Olga i Lina/VI.

← V.

Olga i Lina VI. autor: Eugen Kumičić

VII. →

VI.

Sa zapadne strane Zagreba, na zelenu brežuljku, u sredini prostrana vrta bijele se zidovi udobna i lijepa ljetnikovca, kroz guste grane visoka drveća. To je imanje bilo vlasništvo trgovca Radića. Na južnoj strani vrta stajahu tri osobe, motreći kako se Sava svija. Pred njima i po strani prostire se vinograd, širi se po brežuljku i graniči s bijelom cestom s koje je prašina sjela na zeleno lišće rozgâ što se lome pod velikim i žutim grozdovima. Bili su to Dragutin, Olga i Milka.

Krasan je rujanski dan. Žarko sunce zaokruženo crvenom maglom, nagnulo se nad Okićku goru, ticalo se već zažarenoga šumovitog vrha koji kao da će se sad na zapaliti, sad da će planuti. Magloviti sunčani traci, sunuvši ravno preko brežuljka, titrahu kao suhi zlatni prašak. Šuljajući se kroz lišće kestena, igrahu se žarkim svojim svjetlom po haljinama i po prekrasnom Olginu licu. Sava se rumenjela kao pomiješana krvlju.

Po cijeloj dražesnoj okolici puknuo je i rasplinuo se večernji žar sunca sa zapada. Zrak, uljuljan svježim i lakim uzdisajem hladovitih šuma, sjeća da je ljeto minulo. U onim dolinicama i dražicama koje rastavljaju zelene brežuljke, veselo su ptice u polusutonu cvrkutale, skakutajući po zelenim vrbama.

Malone u svim vinogradima bijele se haljine seljakinja i seljaka. Bila je berba. Ljudi se odazivali klikćući jedan drugome. Olga i Milka bijahu odjevene u lijepe barešne haljine, istoga kroja, pepeljaste boje. Šešire nisu imale sa sobom.

— Milko, vidiš li tamo u vinogradu nekoliko gospođa? — upita Olga.

— Gdje to? — A, a, vidim! — odvrati Milka.

— Gle, Milko, meni te gospođe svojim suncobranima kvare cijelu okolicu. Gledaj samo kako koračaju, kao da su u Ilici. Smiješno li je vidjeti gradske gospođe u krasnoj i slobodnoj prirodi!

— Lijepo, Olgo, lijepo! Ta onda smo i mi smiješne drugima kad skačemo po vinogradu.

— E, to je ono! Mi skačemo, Milko! Mi skačemo! Čuješ, Dragutine, ta što si se opet zamislio? Reci iskreno, da li smo smiješne ja i Milka? — upita Olga šaleći se.

— Što smiješne? Ne razumijem, Olgice, ne znam o čemu ste se razgovarale — odvrati Dragutin mirno.

— Gle, i to je lijepo! Nisi ni slušao što smo govorile. Dragutine, ti nas nisi slušao! — rekne i trgne ramenom kao u znak nezadovoljstva. Šalila se.

Dragutin bijaše veoma osjetljiv mladić, te kako mu se pričinilo kao da ga je Olga malo prestrogo ukorila, reče joj iskrenim, previše ozbiljnim glasom:

— Oprosti, Olgo! Ako te nisam slučajno slušao, ono sam mislio o...

— A o čemu si mislio?

— O tebi! — odgovori naglo.

Svi umuknu. Milka se od srca tomu radovala. Nikad u svom životu nije Dragutin što takvo i na taj način Olgi rekao. Požalio je odmah, videći joj poniknutu glavicu. Olga je stajala nepomično nekoliko časaka. Podigne oborene oči, pogleda Dragutina i milo mu se nasmiješi. On joj uzme ručicu i reče kao za oprost:

— Olgo!

Ona mu se opet nasmiješi i umukne.

Milka to opazi i pričini joj se da nije još nikad takva posmijeha vidjela na Olginim usnama. Pogleda je nekako čudnovato, nasmjehne joj se malko, kao da se nečemu raduje. Olga porumeni, slegne nezadovoljno ramenima, ljutito lupi nogom o zemlju, odaleći se od Milke i Dragutina, te zađe krivudastim puteljkom.

