Olga i Lina/IX.

← VIII.

Olga i Lina IX. autor: Eugen Kumičić

X. →

IX.

U drugom katu u kući gospođe Klare, Olgine majke, stanovalo je dvoje blaženih: Milka i suprug joj Marko sprovodili su tu sretne dane, cjelivajući se, grleći i obožavajući se. Milkin otac nije htio dopustiti da mu jedinica ode iz očeva doma. Imao je dosta mjesta u svom stanu za svoga poštenoga i radinog zeta. Marko mirne ćudi i čista značaja, bio je vrlo lijep, visoka i jaka stasa. Oblačio se jednostavno. Radio je neumorno u svom dućanu, bio je štedljiv i pošten. Svršivši svoj svagdanji posao, došao bi veseo i zadovoljan kući. Kad bi ga zaokupile brige i skrbi, ne bi to dugo trajalo, jer je jedan jedincati Milkin posmijeh bio dovoljan da mu razvedri zabrinuto čelo.

Već su prošla tri mjeseca otkako se Milka vjenčala s Markom, pa kako joj je brzo to vrijeme proletjelo!

I Dragutin se osjećao sretnim uz svoju dobru i sretnu sestru. Zadubljen većim dijelom u svoje knjige, malo je mario za mladenačke dokolice i zabave. Ljubio je cijelim žarom svoga plemenitoga srca dobru i nesretnu Olgu. O njoj misliti i snivati, to mu je bila jedina slast.

Olga bi došla svakog dana k Milki u posjete. Sto puta bila se Dragutinu pružila prilika da joj posve otvori svoje srce, da joj kaže koliko je ljubi i obožava. Osjećao je i dobro znao da mu Olga nije suđena, vidio je da je odviše mlad. Pravnik prvog tečaja da se natječe s bogatim barunom!

Dragutin je često puta opažao kako su joj rajske oči crvene od suza, on je znao da ga ona ljubi, te nije želio da je još nesretnijom učini, nije htio da se u njenim djevičanskim grudima posve rasplamti plamen prve ljubavi koja je još tinjala.

Dragutin je već kao mladić bio razabrao da nije na ovom svijetu sve najbolje uređeno; osjećao je da se s pukim, ludim slučajem ne može boriti. Poznato mu je bilo kako je bila velika moć i vlast udovice Klare nad njezinom kćerkom, znao je kako je Olga strepila pred nezasluženim ukorima.

Milka je često tješila svoju prijateljicu da se ne boji, da je Alfred, bez sumnje, na nju zaboravio, da se možda nikad više neće vratiti u Zagreb, i da bi se napokon i oglasio bio, pa makar samo jednim pismom, da je samo malo ljubi. No, u Olginu srcu ugnijezdile su se, međutim, crne slutnje. Sve bi ona radije podnijela, i istu smrt, nego da bude žena baruna Alfreda. Čuvstveno njeno srce bijaše uvijek prepuno gorkih osjećaja, prepuno crne tuge. Osjećala je da je majka ne ljubi, a njoj je trebalo poljubaca i zagrljaja. Nije ona samo jednom jecala u svojoj postelji, slušajući buku, smijeh i pjevanje iz majčine sobe. Koliko su je puta morili kobni sni, koliko se puta probudila dršćući čitavim tijelom! Ona strašna noć kad se bila obranila od kapetana Smidta, duboko se bila upiljila u njezinu pamet.

Rajsko joj je lišce postajalo od dana do dana sve bljeđe i upalije, a i rumene nekoć usne izbjegavaše njezin nevini i nebeski posmijeh.

— Što ti je, draga Olgice, da si opet tako blijeda? — pitala ju je dobra Milka.

— Ništa mi nije, zlo sam spavala... — odvraćala je Olga zvonkim glasićem.

— Jesi li bolesna, dušice?

— Ne znam, Milko, ne znam.

— Ali, molim te, budi jednom veselija, protjeraj te tužne misli iz svoje glavice.

Olgi bi zatitrao sjetan posmijeh na usnama.

