Olga i Lina/X.

← IX.

Olga i Lina X. autor: Eugen Kumičić

XI. →

X.

Dvije su se kočije lagano vozile nekom zapuštenom cestom što se vijuga među zelenim brežuljcima divnoga Zagorja. U prvoj je sjedila udova Klara s Olgom i sa sobaricom, a u drugoj barun Alfred i dva gospodina "visokoga" roda.

Cesta je bila blatna i izrovana. Amo—tamo širile su se kaljužine žućkaste vode od silne kiše što se prijašnjeg dana izlila. Moglo je biti deset sati. Nebo sasvim vedro, zrak čist i bistar, malko hladan. Sa sjevernih većih bregova spuštao se na brežuljke i nad dolinice studen vjetar. Uznojeni i blatom po nogama i po trbuhu poškropljeni konji vukli su teško, penjući se strmom cestom, na obronku zelena brežuljka, zasađena vinovom lozom.

Na blijedu Olginu licu zrcalila se tuga i očajanje. Crvene su joj oči bile jasan dokaz da ih cijele noći nije zatvorila, da je iz njih poteklo mnogo gorkih suza. Sjetne i turobne njezine misli letjele su u Zagreb da se zaustave u ljubljenoj Milkinoj sobi. Munje, uzdasi i vrući zagrljaji i onaj gorki rastanak, sve je to tako silno potreslo cijelim njenim bićem da je tu bila, u tom jutarnjem zraku, više mrtva nego živa.

Dugo je vremena bila ostala sama s Dragutinom, jer Milka nije htjela ni mogla poći kući zbog velike kiše i vjetra. A i veselilo ju je što ih je ostavila na samu.

Dragutin je držao Olgu možda cijeli sat u svom zagrljaju, grlio je i cjelivao. Rekli su jedno drugome sve svoje jade i boli, otkrili sve slatke tajne najčišće ljubavi. Sto puta im se sastale usne u medene, trajne i nezaboravne cjelove. Vrući uzdasi stapahu im se u jedan jedini uzdah. Olga se napokon utješila, srce joj nije pritiskalo ono bolno, neotkidljivo i gorko osjećanje vlastite nevolje.

Zamotana u topao zimski ogrtač, sjedila je mirno do svoje majke. U bližnjem selu zanjihala se uto zvona u niskom zvoniku, zovući pobožan ladanjski puk k svetoj misi. Kočije su se još uvijek penjale blatnom i strmom cestom da se zatim spuste u dugačku dolinu.

Seljaci, idući hrpimice u selo, ugnuli bi se kočijama, i ne pazeći na visoko blato u koje bi ugreznuli. Olga se sjeti da je nedjelja. Mlade i rumene seljakinje, poskočivši na rub ceste i držeći podignute čiste blagdanske haljine nad bijelim čarapama, zavirile bi u kočije. Gledajući kroz staklo, ispoređivala Olga svoj udes s udesom tih ljudi koji se rađaju da se cijeli svoj život muče i znoje.

— Ah, da sam se rodila — mislila je Olga — u kakvu zabitnom selu, sigurno bih bila sretnija! Ove djevojke misle da je lijepo voziti se u kočiji, a ne znaju, sretnice, da bih se sa svakom od njih rado promijenila!

Olga nije više bila ponizno i bojažljivo dijete, otkad je osjetila svu silu ljubavnih poljubaca, svu silu Dragutinovih riječi. Znala je sada da je on neizmjerno ljubi, te se više ničega nije bojala. Otputovati je morala iz Zagreba, no imala je dosta vremena da svoje srce majci otkrije, da joj se pred koljena baci i da je zakune uspomenom pokojnog oca, da je zauvijek ne uništi. Čvrsto je bila odlučila da će sve prije učiniti, pa i istu smrt podnijeti, negoli poći za baruna Alfreda.

Negdje poslije podne istoga dana zaustave se kočije pred lijepim vlastelinskim dvorom. Alfred priskoči Olgi i ponudi joj ruku da lakše stupi na tlo, no ona ga nije ni pogledala, pa izađe bez njegove pomoći.

