladi je po licu. - Sagni glavu bliže k meni. - Ona ga posluša, sagne glavu i oćuti kako ju je srdačno poljubio u lice. Zatim je po njegovoj želji ostala uz krevet sve dok nije došao liječnik.

Kad je došla dolje u sobu, bacila se pred sliku matere božje i uzela moliti usrdno i vruće neka ne dopusti te bi joj otac umro. - Kajem se! - šaptala ona k slici iskreno i odano kao da govori sa svojom majkom i dizala k njojzi oči i sklopljene ruke: - Kajem se, ali samo nam ga spasi!

Sedam dana nijesu se Lucija danju a mati noću maknule od očevoga kreveta, a osmi dan javi liječnik da je kriza pukla i pogibelj minula. - Ako je i bilo već dobro zatoplilo, nije dao ni pomisliti te bi otac mogao još iz kreveta. Uostalom bilo je to i suvišno spomenuti jer Stipančić nije mogao ni ruku do glave dignuti. Luciju je upravo vezao uza svoj krevet. Čim bi opazio da je nema u njegovoj sobi, pitao bi za nju s nekim sustezanjem. Ona mu je čitala naglas Klopstockovu Mesijadu i njemački prijevod Staroga zavjeta. Prvi dan iza minule pogibli javila mu je Valpurga da ga je došao posjetiti Vukasović. Stipančić je namrštio lice: - Ja ga ne mogu primiti - i dodao nešta što nijesu mogle razumjeti ni ona li Lucija.

Njega je neprestano mučila liječnikova izjava da još mjesec dana ne smije ni da pomisli na izlazak iz kuće, a odluka da se već počne sa obnavljanjem izgorjele magistratske zgrade, mogla je svaki čas stići.

Hvala udobnosti kojom se službene stvari katkada i kod samih vojničkih oblasti rješavaju, nije ipak dolazilo konačno rješenje u pogledu tog Stipančićevog poduzeća.

Međutim je bilo došlo do izbora obaju gradskih zastupnika - izbora protiv kojemu se major Benetti opirao svim sredstvima svoje moći i vlasti. Što se više približavao određeni dan izbora, rasla je sve jača uzrujanost u gradu. Na skupštini što ju je bio pred izborom sazvao Vukasović, došlo je bilo i do tučnjave i krvi među Vukasovićevim pristašama i protivnicima.

Držala se ta skupština u dvorani novosagrađene Domazetovićeve kuće izvan starog gradskog zida. Gradski patriciji nisu se baš nimalo zagrijali za Vukasovićev izbor. Doduše nije bilo u gradu slobodnoga čovjeka koji nije nosio u duši neutrnjivu misao da mora doći dan kad će se grad pripojiti k civilnomu dijelu Hrvatske. Ali mutila je ovaj put tu želju ideja ilirizma - pokreta koji se činio plemićima i patricijima nedostojan gospodske potpore, nešto kao buntovnički prevrat proti postojećem neoborivom uređenju državnom.