Dva dana prije bješnjela je velika, silna oluja nad dražesnim krajem. Sijevalo je, grmjelo, silna je kiša pala, a u hladovitijim mjestima vrta bila su još i zemlja i trava vlažne. Zlatno je sunce bilo opet obasjalo veselu prirodu, a i Olgu oporavilo od lagane groznice koju je bila osjetila pred nekoliko dana. Bilo joj je sasvim dobro, no njeno krasno lice bijaše mnogo bljeđe nego obično.

Idući zamišljeno, sve laganijim korakom, osjećala je neki slatki, nepoznati nemir u svom srcu koje je sve jače kucalo.

Večer je bila mirna, divna.

Došavši do mjesta gdje su cvale lijepe crvene ruže, popostane. Zamisli se, sjeti se Dragutina, porumeni, pa naglo otrgne ružu, ali se jako ubode na srednji prst. Opazi krv, uzbuni se malko, i vrati se k Milki.

— Gdje si bila, Olgice? A gle, vidi, vidi, što ti je na prstu? — upita Milka.

— Otrgnula sam ružu i ubola sam se — odvrne tiho i pruži ruku Dragutinu.

— To nije ništa, Olgice, ne boj se, dušo! — utješi je Milka.

Olga omota prstić rupcem i pogleda stidljivo Dragutina.

— Olgo, što ti je? Jesi li na me još srdita? — upita bojažljivo Dragutin.

— Nisam — odvrati i milo ga pogleda.

— Žao mi je, Olgo, što ti se ta nesreća zbog mene dogodila.

— Tebi... tebi je žao? — upita ona smiješeći se sjetno.

— Jest, Olgo, žao mi je.

— Znate što? — Da bude mir, ti mu, Olgo, podaj ruku da ti je poljubi — posavjetuje Milka. Olga je ljutito, i nježno, i milo pogleda.

— No, Dragutine! Uzmi joj ruku i poljubi je. — Ti si svemu kriv!

Dragutin joj uzme ručicu i poljubi je, sav blažen. Olga pocrveni po labuđem vratu i po cijelom lišcu.

Umuknu.

Sve troje slatko snivahu gledajući kako se svija Sava koja se bijeljela u lagodnom sutonu.

Iz te zaboravi probudi ih jaki muški glas.

— A gle ti njih! — Tražim vas po cijelom vrtu! Dobar večer, djeco!

— Dobar večer! — odvrati sve troje starom Radiću, Milkinu ocu.

— A kako si mi ti, Olgice?

— Hvala, gospodine, dobro!

— A gle, i ti si tu, Dragutine, pa bez knjige! Čudo, čudo! Ta što ćeš, vraga, uvijek piljiti u one knjižurine! No reci mi, jeste li cijelo vrijeme na ovom mjestu bili? Tražio sam vas svuda.

— Mi se nismo, dragi oče, nadali da ćeš tako rano doći — odvrati mu kćerka.

— Tako rano! Pa eto sumrak, noć! A što da radim u dućanu cijeli božji dan? Lako vama, draga djeco! Drugačije je bilo meni kad sam bio u vašim godinama. No pravo imate, uživajte dok ste mladi!

— Sjednite, ostanite ovdje s nama. Krasna je večer! — reče mu Olga.

— Neću, moja golubice, neću. Idem odmah, idem po poslu — odvrati tarući znoj s lica velikim modrim rupcem.

— Sutra, dakle, berba! Već je grožđe zrelo — reče veselo Milka.

— Jest, berba, djeco! Valja da i vi štogod pripomognete! A ti, Olgice, dođi također. Dođi, ta što da sada u gradu radiš?

— Ja bih rado došla, tako sam ovdje sretna, no majku uvijek silno boli glava, pa se bojim da joj se kakvo zlo ne dogodi — odvrati turobno Olga.

— E pa dobro, Olgice, vidjet ćeš kako bude — slegne ramenima stari Radić.

— A kako to da si sam došao iz grada? — upita Milka oca odviše nježnim glasom.

— Marko ima mnogo posla, no doći će još danas amo.

— Je l' istina, tatice?

— Ta da, doći će, ne boj se, doći će bez sumnje — umiri je otac. Olga živo gledaše u oči svoje prijateljice koja joj odrešito reče:

— Pa što me, Olgo, gledaš? Ja nisam kao ti, kažem otvoreno da Marka ljubim.

— Milko! — ukori je brat.

— Mladost, ludost! — našali se otac.

— Ali ti si, oče... Zašto da je ljubav ludost?