— Evo nas, Olgo, evo nas na našem imanju. Jesi li dušo umorna? — upita je Alfred.

— Jesam, barune. Želim počinka — odvrati Olga uljudno i hladno.

— Jesu li sobe za barunicu pripravne? — upita Alfred slugu.

— Milostivi, na službu! — odvrati sluga koji je buljio u gospodu.

Klara se ogleda po okolici i uzdahne:

— Divno li je ovdje! Sretna li je Olga.

— Jest, gospođo, divno, no takvo vam je cijelo Zagorje — potvrdi barun Milan, budući kum.

Klara i barun Alfred bili su se svime opskrbili. U kočiji s Alfredom bila su dva gospodina koje je on zamolio da mu kumuju kod vjenčanja. Bijahu to barun Milan i grof Oskar.

Putnici uđu u kuću i popnu se u najveću sobu koju u Zagorju nazivaju "palačom". U kući baruna Alfreda bilo je više prostranih soba, lijepo i udobno uređenih. Obiteljske slike koje su visjele po zidovima te "palače" prikazivahu bezazlene mu pradjedove. Bilo je tih slika sedam, a i za osmu, za Alfredovu, bilo je još mjesta. Gospoda muškarci stajali su na balkonu i razgledavali okolicu. Olga zamoli majku da joj dopusti poći u postelju jer da joj nije dobro.

Klara nije toga dana trebala svoje kćerke. Ona se rado zabavljala u "slobodnom" društvu muškaraca. Grof Oskar, budući kum i stari prijatelj Alfredov, silno se sviđao udovici. Gledala je, dakle, da se na što ljepši način riješi Olge. Pružila joj se prilika, pa je rekla gospodi:

— Gospodo, našoj dragoj putnici, mojoj Olgi, nije dobro. Mala ju je groznica napala, te želim da se odmori. Gospodo, oprostite, što ne može sprovesti večer u našem društvu.

Svi se okupe oko Olge i tješe je i sažaljuju, pa je sprovedu do sobe. Zažele joj dobar počinak, vrate se u "palaču" i sjednu k stolu da štogod još prije večere založe i da ispiju čašu dobra vina. I udova, koja bijaše ostala kod kćerke samo nekoliko trenutaka, vrati se k veselom društvu.

Olgi je bilo neugodno pri srcu u nepoznatoj sobi, u toj sobi, u toj tuđoj postelji. Dva puta ju je došla moliti mlada sobarica da li joj što treba, a ona joj je uvijek rekla da ne želi ništa. Misleći o Dragutinu, o prijašnjem danu i o putovanju, usne u vrućici.

Bilo je deset sati kad su sjeli k stolu Klara, Alfred i budući kumovi, barun Milan i grof Oskar. "Palača" bijaše izvanredno rasvijetljena, a tri sluge, u ne dosta čistoj livreji, vrtjele su se oko stola.

Barun Milan bio je rodom Hrvat. Imao je veliko dobro u Zagorju, nedaleko od imanja Alfredova. Ljubio je svoju domovinu i nije se stidio svoga jezika. Rado je općio s narodom i često se srdio na plemstvo koje malo mari za sve ono što se tiče našega roda. Da su ga mnogi stoga prijekim okom gledali, nije nikakvo čudo. Baruna je Alfreda često korio ne samo s toga što je Alfred mrzio svoj narod već i zbog njegova rasipna življenja.

Došavši barun Milan u Zagreb slučajno se bio sastao s Alfredom koji ga je odmah zamolio da mu kod vjenčanja kumuje. Alfred je iskitio svoj odnos prema udovici i njezinoj kćerki najkrupnijim lažima.

Barun Milan bio je lijep i jak čovjek. Bilo mu do pedeset godina. Puna mu se brada već srebrnjela. Govor mu je bio naravan.