Skupštinu je posjetilo do šezdeset Vukasovićevih pristaša koji su imali pravo glasovati; a onda mlađega svijeta više od četrdesetorice s Martinom Tintorom na čelu. Bilo je ugovoreno kako će klicati Vukasoviću i ne dati doći do riječi nikomu tko bi se usudio govoriti proti njemu ili ilirizmu, i kako će napokon na svojim ramenima ponijeti Vukasovića uz klicanje ljudstva u njegov dvor - Vukasovićevi ljudi bijahu već čitav sat prije ugovorenoga vremena na okupu jer je mladi Tintor od ranoga jutra obilazio od jednoga do drugoga i sjećao ih na današnju dužnost. Bili su sve sami trgovci, zanatlije i pomorci, ljudi koji su se slabo zanimali za ono što se zbivalo izvan gradskih zidina. No nove misli što su potekle od Vukasovića i došle do njih u bog zna kakvoj slici i bog zna kako se opet tu odrazile, bijahu ipak vrlo srodne s onim što je živjelo i s tradicijom i uspomenama a i s bogom darovanom i nikada skoro posve neutrnjivom ljubavi i sklonosti prama zajednici koja se zove domovina. Prvi oni glasovi da se tamo u Zagrebu dižu Hrvati, bijahu već sada, pošto je Vukasović pokoju svjetliju zraku na ilirski pokret bacio, razgovjetniji i jasniji, njihovim srcima bliži i ugodniji. Kao u svakom malenom narodu, pa pogotovo tako dugo uspavanom, nije tu bilo jošte uzvišene, ustavljene i trajne ljubavi za domovinu; bio je plamen, strast, probuđena mržnja na one što su posvojili u rodnoj domaji prava i prvenstvo koje ih ne ide. - O tom se razgovaralo i u dvorani gdje su čekali dolazak Vukasovićev, a Vukasovićeve ljude obilazio je, putio, nagovarao i učio neprestano mladi Martin Tintor sa svečanim licem i uzrujanim kretnjama u polupopovskom svojem crnom odijelu. - Savlađivao se sirota besprimjernom samozatajom na uvrede Martinčićeve koji mu je s protivne strane govorio:

- Gospodine Tintore, nešto vam je predug Vukasovićev kaput, a hlače vam krojač je odviše skratio, vide vam se na cipelama nakrivljene pete...

Na slične izazove smijali su se slatko ljudi sakupljeni oko Martinčića, a bilo je i njih do stotina: najviši činovnici magistratski i lučki, nekoji propali patriciji, mnogo građana i obrtnika koji su tvrdo vjerovali da je Vukasović kupljen da izruči grad Mađarima, i napokon sabrane svjetine koja je bila plaćena da viče i zagluši govornika kad god dade Martinčić ugovoreni znak. Obje stranke stajahu jedna od druge skroz odijeljene, lijevo Vukasovićevi, a desno Benettijevi ljudi. Po sredini bio je otvoren put do vrha dvorane gdje je bio ovelik stol sa nekoliko stolica.

Već je deveta ura davno prošla, a Vukasovića nema jošte. Magistratski povjerenik Friderik Cenković, čovjek od pedeset godina, koji ni u civilnom odijelu i nakon toliko godina nije mogao da izgubi tupo službeno lice što ga je sebi usvojio pišući kao računarski stražmeštar ravnih trideset godina, sjeo na jednu od stolica i gledao preda se onako kao da se ono dvjesta ljudi što su tu glasno žamorili njega ne tiče.

Mladi je Tintor bio sve u većoj neprilici.

Martinčić je napadao na nj sve bezobraznije, a njegovi mu se ljudi smijali sve neobuzdanije. No mladić se preplaši kad je netko među njegove ljude pronio glas da je Vukasoviću poradi izdaje grada došao ukor od samoga cara, te da ga je sada i Ćolić, kao što prije Stipančić, napustio; sam pako kanonik u strahu pred osvetom svijeta da je još ranim jutrom nekamo u kočiji odmaglio. Glasovi su se ti širili sve više, te je Martin Tintor, znojan od muke i Martinčićeva podrugljivoga izazivanja i poradi smijeha svjetine, jedva dospijevao da na sve strane uvjerava da je kanonik Vukasović danas u devet sati običnu konventualnu misu u stolnoj crkvi služio i da će, eto sad na, doći sa Ćolićem u dvoranu.

Što su Vukasovićevi ljudi bili tiši i potišteniji, to je Benettijeva strana bila življa a Martinčić bezobrazniji.

- Ej, gospodine Tintore, ne malakšite! - vikao on mladiću. - Drž'te se dobro, jer bi vam frajlica Lucija mogla uskratiti ljubav. Mladi Tintor porumeni kao vatra; sve drugo slobodno neka mu govori, ali eto to što mu spominje Stipančićevu kćer, to ne može nikako da podnese. I siromah sav poništen povukao se između svojih ljudi k zidu. Ali Martinčić nije prestao zabadati:

- No da, zar ne znate da se Tintor zaljubio u patricijsku kćer?

