Posljednji Stipančići/XIV

← XIII

Posljednji Stipančići —  XIV. autor: Vjenceslav Novak

XV →

Petnaest dana iza toga otputovali su Juraj i njegov prijatelj koji je ostavio Luciju gotovo u neprekidnom plaču. Valpurga se morala odseliti u svoju malu kućicu, jer je staro vlasništvo senjskih Stipančića prešlo sada prodajom u ruke nekoga Talijana Pietra koji se u gornjim odajama nastanio sa svojom raskuštranom i kao da nikada umivenom ženom Mariettom i sa troje djece koja se također nisu umivala. U konobi je otvorio Pietro gostionicu koja je toliko uspijevala te je već za deset godina bio vlasnik triju kuća u gradu a malo zatim načinio jednomu sinu prvi dućan s pomodnom robom.

Valpurgina kućica s nakaznom kamenom glavom vrh balature bila je doista jedna od najstarijih u gradu. Bit će da su u njoj stanovali prvi Domazetovići, a Valpurgu je zapala kod konačne diobe posljednje imovine njezine obitelji. Kućica je bila nedaleko od kuće što ju je prodala Talijanu Pietru, u tijesnoj uličici, rekao bi zbijenoj od samih takovih tijesnih kućica s malim prozorčićima i starinskim balaturama. Kućica je bila dignuta nad svodom kroz koji se ulazilo u tamnu konobu gdje je uz vječito svjetlo uljenice neki mladi postolar Gašpar šivao marljivo cipele fućkajući arije iz talijanskih opera. Njegova je najamnina iznosila mjesečno dvadeset i pet novčića srebra. U jednom katu kućice bila je jedna soba, kuhinja i tijesno predsoblje. Tu su, zaboravljene malo-pomalo od svijeta proživjele svoje posljednje dane Valpurga i Lucija.

Već prvi dani što su se tu uselile bili su mračni i neveseli. Lucija je plakala i plakala, a mati joj uzdisala. Obje su molile, molile neprestano, dok bi plakale i dok bi kakvo djelo uzele nevoljko u ruke. U Jurja se nisu nadale. Njegov život i ponašanje u ono malo vremena što je bio kod kuće pokazivalo je da se on u tuđem svijetu od rodne kuće odbio. Što je za se trebao, zahtijevao je bezobzirno; a njih dvije kanda su mu bile strojevi u kući. U sve to vrijeme nisu čule od njega upita po kojem bi smjele slutiti da za njih mari... No Valpurga crpla je svoju nadu od druguda, ona se pouzdavala u Alfreda. I za samog mehaničkog izgovaranja molitve ona bi mučila svoju pamet pitanjem: kako će dostojno opremiti Luciju ako dođe do njezine udaje? Međutim Alfred nije pisao, a Lucija je plakala i naočigled venula.

Da nevolja bude veća, stala Lucija i pobolijevati. Isprva nije podnašala hranu, tužila se na boli kojima mati uza sve svoje iskustvo nije mogla da pravo središte opredijeli; spavala bi nemirno te je fini bijeli ten njezinoga ionako slaboga lica došao gotovo proziran. Pod očima ovili joj se široki tamni kolobari, i takvu gledala je mati gdje plače, neprestano plače. Petrarkini soneti dolazili su redovito kao i prije, ali ona ih nije već čitala. Stale su je uopće te pošiljke i ljutiti te bi svako pisamce razderala prije nego bi ga i otvorila.

Tri mjeseca po prilici iza kako su se preselile u malu kućicu, stigne jednoga dana Luciji neka pošiljka iz Zagreba. Bio je rukopis na adresi navlas jednak onomu što je dolazi od nepoznata joj pošiljača Petrarkinih soneta. Da nije listonoša Marko rekao važno: - Iz Zagreba! - ona bi bila bacila i taj omot neotvoren. Ona se s pošiljkom uspela na tijesan tavan, a Valpurga se uzalud mučila da izvabi od kćeri i riječ samo o toj zagonetnoj pošiljci. Malo iza toga našla je Valpurga Luciju jednog poslijepodneva kad se vratila s večernjice, u krevetu. Čudno je se doimala Lucija. Smijala se, a Valpurga je vidjela da bi morala plakati. K nerazjašnjivoj rastresenosti tužila se na bolove svaki čas drugdje i drugačije te nije bilo moguće vjerovati da bi bolovi, pa bilo od kakve bolesti, tako naglo mijenjali svoje sijelo i snagu. Valpurga je pokušala sva domaća sredstva što ih je poznala, ali bez uspjeha. Kad se opet s jednom takvom ljekarijom vratila u sobu, iznenadilo ju neobično Lucijino držanje u krevetu, ona je očevidno nešta skrivala. - Ta šta je, Lucijo? - upita je važnim glasom, a Lucija briznu plakati.