— No vidiš, tako, lijepo — nastavljala je Milka tješeći je. — Nasmiješi se malko, ti znaš, draga Olgice, koliko te ja ljubim.

— Jest, ti... ti me ljubiš!... — govorila bi Olga kroz suze nagnuvši se na grudi svoje prijateljice.

Bila je lijepa, studena noć u mjesecu veljači. Moglo je biti deset sati. Olga već legla i slatko usnula. Majka joj se razgovarala pri stolu, u sobi gdje je spavala, s nekim lijepim i još mladim gospodinom. Najednom se začuje kroz noćnu tišinu topot kopita i štropot kočije koja se zaustavi pred kućom lijepe udovice. Malo zatim pozvoni netko na vrata stana. Sluškinja otvori, a visok i u bundu zamotan čovjek upita:

— Je li gospođa kod kuće?

— Na službu, gospodine. Zapovijedate? — odvrati sluškinja koja je bila tek malo vremena u službi kod udovice.

Čovjek ne odgovori, nego uniđe u stan i ravno se uputi prema sobi u kojoj je bila gospođa Klara. Pokuca, otvori i stupi u toplu sobu.

Klara i njezin drug naglo ustanu.

— A gle! Prije bih se nadala smrti nego tebi! — začudi se udovica. Nakon kratke zabune nastavi sasvim srdačno: — Dobar večer, Alfrede, dobar večer! No, odakle?

— Iz Beča, draga Klaro.

— Molim, gospodo! Gospodin Ferdinand N.! Gospodin barun Alfred N.! — upozna ih Klara.

— A gdje je moja mila Olgica? — upita Alfred.

— Spava, spava. — No, zbilja, imam s tobom mnogo računa! Malone pola godine ni slova! Mislila sam da si negdje zaglavio.

— Saznat ćeš sve, Klaro, ja za tebe nemam tajne. No, evo me odmah, pardon, valja da nešto kočijašu još kažem.

— Tvome kočijašu?

— Jest.

— Ti, dakle, ne dolaziš ravno iz Beča?

— Ne, Klaro, dolazim sa svog imanja gdje sam samo jedan dan ostao — odvrati i izađe iz sobe.

Okretan govor Alfreda začudio je Klaru koja, ostavši nasamu s Ferdinandom, naglo reče:

— Ferdinande, molit ću te da danas otiđeš te da mi ne dođeš u kuću... Ja ću ti već pisati. Jesi li me razumio? Ne bih htjela da barun što nanjuši. Barun je Olgin zaručnik... Jesi li razumio?

— Dobro, mila Klaro! Ti znaš da mi je svaka tvoja želja najstroža zapovijed — odgovori Ferdinad naklonivši se duboko.

Alfred se brzo zatim vrati u sobu.

— Jesi li umoran od puta? — pobrine se Klara.

— O, ni najmanje! Hvala ti, Klaro. Ni najmanje.

— Gospodin je barun jak, mlad i zdrav, te mislim da ga kratko putovanje ne može tako lako srvati — progovori Ferdinand s finim posmijehom.

— A kako je Olgica? Je li vesela, je li mi zdrava? Da znaš, Klaro, koliko sam puta na nju mislio! Tek sam u stranom svijetu osjetio koliko je...

— Dobro, dobro — prekinu ga Klara. — Govorit ćemo, govorit ćemo...

Udovica pogleda Ferdinanda tako da je odmah ustao.

— Milostiva gospođo, dopustite mi da vam iskreno zaželim najslađu noć! — reče Klari, nakloni se i poljubi joj ruku, pa nastavi obrnuvši se k Alfredu: — Gospodine barune, presretnim se osjećam što mi je u dio pala prevelika čast upoznati se s vašim gospodstvom. Milostivi gospodine barune, dopustite da vam zaželim najslađi počinak!

Duboko klanjajući se izađe iz sobe, smiješeći se što je slađe mogao.

— Tko je taj gospodin? — upita Alfred.