Grof Oskar bio je također Hrvat. Živio uvijek u Beču, pa zaboravio jezik kojim su mu se pradjedovi dičili. I on je imao ovdje u Hrvatskoj veliko i — zapušteno imanje. Grof Oskar bio je lijep čovjek, Alfredovih godina. Došao je iz Beča u svoju domovinu da posjeti nekoga prijatelja baruna koji je stanovao u Alfredovoj blizini. Pred tri dana sreo ga Alfred u Zagrebu, uveo u Klarinu kuću i zamolio da mu bude svjedok pred oltarom.

Udova je rado žmirila u lice grofa Oskara.

Gospodi je izvanredno išla u slast večera. Klara je bila vesela. Nije šala: žena trgovca u tako otmjenu društvu, među barunima i grofovima!

Staro i izvrsno vino krijesilo se u velikim kristalnim čašama, a gospoda bili su ljudi koji nisu ni najmanje zamjeravali pradjedu Nou što se bio jednom ili možda i više puta onako grdno zaboravio...

— Žalim od srca što nema među nama moje Olgice! — reče Alfred brišući s usana mast pečena purana.

— Što ćeš, dragi Alfrede! Utješi se. Ta znaš da nije navikla na napor i na tako neugodna putovanja — ispriča je udova.

Ne samo to — primijeti barun Milan — valja ipak promisliti da je još pravo dijete, a nije bogme šala kad se čovjek vjenča... Bogzna kakve se misli u njezinoj glavici roje!

— Tako je, barune! — potvrdi Oskar.

— Za osam dana, dakle, dosta veselja u tvojoj kući, Alfrede! Živio! Pravo si učinio kad si naumio da uzmeš drugaricu! — reče barun Milan i kucne se s Alfredom.

— A vi, grofe, kad ćete se vi pod slatki jaram skučiti? — upita Klara Oskara.

— Milostiva gospođo, za sve ima vremena. Da sam sretan kao barun Alfred, da je još jedna Olga na svijetu, onda biste odmah vidjeli da nemam ništa protiv braka — odvrati Oskar smiješeći se.

— Jest, dražesno je to dijete! Pa nije ni čudo: jabuka ne pada daleko od svog stabla — rekne barun Milan pogledavši u oči udovi.

— Gle, gle, barune, tako mi duše, nisam mislila da ste vi galantni — odvrati mu udova.

— A tko vam je, gospođo, dao pravo da tako o meni mislite? — upita barun Milan šaleći se.

— Klaro čuvaj se baruna Milana! Ne znaš li za poslovicu: Tihe vode?... Čuo sam svašta o barunovoj mladosti — šalio se Alfred.

— Zloba, osvade, dragi Alfrede! — branio se barun Milan.

— Čemu se branite, dragi barune? Zašto da skidate s glave lovor vijence kojima vas je krasni spol okrunio? — našali se grof Oskar koji je već bio opazio da ga udova rado gleda.

— Ja se, gospodo, ne branim. Vi me mjerite po svojem laktu. Ta gdje sam, vraga, te lovor vijence ubrao? U vašem velegradskom svijetu živio sam dosta malo, a ovdje u Hrvatskoj nema bogme polja gdje bi ljudi vašega kova, moja mlada gospodo, mogli posve razviti svoju djelatnost! — reći će barun Milan nešto ozbiljno.

— Ta molim vas, barune, ne raspaljujte se toliko za vaše zemljakinje! — hoće Klara da se šali.

— Ja da se raspaljujem? Govorim istinu, govorim kako mislim, moja dobra gospođo.

— Čuj, Milane, ti si čovjek prošloga vijeka te nema nade da se popraviš. Predrasude su u tebi odviše korijen zahvatile! Ti misliš, dragane, da je sve što je u Hrvatskoj uzvišeno i plemenito — ugrize Alfred.

— Alfrede, ti ne znaš što govoriš. Alfrede, ja to ne mislim, no neću da budem tvoga mišljenja da je kod nas sve ludo i prosto — ukori ga mirno i ljubazno barun Milan.