- Šta je, zaboga, Lucijo? - reče opet Valpurga ne mogavši se snaći od Lucijinog ponašanja.

Tad zamijeti na krevetu krvav okranjak ponjave. To je tumačila dobrim znakom u Lucijinom bolesnom osjećaju. Kad je htjela da podvrne ponjavu, Lucija stane jače plakati.

Prvi čas nije shvatila, gledala je prestrašena u krv; no kad je Lucija stala govoriti kao u buncanju o sramoti, ona se snađe. Problijedi, krikne, u srcu je stisne muka, i klone do Lucijinog kreveta.

Od popoldašnjeg sunca razlilo se jače svjetlo no obično po maloj sobici i palo po ukočenom, mrtvačkom Valpurginom licu s modrim usnama na koje se dizala pjena. Njezino sitno tijelo i mala ramena trzala joj se grčevito, a Lucija je stisnula lice među dlanove i očajno opetovala: Majko... majko!

Bog zna koliko je takvih časaka proteklo u osamljenoj, tihoj sobici obasjanoj punim svjetlom sunca, kad je Valpurga lagano otvorila svoje ukočene oči i pogledala preplašeno oko sebe.

- Majko! - uzme Lucija kao u ludilu ljubiti njezinu slabu, prosjedu kosu i žuto lice s malim naborima. - Majko... majko! No onda je opet u maloj svijetloj sobici zavladala mrtva tišina. Valpurga kao da je spavala, ali od časa do časa trgnula bi svojim ramenima, a iz grla bi joj se javio otegnut stenjući glas... I Lucija je klonula svojom glavom na uzglavlje. Voljko čuvstvo nemoći plazilo joj tijelom, a neizreciva sramota i strah bijaše odstupio od ugodne poćuti kao da je nestaje, kao da ta svečana tišina dolazi od smrti što joj eto gasi luč života. Njezinog je okoliša lagano nestajalo u maglenastom mraku u kojem joj je sve više razilazila svijest; neki vrlo prijatni osjećaj rađao se u tom polumraku, osjećaj kao da se vrlo umorna negdje u prekrasnoj osami, punoj cvijeća, uz cvrkut ptičica, uljuljava u sladak san.

Kad je Valpurga došla k sebi, ugledala ju je rastresene kose, poluzatvorenih očiju sa debelim, crnim kolobarima, a lica bijela kao najfiniji papir. Kroz usnice virili joj sitni, zdravi zubi, a oko usta kao da je titrao smiješak sretnoga čovjeka. Pod otvorenom rubačom bijahu se jedva nadigla mala ženska prsa, bijela i nježna kao dva ljiljana. Tako izgleda spavajući anđeo. Ali kraj nje vidjela se krv... Valpurga pomisli: "Gle, na tom anđelu počinjeno je razbojstvo!" - i ona proplače nad svojom kćerju. Prva je utješna misao Valpurge bila da je to tajna koja se neće saznati nikada. Dok je još klečala pred propelom, bila je uvjerena da će bog oprostiti taj grijeh kojega ljudi ne bi zaboravili nikada...

S Lucijom nije, dašto, mogla mnogo o tome govoriti; saznala je od nje da je ona pošiljka što ju je od majke sakrivala bila Alfredova i da su u njoj bile ljekarije što joj ih je poslao kad mu je ona sva zdvojna pisala što je osjetila.

Bila je Valpurga skroz uvjerena da ta sramota ne može ostati na Luciji. Ona se pozivala sama pred sobom na sve što je znala o kavalirstvu, poštenju i značaju muškaraca, te bi pače u sebi poćutjela koji čas i neobičnu snagu da sama pozove odlučno Alfreda neka se što prije vjenča s Lucijom. Činilo joj se u prvi čas da i ne može biti muškarca koji bi mogao drugačije raditi.

