Osman/4. pjevanje
| ← 3. pjevanje | Osman — PJEVANJE ČETVRTO autor: Ivan Gundulić |
5. pjevanje → |
Jur bogdanski vojevoda
biješe umukô željan čuti,
kad od bojnijeh kazat zgoda
poklisar se carski uputi.
Kliče: „Čut je strašno i plačno
kako Poljak cara dobi,
i ne ljudi, nu divjačno
zvjerenje ovo ganulo bi!
Tim što išteš mâ besjeda
da ti kaže stvari trudne?
Ista ih zemlja pripovijeda
svim putnikom u noći i u dne.
Zemlja je čula i vidjela:
čuj, viđ i ti prid očima
vječnu žalost turskih djela
ka nakon nas ostat ima!
Koliko okom mož zamjerit,
sve bi vitez puno ravno:
vojska ku nije moć izmjerit,
broj ki čuo nijesi davno.
Obziruć se na gomile
kostî ke svud leže okoli,
súdi ke se strše sile,
misli koja krv se proli!
Sto jezika, sto naroda
ujedno se sta s pô svijeta:
mač poljački smrt svim poda
a grob ova zemlja kleta!
Jer velika čuda često
vjere lasno ne dostoje,
mjesto ti ću sad po mjesto
ukazati gdi tko stô je.
Prut pod sobom gledaj riku
do tja gdi opet Nester grede:
car priko nje svu veliku
vojsku u ovo polje uvede.
A Hotima grada ono
izdaleka gdi se bili:
jako Poljaci i smiono
pod njim bijehu se utvrdili.
Nester rijeka svim duboka
štićaše ih od sjevera,
grad ih branjaše od istoka
i brjegovi kim nî mjera.
Od zapada jame čudne
bijehu obdubli oko sebe,
a ne bijehu od poludne
ine im tvrđe od potrebe;
ere, izvan tvrda i jaka
što se i sama mjesta vide,
od najboljijeh sprijed junaka
stahu u ognju njih opside.
Nu da obrane i od toga
i druge im sve su pale,
prsi bi ih od samoga
kraljevića sačuvale.
Ne ište se građa ina
gdje Vladislav slavni posta,
zašto gora i planina
on sâm svôj je vojsci dosta;
on sâm turskoj vojsci odoli
i od nas mrtvijeh gore uzdiže,
i od krvi rijeke proli
od Nestera šire i više.
Na glavici vrh nas ka je
šatori se carski opstriješe;
okolo im na sve kraje
kapidžijâ straža biješe.
Pod gvozdenim buzdohani
šes tisuć se ovih nađe;
i stražnici oni izbrani
i carskijeh su vrata građe.
Vizijera ovdi velikoga
Husaina se šator prope;
deset tisuć okolo ga
kruži, noseć bijele oklope.
Nedaleče šatôr carskih,
ki od grada sliku drže,
glava od četa janjičarskih
Aliaga šator vrže.
Š njim junaka trijes tisuća
dođe za štit carske glave;
desnica je njih moguća,
ognjenim se diljkam slave.
Nu je mogućstvo svih lipsalo
i sva slava potamnila,
ako sred njih ne ote malo
carsku glavu poljska sila.
Tim Alija, verni aga,
zamani ih kori i kara,
čim svoja sama sablja i snaga
na obranu biješe od cara.
Ah, da slideć tve kriposti
svaki je vitez tvoj vojevô,
ne turačke danu kosti
poljačke bi bile ovo.
Spaoglanâ pak vojnica
biješe skrila mjesta dalja,
kih gvozdena sveđ desnica
što dostiza rva i valja.
Petnaes tisuć bi njih broja,
s gizdom konja jaha svaki;
sad i tada vrh njih stoja
glava Derviš, junak jaki;
jaki junak, ali, koli
jak, pothiban caru svomu,
jer bi uzrok ovi oholi
svemu raspu turačkomu.
On s junacim svojim uzmače,
cara ostavi on najprvi;
on omasti najprije pače
mač poljački turskom krvi.
Blizu ovijeh put zapada
množ spahija staše opeta;
Memija ih Hrvat vlada
dvaes tisuća u sto četa.
