Pojila/V.

← IV.

Pojila —  V. autor: Dinko Šimunović

VI. →

V.

Od toga dana manje sam se družio s Petrom, no i njemu kao da je to bilo po volji. On je išao na Pojila i u manastir sam, a ja se prezirno smiješio njegovoj dvostrukoj ljubavi. Tim više kad je stao kasno uveče odlaziti u manastir odjeven u pozajmljeno seosko, momačko odijelo, u srebrnoj ječermi, potkoljenjačama i s oružjem.

Pristajala mu divno takva nošnja, ali se meni činio djetinjast i smiješan, pa sam ga pustio neka luduje, a iz inata ne htjedoh ga zapitati kuda i zašto ide, pošto sam i bez pitanja znao. Radi toga ne odlažah ni u manastir, da smo što manje zajedno.

Međutim, pomišljao sam ozbiljno da uzmem Stanojku za ženu, i samo čekah željno da započne kosidba i žetva da se sastanemo još koji put prije nego pođem njezinoj kući.

— Ta i moja je majka seljakinja bila — mislio sam češće — pa mi je otac sretan bio s njom. A gdje se može naći druga Stanojka?

Manastirske livade i kukuruz bili su podvodni, pa je kosidba i žetva počinjala kasno. Počnem postajati nestrpljiv i u misli spremati se kako ću pod Vještića gorom potražiti Stanojku, u njezinim Busovim Stajama. I tako prođe još nekoliko dana.

Bio je već kolovoz, a žega u Tihovu postajala sve jača. A između mene i Petra počela rasti neka osobita antipatija, iako ne baš mržnja, pa nam je u Tihovu bilo sve teže, premda nijedan od nas nije pomišljao da ode, uza sve što su bili veliki praznici. Kao da smo obojica očekivali nešto.

Sada Bakota ni o čemu ne mišljaše kao ja: počeo se rugati ženskima i njihovoj ljubavi, pak literaturi i prirodi te stao pripovijedati kako će ostaviti mrsku učiteljsku službu i nekakvim materinstvom otvoriti dućan u svojoj varoši.

Baš onoga dana kad sam potajno odlučio k Busovim Stajama, ležali smo u zajedničkoj sobi i ćutali strašno se dosađujući.

Bilo je rano popodne, a u toj izbi bijelih, golih zidova bijaše vruće i zagušljivo kao u peći.

Najednom Petar, gledajući u sadreno poprsje Komenskoga na stolu, poče hvaliti varoš i varoški život koji sam ja toliko mrzio, samo da me rasrdi. Govoraše prezirno o selu i seljacima kao o simbolima gluposti i nečistoće i opisivati svoju rodnu kuću »na najljepšem mjestu« njegove varoši.

A ja sam takove kuće poznavao dobro još kad sam učio.

I dok je on svejednako i zanosno govorio, mišljah jadovno na takvu kuću, ni seosku ni gospodsku, što mi ostavi nemio upečatak, a takvih kuća mišljah onda da više nigdje nema. No varoške su kuće u kakvoj je i Bakota odgojen svuda iste. U njima je naoko čisto, ali se još na ulazu osjeća vonj gnjilih limuna, pokvarena masla, ulja i drugih začina ali to je varošanima znak kućnoga blagostanja.

Dok je Petar nešto sve dalje brojio, ja sam u mašti i sa gnušanjem razgledao svoju nekadašnju varošku sobu sjećajući se množine sitnarija što su bile po njoj.

Pri zidu bez prozora »komo« i na njemu šalice za kavu svake veličine i oblika; čašice za likere, mali kipovi svetica i svetaca od bojadisana porcelana i slične stvari, pak sva sila kućica velikih morskih puževa. Na zidu, više toga starog komada pokućstva, izblijedjele fotografije žućkasto — mrtvačke boje, u širokim okvirima oblijepljenim bezbrojem sitnih školjčica. Bilo mnogo tih fotografija, a nemilih kao pojave iz drugog svijeta: lica dugačka, bijelo-žuta, a kosa i u muškaraca i u žena golema, našušurena, čudna. Malo dalje zrcalo u raspucanu žutu okviru i s crnim ljagama. Uz staklo opet bezbroj dopisnica svake vrste, i naslikanih i prostih, te posjetnica i pisama od znatnijih ljudi i zataknutih tako kako bi se mogla čitati njihova imena. Tu je stršila gotovo cijela obiteljska »pošta« zadnjeg četvrt vijeka: pozivi, čestitke i zahvale, posmrtnice i žalovanja — sve blijedožućkasto i posuto ostacima ljetnih posjetitelja.

U kutu slika Bogorodice, jedne od Čudotvornih, a pred njom uljena svjetiljka, takozvani lumin, gdje su se kiselili ugarci žigica i mrtve muhe. Oko Bogorodice mnoštvo manjih svetačkih slika pričvršćenih na zid čavlićima ili ljepilom od mrka brašna te nekoliko pari pljesnivih razdrtih škapulara.

