VII. Olga i Lina VIII.
autor: Eugen Kumičić
IX.


VIII. Uredi

Alfred je neprestano psovao Francusku i njezinu okrutnu policiju. Nikako nije mogao pojmiti svoj nemili udes koji ga je svuda progonio. Našao je svoju obožavanu Linu, uljuljao se bio u najslađe sanke, kad mu eto prokleta policija sve račune grdno pomrsi. Da je još samo nekoliko dana ostao u Parizu. Lina bi mu bila, bez sumnje, na grudima počivala, on bi je zauvijek osvojio i privinuo na svoje ranjeno srce. Ta kakav je on počinio zločin protiv Napoleona, protiv carstva? Nije li ga policija tako nemilo protjerala iz zemlje misleći da je on neki drugi čovjek, pogibljen državi? Uzalud je Alfred svoj mozak mučio svakojakim mislima, uzalud se trsio da što razbere u crnoj tmini koja ga je bila obavila.

Prve je dane svoga boravka u Beču lutao cijele noći iz jedne kavane u drugu, no nigdje nije mogao naći utjehe i mira u svom srcu. Kamo god bi došao, našao bi halabuku, prostotu i najogavniju raskalašenost. U smrdljivu i zaparenu blatu, u bučnim i gladnim bazarima ženskih tjelesa, osjećao se Alfred prenesretnim, žalio je što mu je suđeno bilo ovako živjeti, te je prisizao da će što prije otputovati u svoju domovinu, na svoje imanje, da će se latiti posla, te da će tako zaboraviti na svoje jade i nevolje. No u njemu nije bilo dosta muževne odlučnosti da izvede svoje nakane. Molio se Bogu da ga izbavi tih muka, toga sramotnog života. Nije se mogao odreći žestokih pića. Rakija, u kojoj je utapljao sve svoje boli, nadvlada vjeru i pouzdanje u sama sebe. Gnusni i mrzli zagrljaji kupljenih žena nisu mogli ublažiti nevolje, nisu mu mogli izbrisati iz pameti uspomene na barunicu Linu. Uvijek se još nadao da će se Lina vratiti u Beč sa svojom starom i bogatom tetkom kojoj će valjda napokon dosaditi pariski život. Mislio je da i stari barun Steiner već željno očekuje svoju jedinicu koju nije dugo vremena vidio i cjelivao. Sjećao se je tačno i živo svih slatkih riječi koje mu je Lina još u toplicama bila rekla, a nije ni najmanje sumnjao u njezinu prvu, vatrenu i nedužnu ljubav kojom je njega ljubila.

Već dulje vremena vrtjela mu se misao u uzrujanoj glavi da potraži Linina oca, da mu otvoreno otkrije ljubav koju u svom srcu goji za dražesnu mu kćerku. Te misli nije više mogao izbiti iz glave. Odluči, dakle, da sazna za stan staroga Steinera, a to mu i brzo pođe za rukom.

Navukavši na se crno odijelo, zaputi se ravno u neku usku ulicu koja je u sredini grada, nedaleko od crkve sv. Stjepana. Kuće su u toj ulici bile visoke, stare, pocrnjele.

U trećem katu jedne od tih kućerina nađe Alfred vrata gdje je bila pribijena požutjela posjetnica s imenom Josipa baruna Steinera. Alfredu bilo čudnovato pri srcu u tamnom, vlažnom i dugom hodniku. Čudne mu misli prođu glavom i na odziv "naprijed!" stupi u hladnu i siromašnu sobu što je bila cijeli stan barunov.

— Dobro jutro, gospodine barune... — pozdravi ga barun Alfred.

— Dobro jutro, gospodine. Molim s kim imam čast? Molim, izvolite sjesti — ponudi barun.

— Mislio sam da ćete me odmah prepoznati. Zovem se Alfred barun N. Imao sam čast upoznati se s vama u kupalištu, prošloga ljeta — reče Alfred sjednuvši na staru stolicu.

— Jest, jest. Oprostite, gospodine! Čovjek u mojim godinama lako zaboravi. Molim da mi oprostite. Sad se dobro sjećam, ali vi ste valjda dulje vremena u Beču — govorio je Steiner nešto uzbunjeno. Žao mu je bilo što se sastao s čovjekom koji ga je otprije poznavao, koji je bio svjedok njegova prijašnjega sjajnog života.

— Dva tjedna, gospodine barune. Došao sam amo iz Pariza — odvrati Alfred.