— No, no, Milko, budi dobra! Ja nemam ništa protiv tvoje sreće. Marko te ljubi, a pošten je i radin trgovac. Moja je želja, štaviše...

— Daj da te poljubim, tatice! — klikne radosno Milka i ogrli svog oca.

— A što je s tobom, Dragutine? Ti nećeš da se ogledaš — u Zagrebu ima dosta...

— O ne vjeruj, tatice — prekine mu Milka riječ — ne vjeruj, i on se već ogledao, i jako i silno, i neizlječivo zagledao! Je l' da je istina, Olgo?

— Gle, to me veseli! Čovjek valja da stvori obitelj dok je mlad, jer se u starosti ne da naučiti kako se treba ljubiti.

— Ali molim te, Milko — prekori Dragutin sestru, pa pogleda Olgu koja je bila rumena kao najrumenija ruža.

— Olgice, gledaj da sutra k nama dođeš — zamoli je stari Radić.

— Ako bude moguće — obeća Olga stidljivo.

— Djeco, valja da idem! Olgice, zbogom! Pozdravi majku i zamoli je da te sutra pusti k nama. Djeco, zbogom! — pozdravi stari Radić i ode u pivnicu da zapovjedi ljudima što da rade, koje da sudove i bačve prirede za berbu.

Već se hvatao sumrak.

Šećući lagano vrtom, razgovarahu se o svačem. Vesela bijaše jedino Milka. Bila je već nastala noć. Zvjezdice se pomolile na tamnoplavetnom nebeskom svodu, hladni večernji lahor milovao je ugodno tri mlada lica.

Začu se topot konja, i kočija što je došla po Olgu, zaustavi se na cesti pred vinogradom.

Milka otrči u stan po šešir i suncobran svoje prijateljice Olge.

Ostavši na samu, uzme Dragutin nakon dulje šutnje Olginu ruku. Oko mu radosno zablista.

— Olgo!.. — šanu ganutim glasom.

Ona ga pogleda i obori oči.

Držeći tople desnice jedno drugom, gledajući u daljinu, Olga, opojena najslađim čuvstvima i bajnim sjajem mjeseca, nježno i nehotice stisne ruku Dragutinovu. Taj tajanstveni stisak uzdrma mu cijelo biće.

— Olgo... — uzdahne opet blaženo.

Podigne joj ruku i pritisne je na svoje srce.

Olga uzdahne, ne reče ništa i položi ljevicu na blijedo čelo. Naglo je disala. Nešto nježno, nešto nepoznato i milo počne se slijevati u njeno srce. Tako stajahu, kad među njima naglo osvane Milkina glavica. Bijaše ih opazila, lagano došla za njihova leđa, bacila im svoje ruke oko vrata, i smijući se radosno, poljubila oboje.

Malo zatim slušao je Dragutin štropot lagane kočije koja je jurila prema Zagrebu. U toj kočiji, stisnuta u kutu i lakim šalom zaogrnuta, sjedila je prekrasna zlatokosa djevojka za kojom je Dragutinovo srce tako silno čeznulo.

Topot kopita sve se više gubio u daljini, dok napokon i ne zamre.

Dragutin sjedne na klupu i utone u misli. Grobna je tišina oko njega. Tamna se noćna koprena razastrla nad cijelom dražesnom okolicom. Svud je grobni mir, čuje se samo treperenje lišća u hladnim uzdisajima šume. Dragutin duboko uzdahne i razgleda se mračnom okolicom. Na južnom se obzorju pomaljali tamni oblaci. Crne slutnje zaokupe mu dušu i bolno srce. Sjedeći na samotnoj klupi, mislio je dugo vremena o rajskoj djevojci koja je već osjećala i razumjela slatke boli.

* * *

Kad je Olga došla kući, našla je majku kako se karta s gospodinom Ferdinandom. Klara, čim opazi svoju kćerku, upita gledajući u karte:

— Kako to da si tako rano došla?

Olga se sjetno osmjehne, poljubi majci ruke, pa ode iz sobe.

Sat zatim počivala je u svojoj postelji, no nikako nije mogla usnuti. Oči joj se napokon pomute i lagano zaliju suzama. Sakrije lišce u ruke, srdačno zajeca i — usne. Blaženo je snivala. Krasan i crnokos mladić lebdio je pred njenim zaljubljenim duhom...

Sljedeća stranica→