— To... to ti je činovnik kod gruntovnice, čovjek veoma naobražen, veoma uljudan. Imala sam s njime posla zbog svog imutka.

— Dolazi li često k tebi? — upita Alfred valjda bezazleno.

— O, ne. Danas ujutro bio je prvi put, ali budući da sam imala odviše posla, pozvala sam ga na čaj da se lakše s njim porazgovorim. No, ostavimo to i reci mi istinu zašto mi nisi htio nikad pisati?

— To je stvar sasvim naravna! Ja se ponosim što poznajem ljude, njihove strasti, mane. Mislio sam da je bolje nikad se ne ženiti, negoli biti zao suprug. Htio sam vidjeti svijeta, uvjeriti se da li je ono čuvstvo koje za Olgu osjećam prava ljubav, vječna, postojana i nepokolebiva. Nisam htio pisati da se što manje Olge sjetim, te sam se tako uvjerio da je iskreno ljubim, da je svesrdno obožavam. Vidio sam dosta žena, da, i u Parizu i u Beču i po cijelom svijetu, ali Olge nisam nigdje našao, nigdje vidio...

— Dosta, dosta! — upane mu u riječ udova. — Ja te nisam nikad čula tako vatreno govoriti. Jesu li ti Parižanke ili Bečkinje jezik razvezale? — nasmije se Klara.

Alfred nije zaboravio svoje lekcije. Sve ono što je rekao, naučila ga Lina. Ona mu je dala sve moguće naputke.

— Molim te, Klaro, ni Parižanke ni Bečanke. Govorim od srca — reče Alfred malo srdito.

— No, no, nemoj se ljutiti. Ti si, dakle, pripravan da uzmeš Olgu? — upita udova ozbiljno.

— Jest, pripravan sam i uvjeren da ću biti uzor svim supruzima — odvrati Alfred.

Alfredu se razvezao jezik, u njega je bilo ušlo nešto Linina genija. Dan prije vidio je svoje dobro. Kuća mu i druge pomanje zgrade nisu bile u najboljem stanju. I sam je počinjao razabirati da je Lina pametno radila kad ga je savjetovala da se što skorije oženi kćerkom gospođe Klare. — Ako se i oženim — mislio je — pa što onda? Neću možda biti slobodan čovjek kao što sam i danas? Ta iz Zagreba u Beč nije napokon preko svijeta!...

— No, reci, Klaro, reci istinu da li ti je Olga ikad o meni govorila? — upita Alfred.

— Više puta — lagala je udova. — Pa da te i ne ljubi, što zato? Nisam li ja njezina majka? Iskreno govoreći, boljega supruga od tebe ne bih joj mogla naći... — nasmiješi se udovica izvanredno fino.

— Hvala, hvala, Klaro! — nakloni se Alfred.

— Olga mora da bude tvoja! Ako sam imućna, nisam ipak dosta uvažena u ovom hrvatskom gnijezdu kamo me udes nesrećom bacio. Tko da štuje udovu prosta trgovca? Uz mog zeta baruna, uz tebe, dragi Alfrede, svuda mi se vrata otvaraju. Je li da je tako, Alfrede?

— Jest, Klaro, tako je! Glupa svjetina drži do nas uistinu više negoli bi trebala — odmahne Alfred rukom.

— Sutra ćeš vidjeti Olgu. Valja da ja s njom najprije govorim. Ti znaš i sam kako je mlada, bojažljiva... neiskusna. No, sad je već kasno, želim počinuti.

— I ja sam malo umoran.

— Hoćeš li ovdje ostati? — upita ga žmireći.

— Klaro, ja sam ti postao krepostan čovjek...

— Ha, ha, ha! — nasmije se zvonko udova.

— Budući uzor svim supruzima! — reče važno Alfred.

— Ludorije! Ludorije! — odvrati Klara.

