Pojila/IV.

← III.

Pojila —  IV. autor: Dinko Šimunović

V. →

IV.

Kroz pukotine daščare već je svom silom prodiralo sunce kad sam se probudio u kojekako sklepanu bukovu krevetu.

Na drugom, odmah do mene, sjedio je Bakota napola odjeven i nečim se zabavljao pažljivo, a ja, ne javljajući se, stanem promatrati što čini.

Kao u krčmi, tako i u daščari za njom bilo dosta muha koje su sada žestoko nalijetale na nas kao da ih je razdražila sunčana svjetlost. Bakota u lijevoj ruci držao cigaretu, a desnu držao pripravnu da njom uhvati onu muhu što ga pecne. Zadubio se tako strastveno u taj lov, da nije ni opazio kako sam budan i kako ga pažljivo gledam.

Pravo blaženstvo sinulo bi na mrku mu licu kad bi ulovio koju. Držao bi je tada što mogaše nježnije, da je ne prignječi svojim golemim prstima, a onda bi primakao vatru svoje cigarete njezinoj glavi da joj izgori ticala i prve noge te isprsne oči.

Dok bi muha bolno zujala, on bi s velikom nasladom i kroz zube govorio ove čudne riječi:

— Zašto bodeš Gospoda Boga svoga koji će te uništiti?

Još sam od sinoć bio srdit i zavidan Bakoti, ali mi se ova njegova igra učinila tako djetinjasta da sam se nasmijao od srca i osjetio prema njemu ono staro prijateljstvo i simpatiju.

— Ah, probudio si se — reče. — A ja mislio da ti spavaš. Nisam mogao ni zaspati od ovih vražjih muha.

— Gledao sam šta radiš. A kad si — ...

— Tražio sam tebe po polju. A prije sam bio s Adom... koja je ono vražja cura! Sama me pozvala iz krčme na šetnju, i zamalo da nije bilo svašta! Mislio sam da si ti s Ninom, a ona doletjela za nama viriti, vrag je odnio, ali čekaj...!

Ne odgovorih nego zaklopih oči kao da ću opet zaspati.

— Znaš što — reče opet on — danas je nedjelja, svijet dolazi crkvi, a u kaluđerâ objed. Hajdemo tamo!

Nije mi bilo drago s njime ići, a još manje ostati samu, pa smo već za po sata bili na prijevozu.

Sunce sjalo i žeglo što je moglo bolje, ali sočno zelenilo i vlaga oko rijeke blažili njegovu silu i stvarali blago proljeće usred plamena ljeta.

Cetina, na tom mjestu, bila duboka i tiha, sva u sjeni, pa joj glatka površina izgledala gotovo crna. Nikakva šuma nije se čulo, osim lagana pljuska koje žabe što bi skočila s obale u vodu, među visoki ševar.

Lađa na prijevozu bila golemo, nespretno korito od hrastova debla, te se nije mogla upravljati jer ne imađaše kljuna i na oba kraja bijaše jednako tupa. Radi toga među ograncima dviju starih vrba što se nad vodu nagnule bilo rastegnuto uže i za nj prikopčana lađa lancem i prostranom gvozdenom viticom koja se užetom mogla lako micati. Smjestimo se u lađu polako da se ne izvrnemo, a lađar, hvatajući za uze sve dalje, potjerao nas tako prema drugoj, jednako tamnozelenoj, vlažnoj i mekoj obali.

S obje strane rijeke bilo prostrano, sve samo manastirsko zemljište. Dolje nepregledne livade i močvare, malo na višem sipke njive sa gdjekojim vrtom među crnim plotovima, na brijegu vinogradi, a dalje po planinama sve velika šuma, čak tamo do bosanske međe. Sam pak manastir i crkva dizali se više omanje ravnice, s pojatama, gumnima i gustim voćnjacima.

Manastir se činio kao kakvo naselje: osim velika broja različitih zgrada bilo ondje i mnogo svijeta. Kaluđera ne baš toliko, ali zato najmenika, kmetica i kmetova sva sila. Za svaki su posao bile posebne sluge: volari, kravarice, konjari, čobani, guščari, tučari, kokošari, pa i psara bilo, čak trojica. Golemi psi, jaki i žestoki kao vuci, trzali se po danu na teškim lancima, a po noći oblijetali režeći i lajući naokolo. Pa i sviju drugih životinja bilo mnoštvo, te bi velika sramota za manastir bila kad ne bi, na primjer, konja bilo makar četrdeset, a trebalo ih najviše desetak. Blago se nije ni prodavalo ni kupovalo: ždrijebilo se, telilo, janjilo i leglo u domaćim stajama, a hrane bilo dovoljno za sve.