Cijevi od gvozdja šuplja nose
ke ognjena zrna izmeću;
vrlinom se svud ponose,
u pogledu kažu smeću.
Vitezovi uz njih prici
delije stahu u tri čete;
puta općenijeh zasjednici:
izdavstvo im oči prijete.
Od razlicijeh zviri kože
steru im se zgar niz pleći;
dugo s nicijem ne razlože:
sablja je razlog njih najveći.
Mješte Boga dinar služe,
drug u druga ne uzda se:
samokrese, tamno oruže
od izdaje, nose uza se.
Š njima se Omer svud poteža:
stavi družba glavom njega,
razbojnika i lupeža
kô najvrlijega i huđega.
S poludna se rumelskoga
begler-bega šator prosu:
vojevodstva pod glas svoga
peset tisuć potpuno su.
Bio je ovo paša izbrani
Jusuf Bošnjak iz Maglaja,
ki prostrije mos prostrani
priko rijeke od Dunaja.
Svi u ognju svoji bojnici
put paljahu mimohode;
tim nije čudo da u svôj rici
Dunav pod njim skloni vode.
Skenderpaša s Arbanasi
s lijevoga mu kraja stoja:
dvanaes tisuć njih se glasi
zadojenih krvi od boja;
junak s družbom ponosito
na Poljake prvi isteče,
kih s Gašparom prednje lito
dio zatjera, dio posiječe.
Ali ohô s prvim bojom
zaman se ufa imat bolju,
ako plati krvi svojom
prednju dobit na istom polju.
Sokolović, paša od Bosne,
s desne mu je bio paka;
sred vojnice sve kriposne
šesnaes tisuć sta junaka; -
Sokolović unuk carski
i vizijera Mahumeta,
kim još slove kraj ugarski
cjeć vazetja od Segeta.
Na konjijeh svi Bošnjaci
sjahu svijetlo odjeveni,
zatočnici hrli i jaci,
kopjanici svim hrabreni.
Za četami bosanskime
junaci opet stahu iz strana
kim svetoga Save ime
i hercega stoji Stjepana.
Hercegovce ko je vidio,
deset tisuć broj im poda;
Ćor-Husain paša bio
i beg im je i vo'evoda.
Tvrđa od žice sapletena,
a oružja svijem su puške,
čeljad uzrasla usred stijena
stižuć, rvuć zvijeri luške.
Nu od zapada vrh svijeh paša
drža šator zemlja ravna
Mahumeta Karakaša,
budimskoga paše slavna.
Junak ovi slavno ime
steče u vojskah koje vodi,
i vezijerom velicime
jur ga zvahu svi narodi;
pače dočas čekaše se
da ga veće nada svimi
car na prvo mjesto uznese,
Husaina smakne i snimi -
car, ki vrh svih vojevoda
pomilova još ga onada
za ljubovcu kad mu poda
sestru, i Budim da njim vlada.
Ali otrovna huda zloba
ka za tuđim raspom smagne
nađe varku u toj doba
da iz svijeta on se izagne.
Ova caru vid zaslipi,
da ga usili bez razbora
da on Poljake sam naripi
razbijati sred tabora:
pače osuda bila je taka
turska vojska da pogine,
kad opusti od junaka
ki ju branjaše nad sve ine.
Sâm nastra skupne sile,
valja, udara, siječe i strijelja,
dokli se rva vrh gomile
od pobjenijeh neprijatelja.
Ah, da 'e taka tri bojnika
naša vojska još imala,
ne bi nje se šteta prika
nego poljačka naricala.
Ali vječna dika i slava
i smrt ista bi mu tade,
kraljevića Vladislava
ispod ruke pokli pade.
Soko vije brže od strijele
vrh svijeh ptica perja ohola,
ali leti više vele
orô sivi vrh sokola.
Nu, vaj, huda kobna polja
spomena me htje ražalit,
da mi je trijebi sred nevolja
neprijatelje silom hvalit.
Ah, ne hvalim neprijatelje
nego kripos ka pod nebi
svjetlosti ima dana bjelje
i, gdi god je, hvala 'e sebi.
Vratimo se tim s besjedom
kazati opet od careva
vojstva obilna mjesta redom:
naprijed, nazad, zdesna, slijeva.
