Olga i Lina/VII.

← VI.

Olga i Lina VII. autor: Eugen Kumičić

VIII. →

VII.

Iz velikih pariskih rezervoara a la château Mabille prelijevala se prostitucija u najviše salone. S tom blatnom bujicom dopliva Lina u naručaj silnoga Mornyja.

Slikar signor Mario s kojim je pobjegla Lina iz toplica u Italiju, nastojaše dan i noć da se što prije riješi Njemice. Njezino raskalašeno i prosto vladanje, a i drugi neki razlozi prisiliše ga da se na uljudan način već nakon mjesec dana s njom rastao.

Barunica Lina prođe Italijom i napokon osvane u Parizu gdje se nadala da će lijepo i ugodno proboraviti svoju mladost. Nakon mjesec dana dođe iz Beča u Pariz i barun Artur Steiner. Posjeti je i nastani se u njezinu stanu. Artur je obavljao manje službe. Udobno su živjeli, ta Lina je uvijek bila lijepa, dražesna, a i vrlo uvažena u svojem krugu. Da joj ne budu večeri i noći dugočasne, zalazila je Lina često u château Mabille gdje je sklapala bogata, važna poznanstva. Bila je ta barunica uistinu dražesna, te nije valjda ni čudo što su se neki ljudi natjecali da joj bude što ugodnije u Parizu. Ako je Lina bila sretna, ni Arturu nije ništa nedostajalo. Bio je već naučio i nekoliko engleskih riječi razgovarajući s lakajem nekoga bogatog Amerikanca koji je često dolazio u pohode miloj mu sestrični. Da je Lina pametna bila, kao što je bila dražesna, tko zna ne bi li se bila visoko popela. Morny je bio velik lakomac, a Lina mu se silno sviđala. Lina je imala lijep i velik stan, cijelu jednu kuću. Stanovala je kod Parc Monceau, u aveniji Messine. Lini nije, dakle, ništa nedostajalo, sve je imala što i najkrasnija barunica može. Krasan stan, konje, ložu, lijepe haljine, novaca i "dobar stol", i mnogo prijatelja.

Međutim, nesretni je barun Alfred lutao Italijom, tražeći svuda svoju dražesnu i ljubljenu barunicu Linu i njenu staru i izvanredno bogatu tetku... Uništen, uvijek žalostan i tužan, putovao je od grada do grada, uvijek s nadom u srcu da će napokon svoju obožavanu barunicu negdje naći. Nije mario Alfred ni za sjajne galerije slika, ni za veličanstvene spomenike, ni za krasne predjele Danteove domovine. Lina, njegova rajska Lina, bila mu je jedina misao, jedini topli i bolni uzdah ranjene duše. Sve bi on dao, sve svoje blago, vola za volom, šumu za šumom; svoju domovinu, županiju za županijom; svoje meso, komad po komad; svoju krv, kaplju za kapljom; svoj život, svoju vječnost, časak za časkom. Lina mora, jest, mora da bude njegova, samo njegova, jer on bez nje ne može da živi, on se mora uništiti, on se mora ubiti, on ne može više da podnosi tu bol u grudima, bol koja pali!

Svuda je nesretni Alfred tražio svoju lijepu božanstvenu barunicu koja da putuje sa starijom gospođom. U svakom je gradu posjećivao prve gostionice, svojim tvrdoglavim ispitivanjem dosađivao je konobarima i gostioničarima, no sve uzalud, nitko nije vidio tako krasne, tako izvanredno lijepe barunice. Naveče, u kasno doba noći, došao bi kući umoran i grozničav, te ne znajući što da radi, zapovijedao bi da mu nose u sobu žestoka pića. Tako osamljen, čamio bi i buljio preda se, dok mu se ne bi počeo vrtjeti mozak. Omamljen, bacio bi se na postelju i prospavao noć i polovicu drugoga dana u duboku snu.