- A ako ne bi htio? - ušuljalo bi joj se gdjekada u pamet pitanje... Ona bi se tresla poradi svoje slaboće protiv toga pitanja, a onda bi je svladala beskrajna tuga: komu bi se utekla? Jurju? Ta ona je ćutjela da je Jurja izgubila... Ali ipak u takovim porodičnim pitanjima, tu će se probuditi njegovo srce, i on će planuti kao ranjen lav... Nada bi joj stala rasti, i ona bi u svojoj mašti gledala Jurja kako je zaskočio Alfreda: - Ili vrati čast mojoj sestri, ili ću te ubiti kao psa. - Tad bi joj zakucalo srce od ponosna uzbuđenja, i ona bi gledala budna u ono što je netom u mašti proživjela... No to priviđenje stalo bi na javi brzo iščezavati. Ona bi pače, razmišljajući o tom dalje, uvjerila sebe da se ne bi ni usudila da oda Jurju ovu strašnu tajnu njegove sestre.

Istom za mjesec dana mogla je Lucija da ustane iz kreveta. Njezino sitno i slabo tijelo bijaše spalo za polovicu. Kad ju je Valpurga vidjela prvi put na nogama, rekla je u sebi da je to sjena a ne živ čovjek. No pred kćerju pokazivala bi bezbrižno, dapače i zadovoljno lice; jednom naime kad je uz njezin krevet plakala, rekla joj je Lucija mirnim glasom i gotovo strogim pogledom:

- Ja znam da sam vas ražalostila. Prevarena sam, ali trpim više radi vas nego poradi sebe. Samo vas jedno prosim: ne plačite preda mnom, jer mi je svaka vaša suza teža nego sva moja bol.

Otada ju je Valpurga štedjela, i njezino bi se lice smiješilo prijazno Luciji i onda kad bi joj najjača tuga razdirala srce. Malo iza toga što je Lucija ustala, našla ju je jednom mati sagnutu nad stolom s perom u ruci. Lucija nije dignula s pisma glave nego se zarumenjela i bacila postrance stidno oči na majku. Valpurga je smjesta pogodila o čem se radi.

- Htjela sam ti i sama reći da mu pišeš - reče joj ona i priguši uzdah, jer je sama pisala već dva puta Alfredu ali odgovor joj nije stigao.

Prolazio je i treći mjesec od Lucijine bolesti, a od Alfreda nije bilo još glasa na njihova pisma. Lucija je venula i venula, a mati joj plakala, plakala i uzdisala slušajući gdjekada iz kuhinje s užasom kako Lucija moli pred raspelom svoju smrt.

Tad se odvažila da piše sinu moleći ga bi li joj htio savjetovati u vrlo važnoj stvari koja se tiče Lucije. Nakon dva mjeseca dobila je vraćeno svoje pismo našarano sa dvadeset oznaka raznih poštanskih ureda u Hrvatskoj i Mađarskoj. U pismu je bila bilješka: Službeno otvoreno, adresat nepoznat.

I koliko je ćutjela da joj se Juraj skroz otuđio, ipak je obuzme za nj strah: Što mu se moglo dogoditi? Odlučila je napokon da će se upitati za nj u magistratu, kad je međutim donijela Gertruda izvana vijest da se mladi gospodin ne zove više kako se prije zvao nego nekako drugačije. To da je negdje pripovijedao natporučnik Horvat i da po gradu psuju poradi toga mladoga gospodina. Nakon kratkog promišljanja napiše Valpurga natporučniku Horvatu pismo i ispriča se što se nepoznata i s oslonom na njegovo prijateljstvo s Jurjem usloboduje umoliti da joj kaže je li uistinu Juraj svoje porodično ime promijenio? Još isti dan donese joj vojnik vrlo učtiv odgovor kojim joj Horvat javlja da je službeno priopćeno magistratu te je njezin sin Juraj promijenio svoje ime i prezime u: György Istvanffy. Tada je još boravio u Zagrebu, no poslije otputovao u Mađarsku.

Zdravlje se Lucijino međutim sve više pogoršavalo. Stale je mučiti noćne vrućice, a jesti nije marila da vraća sile što ih je u vrućicama nestajalo. Pored toga postala je neobično osjetljiva i razdražljiva te bi poradi nedužne kakve Valpurgine riječi kojoj bi kao i hotice krivo smisao tumačila, pala u nekakvu neprirodnu srdžbu gdje bi ne samo njoj nego i bogu predbacivala nepravednost i zlobu. Onda bi zapala u dugi plač dok se napokon ne bi smirila, a tad bi cjelivala majci ruke i skrušeno molila pred raspelom da joj bog oprosti nepromišljene riječi.