Manastir je dosta blizu prijevoza. No da je i daleko, bijelim putićima među grmljem, preko crnih drvenih mostića više bistrih i veselih vrela te ispod debele sjene starih brijesta i košćela daljina se ne bi ni primijetila.

Nedjeljom bi iz dalekih sela došao silan svijet na liturgiju, pa se pred crkvom, po ledinama, u grobištu i u svakom hladu, sve šarenilo od crvenih, bijelih i modrih boja, na kićenim odijelima seljakinja i seljaka.

Tako je bilo i onog jutra.

Jasni, no ponešto neskladni glasovi manastirskih zvona ujedno sa blještilom sunčanih traka, šumom svijeta i žuborom vode oživljavali onaj zabitni šumski kraj.

Ti veseli zvuci i svježina jutra rastjeraše i posljednje tragove moje sinoćnje tuge: — Neka se ljube kad su veseli i mladi, a doći će i moj čas! — pomislio sam tada gledajući radosno u krepko strujanje života oko nas.

U manastiru smo bili obojica već dobro poznati, te nas dočekaše veselo i prijazno kao uvijek.

Svuda se osjećao miris jela što su se pripravljala za objed, pa i drugih nekih mirisa bilo, kakvih nisam više oćutio nigdje: neki osobiti zadah hladovine, starine i intimnosti strujao po širokim hodnicima, dvoranama i ćelijama manastira i budio ugodan osjećaj nebrige i obilja.

Čitavo jedno prizemno krilo manastira zapremala kuhinja za kmete i služinčad. Bila jako duga i široka, sa golemim vratima, i nije mi moguće zaboraviti onu prostoriju još otkad sam prvi put vidio starodavni običaj Badnje večeri u njoj.

Osam najboljih bijelih volova manastirskih dovezlo je iz Vještića gore dvije najveće bukve što su se tamo našle da se prilože kao badnjaci. Jaki i kićeni momci prilagali su ona golema debla čim nastade snježna, studena noć. Sva prostorija nastrta slamom te ispunjena mirisnim dimom tamjana, a u sredini žarila se golema vatra. Kaluđeri u kamilavkama, s dugim bradama i kosama, sa petrahiljom oko vrata, pjevali prastaru božićnu pjesmu kadeći, posipljući žitom i polijevajući vinom silne badnjake. Sva druga lica okolo svečana, ozbiljna i radosna, pa onda gromka jeka puščanih hitaca kroz prozore i pred vratima. Svuda obilje i miris posnih jela i drugih što se već pripravljaju za sjutra, a vani vije bura sa snijegom. Pa neki osobiti osjećaj zdravlja i radosna očekivanja, a briga, tuga i zloba kao da može biti svuda, samo ne tada i tu.

Baš pred tom kuhinjom susreli smo Ninu i Adu. Govorile su nešto vatreno u svome zvonkom jeziku, ali zamukoše kad su vidjele nas.

Mislio sam da će se Bakota zbuniti kad ih ugleda, ali on mirno i veselo, kao obično, priđe k njima da ih pozdravi. A i one, kao da ih je svladala njegova nebriga, nasmiješiše se prijazno, samo što se Nina, odmah iza pozdrava, brzo okrete od njih i, pružajući mi ruku, reče:

— Oprostite — reče talijanski — ali nisam mogla biti drukčija. — I oči joj se opet zališe suzama. Njezina me tuga iznova uvrijedi, ali sam svakako htio pokazati kako mi zatim njihovim poslima nije ni najmanje stalo, pa se hotimice začudih kao da ne znam o čemu govori.

I odmah stanem koješta brbljati nastojeći se otresti sjetnih misli, a to mi je i uspjelo. Petar je s Adom govorio tako kao da među njima nije ništa bilo, a Nina pazila na svaku njihovu riječ i pokret pa kao da je stala i sama manje vjerovati u ono što ju je toliko rastužilo na Pojilima. Zamalo se i meni stalo pričinjati da je postalo sve kao i prije, i stadoh se smiješiti i samom namigivanju i gurkanju Petrovu koji mi time htjede pokazati da je sve ovo samo nekakva šala.

I potraja cijeli dan ovo obijesno poigravanje s ljubavlju, a niko se nije, u vrevi mnoge čeljadi, mogao sabrati da razmisli ono što osjeća.

Svake je nedjelje u manastiru bilo mnogo gostiju i seoske i varoške ruke, muških i ženskih. Od davnina su u manastir sv. Đurđa dolazile ženske, pa i stanovale koji put ondje, a kmetice, u poslu, dolazile i odlazile svaki dan. I tome starome običaju, još od turskih vremena, nije imao ko da što zamjeri, pa ni sam vladika ako bi došao.