Prošavši cijelom Italijom zaputi se u Pariz, uvjeren da će ipak još jednom u svom životu vidjeti svoju milu Linu. U trenucima zdvojnosti nadao se također da će u Parizu izliječiti svoje ljute rane, a možda i zaboraviti ženu koja mu je tako silno zatravila biće.

U Parizu se osjeti još nesretniji, život mu je postajao dosadan, nesnosan. Bila je kruta zima. Alfred je išao u gostionice, kavane, a kadgod i u kazalište. Trošio je mnogo, a malo se zabavljao. Najradije je zalazio u operu u rue Le Pelletier. Misleći o svojoj Lini, klatario bi se od kavane do kavane ali sve uzalud, svuda veseo svijet, svuda smijeh, svuda šala, a njemu sve pusto i žalosno.

Jedne večeri, oko osam sati, stajao je pred operom gledajući nujno sjajne kočije i bogati svijet koji je iz njih izlazio. Najednom dohrle izvanredno lijepa kola, sluga u skupoj livreji skoči sa svog mjesta da otvori vratašca. Alfredovo oko zape slučajno o blijedo lice toga visokog lakaja, te mu se pričini poznatim. Lakaj otvori vratašca kočije iz koje se ispruži malena gospodska nožica u finoj cipeli od atlasa, zlatom izvezenoj. Istodobno pomoli se i glava, omotana finom beduinkom. Lijepa visoka žena izmota se iz kočije, pridignuvši rukom izvanredno skupe haljine, kamelijama urešene. Za njom izađe lijep čovjek, visoka i jaka stasa. Alfred malo da se ne obeznani, opazivši lice te otmjene djevojke. Zamagli mu se pred očima, a kad se osvijestio, Lina se već izgubila među svijetom koji je ulazio u kazalište. Alfred nije htio da vjeruje svojim očima, no Lina je bila, bez sumnje Lina! A onaj sluga u skupoj livreji, nije li ono barun Artur Steiner? Ta sasvim na vlas mu je sličan!

Alfred dođe u parter sav blijed i uzrujan. Noge tek su ga nosile. Počne se ogledavati, ne bi li gdje opazio Linu. Srce mu je silno tuklo, nije znao što da počne raditi, nije pojmio kako može barun Artur da nosi livreju. Umiri se malko. Oko mu napokon zapne o dražesnu Linu. Bila je daleko od njega, na protivnoj strani, u loži u prvom redu. Do nje je sjedio lijep čovjek, mrka pogleda, crne kose, nešto nalik na Napoleona III. Alfred nije mogao da makne oka s Line; vidio je dobro da ga ona nije opazila za cijelo vrijeme opere. Još prije nego se opera završila, izađe iz kazališta i otiđe na ono mjesto gdje je mislio da će moći vidjeti Linu kad bude unišla u svoju kočiju. Nije dugo čekao, jer je i barunici bilo dosadno u kazalištu. Dok je barun Artur tražio kočiju, zovući kočijaša, razgovarala je Lina sa svojim pratiocem u vestibulu. Alfred htjede da ga barunica opazi, te ne znajući kako da to učini, prođe dva puta pred njom, gledajući je što je življe mogao u lice. Lina ga opazi, lagano mahne, pozove ga k sebi, kimnuvši mu i mahnuvši lepezom.

— A, otkad ste vi, barune, u Parizu? — upita ga smiješeći se veselo.

Pratilac se odaleči za nekoliko koraka.

— Već je mjesec dana, barunice — odvrati Alfred sav smeten i uzrujan.

— Lijepo, barune, lijepo, pa me niste niti posjetili! — ukori ga Lina.

— Oprostite, barunice. Nisam znao da ste u Parizu, no da sam znao... Vi znate da bih ja...

— A gdje vi, barune, stanujete? — prekine ga Lina, pitajući to kao slučajno.

— Hôtel Splendide, barunice... Molim vas, barunice, da sam znao, ja bih to bio... — ispričava se Alfred.