U kutove sobe utisnute su trougle daščice pokrivene vezenim krpama i postavljene tako da se na njih metnu stvarčice koje drugdje ne nađoše mjesta. Pa svuda papirne lepeze i raznobojno umjetno cvijeće, također od papira, posuto prašinom i zakićeno gdjekojom mrtvom muhom o nevidljivoj paučini.

Na sjedištima, na divanu, po tavanu, uz prozor — svuda su prostrte ili obješene vezene krpe, a onda čipke na svim okrajcima na koje su se mogle prišiti: sve posao nervoznosti, škrtosti te dangubnih dosadnih dana. I niz stakla malenih prozora visili pleteni zastorčići, rastegnuti čavlićima, pa i tamo zataknuto koješta: kakve suhe biljke ili nagnjio plod.

I po drugim sobama viđao sam takvih stvari, i onda lončiće s kržljavim bosiokom, kadifom i sličnim cvijećem. Pa mnoge krletke sa domaćim pticama, a kanarince su držali varošani napose, u sobi za goste. Onda mi dođoše u polusnu pred oči bezočna i sebična lica tih varošana, kad sam se sjetio svoga kakvo bih vidio u onom zrcalu: razroko, pepeljasto i na koje bih se zgadio, uza sve što sam znao da sam ljepušan mladić.

— Što, ti već spavaš, no i vrijeme je! — viknu glasnije Bakota, a njegov glas pričini mi se zao i surov, te se obrnuh na stranu i ne odgovorih. Doskora zaspah čvrsto, a kad sam se probudio, njega već ne bijaše u sobi.

Trijezneći se pomalo od sna, riješim se da ću te večeri u Vještića goru k Stanojki, i nekakva unutrašnja svježina i radost prože me svega, pa hitro skočim i stanem se oblačiti.

U selu bio mlad, veseo momak, Danilom ga zvali, i dosta obrazovan; svršio osnovnu školu, služio u ratnoj mornarici i napokon bio kuhar kod nekakva popa. Ja sam ga volio i često drugovao s njim prije negoli se poznadoh s Petrom. Do po sata imao je doći k meni da me prati k Busovim Stajama, jer je dobro poznavao taj put. S nama je imao da bude i Luka Gutić, nazvan Rakijaš, a on bi ionako često išao pod Vještića goru k svojoj djevojci kojoj već bijaše dao jabuku.

Prije nego pođemo, trebalo im pojesti štogod i napiti se da veselije putuju. Uistinu, još za trpezom stadoše popijevati i protiv moje volje, a pjevali su malne cijelog puta. Izabraše kraći, ali teži, kako su vični bili: najprije preko neke dvije kamene kose, te poljem na gaz, a onda planinom dosta visoko iznad manastira.

Niti su znali niti su pitali zašto ja idem, i ne bijaše im ništa začudno u tome jer sam i prije i dosta često s tihovskim momcima hodio po sijelima seoskim ili lovio gajevima i luzima, s obje strane rijeke.

Odabrana staza, planinom, bila dosta kamenita i strma a sunce još jako, pa su moji pratioci koračali oštro ali šuteći. No čim smo prošli visoki klanac između Gradine i Bata ostavljajući za sobom izrovane bregove i stali se spuštati u dubine manastirskih šuma, zabrujaše i uzobijestiše se opet zaboravljajući usijanu strminu što im oduze dah i uduši pjesmu s kojom se uputiše od vinom natopljene trpeze.

Kad prođosmo ispod Visokog sela, nastade mrkla noć koja nešto kasnije postade jasnija. Vedro se nebo zabijelilo poslije od mjesečine tako da su se i zvijezde slabo vidjele ali je u gudurama kojima smo prolazili, bila još tmina.

Litice kraj puta crne od mahovine i vlage, a crna i šuma svuda po bregovima, samo su putić i nebo nad nama svjetlucali u noći.

No ipak, među ovim planinama bilo mi je ugodno i pozdravljao sam veselo svaku jelu što se dizala kraj puta, svaki kuk što se izbočio i nadvio nada nj, i svako vreoce koje bi zašumilo na zavojicama duboke kotline.

Silazili smo tom oputinom gorskom, no kako je bila strma i neravna, prestali smo pjevati te bismo samo kadikad uskliknuli, zavikali, kad već ne bismo mogli obuzdati unutarnju radost.

— Hoje, hoj!... Aoh, goro ej!

A tada bi se ozvali bregovi i provalije vraćajući naše glasove, ali inačije, kao što govori sáma šuma.

Putić bio uzak te nismo mogli ići u grupi, već koračasmo jedan za drugim i dosta podaleko, pa smo razgovarajući se vikali, da se možemo razumjeti. Činilo mi se da ulazimo u neki čudan svijet i da ga otkrivam ja prvi. A i morao sam misliti tako: selo Visoko, pa sve dalje i dublje, bijaše nešto posve drugo od Podova i od svega što sam dotada vidio.

— Hoje, hoj!... Aoh, goro, ej!

To je bilo sve, čime sam mogao pokazati ono, što mi je vrelo u duši, i ti su mi usklici bili dosta, a moji su drugovi odgovarali kao da me razumiju.