— A, lijepo, lijepo, iz Pariza!... Jeste li vidjeli u Parizu mog nećaka Artura?

Alfreda smete to pitanje.

— Jesam. Vidio sam ga, no s njime nisam govorio.

— Moj vam je nećak, barune, posve lud čovjek. Ah, da vi znate koliko mi brige zadaje! — uzdahne barun i ustane sa stolice, te počne šetati sobicom.

Alfred, opazivši siromašno, staro i rasklimano pokućstvo, mislio je da je barun samo privremeno u tom stanu. Valjalo je da se napokon odluči, te da sve kaže što mu je srce silno gušilo. Bijaše to za Alfreda svečan trenutak o kome je zavisila cijela njegova budućnost...

Odvaži se i drhtavim glasom izusti:

— Molim vas, gospodine barune, da me nekoliko časaka slušate. Izvolite sjesti.

— Molim, govorite — nakloni se barun Steiner koga je gotovo začudio glas Alfredov.

— Gospodine barune...

— Ta što vam je, barune? Molim govorite — osokoli ga stari Steiner uzevši ga za ruku i živo mu gledajući u blijedo lice.

— Gospodine barune, kad sam bio ljetos u toplicama, nisam imao čast upoznati se samo s vama, nego i s vašom kćerkom barunicom Linom... — izusti Alfred tiho.

Steiner se trgne malko i upita:

— S mojom... kćerkom Linom?

— Jest, gospodine barune, s vašom Linom koju ja... neizmjerno ljubim...

— Vi je ljubite! — začudi se Steiner.

— Jest, barune, neizmjerno je ljubim, obožavam...

— Hm! — klimnu stari Steiner. — A znate li vi gdje je sada Lina?

— Znam. Barunica je sad u Parizu sa svojom tetkom, te budući da vam mogu svoju poštenu riječ zadati da me Lina ljubi, nadam se, barune, da se nećete protiviti našoj sreći... nadam se, barune, da mi nećete uskratiti ruku vaše Line, kada se vrati u Beč — izreče... i odlane mu. Bilo mu je, kao da mu se golem kamen sa srca odvalio. Lakše je disao.

Barun Steiner, skočivši sa stolice, naglo se ušeta.

— Moja kćerka Lina! Ona vas ljubi! To je moguće. Vi nju ljubite! I to je moguće.

Alfred ga u čudu gledaše. Steiner stane pred njim, prekriži ruke na prsima, i u brk ga upita:

— Vi, dakle, Linu ljubite?

— Jest, barune, ljubim je — odvrati Alfred svečano.

— Ljubite li je iskreno?

— Ljubim, barune...

— Vi me, dakle, molite za ruku moje kćerke?

— Usudio sam se, barune.

— Ali ja nemam, koliko znam, nikakve kćerke.

— A Lina?... — lecne se Alfred.

— Lina, Lina bijaše moja maîtresse — odvrati mirno barun Steiner i opet se ušeta.

— Vaša maîtresse!... Vaša ljubavnica!... — izlane Alfred. Problijedivši i pokrivši rukama oči i čelo, klone glavom na prsa.

— Da, gospodine, moja ljubavnica. Jest, jest, moja ljubavnica! Krasne, dražesne li djevojke. I mene je ružno ostavila na cjedilu... Prokleti onaj talijanski slikar! Ah, ludorije! Pa što zato? Bolje, dakako, bolje po mene da me je ostavila. Ta to je vrag od djevojke! Uvijek joj treba novaca i novaca, a o vjernosti niti se ne govori. Do bijesa i žene i maîtresse! Ta isti nećak Artur bio mi je suparnik! Barune, utješite se, nije vrijedno da o njoj i jedan trenutak mislite.

Alfred je buljio preda se šuteći i misleći na samoubojstvo. To je bio odveć žestok udarac. Lina, obožavana Lina, ljubavnica staroga Steinera!...

Jedan sat kasnije ležao je Alfred na divanu u svojoj sobi sav srvan, uništen.

Istoga dana naveče bio je silno pijan. Dva gradska stražara, našavši ga na ulici, kao da je mrtav, odvedoše, odnesoše ga u neku bližnju gostionicu.


* * *


Alfred je neprestano mislio na samoubojstvo. Nije mogao da mirno podnese teški udarac što mu ga je bio zadao barun Steiner. Lina mu je još uvijek lebdjela pred očima, te nije nikako mogao zaboraviti njezino vatreno oko, njezine razbludne udove. On nije ništa vjerovao staromu barunu koji mu je ipak kazao golu istinu.