Radi toga je i bilo uvijek veselo u manastiru, a i stari kaluđeri više su govorili o junaštvu nego o molitvi. Spominjalo se koji je od njih na konju bolji binjedžija bio, koji li kamenom odbacio dalje ili mu jasno grlo bolje uz gusle ječalo. A po zidovima i uglovima, među mrkim portretima monaha, visilo oružje svake ruke.

Sunce, vino i pjesme te pogledi lijepih očiju razigrali mi srce, pa se neka velika, opća ljubav prema životu i svijetu razbuktala u meni kao nikad prije.

A pri kraju samog dana dogodilo mi se nešto u isti mah nenadno i što sam nejasno još odavna čekao.

Iza objeda i gosti i domaći stadoše se razilaziti manastirom i hladovinom oko njega, pa i ja.

Petar je bio čas kod Nine a čas uz Adu, čas sáme one dvije, sad sve troje zajedno, pa se okupljali i razlazili nekako smeteno, hitro, sa smiješkom na ustima što zove poljupce, ili s nemirnim, srditim pogledima i prkosnim slijeganjem ramena.

Pokazujući nebrigu za njihove »djetinjarije« uputim se, prilično sjetan, gustim drvoredom brijesta, niz strmenitu oputinu k dubokoj uvali tik do manastira.

Tom uvalom, punom guste šume, tekao snažan potok što je kretao mlinice i stupe, a u nekoj dražici bilo i vreoce na glasu sa svojih bistrih i mraznih mlazova. Osim jednolikog šuma cvrčaka i vode, uvala bijaše posve tiha. Zemlja, išarana žućkastozelenim plohama svjetlosti, odisala šumskim mirisom i svježinom vlage.

Ustavim se poviše vrela da prislušnem klopot mlina i stupa, ali su i oni počivali šuteći. Sjetim se da je nedjelja, i pođem niže k vrelu da se napijem i da sjednem.

No čim se kroz grmlje približim vrelu, zastanem: krepka i strojna djevojka umivala se prskajući srebrne kapi kroz trake sunca što su ih propuštale krošnje tamnih jasena k vodi.

Bila u samoj košulji, šarenom tkanicom stegnutoj, i ostraga zavrnutoj crvenoj pregači. Ispod širokih rukava bjelasale se oble ruke pridižući se svaki čas k okruglastu i rumenkastu licu s jamicama u sredini. I obrazi i tamnožuta kosa bliještili bisernim kapima, i kod svakoga pregiba zatreptala na njoj svježa mladenačka put i zatalasala se gojna prsa. Na njih se, s oduga vrata, spuštao đerdan, a o njemu još niže visio na crvenoj vrpci također velik novac od teška srebra.

Kraj nje, na bijelu pijesku, stajala drvena posuda za vodu i staklena čaša na njoj.

Dugo se tako pljuskala i prskala vodom, a na mahove mirovala s ispruženim rukama povrh vrela kao da zazivlje vodenog duha ili nešto čara. No ipak se vidjelo po radosnu licu da je nikoje misli i brige ne more, već da se zanosi sjajem i žuborom nemirnog vrela.

Zanimalo me kako će se uplašiti i kriknuti kad me opazi, pa otkidoh grančicu s jasena i bacih je baš pred nju, u vrelo. No ona zastade začas nepomično, gledajući u grančicu, uhvati je i uspravi se skrenuvši mirno pogled prema mjestu na kojemu sam stajao. I kad me ugledala, obrnu se bez ijedne riječi i stade desnim rukavom otirati mokro lice, lijevom rukom priljubljujući glavi razbarušenu kosu.

Pa kad sam vidio da se ona poput mačice mirno gladi sve dalje:

— Djevojko — rekoh — dodaj mi čašu te studene vaše vode.

A ona, i ne gledajući me, opra ionako svijetlu čašu, zagrabi i korači prignute glave k meni bez zbunjenosti, samo što joj se lice jače zarumenilo. Ali kad mi je pružila vodu nije odoljela, već podignu glavu i pogleda me ravno u oči.

A taj se pogled ne zaboravlja! Bilo je u njemu i ono istro vrelo, i tamna šuma, i meka mahovina što je ovila kamenje kraj nas, i tamnomodro nebo ljetne noći više Pojila.