I začudo, ponoviše mi se osjećaji i misli koje imađah hodajući ljetos s Bakotom po kamenim kosama s onu stranu Podova.

Sa vrha kakva brda i preko valovite ravnice pod njim na zapadu beskonačan vidik, pa u silnoj daljini nejasna tmuša što sjeća na more i neizmjerne prostore. — Ovo je ona ista slana voda koja i u Kalifornijskom zaljevu — pomislim kad smo ljetos s Majevice gledali daleko svjetlucanje mora kroz sunčani žar. No sada već nisam bio u prostoru što mi raznosi misli, već u kraju što ga sanjah u srcu i prije no što ga vidjeh, i sada je postajalo zbiljom što je prije bilo samo nejasna slutnja. A i momci što su išli sa mnom, činili mi se viši, dostojniji, jer bijahu domaći u tim brdima, a meni bi trebalo spremati se još dosta da postanem onaki. I sve što smo išli dublje u šumu, kao da se dizala neka težina s mene i oklop gvozdeni što me sape u svijetu, pa sam osjetio kako postajem opet ono što mi se činilo da sam bio nekad — još prije svoga djetinjstva.

Busove Staje rekoše mi da su još daleko, ali već bijasmo u njihovu okrugu i na svakom koraku budila mi se u duši sve veća radost. Ona je bila isto što i osjećanje žara prve mladosti, ali je nisam mogao osjetiti ovako jasno prije nego što sam otresao sve što se prilijepilo za me u primorskim varošima i u kršu što ga je slani morski zadah stvorio.

Spuštajući se kroz te duboke, šumovite klance, pomalo su mi se mijenjale misli, osjećaji, pa i sam govor, baš kao što se i nehote promijeni obično vladanje kad se prekorači crkveni prag. Kad smo došli na Mali Halan gdje se uvala suzila najviše pa odjedanput razmakla svoja krila, ugledah pred sobom duboku dolinu punu bjelkaste magle obasjane mjesečinom. A iz nje se dizala, upravo pred nama Vještića gora kao zid i crna: jedna od bezbrojnih dolina i planina po kojima stanuje jezgra naroda živeći slično kao što se živi u manastiru sv. Đurđa.

Taj je vidik bio također prostran, ali nije rasipao moju snagu i misli neizmjernim i zagonetnim površinama, već mi donosio srcu novu silu okruženu odasvud da se ne raspe.

Da, ovaj kraj imao je čudnu silu, ali silu što još spava i snagu daje samo onome koji je ondje traži!

Podno Malog Halana, među vrhovima bukava i jela, bljesnula bi kadikad svjetlost i opet iščezla, tako da nisam pravo znao je li ono i bila prava svjetlost ili mi je sinulo u samim zjenicama. Ta meni se još od ljetos priviđalo koješta što je sličilo više snu nego zbilji, jer sve što je u životu lijepo, čini se kao san.

Tako i silna dolina, ispunjena sve tamo do Vještića gore bijelom, obasjanom maglom kao čistim snijegom i opkoljena nejednakim visima crnih bregova, prikazivala mi se dijelom začarana svijeta.

Posjedasmo na rosnu ledinicu da otpočinemo, i gledajući u nejasnu dolinu pod sobom i daleku Vještića goru, bio sam uzbuđen kao da čekam nešto izvanredno. Uistinu ne bih se nimalo začudio kad bih nad tom dolinom vidio kako s planine na planinu prelijeću vile ili vještice na metli, kao i u magli da bih začuo zveket oružja i rzanje konja. Ali začusmo samo jak lavež mnogih pasa, a gdjekad i šum nekakve velike vode: kako bi povjetarac zastrujao k nama ili od nas. A u polovini šumovite Kozare, desno, plovio osamljen pramen sjajne magle kao dugi zračni brod ili noćna sablast što se digla iz svoga duplja.

Seoce bilo odmah nešto niže, pod jelovom šumom kroz koju smo išli. Rakijaš i Danilo stadoše prašiti kubure da se jave planinarima da povežu goleme i strašne pse kojima se ne bi smio približiti ni svaki vuk.

I planine i uvale i šuma uzdrhtaše radosno od gromkih zvukova naših kubura kao da se vesele starim i milim znancima te odgovoriše desetorostrukom jekom iz mnogih gudura i s mnogih bližih i dalekih strmina. Slušao sam zadivljen ovu čarobnu jeku kako se pomalo stišava i gubi, kadli nam odozdo odgovoriše također puščanim hicima, a jeka se ponovi.

I na taj odzdrav skočih brzo prvi kao da mi ga Stanojka šalje; pa kad smo eto tik Busovih Staja, činilo mi se da ni od njezina zagrljaja nisam daleko.

— Tamo je sigurno još sijelo, a i do ponoći ima još dosta reče Rakijaš, a Danilo potvrdi:

— Ima dosta, pokratio je dan.

— Svi su još na nogama, pa i Stanojka — pomislim ja.

— Hoje, hoj... Aoh, goro, ej!

I spustimo se hitro dolje.

Sljedeća stranica→