— Milane, s tobom čovjek ne može da govori! — slegne ramenima Alfred.

— Imaš pravo, Alfrede, da čovjek koji nije nikada ozbiljno mislio, ne može sa mnom govoriti — otkresa barun Milan nešto ljutito.

— Barune, nije vrijedno da se srdite za takve trice — umiješa se grof Oskar.

— Ta molim vas, grofe, to nisu nikakve trice! Mi se razgovaramo o našem narodu. Pa ako smo malo i odviše gucnuli, nismo još ipak pameti zapili — odbije barun Milan.

— I moja Olga zauzeta vam je, gospodo, za te novotarije. Nikako nisam mogla da joj izbijem iz glave taj neuglađeni hrvatski jezik — zasvrbi udovicu jezik.

— Jest, gospođo, govorio sam s Olgom i vidio sam da je prava Hrvatica. Gospođo, oprostite ali vam iskreno moram kazati da niste pravo činili kad ste nastojali da je potuđite. Tebi pak, Alfrede, od srca čestitam što će ti djeca govoriti naš krasni jezik — izrekne barun Milan s najvećom ozbiljnosti.

— No, dozvolite, barune, da sad i ja kažem svoje mišljenje — zamoli grof Oskar baruna Milana.

— Izvolite!

— Vi ste rekli da je hrvatski jezik krasan. Vjerujte mi, barune, ne govorim iz kakve mržnje, nego onako po mišljenju moje malenkosti. Meni se čini, barune, da se vi varate.

— A znate li vi, grofe, hrvatski? — upita barun Milan.

— Ne znam, barune, no koliko sam čuo...

— Biste li mi, grofe, htjeli dopustiti da vam dadem jedan savjet? — prekine mu riječ Milan.

— Molim — reče grof.

— Naučite najprije jezik, pa onda govorite. Eto vam moga savjeta!

Grof se malko lecne, a barun Milan nastavi:

— No, sad je dosta, ostavimo stvari o kojima nije sada vrijeme da se razgovaramo. — Živjeli nam zaručnici! — digne čašu.

Svi se kucnu i po starom i nesretnom hrvatskom običaju isprazne čaše.

— Ideš li, Oskare, već sutra k tvomu prijatelju — zapita Alfred grofa.

— Naravno, čim ustanem — odgovori grof.

— E, pa dobro! Zapovjedit ću još danas da ti bude kočija pripravna.

— I ja ću sutra kući — reče Milan — no nadam se, Alfrede, da ćeš me posjetiti za dva—tri dana. Naravno, ne bez milostive gospođe i tvoje zaručnice. Cesta je do mene loša, ali možete ipak amo i tamo u jedan dan, ta nema više od tri sata do moje kuće. A i vi me, grofe, posjetite. Porazgovorit ćemo se mirno. Gledat ću da vam iz glave izbijem te vaše krive pojmove o hrvatskom narodu.

Grof mu se nakloni i fino se nasmiješi.

— Hvala lijepa, barune! Vrlo rado bismo vas posjetili da je moguće, ali imamo toliko posla! — uzdahne udova Klara.

— Pišite mi na svaki način štogod o zdravlju naše Olgice. Nadam se, uostalom, da će se već sutra oporaviti — reče barun Milan.

— Ja ću biti tako slobodan da vas barem svaki drugi dan posjetim — obeća milostivo grof Oskar Alfredu i udovici.

— Gospodine grofe, iznenadit ćete nas uvijek najugodnije — zahvali udova, pogledavši mu živo u oči.

Još su se dalje razgovarali o gospodarstvu, o politici i o vjenčanju baruna Alfreda. Društvance je bilo veselo. Osim baruna Milana, svi su počeli gubiti ozbiljnost i pravu pristojnost u razgovoru. Udova je promatrala grofa Oskara žalosnim okom, videći kako se povodi za Alfredom koji je naglo i lakomo praznio čašu za čašom. Moglo je biti pola noći kad je barun Milan ustao od stola, moleći da mu oproste što više ne može sjediti.