Lina nije poznavala svojih roditelja. Rodila se u Beču, to je sigurno, ali joj je otac bio valjda Talijan, sudeći po njenoj crnoj kosi i po njezinu vatrenu oku. Ako ne Talijan, to barem sin južnoga neba.

Alfred je opet ludo trošio svoj novac na proste žene, te ne nalazeći ni u čem zadovoljstva i bojeći se sam sebe, tražio je sve moguće načine da se što više omami, da što više zaboravi prošlost. Trijezan nije nikad mogao pravo usnuti.

Grozni su mu sni mučili ugrijanu maštu, a čudnovate neke sjene, najprije tamne, pa onda sasvim crne vrtjele su mu se pred očima. Sad bi prolazile mirno kao kakva zidina, sad bi se trgale pa jedna s drugom sastavljale, da se opet raskinu i rasplinu. Probudivši se, ne bi znao da li je to san ili java, sumnjao bi u svoj razum, zgražao bi se, misleći da je poludio. Prestrašen, ustao bi iz postelje, brojio do pedeset, do sto, pravio malene račune, čitao kakvo pismo, a sve je to činio da se uvjeri, da li je još pri pameti. Umirivši se malko, stao je moliti Boga, no bacivši se na postelju, opet bi ga počeli moriti sni. Lina bi mu se prikazala, on je zapanjeno gleda, dršće i boji se njezinih velikih i modrih grudî, njezinih bokova, njezina stegna, cijeloga njezina tijela koje kao da gnjije, koje se širi i raste, sve više i više, a po njemu plaze otrovne zmije i prskaju ga crnim i krvavim otrovom. Lina ga hvata za grlo, grčevito ga guši, a on se brani objeručke. Njeno se tijelo trese, rastavi, raspe. Komadi toga tijela, pomiješani s krvlju, padaju na njega, pokrivaju mu već i cijelu postelju, a veliki, nabreknuti crvi plaze i gmižu po njemu, on ih davi i gnječi, no oni se uvijek množe i množe, ruke su mu već okrvavljene, otresa sa sebe taj smrad, ali se ne može ni maknuti, svuda krv, svuda crvi. Već zdvaja, ne zna što da počne, kad ga dva francuska žandara za noge hvataju i s postelje vuku. On se jače trgne i skoči na pod.

Teško dišući, uznojen, grozničavo tresući se, s očajanjem na licu, traži samokres. Nađe ga, ogledava ga, i sjede k stolu. Samokres mu ispane iz ruke, a on zaplače, pada na koljena i moli...

Obično bi usnuo tek u zoru.

Blijedo, upalo lice jasno je kazivalo koliko trpi taj čovjek. Ono što je on za Linu osjećao ne bijaše ono sveto i slatko čuvstvo koje se milo i nježno u nevinu srcu talasa i koje život zaslađuje. U Alfredovim je grudima buktjela crna strast, krvava pohlepa za Lininim raskošnim tijelom, za tijelom koje je on imao u svom naručju, koje je strastveno, za samih pet tisuća forinti, na grudi privinuo...

U Beču se plesalo na sve strane. Raskalašeni je svijet vrvio u neke plesaonice da se što više naužije zadnjih pokladnih dana. U takvim plesaonicama čuješ od plesačica vrlo malo riječi, a te se odnose na proizvode bečke kuhinje i na pića. Duhovitoj kakvoj šali nema tu ni traga, a prostota i odviše. Alfred je često polazio takve plesaonice samo zato da ne bude sam. Svoje sobe i svoje postelje bojao se kao vraga. Tupim je pogledom promatrao gladne plesačice. Svako malo uznemirivale bi ga krabulje nuđajući se da ga tobože zabave, jedući i pijući s njim na njegov račun. Alfred nije ni odgovarao na neslana i prosta pitanja. Jedne noći, pošto je iscijedio nekoliko čaša piva, zagledao se u velike svjetiljke. Kad je najljepše brojio one staklene kugle na jednoj svjetiljci, netko ga otraga lagano po ramenu potapša. Okrene malko glavu, te srdito pogleda lijepo odjevenu krabulju koja ga je zbunila u brojenju onih staklenih kugla. Krabulja sjedne iza njega, naslonivši ruke na naslon njegove stolice i upita ga prigušenim glasom:

— A što mi ti radiš, dragane? Veoma si mi zamišljen i nujan. Čini se da si nesretan. A poznaš li mi glas?

Alfredu se pričini kao da ne čuje prvi put taj glas. Uznemiri se malko i reče:

— Ja te ne poznam.