- Vidiš, vidiš! - viknuše nekoji.

- A čujete li, Martine, bilo bi dobro da vam dade Vukasović popraviti na cipelama pete prije nego odete u prosce - reče netko, a Martinčić prihvati:

- Za onakovu mladu morao bi gdje promijeniti i glavu; ovaj nos što ga je donio na svijet ne pristaje mu baš najbolje.

- Što to govorite - reče netko drugi - on im se i ovakav sviđa: ili zar niste vidjeli da je gospođa Valpurga metnula kameni kip Martinove glave vrh vrata svoje kuće?

Ljudi koji su se sjetili nakazne glave nad vratima Valpurgine kuće udare u smijeh; a jadnik Tintor odbježao k nekolicini mladih ljudi koji su tu došli iz ljubopitnosti, i stao da im tumači ideje doktora Gaja. Govori on njima o jednom velikom narodu od Crnoga do Jadranskoga mora, a štiti ga sam Rus - Rus koji je i velikomu Napoleonu skrhao moć; govori sirota Tintor, ali sluša što mu dovikuju protivnici, i suze mu se mute u očima.

Na to eto napokon glas: - Idu, idu!

Vukasović, gromotna ljudina, ulazio je u crveno obrubljenom talaru zdesna Ćoliću odjevenu u civilno odijelo senjskih plemića. Čim su se pokazali na vratima, digla se s lijeve strane neutaloživa vika: - Živjeli!

- A šta će tu Ćolić? - prišapne Martinčić Cenkoviću, ali ni ovaj nije znao odgovoriti; on baci svoj službeni izraz lica, koji je odavao potpunu nesposobnost mišljenja, k Ćoliću pa se upita i sam: - Šta će taj tu?

Zahvaljujući se laganim kretom glave i smiješkom na licu, pođu Vukasović i Ćolić ravno sredinom i uzmu kod stola svoja mjesta: čelo stola Vukasović, slijeva mu Ćolić. Čim se dvorana utišala, stupi na sredinu starac Andrija Bukovčić, razloži po što su se amo sabrali, i umoli Vukasovića da istumači građanima svoj program kojim će ih zastupati u saboru.

Vukasović ustane, primi desnom rukom veliki zlatni križ na prsima, obađe očima dvoranu i progovori snažnim muškim glasom: - Gospodo sugrađani! Ja vam najprije srdačno zahvaljujem što ste se na moj poziv ovako brojno ovamo sabrali. Sve nas sabrala je ovdje na okup plemenita dužnost i briga za dobro našega rodnog grada. Gledajući naime velike rane koje su zadane našemu od starine slavnomu a nekada bogatomu gradu, ja sam odlučio da s vašom voljom i u ime vas dignem svoj glas ondje gdje se po ustavnom zakonu brane prava svih mjesta, zemalja i naroda naše prostrane monarhije. Pošto se po statutima našega grada imaju birati dvojica zastupnika, čast mi vam je preporučiti da svoje povjerenje dadete umnomu i visoko štovanomu svomu sugrađaninu Josipu pl. Ćoliću...

- Živio Ćolić! - digne se u dvorani vika. Mladi je Tintor opet skakao da su mu dugački repovi crnoga kaputa letjeli po zraku, i zaletavao se sada do samoga Martinčića vičući mu, što je ikada mogao, u lice: - Živio Ćolić!

Dugo je čekao Vukasović dok se smirila dvorana, a onda nastavi pokazavši rukom na Ćolića:

- Nas dvojica zastupamo jedan program, stoga molim gospodina majora i moga druga da vam ga on poradi općega razumijevanja razloži.