Ostali ostanu kod stola kvaseći suha grla. Opazivši da je grof Oskar previše natrušen i ljuteći se u sebi što je uzalud tako revno u njega žmirila, odluči udova da omami možđane vinom te da tako zaboravi na svoj nepredviđeni fijasko.

Pili su i smijali se dok ih nije svakoga u svoju sobu odvukla, odnijela služinčad koja se pri tom običnom poslu vladala vrlo uljudno i zabrinuto.

Sutradan su otputovali kumovi: barun kući, a grof k svomu prijatelju. Otputovali su oko deset sati ujutro, i ne pozdravivši Olge koja je u to doba mirno spavala.

Okrijepivši se slatkim snom, Olga je ustala oko podne. Nikako nije pojmila da je tako dobro mogla spavati u postelji koja joj se činila tako tuđom i tako mrskom. Groznica ju je bila ostavila, no osjećala se veoma slabo. Istoga dana nije izašla ni iz sobe, premda su je ponovo molili majka i Alfred da dođe k stolu. Cijelo poslije podne nagovarala je udovica svoju kćerku da ne bude dijete, govoreći joj da joj to ni najmanje ne koristi jer da se već može smatrati suprugom barunovom. Olga je, međutim, najradije šutjela i gledala kroz prozor u veselu prirodu i u veliki vrt što se sterao za kućom.

I drugi se dan ispričala da ne može doći k stolu jer da joj nije dobro, te da najvoli biti sama. Barun Alfred čudom se čudio tomu djetetu i opijao se svake večeri. Udova je, međutim, bila proniknuta najdubljim čuvstvom uvjerenja, tako je bar uvijek govorila da će sve biti na njezinu. Osnova je bila gotova, no udova je htjela da iscrpe najprije sva sredstva koja se ne protive moralu.

Već su prošla četiri dana, a Olga je postojana, nepokolebiva, neće ni koraka iz svoje sobe. Barun je nije htio uznemirivati, jer je udovica svu odgovornost preuzela na sebe, uvjerivši ga da se ne treba bojati za uspjeh njezina nastojanja. Udovica se ljutila kao zmija na Olgu, nagovarala ju je, molila, prijetila joj pa i za kose je vukla, ali sve uzalud. Olga je podnosila sve muke mučeničkom strpljivosti.

— Ti ga, dakle, nećeš za supruga? — vikala je udovica. — Odgovori, Olgo, ili te na mjestu...

— Ubij me, majko, ubij! — odgovori Olga mirno.

— Olgo, velim ti posljednji put da me više ne srdiš! Pazi što radiš, ti! Ljuto ćeš se kajati.

— Majko, rekla sam ti već jednom da neću odustati od svoje odluke.

— A nisi li mi, bezobraznice, u Zagrebu rekla da ćeš poći za Alfreda? Nisi li mi obećala?

— Jesam, majko, no onda još nisam znala... — ne svrši i oči joj zasuze.

— Što nisi znala? Govori! — zakriješti udovica.

— Nisam znala da me onaj ljubi koga ja dugo ljubim — zajeca Olga.

— Koga ti ljubiš?... Govori!

— Dragutina — uzdahne i sakrije lice rukama.

Udovica se osupne, oči joj sijevnu, lice joj od razjarenosti pocrveni, pa udari kćerku po licu.

— Dat ću ti ja Dragutina! A zato si uvijek bježala k tvojoj prijateljici! A, onoga šmrkavca ljubiš, onog balavca! Čekaj, čekaj, bezobraznice!

— Majko, nemoj, nemoj! Majko, Bog vidi šta radiš — molila je Olga.

Udovica opazi krv na licu svoje jedinice. Bila ju je odviše jako udarila po krasnom nosu.

— Umij se! Još ćemo govoriti! — zakriči udovica kao izvan sebe i otiđe iz sobe, lupnuvši svom silom vratima.

