2. pjevanje Osman —  PJEVANJE TREĆE
autor: Ivan Gundulić
4. pjevanje


  Mraznoj zimi dođe svrha
s primaljetna jur dohoda;
snijeg s planinskih kopneć vrha,
što uze goram, rijekam poda.

  Na glas tihi od vjetrica
biješe ranit zora obikla
s vijencom koji svî ružica
u rajskijeh poljijeh nikla;

  kad sunčana zraka plaha
po nebu se pruži vedru,
a poklisar carski uzjaha
zlatnom sabljom reseć bedru.

  S lijepom družbom on se otpravi
s otmanskoga Carigrada
put država kijem u slavi
kralj poljački Šišman vlada.

  Car mu prida u pohodu
s tvrdom stražom od bojnikâ
bogdanskoga vojevodu,
Gašparova namjesnika;

  dim Gašpara Milostića,
ki u hrvatskom rođen kraju,
bî li znanje ili srića,
jur stolova na Dunaju.

  Ne poteži nu ga tjera
misô da prije sklad se uzroči
među Suncem od Sjevera
I Mjesecom od Istoči.

  Sada jedne, a sad druge
konje jaše na promjenu,
probijući strane i luge
po ravnini, po kamenu.

  U rumelska jezdi polja,
opet srpska naprijed slidi,
gdi su od grada Drenopolja
vrh Marice rijeke zidi;

  vrh Marice rijeke koja
mnokrat brzi tijek ustavi,
kad Orfeo kraj nje poja
drage pjesni od ljubavi.

  Kažu Srblji i Bugari
bistre vode sedam vrela,
koja probi i udari
na spijevanja svâ vesela;

  spovijedaju vihri plasi
da uspregoše vrle sile,
slavni pjesnik gdi se oglasi
pod začinke svoje mile.

  Još govore: jato od ptica
slijedeć dubja gnijezda prini
za od razlicijeh čuti žica
i od glasa sklad jedini.

  Na skladanje vele medno
kon spijevôca ljubovnika
od razlicijeh zvijeri ujedno
kupljaše se množ velika.

  Od Orfea ovdi prvo,
neka se uvijek pak začinje,
ču zvijer, ptica, kami i drvo
skladne i slatke bugarkinje.

  Bugarin ih slavni ostavi
slovinskomu svom jeziku,
djela od slave da u slavi
bugare se u njih viku.

  Tim u njih se još začina
što se u pjesan stavi odavna
od Lehsandra Srbljanina
vrh svijeh carâ cara slavna.

  U njih svud se vitez hvali
koga krunom kopje obdari:
Stjepan Uroš i ostali
od Nemanjîć kuće cari.

  U njih žive slava obilna
ku Kobilić steče mudri,
kad handžarom cara silna
na Kosovu smrtno udri.

  Prosvijetlit se u njih hajô,
ne zavideć sunce žarko,
Svilojević još Mihajô
i Kraljević junak Marko.

  U njih jošte vas svijet puni
glas i bojna djela slovu
od Lauša ki se kruni
u Budimu i Krakovu.

  Glas se u njih sred narodâ
od istoka do zapada
vjera, gospostvo i sloboda
Dubrovnika mirna grada.

  U njih Janko vojevoda
visoko se uzvisio,
da je obrana i sloboda
od ugarske krune bio.

  Svaka strana ka je najdalja,
svako doba, svako vrime
Matijaša sliša kralja
nedobitno u njih ime.

  U njih Đurđa Skenderbega,
satritelja turskijeh sila,
priko svijeta lete svega
još viteška bojna dila.

  Na veliku u njih glasu
Šišman Bator jošte stoji
da otmanske vojske rasu,
kih nebrojni bijehu broji.

  U njih svakčas rastu u slavi
svi poljački kralji izbrani:
Jadželoni, Vladislavi,
Kažimiri i Šišmani.

  O Šišmane, vedra krvi,
ki od Leha i od Kraka
tretji imenom, slavom prvi,
u kraljevstvu si od Poljakâ,

  u njih i ti, o mogući
poljski kralju, slavan jesi
da sjevernoj carskoj kući
ote krunu ka te resi;

  da otmanska teška sablja
pod tvim britkim mačom puče;
da svud tvoj konj, tva korablja
zemlji i moru posluh uče.