* * *

Olga je slatko spavala cijelu noć snivajući o cvijeću, o zvijezdama, o poljupcima i o Dragutinu: Ustala je po svom običaju rano, lijepo se uredila, pomolila se Bogu za pokojnog oca i za svoju majku da ulije malo ljubavi u njezino srce za nesretnu joj kćerku. Na svršetku svoje srdačne molitve sjeti se i Dragutina, no pomuti se, uzdahne bolno, prekriži se i ustane. Otvori prozor, a svježi jutarnji zrak udari joj u blijedo lišce i napuhne bijele zavjese na prozorima. Dan bijaše krasan. Sunce se već malo uzdiglo i, preko vlažnih krovova što su se laštili, bacalo koso svoje zlatne trake na krasnu Olginu glavicu. Zrak je bio hladan.

Olga zatvori prozor, uzme knjigu u ruke i počne čitati, čekajući da joj majka ustane. Čitati nije nikako mogla; čudnovate, nevesele misli rojile joj se u glavici. Bila je neobično uzrujana. Oko devet sati dođe k njoj sobarica i javi joj da je kava na stolu i da je čeka gospođa majka.

Olga pristupi bojažljivo, kao uvijek, svojoj majci, zaželi joj dobro jutro, poljubi je, pa sjedne na svoje mjesto.

— Sjedi, Olgice, sjedi. A kako si mi, dušice, spavala — upita je izvanredno ljubazno majka.

— Dobro, mamice. Tako sam lijepo snivala noćas!

— A što si, dušice, tako slatko sanjala?

— Ne znam više, zaboravila sam, mamice.

— Nisi li možda snivala o Alfredu, o tvom dragom zaručniku? — upita, motreći je pozorno.

Olga ne odgovori, nego pogleda majku i obori oči.

— Olgice, ugodna vijest za tebe! Sretno dijete! Već vidim kako će te milo iznenaditi. No, hajde da vidimo hoćeš li pogoditi tko je jučer došao u Zagreb?

Olga problijedi.

— A, a, ti mala previjanice! Vidim, vidim kako blijediš, vidim da si pogodila! Gle, gle, tko bi to rekao da će ti ta vijest tako silno, tako radosno srcem protresti! No, dušice, reci mi tko je amo došao?

— Ne znam, majko... — odvrati gledajući nice.

— Ti, dakle, zbilja ne pogađaš tko je u Zagreb prispio iz daleka puta?

— Ne, majko — odvrati Olga koja je bivala sve bljeđa.

— Kazat ću ti, dakle, ja. Došao je onaj koga ti, Olgice, koga ti, moja dražesna barunice, neizmjerno ljubiš, došao je tvoj mili Alfred. On te želi vidjeti, on te želi što prije ogrliti, te će još danas amo doći. Je li da ga i ti ljubiš, Olgice draga?

Olga klone glavom i ne odgovori svojoj ljubaznoj majci koja ju je živo i pozorno gledala.

Klara nastavi slatkim glasom:

— Jest, Olgo, jest, poznam ja tvoju nježnu tajnu, ne da se tako lako sakriti! Jest, dušice, znam već odavna da ljubiš Alfreda. A on je, Olgice, i dostojan tvoje ruke, jer te ljubi i obožava, jer je u njemu sve što i najoholija djevojka može zaželjeti. Lijep, bogat, a još k tomu barun! Jest, dušice, barun! Vidiš, Olgo, ti si se rodila pod najsretnijom zvijezdom! Sve će ti prijateljice zaviđati što si žena tako lijepoga, tako finog baruna! Ti ćeš, dušo, kao barunica ugodno i veselo proživjeti svoju mladost dok sam ja, kao žena prostog i neuvaženog trgovca, tvoga pokojnog oca...

— Majko!... — prekine je bolno Olga i suze joj navru na oči.

— O, razumijem tvoje suze! Jest, jest, ja vidim da su ti grudi prepune radosti!

— Oh, majko, majko!...

— Sad se, dušo, umiri, otari suze, jer će brzo doći barun Alfred. Ne treba, Olgo, pokazati muškarcima svu ljubav koju za njih osjećamo. Budi pametna, umiri se, umiri se, moja mala barunice. Jest, jest, za mjesec dana zvat ćeš se barunica!