Sad ustane Ćolić, velika ljudina od šezdeset godina, umnog i ozbiljnog lica strogih crta, svijetlosivih očiju kojima je u jedan tren preletio sakupljenu množinu. Za časak zavlada u dvorani tišina te se čulo i šuštanje čvrsto naškrobljene i na prsima bogato nabrane Ćolićeve rubače kad je on, ne skidajući očiju sa svojih slušatelja, prešao desnom rukom preko visokog čela. Magistratski povjerenik Cenković izbuljio u nj oči i, kako je otvorio usta, nije ih već zaklopio za cijelog Ćolićevog govora. Benettijevi ljudi gledahu upitnim očima svoje vođe, a u redovima Vukasovićevih ljudi nastane živahno gibanje kad im je kanonik mignuo zadovoljnim licem na Ćolića u znak pobjede. Ćolić se naime u posljednji čas, pošto je Stipančić od kandidature odstupio, dao nagovoriti da primi na se čast i dužnost zastupnika grada.

- Braćo sugrađani! - začne Ćolić svečanim glasom svoga jakoga baritona. - Skupili ste se ovdje na poziv našega odličnoga sugrađanina, prečasnoga gospodina kanonika i župnika Filipa pl. Vukasovića.

- Živio Vukasović! - vikne Bukovčić a dvorana mu burno prihvati povik.

- Milošću njegova veličanstva - nastavi govornik - našega uzvišenoga cesara, birat ćete skorih dana u smislu zakona dva svoja saborska poslanika da štite vaše stare pravice, da dignu na odlučujućem mjestu u vaše ime prosvjed proti svemu čime se hotice ili nehotice oskvrnjuje naše pravo i oštećuje naša korist. Nekolicina vas, gospodo, odlikovala me je svojim povjerenjem ponudivši mi da se uz odličnoga branitelja naših pravica, prečasnoga gospodina kanonika i župnika Filipa pl. Vukasovića, primim i ja teške i vrlo odgovorne dužnosti vašega zastupnika. Ja sam se na to dao skloniti, ako i teška srca. Znadem naime da je to, pogotovo u naša vremena, vrlo teška dužnost da se ljudi kojima obranu svojih pravica povjerite ne smiju dati zavesti ni prijateljstvom ni laskanjem, ni grožnjom ni ikakvim obzirima. Ljude kojima izručite s vašim povjerenjem obranu vaših najsvetijih pravica, ne smije voditi drugo nego ljubav k ovomu od starine slavnomu i junačkomu gradu i njegovim žalibože mnogo i mnogo okrnjenim a zakonom zajamčenim pravicama. U čem sam s mojim drugom, s prečasnim gospodinom kanonikom, skroz sporazuman, a što poglavito kroz decenije ne da zabrinutomu za pravice svojega grada građanstvu mirno spavati, izložio sam s njime u svome spisu te ću biti slobodan da vam ga pročitam i razjasnim, jer je taj spis ujedno nacrt programa po kojem hoću kao vaš poslanik na saborima da radim.

Ćolić uzme spis što ga je u svoje vrijeme s Vukasovićem za Stipančića izradio i prvi potpisao bio, te stane točku po točku čitati i tumačiti. Kad je svršio, pozdrave ga njegovi s oduševljenjem, a s protivne strane čulo se prigušeno psikanje i glasovi: Mir! Kad se stišalo s jedne i s druge strane, ustane Vukasović i obazre se najprije s pohvalom na govor Ćolićev, njegovu mudrost i ljubav u obrani pravica grada, a onda nastavi:

- Dozvolite meni da se ja dodirnem i još nečesa što je gotovo još i važnije nego sama obrana probitaka našega ljubljenoga rodnoga grada. Sav naime narod što obitava zemlje nazvane: Hrvatska, Slavonija i Dalmacija, i sav narod što danas u Bosni i Hercegovini robuje turskom gospodstvu, pa i narod po Istri, po Kranjskoj i Štajerskoj, po ravnom Banatu, po svoj Srbiji i Crnoj Gori - sav taj narod s jednim svojim milim i krasnim jezikom sačinjava jedno narodno jedinstvo. Navlaš sav naš narod u zemljama: Hrvatskoj, Slavoniji, Dalmaciji, Vojnoj krajini, Istri, Bosni i Hercegovini sačinjavao je odvajkada jednu državu pod jednim vladarom. Ali neprilike i nesreće što ih je morao prepatiti taj narod od Turčina, Nijemaca i Talijana, bijahu prevelike, a povećavalo ih je još više staro naše zlo: nesloga. Od nesloge se raspadasmo, a dugovjeki ratovi skrhali nam snagu da sačuvamo ujedinjeni i jaki svoju vlast. Neprijatelj nam je zemlje i narod raskidao u komade kojima je poradi njihove nemoći mogao nametnuti svoju vlast, svoj jezik, svoju volju, ukratko: svoje gospodstvo. Tako su, gospodo, ti dijelovi jednoga nekada silnoga naroda zaboravili s vremenom na jedno svoje staro ognjište i sad živu svaki za se i ne spominjući se više da je svaki od njih samo dijelak velikoga naroda koji bi se, da mu milošću božjom i vlastitim razborom pođe opet za rukom te se ujedini, mogao lako oprijeti svakoj tuđoj vlasti koja hoće da nad njime svoje gospodstvo širi i otuda njemu na šteta sebi korist vuče. Sve te dijelove naroda pomislite, gospodo, kao veliku obitelj kojoj je neprijateljska ruka razorila kuću i ognjište, djeca joj se razbježala na sve strane svijeta, bludila dugo svako za se, dok nisu stari očinski dom skroz i zaboravila.

Dobri bog koji sve svoje narode jednako ljubi i hoće da narod s narodom kao brat s bratom živi i postupa, nije zaboravio ni na naš puno trpeći i rastrgani narod. U noći u kojoj mi, djeca svoga naroda, kao slijepi bludimo, digoše umne glave visoko luč, o njenom svjetlu mi se opet prepoznajemo i sjećamo se da smo zabludjeli sinovi jedne majke Slavije. Sa suzama od radosti u očima padamo jedan drugomu u naručaj: Evo nas, braćo, da opet dignemo složnim rukama staro toplo očinsko ognjište! Iz Zagreba nam sviće to svjetlo, a nose ga svojim plemenitim srcem i visokim umom ljudi pred kojima padamo na koljena kao pred poslanicima pravednoga oca svih naroda, ljudi kojih se imena danas sa svetim počitanjem i s velikim nadama spominju: plemeniti grof Janko Drašković i visokoučeni doktor Gaj.

- Živio Gaj! - vikne mladi Tintor, a silna vika: - Živio Gaj! - zagluši psikanje i prosvjed protivnika.

- Živio Gaj! - vikaše udušak mladi Tintor; glas mu je zvučao divljom, neobuzdanom snagom, a oči i lice plivalo u suzama.

- Živio Gaj! - orilo se bučno nad zaglušnom vikom protivnika, dok je povjerenik Cenković mahao očajno rukama i vikao iz svega grla:

- Nitko nema više govoriti! Raziđite se!

- Ja nisam svršio! - opro mu se Vukasović, a i Ćolić je energično zahtijevao da Vukasović ima svoj govor dovršiti. No Cenković nije dao ni čuti da se nastavi skupština iz koje su se čuli glasovi "živio" i "abbasso", pa krika, poruga, smijeh i grožnja.

Kad je Vukasović stupio naprijed i stao nešta govoriti, vidjelo se samo kako miče ustima, ali u velikoj buci nije se razabiralo što govori. Nasta veliki metež, a zaglušna buka postajaše divlja, jer su nekoji, valjda od same obijesti, lupali o pod, o vrata i prozore šakama, štapovima i stolicama. Široki prostor oko kuće bio je već i otprije pun svjetine, to domaće, to graničara iz okolice. Ljudi su se i tu meli i stali se groziti ne znajući pravo kome, jer su među njima govorili jedni da unutra prodaje Vukasović grad Mađarima, a drugi, kojih je bilo više, da Vukasović s Ćolićem otimlje grad ispod sablje.