Valpurga je zapravo već poodavna pomišljala da zovne k Luciji liječnika; no jedno ju je odvraćalo: što će biti ako je bude htio liječnik svu pregledati poradi kakve sumnje ili po naputku svoje znanosti?... On bi bez dvojbe sve doznao. Poradi toga odvraćala je svoju misao od liječničke pomoći, sve dok nisu došli dani gdje bi Lucija kutrila gotovo u neprestanoj vrućici što bi joj omrtvila svu volju za život. U toj se nevolji dosjeti Valpurga da u nepovoljnom slučaju ima proti liječniku jaki razlog - djevojački stid. Pak pozove liječnika.

Liječnik je Luciju svestrano pregledao, zapisao lijek i izgovorio nadušak kao pjesmu: Mir, zrak, meso, jaja, mlijeko, sir - i otišao. Valpurga je potekla za njim u hodnik.

- Što joj je, zaboga? - upita sa strahom uprvši u nj svoj zabrinuti pogled.

- Nešto živci, ali glavno fali tu - pokaže rukom ispod njezinih ramena.

- Tu? - pitala sebe Valpurga kad je otišao liječnik, i htjela da dohvati rukama ono mjesto gdje se liječnik njezinih ramena rukom dotaknuo. - Što može tu da fali? - I pođe u sobu osvjedočena da liječnici ne znaju ništa.

Dođoše u to na nju i nove skrbi. Od magistrata naime zahtijevahu od nje na osnovu molbe i namire pokojnoga Stipančića da vrati pet stotina forinta što ih je pokojni predujmio od svote opredijeljene da se izgradi izgorjela magistratska zgrada. Toliko je jedva iznašala sva njezina gotovina što joj je iza prodane kuće ostala. Dala je i to iz ruke, prodavala iz kuće posljednje dragocjenosti, a da namakne Luciji bolje jelo, hranila se sama isključivo kavom i ukuhanim kruhom.

Lucija nije već htjela da piše Alfredu. Kad ju je mati na to nagovorila, a Lucija pišući plakala, otvorila je Valpurga po nekakvoj slutnji svoga srca Lucijino pismo prije nego što ga je predala Gertrudi da ga odnese na poštu.

Lucija je pisala o sebi ono što je Valpurga svaki dan gledala. Zatim je molila Alfreda da dođe po nju, da je oslobodi iz strašnoga zatvora gdje umire već toliko mjeseci a ne može da umre. Na koncu je pisala: "Petnaest dana čekat ću tvoj odgovor, a onda bit će moja sudba riješena. Bog vidi što trpim, on će mi oprostiti; a suze moje majke neka padnu na tvoju sreću..."

Dvanaest dana obilazila je Valpurga po kući kao bez pameti. - Ona bi mogla od sebe svašta počiniti! - govorila je u sebi i gorkom brigom pratila svaki Lucijin kret. Sad je bila uvjerena da Lucijinoj bolesti nema spasa nego da dođe Alfred. Čitala je ona negdje, a i čula više puta, da se smrtno razbole ljudi kojima srcem ovlada velika tuga. Kad se razvedri srce, može da ozdravi i tijelo. - Sad je još više molila i dvostruko postila da gane Alfredovo srce; pisala mu i sama i čekala u smrtnom strahu što će se dogoditi. Svakim danom rastao je njezin nemir i strah, a sa strahom i nemoć da smisli kako bi spasila Luciju. Po sve noći prosjedila bi na krevetu lagano otirala znoj s bijelog Lucijinog čela i molila krunicu za krunicom i mislila na Alfreda, na Jurja i na to ubogo dijete što je toliko trpjelo.

Došao je i dvanaesti dan, ali odgovora ne bi. Strah za Luciju stao je da nadmašuje njezinu snagu; ona je slutila zlo jer je Lucija bila svaki dan vedrija; stala bi gdjekada da govori o smrti i čudila se zašto se ljudi boje umrijeti... Od toga govora hvatala bi muka njezino srce, i ona je, gledajući bespomoćno da se približuje strašna katastrofa, htjela da klekne pred Luciju: - Znam sve, čitala sam tvoje pismo, nemoj Lucijo...

Dvanaesti dan u prvi sumrak dođe joj neka žena. Bila je oniska starica od šezdeset godina, skrbna i tužna pogleda i dobroćudnih crta u navoranom licu. Starica se držala bojažljivo, rukama je od same neprilike stiskala neprestano šaren rubac i govorila tiho i prestrašeno te ju je Valpurga isprva jedva razumjela.