— Misli malo i reci mi istinu, sjećaš li se moga glasa? — ponovi krabulja pitanje.

— Molim te, daj mi mira! — rasrdi se Alfred.

— Gledaj mi u oči — reče mu ta nepoznata žena.

Alfred pogleda, kako je ona htjela, i vidje dva ugljena kroz rupice svilene krinke. Te su oči sijevale.

— Lijepe su ti oči! — reče Alfred i zamisli se.

— A glas mi, dakle, ne poznaš? — upita sada krabulja naravnim, nešto hrapavim i neugodnim glasom.

— Jest, ja sam čuo taj glas...

— A gdje si ga čuo?

— No, sad je dosta. Molim te lijepo da se nosiš!

— Ja da se nosim? Ne znaš li ti da te već dva tjedna svuda tražim? — reče krabulja šapćući i položi mu ruku na rame.

— Ti mene tražiš dva tjedna? — ponovi Alfred začuđeno i obrne se stolicom prema krabulji.

— Jest, ja te tražim.

— Ti me, dakle, poznaš! Reci, kako se zovem? — upita naglo začuđeni barun.

— Alfred barun N. — odvrati mirno krabulja.

Alfred se osupne i nakon male stanke upita:

— A ti, tko si ti?

— To ćeš kasnije saznati. Ostani na svojem mjestu, za jedan sat doći ću opet k tebi da me pratiš do kuće. Jesi li razumio? Nemoj, dakle, mijenjati stola. To te molim u ime one, koju ti valjda još ljubiš...

— U ime?...

— Line... — odvrati naglo krabulja i iščezne među krabuljama.

Alfred ostade kao da ga je grom ošinuo. Tko je ta krabulja? Tko bi mogao u Beču znati koju on ljubi? Da nije ta krabulja doista Lina! Da, Lina! Nije li to njezin glas? Nije li to njezin stas, njezin hod? Ali kako to da je Lina u Beču? Ludorije! Lina je u Parizu... bit će kakva njezina prijateljica. Čudnovato!

Alfred nije znao što bi mislio. Iskrica nade pomolila se na obzorju. Sav se tresao u radosnoj nadi da je ipak Lina. No može li on još ljubiti djevojku o kojoj je barun Steiner onako govorio? Ta ona nije ni bogata, ni barunica, ona je — propala žena! Steiner je lagao! Okrutnih roditelja ima dosta na ovom svijetu...

Alfred htjede kući, bio je silno uzrujan. Konobar koji je prošao kraj njega ponudi mu čašu piva, a Alfred sjedne udobnije, no s čvrstom nakanom da će odmah otići kući čim to ispije. Sjedeći tako, zamisli se. Sav boravak u toplicama živo mu se prikaže pred očima. Glazba je svirala valčik. Alfred se sjeti onih slatkih riječi koje mu je Lina toliko puta šapnula u uho. Sjeti se njezina krasnog tijela i odluči da počeka krabulju.

Svuda je gledao sa svog mjesta na kojem je sjedio kao prikovan, ne bi li gdje opazio tajanstvenu krabulju. Ne videći je nigdje, poboja se da je nekomu bilo samo do puste šale.

Mogla su biti tri sata poslije pola noći kad ona osvane pred njim.

— Molim te, ustani — reče mu — želim da me sprovedeš kući.

Taj glas potrese silno Alfreda. Odmah ustane.

Došavši na ulicu, pozove krabulja najbližega kočijaša, i reče mu ime ulice i broj kuće gdje je stanovala, otvori vratašca kočije, gurne unutra Alfreda i zavuče se do njega.

Oboje umuknu. Alfred, sjedeći u kutu, nije ništa mislio. Kočija stane pred starom dvokatnom kućom, nedaleko od Grabena. Popnu se u prvi kat. Krabulja upali svijeću koja rasvijetli dvije lijepo uređene sobe.

Onako odjevena sjedne na divan i povuče k sebi Alfreda koji nije znao što oko njega biva. Bijaše uzrujan. Istrusio je nekoliko čaša previše. Krabulja, sjedeći sakrivena lica, prekine dugu šutnju:

— Alfrede, znaš li gdje si?

Zapitani nije dao odgovora.

Krabulja će opet, tiho:

— Alfrede, sjećaš li se još nesretne Line?

— Line! Line!... — uzdahne barun.

— Jest, tvoje Line! Ljubiš li je još kao što te ona uvijek ljubi?

Krabulja nasloni glavu na Alfredova prsa i zajeca. Dulje vremena ostaše tako.