— No zbilja, vi znate, Alfrede, s kojega sam uzroka onako naglo otišla iz kupališta...

— Znam, barunice...

— A, vi, dakle, znate da mi je tetka iz Beča došla i da sam morala otputovati u Italiju — reče Lina gledajući u otvorenu lepezu.

— Rekao mi je sve barun Artur.

— A je li vas tješio? — Vruće sam ga molila da vas umiri, da vam bol ublaži. Alfrede, sad moram kući; tetka je sama, sigurno me željno čeka. Preksutra ću doći u ovo kazalište. Dođi k meni u ložu. Obećala sam joj da neću dugo vremena ostati u kazalištu. Ti, dakle, stanuješ?...

— Hôtel Splendide.

— Hôtel Splendide — ponovi Lina.

Uto pristupi lakaj u osobi Arturovoj i naklonivši se duboko, reče:

— Milostiva barunice, kočija čeka.

Artur prepozna na prvi mah Alfreda koji ga nije bio opazio razgovarajući se s Linom, brzo pohiti natrag kočiji, otvori vratašca i držeći u ruci cilindar stajaše pognut, čekajući da barunica i njezin pratilac uniđu u kočiju. I Lina se malko smela kad joj se barun Artur onako nesmotreno približio.

Artur zatvori vratašca, skoči na svoje mjesto i sjedne do debeloga kočijaša koji bijaše odjeven u dugu, krznom opšivenu kabanicu. Lina mahne rukom Alfredu. Kočija odjuri kroz sjajne ulice.

Idući kući, nije znao što da misli. Čudna li je djevojka ta Lina! A onaj njezin pratilac?

Došavši u svoju sobu, zapali cigaru i legne na divan. Dulje je vremena ležao tako, misleći o Lini, njezinu pratiocu i livreji baruna Steinera. Bilo je veoma kasno kad mu konobar donese večeru i tri boce skupoga vina. Alfred počne jesti, pa onda prazniti čašu za čašom. Mogla su biti dva sata kad se bacio na postelju. Osjetio se nešto sretniji; ta našao je svoju obožavanu Linu! Ona je s njim ljubazno, milo govorila. Mislio je: već ću se s njom sastati! Kazat ću joj sve muke, sve što sam za nju pretrpio, otkad je s tetkom otputovala u Italiju. Lina me sigurno ljubi. Lina će sigurno biti moja, a s njom i pol milijuna forinti. Doći ću s njom u Zagreb, imat ću bogate livrirane sluge, novaca bit će dosta, divno, božanstveno, predivno!

Tako razmišljajući, duboko usne.

Istodobno, oko dva sata po prilici, ležala je Lina na divanu u svojem bogatom budoaru. Do nje je sjedio njezin Artur još uvijek u livreji.

— Gle, Arture, tko bi, vraga bio rekao da ćemo danas vidjeti onu ludu!

— Misliš li, Lino, da me je prepoznao?

— Ne znam, Arture, nego sve mislim kako da se s njim više ne sastanem. Sad ga ne trebamo.

— Jest, i ja bih želio da se s njim ne sastanemo.

— Čuj me, Arture. Domislila sam se nečemu. Znaš li ti gdje je ravnateljstvo policije?

— Znam, Lino, pa što onda?...

— Šuti, beno! Uredi se odmah, uzmi kočiju te zamoli jednoga višeg činovnika da odmah dođe k meni.

— Ti misliš činovnika policije?

— Tako je.

— A hoće li on htjeti da amo dođe? — upita Artur, sumnjajući u uspjeh svoje misije.

Lina skoči s divana, potraži posjetnicu Mornyjevu, napiše nekoliko riječi na istoj posjetnici, preda je Arturu i reče:

— Šuti i idi! Ostalo znat ćeš kasnije.

— Dobro, idem — reče Artur i izađe iz sobe.