- Gospo milostiva, samo dvije riječi... vi ćete pomoći... vi i bog, slava mu budi!

- Što vi želite? - upita je Valpurga pritvorivši na kuhinji vrata.

- Imam sina, milostivna gospo... Dobar, dragomu bogu hvala, sve dok nije to došlo... Otac mu se slomio kad je pao s krova, on nas je, naš sin, hranio dvije godine... Pisao je u magistratu, milostivna gospo... Onda je izgubio tu službu kad su se građani digli da otmu gospodi magistrat... Onda ga je prečasni gospodin Vukasović metnuo u sjemenište, a otac mu je dotle umro... Ja sam se veselila sinu, milostivna gospo, da što bih? Tako lijepo sve, vaša milosti, dok nije tu pred malo... Eto, ja metem pred vratima, da oprosti vaša milost, ja metem ujutro i čujem, netko ide... Ah, on je, ja mu poznam korak. Uvijek sam se veselila kad bih ga vidjela; i taj dan, milostivna gospo... Još sam i sanjala te noći da ga vidim mrtva; o mrtvima je dobro sanjati, zato sam bila jadna tako vesela. Jadno mi veselje.

Starica zaplače i stisne rubac k očima!

- On se zove Martin Tintor, milostivna gospo. Ono mu je po ocu rod, onaj gospodin Tintor, ali on ne mari za moga sina, nije od njega kroz sve škole dobio ni za pero... Sami smo ga ja i moj pokojni školali, oblačili i kupovali mu knjige... Sve jadni u nadi... pa tako...

Valpurga se zamisli. Čula je od Gertrude koja se tomu Tintoru također nekakvom rođakinjom gradila, da je to bogoslov koji Luciji pošilja lijepo ispisane pjesmice.

- Došao tako - nastavi jednako kukajući starica - k meni, a ja vidim, milostivna gospo, da je nešta tužan. "Što je, Martine", pitam ga i mislim čime ću da ga ponudim... On muči, muči i gleda tužno preda se. Ja jadna držim da je to kriva škola, jer znate, milostivna, nauk mu ne ide lako u glavu. Zato ja jadna mislim: to je... pa mu velim: "Samo ti budi dobar, to je za svećenika prva stvar; a nećeš biti ni sudac, ni doktor, da budeš učen." "Majko", veli on, "ja neću biti pop."

- Meni je, da oprosti vaša milost, pala iz ruke metla: "Što...o?" "Neću", veli on i gleda u zemlju, gleda zelen, zelen, kao kad se napojiš žuči.

- Mene je presjeklo preko utrobe. "Hodi u kuću", povučem ga za ruku, "da nas ne čuje koji susjed. Govori, nesretni sine, sad." "Neću biti pop." I on počne plakati. "Nemojte", govori on meni, "da vi znate kako sam ja nesretan." I plače, plačemo, milostivna gospo, oboje... "Zavolio", veli "neku žensku." Eto ne zamjerite, bog je tu kušnju dopustio, vašu kćer... Pa što ću? Da ga ubijem? Eto, velim ja sebi, toliko sam puta čula kako je milostivna gospa dobra, pa idem k njoj... Što sam ja sirota tome kriva? Kušnja, napast, milostivna gospo! Kakva je to prilika: toliko gospodstvo i zidarski sin! Zagrozite se vi njemu, milostivna, to sam ja došla moliti. A mati božja oslobodit će njega od napasti zloga duha, samo da vi njega sad uputite neka on to sebi iz glave izbije... Muka mi ga izgubiti, a muka mi ga onakvoga gledati, dobri bog da se smiluje! Tko bi se tomu bio nadao! Eto, kako to dođe...

Starica je opet zaplakala, a Valpurgi se učinilo kao da je poćutjela u sebi neko nadahnuće. Ono što je taj čas mislila, bilo je tako jasno, a došlo je tako iznenada te joj se činilo da nije moglo od nje same doći. Lucija bi se mogla spasiti!

- Kako vam je ime? - upita ona staricu.

- Marija, vaša milosti - odgovori ponizno starica.

- Marija Tintor... A gdje je vaša kuća?

- U varošu, vaša milosti - reče življe starica i stane tumačiti položaj svoje kuće.