Pazi onamo gdi utočilo
k tretjemu se polje brijegu:
mjesto ono dano je bilo
natolijemskom begler-begu;
i tko pod njim sablju prija,
uzvriježi ga sred dva mora
Sivas, Maras, Amazija,
Bursa, Esrum i Angora.
Svi vo'evodom njega glase
vojevodom nada svima,
nu opet narod svaki nase
pašu od mjesta za glavu ima.
Natolijevâc sve puškarâ
bilo šeset tisuća je,
svaki je vjeran i za cara,
sto života dat ne haje.
Šator uz njih paša opstrije,
od vezena platna lijepa,
od hainske Mangarlije
i obilnoga od Alepa.
Jur junakâ sobom obra
po stotinu stotîn svaki;
svi imahu konja dobra,
sablju britku i luk jaki.
Od šes tisuć množ se ubusi
Karamanâ i už njih združa;
pute odiru, živu u gusi,
bat, sablja i luk njih su oružja.
Toliki se broj konjikâ
s carom odi doć poteži,
kih Jordana poji rika
a jevrinska zemlja vriježi;
svaki harbom vješto meće,
svaki lukom dobro strilja,
bez kriposti, bez odjeće,
vitez nazvan, lupež zbilja.
Arapâ se uz njih često
tri tisuće trikrat stalo,
ki nikada nijedno mjesto
ne opće držat ni za malo.
Čeljad bez stana i bez časti,
gdi se dere, plijeni i šteti
bolja skrovno za ukrasti
negli očito za oteti.
Dalečina oko ustraša;
gledaj gdi se nebo skuča,
dijarbećerski ondi paša
s deset tisuć vojske zbuča.
Oružjem se svi opstriješe,
s konjem poteć vazda laci;
svi pod perjem, svi se reše
pravi vitezi i junaci.
Sami stekoše ovu slavu
suproć Orlu od Sjevera,
nedobitnu slijedeć glavu
hrabrenoga Dilavera,
ki, neka mu raste sminje,
na prsijeh drža vîku
od Slavojke Adžamkinje,
ljubi svoje, zlatnu sliku;
ku na kopju dobi i ote
sinu kralja od Persije,
i zamerne cić lipote
kratka časa bez nje nije;
paček jošte što je veća
od pravoga dalek znanja,
drži da ona sva je sreća
i božanstvo koje klanja.
Turske krvi usred blata
među Lehe junak skoči
i ote Orlu iz nokata
mladi Mjesec od Istoči;
za ko'e djelo Osman mladi
Husainpašu diže, a njega
vrh vizijera svijeh posadi
na vladanje svijeta svega.
A kon njega se Armen jošte
petnaes tisuć tvrdo ugnijezdi;
konje suhe i okošte,
ali hrle, svaki jezdi.
Oružja su strijele i luci,
kô inim mnozim, i njih vrsti,
a s gvozdenim šipi u ruci
indioske duge trsti.
Pazi sunčja zraka zlata
u oblak bio gdi je uprla:
ondi paša od Bagdata
stô je i uza nj vojska vrla -
Abas bijeloj u haljini,
ki od sljednika posvećen je,
on se u obraz priklon čini,
a visoko srce penje;
gori od mora Hvalinskoga
tja do Bijele Zore grada
razlika su društva mnoga
od narodâ kojim vlada.
Sto paša je i sto bega
i vitezâ broj bez broja
pod zlamenjem bijela stijega
š njim slijedilo krv od boja.
Ali pogled sad uputi
otkli bijeli dan izlazi,
na vrh oni podignuti
ki sve ravno polje pazi.
Ondje istočna sta bojnica
i u nje licu sunce i zora,
glasovita Sokolica,
velikoga kći Mogora.
U nje družbi dvanaes ona
djevojčica bojnijeh ima,
i moguća i smiona
cijele vojske zateć š njima.
Sve u rukah kopja nose,
a u očiju drže strijele;
vezi od zlata njih su kose,
jašu konje jak snijeg bijele.
Sablja o pasu, luk niz pleći
u mnogom im visu uresu;
po prilici, po odjeći
vile od gora vidjet sve su.