Prihvatih uzdrhtalom rukom čašu te požudno ispih kao da je to bio napitak vječne mladosti koji mi ona iz sebe pruži. Djevojka mi je uze i priđe k vrelu, kadli se na neravnu puteljku veliki srebrni novac što je visio na njezinu đerdanu zanjiha i kucnu o čašu. Mio zuj stakla i srebra oču se jasno i bijaše u divnu skladu s djevojkom, vrelom i hladom šumskim.

Ona ustrepta od toga zveka, pognu svoju lijepu glavu i vitki struk pa stade lagano kucati svojim srebrom o čašu kao da se čudi i naslađuje tim zdravim zujem, a na mene kao da je zaboravila. A onda, nenadano začuh njezin zvonki smijeh kao akord zveku stakla i srebra.

I sada osjetih u duši nešto čudesno.

Učini mi se da sam ovu zgodu već jednom proživio: da sam napokon našao nju koju sam bio izgubio; onu što mi je dosuđena od vjekova. No da li sam ja, možda, sve ovo negdje pročitao ili doživio u snu? I je li to uistinu ona?... Da, nema sumnje! Ovo je baš ovako još nekad davno bilo! Ali kad?... Toga se ne mogu sjetiti, no ne smijem dopustiti da mi i sada iščezne. I ja se spremih da razgovorom učvrstim naše poznanstvo.

— Djevojko, kako te zovu?

— Stanojka.

— A odakle si i čija si, jer ja te još nikad ovdje vidio nisam.

— Ja sam s majkom Anušom sâma i nikad ne dolazim amo; imamo mi crkvu bliže, u Trolokvama na bosanskoj strani. No danas sam došla kumovati djetetu Anđe Subašine s Podova. Ali ću ovoga ljeta dolaziti češće.

— Češće! A zašto ćeš dolaziti češće?

— Mi smo na manastirskoj kmetiji pod Vještića gorom. Kad se počne kositi i manastirski kukuruz žeti, doći ću pomagati i nositi u polje težacima ručak.

— Bit će i ta voda za težake?

Ona se začudi i pogleda me sa smiješkom od koga joj jamice na punom mladom licu postadoše veće.

— Kakve težake... ta danas je nedjelja! Nosim našima iz sela što su me danas dopratili crkvi.

— A je li ti živ otac i kako se kućom zoveš?

Na ovo mi ne odgovori, već, spustivši čašu i ruku, upre zamišljeno oči u zemlju. A onda pogleda kao da čeka hoću li je zapitati još što.

— Kada ćeš kući, Stanojko? -

— Večeras rano. Naše je selo daleko.

— Pa da je i daleko, ja ću ipak doći tvojoj kući da te vidim.

— Pa dođi! A koji si ti?

— Ja sam učitelj ovdje blizu, u Tihovu. No i ja sam od težaka: moj je djed kosio, a baba žela.

— Pa zašto ti meni tako govoriš?

— Tako!... A bojiš li se ti mene?

Ona me pogleda onim istim divotnim pogledom i nasmije se:

— Ta vidjela sam ja i dosad gospode!

— Ili ima u vas gori gospode kakve?

— Nema, ali sam ipak vidjela.

Zamuknemo oboje; ja stanem promišljati što bih joj mogao reći.

— A hoće li ti biti drago da tebi kući dođem? — upitam napokon.

— Dođi, niko ti ne brani! — odgovori ona.

— A hoće li ti biti drago?

Mučala je, ali se opažalo da je počela bivati nemirna; svuda u dolini prijašnja tišina, osim šuma cvrčaka i vode.

Ustadoh s panja na kome sam dotad sjedio, a ona me pogleda prestrašeno i stade se obazirati kao lasica među stijenjem.

— Pa ipak se bojiš! — reknem ja.

— Ne, ne bojim se ja tebe, nego sam zakasnila ponijeti vodu — reče i potraži očima sunce na nebu.

— No ja ću doći tvojoj kući pod Vještića goru... ali, kako ću je naći?

— A što bi dolazio? Daleko je i strmo, ... no ima dobre vode poput ove i lijepa hlada.

— Ja ću napitati!

— Busove Staje zovu se naši stanovi. Ali ne treba dolaziti. Tamo gospoda ne zalaze nikad... Zbogom!

Pograbivši hitro bardak za ručicu, pogleda me letimice i stade se brzo penjati nekim drugim puteljkom, kroz šumu, uz brijeg.

Ostadoh na mjestu gledajući kako se bjelasa njezin krepki struk previjajući se gipko u hodu. I uzdahnuh radosno kad sam ugledao da se obazrela još jednom — pa iščeznu među tamnim drvetima i grmljem.

Bilo mi kao da sam našao zakopano blago i saznao neku slatku tajnu, a uvala zažuborila i zatreptala jasnije.

Sljedeća stranica→