— Majko, majko!... — zajeca Olga i baci se zdvojno na koljena.

— Odmah da mi ustaneš! Odmah da mi se umiriš! — zakrči joj ljutito majka riječ i ode u drugu sobu.

Olga naglo ustane, osovi se, otare oči i podigne pogled prema nebu. Bijaše blijeda, kao da joj je krv istekla iz ranjena srca. Otiđe u svoju sobu i zagleda se u sliku svoga pokojnoga oca. Oči joj se pomute. — Oče, oprosti joj! — uzdahne, gledajući uvijek u sliku. U grudima je nešto ubolo. Pritisne srce, nasloni se na postelju i stane roniti vrele suze, bolno i srdačno jecajući.

Oko podne dođe barun Alfred k udovi Klari. Na licu mu se moglo čitati unutarnje uvjerenje o nesumnjivu uspjehu. Bijaše nešto okretniji a i veseliji nego obično. Svakako je gledao da što prije ispuni obećanje koje je bio zadao svojoj dražesnoj Lini da se što prije vjenča s nesretnom Olgom i da tako opet bude slobodan, nezavisan čovjek — bogat...

Udova je bila zaista bogata.

Naslonjena o stol, spustivši vruće čelo na krasne ruke, čekala je Olga na kobni čas. Svaki put kad bi čula da netko otvara vrata na hodniku, srce bi joj prestalo kucati.

Porazgovorivši se naglo s Klarom, uputi se Alfred prema Olginoj sobi. Pokucne jedanput, dva puta, no nitko se ne oglasi.

— Uđi — reče mu tiho Klara koja je došla za njim i odlučila da pred vratima osluškuje.

Alfred uđe i opazivši Olgu kojoj je bila glavica na stolu naslonjena, uljudno, prijazno pozdravi:

— Olgo, dobro jutro! Došao sam da vas pozdravim, da vas vidim i da se s vama, nakon dugog vremena, malo porazgovorim.

Olga niti se makne, niti odgovori.

Alfred, približivši joj se, htjede joj uzeti ruku, no ona mu to ne dopusti. Baruna to malo začudi. Znao je da ga Olga ne ljubi, no nije htio da se to dijete tako prema njemu vlada. Pritaji svoju ljutitost i slatko reče:

— Ali, molim vas, krasna Olgo, zašto ste tako zlovoljni? To nije, ne, nije plemenito. Vi znate koliko vas ljubim...

Olga ustane naglo i ode k prozoru.

Gospođice, ja vas ne razumijem — nastavljao je ljubaznim glasom barun. — Vi znate, Olgo, da mi je najtoplija želja da vam dadem svoje ime, da vas učinim sretnom. Olgo, to nije, ne, nije lijepo! Ja vas ljubim, ja vas obožavam, a vi smatrate da nisam vrijedan ni jednoga vašega pogleda. Molim vas, Olgo, recite mi štogod, spasite me, molim samo jednu riječ!

— Što da vam kažem? — šapne Olga i slegne malo ramenima.

— Recite da me ljubite, nemojte se sramiti.

— Molim vas, gospodine barune... molim vas — pogleda ga djevojka kao da mu kaže, neka je ostavi samu.

— Jest, jest, vi me, Olgo, ljubite, vi me ljubite, mila Olgo! Ah, da vi znate kako sam sretan, kako blažen! — govorio je barun s usiljenim zanosom.

Olga se približi k divanu, sjedne, nasloni se i pokrije lice rukama.

— Olgo, slatka Olgo, reci da me ljubiš! — progovori Alfred, sjednuvši do nje.

— Ah, majko, majko... — uzdahne Olga.

— Nemoj, Olgo, plakati, razveseli se, budi sretna, ta zar ne vidiš koliko te obožavam! Jest, Olgo, još mjesec dana, pa si zauvijek moja. Oh, kako ćemo biti sretni i blaženi! Ti ćeš mi biti jedina misao, jedina briga. Živjet ćemo ovdje u Zagrebu i na mojem imanju, gdje tebe bude volja, putovat ćemo uvijek, uvijek ljubiti se! Olgo, reci da me ljubiš, Olgo, spasi me, molim te, Olgo, da mi odgovoriš!