Tim kraljevska prigizdava
dikla sred njih rekbi da je
lijepa božica od dubrava
ka u lovu danke traje.
Na razblude ona mlada
čud oholu vik ne prignu:
bijesne konje kroti i vlada
i tekuć ih vjetar stignu.
Sred oružja raste smino
bez bojazni u životu
i od žene ne ima ino
neg samo ime i lipotu.
Po planinah, priko gora
vrle zvijeri traži i diza,
i slobodna bez umora
i tjera ih i dostiza.
Kaciga joj resi teška
mješte vijenca zlate kosi;
štit zrcalo, a viteška
oklopja su cvit ki nosi;
vito kopje nje je igla,
a vreteno britka sablja;
na pomoć se caru digla,
da poljačka polja ugrablja.
Jakno rusa, ku okoli
bodežljiva drača odsvudi,
ljepota se nje oholi:
neka čezne tko ju žudi.
Ali što joj toj pomaga,
i ponosna ako je mila,
i ohola ako je draga;
mlada je cara tim zanila.
On s pogleda nje sunčana,
kijem ga iz oči lijepih strijelja,
primi i pozna veće rana
negli od svijeh neprijatelja.
Vas mlađahan plam je ognjeni
s druge, rajske nje lipote,
ka pozorim svijetlijem plijeni
svačija srca i živote.
Nu robujuć u ljubavi
car se otkriti ne usudi
lijepoj ka mu dušu travi
što u srcu svomu žudi.
Zasveda ga ognji živi
zatvoreni huđe prže,
čezne da ju ne razgnivi
i od sve vojske ne odvrže.
Ali i za njim Sokolica
i ne manjijem ognjem gori;
ljuven pogled s draga lica
i nje tvrdo srce otvori.
Gori, ali plame krije
gorke trpeć vik boljezni;
ljubi, ali još ne smije
objaviti sve ljuvezni.
Čezne mlada i neizmernu
sumnju ima da car i nju
ne bi uzeo ne za vernu
ljubi nego za robinju;
pače, sluteć to zaisto,
ne ima mira u životu;
goni ljubav srce čisto
od svijeh želja na sramotu.
Da od poljačkijeh sila ova
samo osta, glas prolita,
sred dobitijeh vitezova
dobitnica nedobita,
i da i sad još optječe
sjemo tamo po krajini,
robi, plijeni, bije, siječe
i od krstjana rasap čini.
Vid se naprijed ne prostira;
tim ne mogu ukazati
velikoga od Misira
gdi je općio paša stati -
od Misira ki se ima
s kraljestvima istakmiti,
toliko bo neizmernima
miri okolo zemlje ophiti.
Na boj s dvakrat stotin trista
bio je došô vojvoda ovi;
od edžipskijeh plodnijeh mista
njegovi su vitezovi.
Svaki zlatnoj u odjeći
srebrom kova konjske stupe,
neprijatelju svom noseći
ne oružja negli otkupe.
Ostaci se ovo broje
od starijeh Mameluka;
srce im smjenstvo zgubilo je,
tratit zlata ne još ruka.
Nut Jemira mjesto koje
prekopskoga zdrža cara,
ki na pomoć caru doje
s trijes tisuća svojih Tatara.
Gdi obnoći ne osvanu;
bez pristanka, bez umora
plijeni optječuć svaku stranu
i od poljâ i od gora.
Sva podoljska zemlja i ruska,
ku požeže i porobi,
Tatarinu biješe uska,
dokli njega jači dobi.
Vojevoda kiovski ga,
pan Zamoski, s plijenom stiže,
i učini da opet riga
u svôj krvi sve što diže.
Nu gdi ostavljam od poludna
crnce? gdi li im mjesto kažu?
Zvijezde brojit stvar je trudna;
tijem je bolje da se utažu.
Istočnoga vojska Zmaja
ne može se vojska rijeti
neg pučina bez dna i kraja
za svijet prikrit i proždrijeti.
Gleda', okolo odasvudi
što oko vidi svôm kriposti,
sve bi puno bojnijeh ljudi -
sve je sad puno susijeh kosti;
sve bi puno ognja živa,
sve je sad puno mrazna praha,
Prut i Nester što opteciva,
s Crna mora do Ugrovlahâ.“