- Ja ću sutra doći k vama, kažite svomu sinu da želim s njime govoriti...

- Vi, milostivna...

- Doći ću, Marijo. A kad dođem, ostavite me s njime nasamu.

- Kako god zapovijeda vaša milost.

- Vaš je sin slao mojoj kćeri nekakve pjesmice, znate li vi za to?

- Ne znam ja čitati... Naše djece ide malo u školu, iz svega varoša moj sin i još jedan dječak; a žensko dijete ničije, dašto! Gdje je to za naše kćeri?

- Svejedno, samo ne govorite o tom nikomu; rado bih doći k vama da me nitko ne vidi.

- Onda bi, ako je to za vašu milost, morali doći mrakom, jer bi vas, milostivna, vidjelo susjedstvo.

- Pa idemo sad - reče odlučno Valpurga. - Pričekajte me tu dolje kod crkve dok dođe Gertruda, a onda ću poći s vama.

Starica je otišla ponizno zahvaljujući, a kad je malo zatim došla Gertruda i htjela po navadi da pripovijeda gradske novice, prekine je Valpurga:

- Gertrudo, vi ćete ostati s gospodičnom dok se ja vratim; moram k jednoj gospođi. - A Luciji je rekla da je zove u pogledu ostavštine pokojnikove Vukasović.

Putem nisu govorile Valpurga i starica koja je dva-tri puta pokušala da zametne razgovor hvaleći tople večeri jesenskih dana. Valpurga je uporno mislila na ono što je iznenada bila naumila. Sad ju je istom hvatao strah hoće li se to moći izvesti. Namisao kako joj je bila u prvi čas naletjela u pamet, nije bila već sada ni onako jasna ni onako jednostavna. Stala da je hvata velika briga od toga što je naumila. Ni to joj nije davalo odvažnosti na što se možda prvi put u svom životu pozvala: njezin ugled pred poniznim i siromašnim varošanima. Pored svega u njezinoj duši nije mogla da skroz utrne odvažnost kakvu otkriju u sebi majke kad moraju da spasavaju svoju djecu.

- Evo nas - reče uto starica dovedavši je pred nisku, prizemnu kućicu sred visokih mendula sa rijetkim lišćem u širokim krošnjama. Iz kućice žmirkalo je ispod zastorčića slabo svjetlo u noć. Na dvjema susjednim kućicama što se ni u čemu nijesu od staričine razlikovale, bili su prozori skroz tamni.

- Spavaju - šapne starica - mi lijegamo sa suncem jerbo rano ustajemo.

- A vaš sin? - upita Valpurga, a od vrlo neugodnog čuvstva podlazila joj sve tijelo hladna jeza.

- Čita, po dugi komad noći prosjedi uz nekakvu knjigu - odvrati starica i digne lagano zasunak na vratima koja su se cvileći otvorila. Tad povede Valpurgu u tamnu kuhinju pa napipa i otvori vrata koja su vodila u sobu.

U slabo rasvijetljenoj, vrlo niskoj sobici ugleda Valpurga mlada čovjeka u dugačkom crnom kaputu. Lijevu je ruku držao zakopanu u kosi i stajao sagnut nad knjigom. Sad se sjetila odmah iz crkve toga lica što joj ga je Gertruda, pripovijedajući o njem, uzalud opisivala. - Pred njim je gorjela u čaši uljenica od koje se mrtvo svjetlo jedva do kraja stola širilo. Ostali dio sobe tonuo je u polumraku te se od svega najjasnije razabirao u jednom kutu neobično visok krevet što je dosezao pod sami strop. Sav zid naokolo bio je natrpan malim krletkama, a u nekojima su pjevali oslijepljeni češljugari, čišci, zebe i konopljarke. U jednom je zidu bila izdubina, a u njoj dvije police sa nešto tanjura i čaša.

- Martine, je li vidiš tko je došao? - reče starica sinu.

Martin digne glavu i pogleda Valpurgu, ali je nije u mraku prepoznao.

- Milostivna gospođa... zar je ne poznaš?

- Dobar večer - pozdravi ga Valpurga tihim, nesigurnim glasom.

Klerik ustane i zasjeni rukom oči.

- Poljubi milostivnoj ruku, zar ne znaš što se pristoji? - ukori ga mati.

- Ne dajte se buniti - reče mu Valpurga stupivši bliže.

On je sad istom prepozna, poblijedi i izmuca mjesto pozdrava nešto suhim, gotovo surovim glasom.