  Nedobitan s toga uzroka
carevat si svijetu sio,
ako od Zapada i od Istoka
dva cara si pridobio.

  Jedan, s čudom neizmerne
tve kriposti čim zamjeri,
za ljubovce da ti verne
dvije kraljice, carske kćeri;

  drugi, oholo ki pod nebi
vrh carâ se svijeh ponosi,
samomu se klanja tebi,
s poklisarim mir ti prosi.

  Nu je najveća tvoja slava,
kruno vedra i čestita,
što imaš sina Vladislava,
ki na carstvo sviće od svita.

  O prislavni kraljeviću,
nedobitna tvoja dila
ja bugareć slavan biću -
ta je imena tvoga sila.

  Ah, srećnijeh mojijeh dana!
Ki ću pokoj nać u trudu,
ako u smrti cara Osmana
sred tve slave živjet budu!

  Ja po sebi ne imam vlasti,
ako milos' tva me ostavi;
ti uzdrži, za ne pasti,
pod tve krilo tko se stavi!

  Sivi Sokole od Sjevera
koji letiš sunca više,
trebuju mu tvoja pera
tko ište djela tva da piše.

  Zašto ne ja, danu Orfeo,
kad bi od tebe spijevat htio,
vele bi se prije smeo
neg bi izrekô stoti dio.

  Na kraljevstvo od koljena
od sto kralja kralj te rodi
ki sjeverna nebrojena
mjesta vlada i gospodi.

  Kraljica je majka tvoja,
česarova sestra slavna,
od sjeverne kuće koja
česaruje svijet odavna.

  Česarova kćeri obdari
i tvu mlados Višnji zgare;
rodiše te kralji i cari,
i ti rađa' kralje i care!

  Kruna od krstjan ka je najdalja
u rodu te blizu gleda;
franačkoga imaš kralja
i španjskoga bratučeda,

  koga carstvu Indije sada
nove svijete more plodi,
komu sunce sred zapada
ni u noći ne zahodi.

  Moškovsko je kneštvo glavu
pod tve noge priklonilo,
kad se u boju u krvavu
od tve ruke pridobilo.

  Ti od sjevera sjever brži
sred Nestera i Dunaja
rva, tište, slomi i skrši
ognjenoga ljuta zmaja.

  Svijetlo Sunce, sini, sini
u vedrinah od istoka,
tjeraj Mjesec k noćnoj tmini,
dan da svane s tvoga oka!

  Kraljeviću, živi, živi
nedobitan dovik vika;
u pravednoj suprotivi
dobij Sveda odmetnika!

  Rasti, rasti, Vladislave!
Svi narodi tvoj glas čuju
i za jedne tvoje glave
sto kruna ti odsad kuju.

  Slijedi, slijedi tva vlas mnoga -
tijesan joj je jur kraj ovi -
preko mora Ledenoga
novoj zemlji bit car novi.

  Svemogućstvu tvomu, vidim,
svijet bit jedan neće dosta! -
Ali je vrijeme da put slidim
gdi poklisar carski osta.

  Jaše vizijer i najbliže
goru od sedam vrjela gleda;
k južnom kraju Vitoš diže
vrh u dubju niklu iz leda.

  Kunovica, grlo od svijeta
ka verigom dugom veže,
i Planina Stara opeta
prostire mu se i proteže.

  Dno vječnoga leda i mraza,
gdi su pukle ove gore,
starijeh doba čeljad kaza
od oružja boga dvore.

  Da se gvozden stan nahodi
Martov ovdi bi na glasu:
gvozdje miri, gvozdje podi,
stupi i vrata od gvozdja su.

  Tim još i sad, gdi se reče
da je od boja bog stanovô,
gvozdena se ruda siječe,
mjesto je zvano Samokovo.

  Provadijom jaše paka
i na žalijeh mora Crna,
otkud sviće danja zraka,
bijeli mu se grad od Varna.

  Pazi Varno nadaleče,
gdi vojujuć jur junački
smrt Vladislav slavni steče,
kralj ugarski i poljački.