Buka se i metež umirio u dvorani kad su među svoje ljude stupili Vukasović i Ćolić i umirili ih s nagovorom da budu trijezni, jer su doista protivnici naumili dići ovakovu buku samo da osujete skupštinu. To je djelovalo, no s protivne strane digla se svaki čas buka na Martinčićev glas:

- Samo slušajte popa Vukasovića koji će vas prodati kao marvu Mađarima! Ćolić je iznevjerio slavni magistrat, pa će tako i vas, vi božji volovi!

- Zatucite toga špijuna! - vikne stari Bukovčić i skoči sa stisnutim šakama proti Martinčiću koji se hrlo povukao u sredinu među svoje. Vika se digla opet, po zraku su mahale stisnute šake, no tad stupi u sredinu Ćolić, digne obje ruke uvis i umiri svojim elektrizujućim okom vikače:

- Slušajte, Vukasović nije jošte svršio.

Cenković, blijed i dršćući od uzrujanosti, stupi naprijed i prosvjedova u ime zakona: - Vukasović ne smije govoriti!

- Abbasso Vukasović! - vikne Martinčić, a buka se ponovi jača, bješnja i raspuštenija nego prvi put. Dok su se uvrh dvorane Vukasović i Ćolić živo prepirali s Cenkovićem, dizao se u dvorani toliki metež i krika te se već nije ni jedan povik mogao razabrati. Obje se strane bijahu već sudarile, mladež i svjetina stala se među sobom vrijeđati, a kad je netko bacio komad drva prama Martinčićevoj glavi, a on se u pravi čas sagnuo te je drvo iza njega udarilo u prozor, provali naglo divlja krika kao vulkan. Nekoji raskrhaše stolice i stadoše nožicama mlatiti po svim prozorima. Zvonjavina stakla razdraži žešće svjetinu, a tek kad je mladi Tintor kriknuo i njegovi vidjeli kako se povlači natrag iz prvih redova oblivena lica i čela krvlju, provali neobuzdana strast surovom tučnjavom. Sredina dvorane bila je začas veliko klupko borećih se ljudi. Badava su Ćolić i Vukasović molili svoje da se udalje iz dvorane. Razjarena svjetina i krvava lica i raskuštrane glave srtala kao bijesna u boj. - Cenković dođe sav blijed k Vukasoviću i moljaše ga za pomoć, jer da svjetina s ulice, naoružana kolcima i kamenjem, hoće da provali u kuću. Ćolić i Vukasović poteku k vratima i ostanu tu da se opru samo svojim ugledom bujici što je htjela da provali u dvoranu i zađe slijepo, ne znajući zašto, u borbu.

Čim su bile počele padati prve šake, nestalo je bilo iz dvorane Martinčića. On se provukao na drugu stranu kuće, spustio na svom pasu na ulicu i potekao javiti majoru Benettiju što se zbiva. Major smjesta izda pripremljen nalog da se alarmira jedan odio vojnika.

Dotle je čekala svjetina na ulici, ne hoteći se ni za što razići na nagovaranje Vukasovića i Ćolića. Raznašali su se svakakvi glasovi, jedni dapače da je unutri već na desetke mrtvih i ranjenih. Svjetina, željna tučnjave i slijepe osvete, rasla je na ulici, a za muškarcima doletjele i žene psujući neke, a neke moleći svoje muževe i sinove da se odstrane; nad svime pako dizala se jaka vika od koje se nikako nije dalo razabrati tko što hoće. Na prozorima kuće stajahu stariji ljudi zahtijevajući da im se načini izlaz, jer je netko od zlobe ili obijesti zaključao oboja vrata na dvorani. Iz ove buke čuo se sada izdaleka vapaj starice koja je kao u ludilu letjela niz cestu po prašini i stenjala udušak:

- Sine moj!

Bila je to mati mladoga Tintora. Probijala se onako niska i okrupna kroz razjarenu svjetinu, blijedožuta kao mrtvac, trepećući suhim očima i žurno prebirući problijedjelim usnicama. Ispod tamnog rupca na glavi ispala joj slaba kita sijedih kosa, na prsima joj raskopčan haljetak i rubača, no ona se protiskivala s mukom naprijed i htjela da dopre do ulaza u Domazetovićevu kuću. Ali nije se dalo. Napokon je malaksala, spustila se na zemlju i nije marila što je rulja ljudi gura kao vreću; ona je samo pištala svojim nemoćnim glasom:

- Moj jedini sine!