- Molim vas, samo sjednite - pokaže mu Valpurga rukom na stolac. - A vi, Marijo, ostavite nas koji časak same. Oprostite mi što se tako u vašoj kući vladam.

- Ah, milostivna, što vi to govorite? Kako ću ja vama da zahvalim, ta znam da ćete mu govoriti samo za njegovo dobro. A nikada nije kasno da se čovjek opameti.

Starica iziđe, a klerik kašljucne, prebaci nogu preko noge pa je opet hitro spusti na pod. Bio je sad crven kao rak. - Recite mi, Martine... Srdite li se možda što vam zovem imenom?

Klerik promuca nešto, makne se na stolcu i porumeni jače.

- Ja znam - nastavi nesigurnim glasom Valpurga - vi ste slali mojoj Luciji pjesmice. Jeste li?

Klerik nije odgovarao.

- Govorite samo iskreno, ne stidite se, ja sam došla vas moliti... Jeste li slali?

- Jesam - šapne Martin i pokaže rukom na knjigu na kojoj je Valpurga pročitala krupan natpis: Rime di Francesco Petrarca.

- Znate li da mojoj Luciji prijeti veliko zlo? Ona je sirota vrlo nesretna.

Mladi Tintor digne odvažnije glavu i pogleda svojim ljupkim očima Valpurgu: - Zar je jače oboljela?

- Ah, ona boluje... Ali prijeti joj i drugo zlo. Ako je božja volja, vi biste joj možda mogli pomoći.

- Ja ne razumijem... ali učinit ću sve što mi naložite.

- Hvala vam, Martine... - Valpurga uzdahne, prijeđe rupcem preko lica i reče nakon stanke zamišljeno:

- Sad istom vidim kako će to biti teško. - Njezino se lice smračilo od velike tuge. - Radi se o tom da spasimo život mojoj nesretnoj Luciji... Gledajte me, ali možda se ne vidi kako sam nesretna?

Valpurga je plakala.

- Vi je imate rado - reče opet nakon stanke - pomozite mi, pokušajmo, možda je spasimo...

- Sve ću učiniti, zapovijedajte mi, milostiva...

- Kako ću vam to reći?... Radite kao da ste joj brat... Vi ćete biti božji čovjek, pa budite joj kao brat; što joj drugo možete biti? Vaše su oči dobre - reče mu ona mekanim glasom primivši ga srdačno za ruku i stane mu sada tiho pripovijedati sve što je smjela kazati a da ne povrijedi Lucijinu čast.

- Ona će od tuge umrijeti ako joj on ne odgovori, a mogla bi počiniti i kakovo zlo... Oh, vi nju ne poznate, ta ona već ne mari za svoj život - govorila ona pustivši da joj suze slobodno teku niz lice. - A on joj neće odgovoriti, jer nema u sebi onoga što kod čovjeka najviše vrijedi, nema poštenja.

- A što da radim? - upita ponizno Tintor.

- Ja sam mislila da biste vi njoj pisali...

Klerik nije u prvi čas shvatio.

- Vi biste mogli napisati odgovor na njezino pismo, tobože da joj on piše... Vi biste napisali da mislite na nju i da ćete doći po nju... Izmislite štogod, na primjer da vam je bolestan otac te da je sva kuća na vašoj glavi... Na koncu biste dašto potpisali njega...

- Hoću, milostiva, hoću još ovaj čas - reče mladi Tintor gotovo veselim glasom.

I Valpurga bila je naglo razabrana, njoj je bila duša puna zahvalnoga čuvstva da joj je providnost naklonila misao kako će spasiti Luciju. Ona je nastavila srdačnom povjerljivošću upućivati u sitnice pisma Tintora, a siromah klerik obećavao joj gotovo uznesen bez promišljavanja sve.

Tako je nastalo tobožnje dopisivanje Lucijino s Alfredom kojim se Valpurga nadala spasiti svoje dijete.

Kad je te večeri došla kući, rekla je veselo Luciji:

- Srela sam se našim susjedom, listonošom Markom; rekao mi je da ima za te iz Zagreba pismo.

- Pismo! - Lucijino je lice planulo životom. - A zašto mi ga niste donijeli?

- Pošta je zatvorena... sutra će ti ga donijeti sam Marko.

- To doista piše on... - rekla je Lucija mirno, ali nije mogla da sakrije veliku uzbuđenost svoje duše.