Pojila/VI.

← V.

Pojila —  VI. autor: Dinko Šimunović

VI.

No dolje čekaše me strašno iznenađenje.

Busove Staje od mrka, sedrasta kamena i pokrivene crnim drvenim daščicama bile su sagrađene uokrug, na vrlo položitu, meku brežuljku sred duboke doline.

Od naše strane, među dvije niske kuće, bio ulaz na malu poljanicu među stanovima i prema njoj bijahu okrenuta pročelja. Pred svima bila su kamena ili drvena sjedišta, a na njima hladovala čeljad, a bit će ponajviše djevojke i momci jer su se sa raznih strana čule sad diple sad kolske popijevke ili pak srdačan, radostan smijeh.

Kod samog ulaska na tu obasjanu poljanicu sjedio u sjeni, u široku stocu s naslonom postariji čovjek kao da stražari. I čim stupismo unutra, začusmo njegov glas:

— Stoj! Koji ste vi?

Začudim se takvom dočeku, a kad ga poznadoh, još više.

Bio je to Bena.

— Nu ti Bene!

— Beno! — povikaše moji drugovi.

— A što si ti ovdje? — viknem i ja zadivljen njegovim licem, ozbiljnim i mrkim.

— Ah, gospodine, vi ste to! Sreća, baš prava sreća da se namjeriste ovdje. Što mi je drago da ste došli! — reče Bena s iskrenim veseljem. Pa okrećući se k Danilu i Rakijašu:

— A vi, momci, pođite naprijed, jer imam gospodinu kazati nešto! — reče.

Moji me pratioci ostaviše:

— Pokazat će vam, gospodine, u bočici svoje baje! — govorahu kroz smijeh.

— Dakle, što si ti ovdje i što mi imaš reći? — upitam.

— Čuvam kćer i gospodina... Neki momci odavle prijete da će ga ubiti!

Crna i nejasna slutnja sjeknu mi dušom, i zatrnuh.

— A koja je tvoja kći?

— Stanojka, gospodine... Vaš se prijatelj zaljubio u nju pa hoće da je uzme za ženu. Dolazi amo malone svaku večer ali su naši momci na nj strašno kivni. »Ubit ćemo ga, vele. A i cure su joj zavidne: »Kmetica manastirska, pa za onakog gospodina«, vele!

Ćutao sam kao sjena, samo mi je šumilo u glavi kao da je nesvijest.

— Vi ste mu prijatelj, i kad vas vide skupa, neće smjeti Baš mi je drago što ste došli!

— A je li on i večeras ovdje?

— Dakako, eno ga sa Stanojkom. Sjede i razgovaraju se kod kukuruzane. Odora mu kao i na našim momcima, samo ljepša: čini se pravi hajduk, a sa žandarima njemački govori, baš je smiješno! — reče Bena i zadovoljno se nasmija.

U meni uskipi.

— Pa neka ga ubiju! — viknem gotovo plačnim glasom zapanjenu čovjeku i stanem se brzo vraćati istim putem i ne znajući što činirn. Osjećao sam samo strašno bjesnilo u sebi i stid, golemi stid.

Uz prvi brijeg moji me drugovi stigoše.

— Natrag! Ne idite za mnom! — viknem na njih hrapavim glasom.

Oni ustuknuše začuđeni, a ja potečem još brže.

Ne znam jesam li kasnije išao istim putem ili kojim drugim, ali sam morao ići jako brzo jer sam već u prvu zoru bio na Pojilima.

Nije me razvedrila ni danja svjetlost ni jutarnja svježina a zajedno s prvim žarkim zrakama padoše na me umor i neki mukli očaj te osjetih u tijelu pravi fizički bol kao da me teška nemoć snašla. Na veliko čudo krčmarevo popih punu čašu rakije i zavukoh se u daščaru.

Golema mržnja kipjela je u meni i stanem smišljati svakovrsne osvete ne samo protiv Petra već i protiv Stanojke i Ade, i Nine i Bene, protiv svih koji su nas poznavali. Htio sam učiniti nešto strašno, pa da im svima nešto pokažem, ali ne mogoh ništa ni misliti, već sam ležao nemoćan, očajan, i bunovan drijemež ne htjede se nikako pretvoriti u pravi san.

U daščari bilo je jako sparno, ali nisam imao ni toliko snage da se dignem i potražim svježijeg hlada, i tako sam se kinjio cio dan uzalud čekajući da zaspim. No pred samu večer, kad je ponešto zahladilo i kad mi se činilo kako do sna nije ipak daleko, začujem u krčmi jake usklike i graju mnoge čeljadi.

Malo zatim zakuca neko na vratima silno. Bio je to Solan:

— Dignite se, gospodine, dogodilo se zlo!

— Što? — upitam, a ruke mi i čelo ohladniše.

— Vašega su druga, Petra Bakotu, ubili noćas. Sanijeli ga ljudi u manastir mrtva.