Uto se javio na širokoj cesti što se tu izvan gradskoga zida penjala u senjsku dragu, odjel vojnika kojima su se navrnuti bodeži bliještali o suncu. Ćolić i Vukasović nađu se opet među svjetinom i oba blijeda i uzrujani pripovijedahu kako su ovaj čas dobili vijest da vojnici imaju nalog da pucaju na svjetinu ako se na poziv ne raziđe. Major Benetti da je izdao taj nalog zapovjedniku posade, kapetanu Matiji Šimiću s nalogom: - Nur niederschissen die Bagage!

Ali svjetina nije slušala. Stala je navaljivati kroz prozor u kuću otkuda je još jednako dolazila vika i jauk. Jedva se u općem metežu čuo gromki glas kapetana Šimića:

- Raziđi se, narode, svojim kućama, jer ću, duše mi, pucati!

Svjetina nije popuštala ni pedlja od svoga zemljišta ni onda kad je Šimić poređao pred njom vojnike u bojni red i izdao glasnu zapovijed da se spreme na pucanje. Kad su puške, uprte proti svjetini, bljesnule o suncu, digne se krika i zapomaganje žena a strava poraste.

Vojnici metnuše na zapovijed puške k oku, jedna žena padne u nesvijest, a druge bježahu blijede i raskuštrane kose kao sablasti u gradske ulice: - I drugi i treći put bude pozvan narod da se raziđe, ali badava. Sad skoči Šimić iza svojih vojnika i dade uputu jednomu po jednomu:

- Pucaj u zrak, preko kuće! - Svoju uputu poprati domaćom kletvom koja je nadomještala izraz intimnoga sporazumka među kapetanom Ličaninom i vojnicima domaće otočke pukovnije.

Još jednom pozove kapetan ljude da se raziđu a kad nije koristilo, skoči na stranu i izda zapovijed za pucanje. Puške zagrmješe, a taneta odzviždaše preko Domazetovićeve kuće nekamo u more.

Svjetina se uskomeša. Jedni su govorili da je petero ranjenih, a nekoji da toliko i još više mrtvih. Ali od svoga mjesta ne popuštahu ni sada.

- U stran! K svojim kućama! - vikaše na njih kapetan Šimić, ali se svjetina oprla prosvjedom, pače je palo pred vojnike i nekoliko kamena.

Vojnici nabiju i pale u zrak drugi put, al narod stoji kao zid. Sad zaupi jedan vojnik pogođen kamenom u čelo, a Šimić se razjari. - Naprijed, momci! - poviče on, stupi sam pred vojnike i povede ih s golom sabljom u ruci proti najgušćoj rulji. Stanu vojnici da udaraju kundakom, a on pljoštimice sabljom gdje je dohvatio. To je pomagalo. Svjetina se potiskivala prama gradu, a u grožnje miješali se sada bolni povici onih koje bijaše dohvatio kundak ili sablja. Za četvrt sata bilo je bojište čisto, te su sada istom izlazili iz kuće junaci pokazujući ponosito neoprane krvave tragove na licu, glavi i rukama, a mladoga Tintora iznesoše onesviješćena dršćućoj starici. - Ali osam dana iza toga nosio je on povezana doduše čela crveno-bijelo-modri barjak pred klikćućim građanima koji bijahu taj dan izabrali za sabor svoja dva poslanika: Vukasovića i Ćolića.