— Što da vam odgovorim?...

— Da li me ljubiš...

— Ne, barune, ja vas ne ljubim! — ustane Olga.

Klara bane u sobu. Bila je silno srdita.

— Olgo, šta je to? Tko bi mislio da si ti tako neuljudna? Dosta je već te šale! Nisi više dijete da se sramiš kazati ono što misliš, što osjećaš. Ja znam dobro da ljubiš gospodina baruna. Pa zašto tajiš, zašto se stidiš?...

Klara nije ništa znala, ona je uopće malo marila za svoju kćerku i njezina nagnuća i čuvstva.

Olga je gledala kroz prozor, slušajući svoju majku. Oči joj se zališe suzama.

— Ostavi nas sada same — reče udovica barunu — i budi uvjeren da te moja kći ljubi i da će biti tvoja najdulje do mjesec dana. Iziđi i počekaj me u mojoj sobi.

Alfred je bio srdit. Nije mogao pojmiti da građanska djevojka neće da pođe za njega, bogatog baruna.

On izađe, a udova uhvati za ramena kćerku:

— Amo, amo sred sobe! Dolje ruke s tvoga plačljivog i požutjelog obraza! Gledaj mi u oči! Ti ćeš biti barunova! Odgovori, hoćeš li ili nećeš?

— Majko!... — umoli Olga tresući se kao šiba.

— Odgovori! Odgovori! — zakriči muklo Klara.

— Hoću — uzdahne Olga i sruši se na divan.

Klara poleti k Alfredu u drugu sobu, poljubi ga i reče mu:

— Za mjesec dana bit ću ti punica!

* * *

Uzalud se trsila i mučila Milka da umiri i utješi nesretnu Olgu. Tmasti, crni oblaci bijahu se nadvili nad tu zlatnu glavicu, grdne tmine spuštale se u tu jasnu i nevinu dušu. Taj nježni pupoljak bijaše već osjetio ljuti mraz, grozna se oluja bila zgrnula nad tom slabom i čednom ljubicom. Kobni se dan približavao. Klara i barun već su sve odlučili i ustanovili. Vjenčanje se moralo obaviti jednostavno, na ladanju, u nekoj maloj crkvici. Olga bijaše pripravna na sve. Valjalo se predati okrutnom udesu. Bila je poslušno dijete, teško joj bilo prigovoriti štogod majci.

Dragutin joj se uklanjao koliko mu je bilo moguće, jer je znao da je nesretna, pa nije htio da je još više rastuži. Znao je on da Olga trpi, no nije mu bilo poznato kako postupa gospođa Klara sa svojom kćerkom. Često bi zdvajao u svojoj sobi, slušajući Olgin zvonki glasić i ljubazno Milkino tješenje.

Udovica je nagovarala svoju jedinicu da se razveseli, da ne bude dijete. Korila ju je na sve moguće načine, da je takvo vladanje nepristojno za djevojku koja će biti za nekoliko dana barunica.

Jednog je dana šivala Milka kraj prozora, gledajući vrata onog dućana koji je bio na protivnoj strani u Ilici. Na pragu je toga dućana stajao lijep i stasit čovjek koji je neprestano upirao svoje oči u Milkine prozore. Bio je to Marko. Netko uđe u dućan, a i Marka nestane s praga. Milka je šivala dalje, ne videći svoga dobroga muža. Mogla su biti četiri sata poslije podne. Dragutina nije bilo kod kuće.

Netko lagano pokuca na vrata.

— Naprijed! — odazove se Milka.

U sobu uđe Olga izvanredno blijeda.

— Što je, mila Olgice? Što ti je da si tako blijeda? — upita Milka sućutno.

Olga sjedne na divan i sakrije lice u ruke.

— Molim te, Olgo, govori, molim te!... — preplaši se Milka.