— Što?... Ubili?

— Isprobadali ga nožima tamo kod Busovih Staja, a sve zbog one mulice i ludog Bene!

Dignem se i ne zapitam dalje.

Malo-pomalo odlazili vičući svi k manastirskom prijevozu. Bez misli, bez volje i gotovo bez svijesti išao sam i ja tamo brzim i nestalnim korakom.

Na prijevozu, tihom rijekom i u sjeni gustog vrblja, vukle se tamo-amo ribarske lađice i prevažale seljake, a na drugoj strani stajala velika grupa čeljadi postavljene uokrug.

Nije još umro, živ je; u varoš ga nose ljekaru — reče mi lađar.

Prevezem se i ja tamo i pristanem k njima. Vijećali su kako da ga u onako malim lađicama prevezu.

U krugu čeljadi na livadi bijelila se nosiljka, i prvo što sam opazio bilo je kako su se Nina i Ada nagnule nad blijedo Petrovo lice; jedna mu držala krvavu maramu na ustima, a druga sušila i hladila čelo. Naokolo stajahu, jedno uz drugo zbijeni, seljaci, seljanke, dva kaluđera i Talijani; no kad su opazili mene, razmakoše se na jednom mjestu da me propuste.

Koračim bliže, no iza prva tri — četiri koraka opazim kraj sebe Stanojku uz Benu gdje stoji i nepomično, natečenih očiju, gleda uprto u nosiljku.

Kad me opazi, trgnu se, i odmah začuh njezin reski glas:

— A vi ste ga ostavili i utekli! Petorica su navalila na njega sáma no on je trojicu obalio, a dva su mu pobjegla!

Sledenih se od njezinih studenih, suhih riječi, i kad htjedoh koraknuti dalje, zaustavi me i Bena:

— Duboke rane od noža na prsima i leđima teško zacijele, gospodine — reče mirno, no pogleda me tako kao da ih ja zadadoh Petru.

Pristupim k nosiljci i prignem se na livadu.

Svi su okolo nešto šuškali i govorili, i činilo mi se da čekaju što ću učiniti. Petar me gledao zažagrenim, upaljenim očima, ali nisam mogao razabrati da li me je poznao.

— Zašto još čekate ovdje? — upitam Adu, ali se ona ne mače i ne odgovori, već je svejednako nepomično gledala u Petrovo lice.

— Čekamo da Rakijaš i Danilo dovezu veću lađu od mlina i sijeno — odgovori mi neka mlada ženica više nas, otegnuto i plačno.

— Kako mu je?... Može li govoriti, Nina?

Ali i ona kao da ne čuje moje pitanje, već primaknu svoje lijepo djetinje lice k Petrovoj glavi i šapnu:

— Hoćete li se napiti?

Bakota pokuša da je pogleda i, lagano obrćući glavu, nasmiješi se jedva vidljivo na nju, a ona ustrepta radosno.

Gorak, nemio očaj zali mi srce: htio sam mrziti: ali osjetih da ih volim sve, da želim njihovu ljubav i da sam žedan milovanja kao dijete. Volio sam onaj čas i Petra i želio da mu pomognem, ali ipak nisam mogao duže ostati ondje: bio sam suvišan, i bolni osjećaj nemoći, prevarenih nada i zgnječena ponosa tjeraše me žurno odatle.

— Vi idete?... I nećete ništa reći Petru?... On će umrijeti! — viknu mi Ada.

Mnogi zaplakaše, a i meni grunuše suze, ali nijesam mogao progovoriti jer su to bile suze što mi udariše radi sama sebe.

Oni nisu znali koliko sam taj čas želio i kako bih bio sretan da sam na Petrovu mjestu, onako teško ranjen, ali ljubljen i okružen staranjem i brigom sviju.

— I zašto oni njega tako vole?... Ta on nije bio nimalo dobar, a ja... — počeo sam misliti, ali nisam dovršio jer osjetih nešto teško u glavi i kao da me trese vatrena groznica.

Podalje od kruga sjedio prekrštenih nogu Guslar i gunđao u sebi nešto kao da sprema novu pjesmu. Njegovo lice bilo je bez osjećaja, mirno, i činilo se da promatra jedan posve običan događaj.

Modrikasta večer dizala se iz polja lagano k nebu što je posivjelo, a glasovi se množili puneći mirni uzduh nad livadama i rijekom.

Stupih u lađu i, vozeći se, gledao sam u tihu vodu i mislio. Mislio sam o svijetu, o ljubavi i o sebi nastojeći se sjetiti kakvog poređenja, kakve rečenice ili makar kakve riječi koja bi me mogla utješiti. Htio sam kojim aforizmom, kojom poslovicom označiti svoju sudbu, ali mi ne dođe ništa na pamet.