Kad se toga dana smračilo i Stipančić po navadi s prvim mrakom pošao na počinak, doprla mu je do ušiju jaka, a nejasna buka ljudskih grla što se odnekud iz donjih strana grada valjala zrakom. On je znao da je to proslava izbornoga uspjeha građana proti Benettiju. Misli što mu se narivavahu u glavu, odbijao je uporno od sebe... Iz stotine svakojakih poklika razabirala su se najjasnije imena Vukasović i Ćolić u gotovo jednom i neprestanom "živio!" što su ga neobuzdanom vikom u čudnoj harmoniji izvikivala sitna grla djece i hrapavi glasovi odraslih ljudi... Stipančić je slušao i podsmjehivao se žalobno pa kimao žalostivo glavom: - Čime je ludi pop opojio neuku svjetinu! - Graja je međutim dolazila sve bliže; zamalo ušla je dapače i u samu slijepu ulicu pred Stipančićevu kuću. On je s nepritajivim strahom vidio iz kreveta kroz zavjese na prozoru kako u noćnoj tami plamsa svjetlo bakalja. Jedan časak bude nagla tišina, a Stipančić, blijed u licu, ispravi se na krevetu i, premda je sam u sobi bio, reče glasno: - A gdje je večeras vojništvo i policija da rastjera pijanu prostačinu? - Međutim se s ulice čuo nečiji krupan glas: - Propast izdajici Stipančiću! - A nato digla se zaglušna, divlja i surova vika uz oštro zviždanje i nesnošljivo udaranje o kovno posuđe te se sve to u uskoj ulici čulo kao da se pod njom otvorio pakao i paklena četa pohrlila sa svojom himnom u svijet. Najposlije potresoše se u prvom spratu prozori, a razbiti komadi stakla padahu brencavom zvonjavinom na pločnik.

Stipančić drhtaše i pokuša nekoliko puta da ustane s kreveta, ali nije imao za to odvažnosti. Uto dolete u sobu Valpurga i Lucija; obje bijahu blijede, a Valpurga je držala ruke na sljepočicama:

- Što je ovo, zaboga?! - gledala je ona prestrašenim očima Stipančića.

- Rulja, pijana rulja, vojska Vukasovića! - reče Stipančić silom mirno, ali glas mu je drhtao, a lice mu bijaše posivjelo.

Valpurga se nije mogla svu noć smiriti od uzrujanosti; te noći osjetila je prvi put nesnosni hlapat srca i pogibelj kao da će se zagušiti. Pod utiskom svega toga pisao je drugi dan Stipančić dugačku pritužbu u kojoj je pozivao oblast neka pritegne na odgovornost kanonika Vukasovića poradi surovih čina njegove divlje vojske od koje malo te nijesu nastradala u kući dva ljudska života. Na tu tužbu nije dobio nikada rješenja; deset dana iza obavljenoga izbora bio je major Benetti premješten iz Senja na potčinjeno mjesto u Gospić poradi toga što nije umio, pored sve neograničene mu vlasti, provesti izbore u smislu naputka gospićkoga generala. Na Benettijevo mjesto došao je major Winter, onaj Winter koji je svojim drskim činom razorio bio svu slavu priređenu u čast Stipančićevoga prvorođenca Jurja.

- Sve, sve ide drugim putem, a zašto? - umovao je Stipančić samujući u svojoj sobi i osjećajući sa sve većom rezignacijom kako jedno razočaranje za drugim podgriza žile energičnoj samovolji tvrde nekada njegove duše. Otkuda je očekivao slavu - stigla ga je poruga, što je prezirao - dizalo se slavno i slavodobitno u život. Zašto? On se zatvorio od svijeta i stao da ostatkom života udesi nježni, srdačni saobraćaj s onima koje mu bijahu srcu najbliže - s Valpurgom i s Lucijom.

- Kako je dobra, kako darovita, kako umna djevojka ta naša Lucija! - govorio bi on Valpurgi s osjećanjem da ona velika sreća života, što ju je tražio daleko, živi skromno i umiljato pod domaćim krovom.

No uza to je tjelesno padao. Koncem jeseni oboli ponovno od upale pluća, baš kad je od Jurja dobio vijest da je s odličnim uspjehom i posljednji rigoroz položio. Jednog jutra ispusti dušu na rukama Lucije kad je Valpurga pošla na ranu misu da se pomoli bogu za njegovo zdravlje.