— Došla sam da se s tobom oprostim. Sutra ujutro odlazim — zajeca Olga.

— Sutra ujutro!? A kamo ideš, Olgo? — upita Milka, skoči k njoj i ogrli je.

— Idem na ladanje... na dobro baruna Alfreda.

— Pa tako naglo? Jučer mi nisi o tom ni riječi kazala — ukori je ljubazno Milka.

— Kad nisam ni sama znala. Majka me danas nagovarala da budem veselija, da budem ljubaznija s barunom. Rekla sam joj da nisam ja kriva što ga ne mogu ljubiti. Silno se na me srdila i rekla mi je da ćemo sutra otputovati na imanje barunovo i da ću se tamo za tjedan dana vjenčati... — govorila je Olga kroz suze.

— Molim te, Olgice, nemoj uvijek suze roniti! Molim te, nemoj da uvijek s tobom plačem...

— Milko, dođi sa mnom, molim te nemoj me ostaviti samu, dođi sa mnom!

— Ne mogu, dušice. Ja bih rado, ali mi ne bi Marko dopustio. Pa da sam i s tobom nekoliko dana, ionako bih te morala najposlije ostaviti. Vidi, Olgice, ja znam da ti ne ljubiš baruna, no možda nećeš biti tako nesretna kako sada misliš. Barun će te štovati i cijeniti pak ćeš se onda vratiti u Zagreb, bit ćemo uvijek zajedno, te se nadam...

— O, varaš se, Milko! — prekinu je Olga — varaš se, ja ne mogu više biti sretna. Nije samo što moram poći za baruna, nego... što nemam majke.

Vrele joj suze poteku niz blijedo lice.

— Pa zar te majka ne ljubi? — upita tužno i začuđeno prijateljica Milka.

— Milko!... — zadrhta Olga i glava joj klone na grudi.

— A zašto joj nisi rekla da ne ljubiš baruna, da voliš umrijeti, zatvoriti se u samostan negoli za njega?...

— O, majka zna da ga ne ljubim. Ona znade, koliko trpim, ali hoće svakako da budem barunica.

— Mila Olgice, kako ću živjeti bez tebe?

— Milko, lako je tebi. Ti imaš oca, brata, i Marka koga ljubiš.

— Jest, Olgo, ja ga ljubim i uvijek ću ga ljubiti. Čitala sam da se može čovjek i poslije vjenčanja zaljubiti. Misliš li ti da te barun ljubi?

— Ne znam, Milko. To mi je sve isto da li me ljubi ili ne ljubi.

— A kad ćeš se, Olgo, vratiti u Zagreb?

— Ni to ne znam.

— Molim te, Olgo, gledaj što prije. Lakše će ti biti pri srcu u mojoj blizini. Bit ću tvoj anđeo čuvar, molit ću se za mir tvoje duše i za tvoju sreću — govorila je Milka, dragajući je po zlatnoj kosi.

— Milko, daj da te sto puta poljubim. Milko, ja ću umrijeti udaljena od tebe! — gorko zajeca i zagrli Milku.

Dragutin bane u sobu, a one u zagrljaju. — Dobar večer, Olgo, dobar večer, Milko! — Pozdravi i htjede izaći.

— Kamo ćeš? — upita ga sestra.

— Idem na šetnju, idem na zrak...

— A gdje si do sada bio? — hoće opet Milka.

— Vani na šetnji...

— Pa zašto si onda došao kući? — primijeti Milka.

— Jer će brzo oluja... dolazi sa zapada. Čuješ kako već grmljavina tutnji u daljini.

— A kamo ćeš po kiši? Ostani kod kuće, sjedi amo. Ti možda i ne znaš da će nam sutra Olgica iz Zagreba...

— Je li to istina, Olgo? — protrne Dragutin.

— Da, moram... — šane Olga.

Grmljavina je bila sve jača i jača. Vjetar lupne otvorenim prozorima, a Milka ustane s divana da zatvori stakla. Marko, opaziv suprugu, pozove je u dućan, mahnuvši joj rukom.