— Alfrede, Alfrede, ti ne znaš koliko sam za te pretrpjela!

— Jesi li, nepoznata ženo, uistinu Lina? Ako jesi, skini krinku — zamoli Alfred drhtavim glasom.

— Evo! — reče krabulja i otkrije krasno lice.

Bijaše Lina... Alfred ju je zastravljeno gledao.

Lina mu se nasmiješi kao još nikad, a on je zagrli kao mahnit. Bila je izvanredno mila i dražesna.

— Ljubiš li me još, Alfrede! Reci, reci, jer ja ne mogu da bez tebe živim.

— Jest, dražesna Lino, ljubim te i uvijek ću te ljubiti! — reče sa zanosom Alfred i opet uze da je cjeliva.

— Otac mi je kazao da si bio kod njega i da si ga zamolio za moju ruku — pripovjedi mu mirno Lina.

— Kod tvog oca!? Kod tvog oca!?... — klimao je barun Alfred.

— Jest, kod mog oca, kod moga okrutnog oca, kao da sam ja kriva što sam njegovo nezakonito dijete — jecala je Lina.

— Ti si nezakonito dijete baruna Steinera? Oh, sad razumijem sve! Sad vidim i pojmim zašto on veli da nema nikakve kćerke.

— Nije samo to — reče kroz plač Lina — već mi je obećao da ću mu biti baštinica, a sad nema više ništa, sve je prokartao, sve je protepao... Oh, proklet neka bude čas kad sam se rodila! Moj te otac, Alfrede, štuje i ljubi, on je, uostalom, pošten čovjek, no videći da nema ništa više i znajući da mi ništa ne može dati, ocrnio me pred tobom, rekao ti je da sam mu bila ljubavnica, a to samo stoga, da te od mene odstrani, jer on zna kako me silno ljubiš, kako si radi mene nesretan...

— Lino, nesretna Lino!... — uzdisao je Alfred.

— Jest, Alfrede, moj se otac srami pred svijetom što je odviše ludo živio.

— No, ne plači, Lino! Nisam li ja ovdje, da ti pomognem? — tješio ju je barun.

— Čuj dalje, mili Alfrede. Kad smo bili u toplicama, taj okrutni otac nije mi dopustio da te ljubim, da budem tvoja. Silio me da pođem za čovjeka koga sam iz sve duše mrzila. Ne znajući što da uradim, a ti znaš kako sam u svačemu nagla, pobjegla sam od oca... u Italiju...

— Nije li te pratio onaj talijanski slikar? Tako mi je barem tvoj otac rekao.

— Jest, signor Mario me je pratio. Plemenit je taj čovjek, štovao me kao da sam mu sestra. Ne mogu, Alfrede, da ti opišem njegovu sućut za mene, nesretno dijete...

— A jesi li, Lino, imala novaca? Oprosti što te to pitam...

— Jesam, mili Alfrede. Moj dobri bratić Artur slao mi je sve što sam trebala.

— Plemenita li čovjeka! — divio se Alfred.

— Jest, Artur je uistinu plemenit čovjek. Uopće, cijeli moj bijeg bila je njegova zamisao. On je na taj način htio kazniti oca što mi je priječio da ti budem žena. Obećao mi je da će te, slatki Alfrede, miriti da sam tobože s nekom tetkom otputovala. Sve je bilo u redu, da mi nije otac u to kratko vrijeme cijeli svoj imutak prokartao.

— Nesretna Lino! — zaklima Alfred.

— Alfrede, znala sam da si u Beču, tražila sam te svuda, pa mi eto danas sreća posluži da sam te našla na plesu. O vi muškarci, vi ste veliki lopovi! Nisam više dijete, znam da vi najradije zalazite u onakove plesaonice. Artur mi reče da te je vidio pred nekoliko dana u onoj plesaonici, ali ja se nisam nikako mogla odlučiti da pođem među onaj svijet. Još se sada stidim što sam to učinila, ali ja te ljubim, ja te obožavam...

Te riječi izusti Lina milo i nedužno, kao da je nježno djevojče od deset godina.

— Oh, slatka Lino! Ljubljena Lino! — klikne Alfred i vatreno je zagrli.

— A kad ćeš ti, Alfrede, u Zagreb da se vjenčaš sa kćerkom one bogate udovice? — upita Lina kao slučajno.

Alfred nakon male smetnje odvrati:

— Ja u Zagreb da se ženim? Nikad, nikad! Ja mogu samo tebe ljubiti.