Istom nešto kasnije, ne znam ni kako ni zašto, padoše mi na um čudne riječi Svetoga pisma: »No jer nisi ni vruć ni hladan, izbacit ću te iz usta svojih.«

Uputih se obalom k Pojilima požudno upijajući hladno odisanje rijeke. I gledajući daleke čobanske vatre u polju, počeh skladati u sebi pjesmicu i melodiju koja mi se činila vrlo tužna:

Sunce moje, ne zalazi

Tako rano meni...

— Vozite br-že... vo-zi-te — začujem dubok, otegnut doziv dolje kod prijevoza, ali nisam mogao pogoditi čiji je to glas, jer se brzo pomiješao među stotinama drugih što su se dizali više potamjelog polja.

* * *

Jesen je već bila prošla, i stadoše se javljati prvi vjesnici oštre zagorske zime. Te cijele jeseni bio sam jako slab iako ne baš bolestan, no ipak mi dođe u Tihovo majka da me njeguje i čuva.

Talijani su davno otišli, za Stanojku pod Vještića gorom nisam više ni čuo, a Petar Bakota bijaše ozdravio i njegov povratak u selo očekivao sam svaki dan.

Jedne večeri, zarana, vraćao sam se tužan i zamišljen kući, sa samotne šetnje po Tihovu.

Slaba zapadna svjetlost kao da još nije sasvim utrnula, i ponešto se razabiralo kako nejasno strši osamljena školska zgrada iz kamene ravnice.

Pred kućom, s desne strane, virio iz sumraka ugao visoke avlije, a sve ostalo gubilo se izdaljega oku kao da nestaje u dubini. Okolo, ledeni sjevernjak gutala praznina, i malo se čulo njegove huke, pa bi samo kadikad zašumio plazeći suhom travom. Koračao sam neveselo i dođoh bliže.

Na onom uglu, iz samog zida, stršio ogoljeli grm, i svaki put kad bi zamahnuo vjetar jače, zacvilio bi njišući svoje golo i dugo pruće i šibajući svoje kamenje. Taj je ugao bio najbliži kući čuvajući je svojim krilima od vjetra, a u tjesnacu među njima nešto bi zacviljelo čovječjim glasom jer je ondje živjelo mlado, napola osušeno deblo.

U avliji sam i kroz mrak vidio kako vjetar mota rubljem što i preko noći ostade na sušilu. Trzalo se ono rublje na žicama koje su ljetos služile da se po njima penju slabašne vitice mlade loze, i jedva mi se dalo svratiti pogled s tih sivih barjaka što vijore u mraku.

Baš iza onoga ugla s grmom svjetlucao prozor moje rasvijetljene sobice, i ja pobrzam da se zaklonim i da što prije ugledam zabrinuto i ljubazno lice svoje majke.

Ona me čekala nestrpljivo, poljubi me i ode da što pripravi za nas dvoje. A ja se zatvorih u svoju sobu, te kod prozora, iz tople, prijatno osvijetljene sobe, stanem promatrati vjetrovitu i studenu noć.

Odatle moglo se vidjeti savijanje slabašna pruća na uglu pa čuti njegov zvižduk, i nisam se osjećao zaklonjen od velikih i nepoznatih sila što vitlaju zemljom. Jer duša mi je lutala van toga doma obnavljajući prikaze onoga što je prošlo i stvarajući nove zgode koje bi mogle doći.

I večeri na Pojilima, i uvala kod manastirskih mlinova i noćni put k Busovim Stajama prolazili mi opet uznemirenom dušom.

— Sada je zima, no doći će proljeće, a za njim ljeto, pa će nastati isto onake rumene večeri i isto onake rosne mirisave noći. Ali za mene će biti i Pojila i veselo vrelo kod manastira i duboka dolina pod Vještića gorom, sa svojom srebrnom maglom i tamnim šumama, zauvijek pusti... Za mene nema više ni Stanojke. Čija li će biti? Šta ona sada radi i na koga misli?... Gdje li su sada Nina i Ada?... Gdje li će na ljeto, za toplih, jasnih noći, pjevati svoje ljubavne pjesme?...

I sjetim se jedne od njih:

O fior di viole!...

Er' mi' ciumacco non vo' far le scale,

Entra per la fenestra come er' sole!...

Tu je pjesmicu bila Nina naučila i Petra, i on joj se toliko smijao!

Pomislim na njegov skori dolazak, i postade mi jako teško: uviđao sam kako nije moguće da drugujemo i živimo zajedno.

Odem od prozora, sjednem i stanem pisati molbu za premještaj.

... Posljednji, nježni zvuk šestoga udarca sata na zidu zazuja i umrije... Kao da sam čuo zveket Stanojkina srebrnog đerdana o staklenu čašu i odmah za njim mio šapat: — Usta... ljubav... ne mogu doći. — Tada mi, ujedanput, potekoše na papir krupne suze, i bacih pero.

Hrvatsko kolo, 1912.

Povratak na vrh stranice.