— Ostani, Dragutine, s Olgom. Zove me Marko — reče i istrči iz sobe.

Ostavši sami, pogledaju se, porumene i umuknu. Nakon podulje šutnje usili se Dragutin:

— Olgo, ti, dakle, ideš?

— Jest, Dragutine — odvrati tiho Olga.

— Olgice, nemoj se žalostiti, nemoj suze roniti, nemoj!...

— Dragutine, ti ne znaš, ti ne znaš koliko trpim!... — uzdahne bolno.

Sijevne i malko zatim zagrmi. Debele kaplje zaštropotaju po staklu prozora. Soba se napuni sivom tminom. Vjetar je šumio oko kuće i vitlao prašinu Ilicom.

— Ti, dakle, ideš, Olgo? — upita opet nakon kratke stanke Dragutin.

— Jest, Dragutine, moram...

— Bog sam zna kad ću te opet vidjeti! Ti si mi, Olgice, uvijek bila kao rođena sestra.

— Vratit ću se opet u Zagreb... Vratit ću se, Dragutine... Ja ne bih mogla živjeti da ne vidim tebe i Milku...

Opet munja sijevne, a prasak groma potrese cijelom kućom. Olga se prestraši, Dragutin sjedne do nje na divan.

— Oluja strašno bjesni. Bojiš li se, Olgice? — upita je i milo pogleda.

— Da, bojim se. Jako grmi.

Dragutin joj primi desnicu, pa će drhtavim glasom:

— Olgo, ti ideš, a hoćeš li se katkad mene sjetiti? Hoćeš li, Olgo, zaboraviti lijepe dane naše bezbrižne mladosti, na dane koje smo veselo sproveli? Olgo, je li da me nećeš zaboraviti?...

— Mogu li te zaboraviti?... — zajeca Olga, svrne na njega svoje suzne oči i stisne mu desnicu.

Munja rasvijetli tamnu sobu i odsijevne na blijedu Olginu licu. Istodobno se cijela kuća do temelja uzdrma. U sobi nastane sasvim tamno. Prestrašena Olga uhvati se objeručke za Dragutina i privine mu se na grudi:

— Strašne li oluje!

— Ne boj se, dušo! — šane Dragutin i ovije joj desnicu oko vitka stasa.

Vjetar je udarao o prozore silnom žestinom, a kiša, pomiješana s debelim gradom, praskala po staklu. Munja sijevala za munjom, grom treskao za gromom.

Olga u zagrljaju svoga ljubljenog Dragutina zaboravi na oluju i na sve svoje boli. Osjeća se blaženom na tim uzburkanim grudima. I Dragutin je osjećao kako joj srce kuca, kako joj se topli uzdasi talasaju u grudima. Obuzet svetim strahom, slušao je šapat njezina srca...

Dugo vremena bijahu tako...

— Olgo, umiri se, umiri se. Podigni glavicu, nemoj se žalostiti! Olgo, molim te, umiri se, ti znaš koliko te — ljubim...

Olga zadrhta cijelim tijelom, podigne glavicu i stišćući mu grčevito desnicu, prigušenim glasom, kao prestrašena istisne:

— Ti me ljubiš! Ti me ljubiš!

— Olgo, ljubim te! Cijelim srcem, svom te dušom ljubim! — izusti sa zanosom Dragutin.

Olgu silno potresu te riječi. Ustane naglo, osovi se, sjajno joj oko zaplamsa svetim plamenom prve ljubavi. Nebeski dah tajanstvenog i zanosnog preobražaja preleti njezinim licem, divan i sladak posmijeh zaigra na njezinim usnama. Časak osta nepomična, gledajući očarana, udivljena i blažena u zapaljeno Dragutinovo lice. Munja sijevne i rasvijetli im blijeda lica. Mukli, bolni, slatki uzdah istisne joj se iz grudi, vine joj se iz grla. Cijelo joj se djevičansko tijelo trgne, sva zadrhta i pane na prsa svome Dragutinu...

Sljedeća stranica→