Pol sata zatim stupi u Lininu sobu neki viši činovnik policije. Barunica je bila već u postelji.

— Madame, dobar večer! Čime vam mogu služiti? — pozdravi i upita ta osoba Napoleonova redarstva.

— Vi me, gospodine, poznate? — upita Lina, ležeći na svojoj postelji.

— Poznam, madame — odvrati mirno činovnik i nakloni se malko.

— Gospodine, vi, dakle znate da sam prijateljica Mornyjeva?...

— Znam, madame — odvrati naklonivši se još dublje.

— Gospodine, želim vas nešto zamoliti — reče Lina podigavši se malko, tako da su joj se bujne grudi bile otkrile.

— Madame, govorite. Slušam.

— U Parizu je čovjek za koga mi nije drago da je ovdje. Gospodine, molim vas za savjet...

— Vi biste htjeli, madame, da ga pošaljemo preko granice.

— Jest, gospodine.

— Madame, to je težak posao!... Ako policija nema važnijih uzroka, nije moguće da vam želju...

Lina je bila vrlo dražesna. Oko je činovnika bilo zapelo nekoliko puta o njena puna i bijela ramena. Lina je to opazila, te nije više sumnjala u pobjedu.

— Gospodine, vi ste čudan čovjek! Ja ne pojmim zašto vi ne biste mogli iskazati tu malu ljubav prijateljici gospodina Mornyja! — reče barunica slatko se smiješeći.

— Madame, nije moguće — uvjeravao je činovnik odrešito.

— Pristupite bliže k mojoj postelji, tako! Dajte mi sad vašu desnicu — zamoli slatko Lina.

Činovnik učini sve po njenoj želji. Linina ruka bijaše topla i vlažna. Činovnik počne gubiti svoj duševni mir. Bio je lijep čovjek, još mlad.

— Meni je, gospodine, dosadno u Parizu. Vidite, danas sam na priliku sama. Morny dolazi k meni vrlo rijetko — reče tugaljivo Lina.

— Državni poslovi priječe gospodina Mornyja — utješi je činovnik.

— Vi, dakle, ne možete poslati preko granice onoga gospodina? — upita ga Lina, stisnuvši mu malko ruku.

— Madame, gledat ću da vam želju ispunim — obeća joj činovnik.

— Bih li mogla još danas štogod saznati. Znate što, idite u svoj ured, dajte nalog svojim činovnicima, a onda vratite se k meni odmah, dakle, da mi tu ljubav iskažete. Svakako se, dakle, vratite. Ja sam, kako vidite, sama, a tako mi je dosadno kad nemam s kime da brbljam — govorila je Lina, gledajući činovniku u oči.

— Kako se zove onaj gospodin, madame? — upita barunicu smeteno.

— Barun Alfred N.

— Gdje stanuje?

— Hôtel Splendide.

— Madame, dobro, hvala. Gledat ću da ga sutra poslije podne ne bude više u Parizu. Madame, trsit ću se da svakako...

— Molim vas da dođete k meni odmah. Želim znati štogod o uspjehu.

— Dobro, madame! — reče redarstveni činovnik, duboko se nakloni pa izađe iz Linine sobe. Oči su mu se krijesile kao dva ugljena, lice mu se bilo već i odviše zažarilo...

Drugoga dana, oko deset sati prije podne dva gospodina probudiše Alfreda koji je tvrdo spavao. Tri sata zatim morao je otići nesretni barun iz Pariza. Ona ista dva čovjeka koji su ga probudili, ispratili su ga sve do njemačke granice, strogo mu naloživši da se više u Pariz ne vraća. Uzalud se trudio Alfred da sazna za uzrok zbog kojega je bio izgnan iz Francuske. Cijelim je putem molio svoje pratioce da mu stvar razjasne, ali oni šute kao grobovi.

Nakon višednevnog putovanja stigne nesretni izagnanik u Beč.

Sljedeća stranica→