  Ali vele s boljom kobi
sad Vladislav novi u slavi
blizu Varna cara dobi
i u potjeru s vojskom stavi,

  čim s junacim, kim je bio
knez Kotković Ivan glava,
svôm je rukom osvetio
čâs staroga Vladislava;

  a Kozaci, srnuć hrli
starijeh šteta u zamjenu,
požegli su i potrli,
pače smakli Varno u plijenu.

  Nove raspe stara grada
mimohodeć paša žali
i proć volji svojoj tada
bojnijeh Kozâk vojske hvali.

  Bugarska mu sela ostaju
s lijeve strane: k desnoj kuča,
gdi se k morskom stere kraju
plodna i pitna svim Dobruča.

  U njoj težak mukom dugom
od truda izdan vik ne osta,
er što uzore za dan plugom
s općinom mu 'e hrane dosta.

  Prostrana je zemlja toli
da, tko gleda sjemo tamo,
stalo mu se svudi okoli
s poljem nebo vidi samo.

  Dvakrat ovdje zlatne pčele
u ljeto se jedno roje,
i tolikrat ovce bijele
jagančiće kote svoje.

  Iz Dobruče uz Zagorje
k Podunavju paša slidi;
lijepa mjesta, drag prostor je,
sve se puno selâ vidi.

  Kite zlatne i rumene
vise o dubju voća zrela,
pod kim traje dni ljuvene
čeljad mirna i vesela.

  Rojna ulišta, mliječna stada,
žitne njive svak uživa;
Nikopolje od zapada,
Drstero, otkud sunce siva -

  Nikopolje, komu nije
od sto oka mos daleče,
rimski česar ki prostrije
gdi najširi Dunav teče.

  Vrijeme mrakom od zabiti
cara i carska krije imena:
samo je svijetla vik na sviti
djela uzmnožnijeh uspomena.

  Čas poklisar ne puštava,
nu pospješno naprijed hodi
uprav rijeke od Dunava,
na Ćelijah da ju brodi.

  Ćelije su grad njekada
glasovita bile imena:
obilježja jedva sada
naziru se iz kupjena.

  Bogdanski u njih vojevoda
Stjepan caru odrva se;
gdi visocih krov bi podâ
sad na suncu stado pase.

  Mru gradovi ogrnuti
od kamenja stanovita,
a od umrle čovjek puti
žali er ne ima vječnijeh lita.

  Ah, ponosna naša čudi!
I jes jošte ki se vara,
i u životu tvrd se sudi,
videć kami da se obara!

  Poharana grada ziđe
s desna ostavi Turčin kraja,
i upriječi put da priđe
priko rijeke od Dunaja:

  gdi zlamenja mjesto hrani
još i ostatke male njeke
od mostova koje lani
car prostrije priko rijeke.

  Mos bo oholi Dunav ne da
vrh sve rijeke držat brze,
neg samo oni ki mu od leda
stavi sjever ki ga mrze.

  Tim poklisar cara Osmana,
kô u bogdanska polja ujaha,
vidjenje mu kobnih strana
stupit ne da bez uzdaha;

  pače, sve što naprijed jaše,
huđa žalos sveđ ga trudi,
kosti gole čim plesaše
od pobjenijeh turskijeh ljudi.

  Srcu odoljet moći ne ima,
da od bolesti vas ne trne,
pazeć silom prid očima
carski rasap kud se obrne.

  Vidje polje svim široko
ko car prikri s vojskom prije -
sokolovo sivo oko
prigledat ga moćno nije -

  da na svaku diže stranu
turskijeh kosti gore gori,
gdi iz pô svijeta množ sagnanu
mač poljački na tli obori.

  Slijedi teški put u jadu,
i ostaju mu naširoku
Ugrovlasi u zapadu,
crni vali u istoku.

  Ne ustavlja se čas po putu
Turčin, paleć zemlju uzdasi,
paček za otkrit žalos ljutu
u ovake se tužbe oglasi:

  „Ah, davori, družbo mila!
Poznaste li mjesta kleta,
gdi neizmjerna naša sila
minutoga pade ljeta?“

  Beg bogdanski uza nj hode
molit mu se ovdje stavi
broj junakâ, mjesta i zgode
da mu od turske vojske objavi,

  veleć: „Kaž' mi - biće utjeha
druga naći sred nevolje -
sve što od cara bi do Leha
i kô caru Leh odolje.“