— Oh, ne, ne. Alfrede! Ja neću da uništim tvoju budućnost! Siromašna sam djevojka, bez majke i oca! Ja te, Alfrede, odviše ljubim da na to pristanem. Ti se slobodno u Zagrebu vjenčaj, ali nemoj zaboraviti tvoje Line. Mi ćemo se uvijek ljubiti, ja ću ti često pisati... uvjerena sam da ću u tebi naći uvijek vjerna prijatelja i zaštitnika.

— Lino, ja te ne razumijem, ja te ne razumijem — zdvajaše Alfred.

— Kako da me ne razumiješ? Otići ćeš u Zagreb, vjenčat ćeš se tamo s onom bogatom djevojkom, postat ćeš tako još bogatiji, mislit ćeš na tvoju Linu i ljubiti je do groba. Eto, reci, da li ima naravnije stvari na ovom svijetu?...

— Lino, mila Lino, kako da te ostavim samu u ovom velikom gradu?...

— Ja nisam osamljena. Vidiš ove dvije sobe, meni nije zlo. Barun Artur odan mi je rođak, daje mi sve što najnužnije trebam.

— Ali ja ne ljubim onu djevojku u Zagrebu, ja ljubim tebe, samo tebe!

— Ludorije, Alfrede, ludorije! Ja te najposlije molim da otiđeš u Zagreb što prije, ta sam si mi već jednom rekao da ti je zaručnica vrlo bogata djevojka — živahno je govorila Lina.

— Lino! Lino!.. — uzdahne Alfred tužno i drhtavim glasom.

— Da, da, ja ti vjerujem da me ljubiš, i stoga te molim da učiniš kako ti ja velim. A sada me ostavi. Već je kasno, već se dan bijeli. Vrlo sam umorna... Međutim, ako hoćeš, možeš i kod mene ostati, ima dosta mjesta. Spavaj na divanu, ovdje, gdje sada oboje sjedimo.

Lina ustane i počne se spremati da legne u postelju. Alfred je gledao dražesnu ženu i nije mogao da shvati njezino ponašanje i njezine čudnovate želje.

Nekoliko trenutaka zatim stajala je Lina, veoma lagano odjevena, pred velikim ogledalom, trseći se da spremi svoju bujnu kosu u svilenu mrežicu. Kad je obavila taj posao, otkopča baršunaste, široke poveze kojima su bile svezane fine bijele čarape nešto povrh koljena.

Alfred gledaše požudno i zapanjeno njeno svuda puno tijelo, a ona, opaziv to, odustane od svoga posla i reče smiješeći se i oborivši oči:

— Ta nemoj me gledati. Vidim te u zrcalu. To nije lijepo...

Alfred skoči s divana kao da je poludio i, bacivši joj se pred koljena, muklo je strastveno uzdisao:

— Lino, spasi me! Lino, poludjet ću! Lino, spasi me! Spasi me!...

Lina ga podigne, baci mu ruke oko vrata i privine ga na svoje bujne grudi. Alfred je strastveno poljubi. Lina vine glavu nauznak, položi mu ljevicu na rame, te gledajući ga i slatko se smiješeći, tiho i stidljivo izusti:

— Alfrede, ja te ljubim!

— Lino, mila Lino! — uzdahne Alfred.

— A ljubiš li i ti mene? — upita ga milo i nježno.

— Neizmjerno! — odvrati Alferd s ushitom.

Bilo je podne kad je Lina Alfreda probudila.

— Hoćeš li otići u Zagreb da se tamo vjenčaš s onom bogatom djevojkom? — bilo je njezino prvo pitanje.

— Hoću — zadovoljno odvrati Alfred.

Lina bijaše u Beču već cijela dva tjedna. No, zašto je ostavila Pariz gdje joj je bilo tako dobro? Morny je volio poligamiju, ali nije želio da bude komu suparnik. Lina mu bila nakon nekog vremena dosadila, pa ju je dao otpraviti preko granice, upravo onako kako je i ona Alfreda. I barun Artur bio je s njom došao u Beč, no livreje nije više nosio.

Tjedan dana poslije onoga plesa na kojemu su se sastali sretni ljubavnici, otputuje Alfred iz Beča, sav blažen, obećavši najprije Lini da će se što prije vjenčati s kćerkom bogate udovice Klare.

Prije odlaska posudi svojoj nesretnoj Lini nekoliko stotinjača koje je ona vrlo nužno trebala za — siromašne i nevoljne...



Sljedeća stranica