Olga umije okrvavljeno lice, zatim se spusti očajno na koljena. Suzne oči podigne k nebu.

Drugi se dan naglo otvore vrata njezine sobe. Udovica stupi pred svoju kćerku i uzevši je za ruku, hladnokrvno je upita:

— Olgo, odgovori: hoćeš li ili nećeš da budeš Alfredova žena?

Olga šuti.

— Odgovori! — ponovi mirno udovica.

— Neću — odvrati postojano Olga.

Udovica je promjeri bijesnim pogledom od glave do pete, gurne je od sebe i iziđe.

Sat kasnije razgovarali su se pod glas Klara i Alfred koji je neprestano klimao glavom. Udovica mu nešto šapne u uho, a on problijedi, ustane kao prestrašen sa stolice i gledajući je zapanjeno, istisne muklo:

— Misliš?...

— Drukčije nije moguće! — reče udovica.

— Pristajem.

— Dobro, Alfrede! Ne boj se...

Navečer bila je Olga sama u svojoj sobi. Vani je bješnjela oluja, vjetar je šumio kroz grane visokog drveća u vrtu. Crne slutnje gušile su Olgino srce.

Oko devet sati donese joj sobarica večeru. Uze nešto juhe i zamisli se. Nakon nekoliko trenutaka htjede okusiti malo pečenke, no san, težak san počne joj zatvarati oči... Stane se svlačiti. Nije mogla više stajati na nogama, pa sjedne na divan i na pol odjevena duboko i tvrdo usne kao nikada prije.

Dvije osobe ušuljaju se u sobu iz koje čas kasnije izađe udova Klara. U sobi je ostao Alfred i zaključao vrata.

Munja sijevnu i rasvijetli sobu. Olga tvrdo spava na divanu.

Te je noći paklenski izveden gnusan i mrzak zločin na imanju baruna Alfreda...

Drugi dan oko podne posjeti gospođa Klara svoju kćerku Olgu koja je nijemo gledala preda se. Bila je blijeda u licu, kao nikad u svom životu. Opazivši majku zadrhta cijelim tijelom, odskoči u kut sobe, sakri lice rukama i zguri se od straha.

— Kako si spavala, Olgice? — upita udovica slatko svoju jedinicu.

Olga ne odgovori.

— Kad se želiš vjenčati s Alfredom, sutra ili prekosutra?

Djevojka nijemo pogleda majku i odvrati muklo:

— Nikad.

— Dobro, a ti ostani bludnica!

Olga se sruši na pod.

Udovica klekne do nje, pa reče pobjedonosno:

— Ludorije!...

Svanuo je bio uprav osmi dan otkako je Olga otišla iz Zagreba.

Na podnožju krasna brežuljka, nedaleko od Alfredova stana, bijeljela se malena crkvica. Zvuk zvonca, razlijegajući se po cijeloj okolici, dovabi nekoliko seljakinja i seljaka na zelenu tratinu što se prostire pred tom crkvicom.

Olga stajaše pred velikim zrcalom, odjevena u skupocjenu haljinu, a bijaše blijeda kao smrt! Majka joj je kitila glavu lijepim bijelim vijencem i nagovarala je da bude pametna, da ne bude prkosno dijete. Olga je pustila da rade s njom sobarica i majka što god hoće. Ništa i ničemu nije prigovarala. Kad je bila sasvim uređena za svečani čin, reče joj majka:

— No, pogledaj se, Olgice, u ogledalo, vidi kako si mi lijepa!

Uto uđe barun i zapita:

— Jeste li već pripravne? Gle, gle kako si, Olgo, krasna! No, što ti je, da si tako blijeda?

— Ništa joj nije, Alfrede; znaš, mlada djevojka... važan korak! — odvrati Klara za svoju kćerku.

— Sviđa li ti se ovdje, Olgo? Divne li okolice! Nije li istina? Ostat ćemo sada nekoliko dana na ladanju, a onda ćemo u Zagreb ili možda... u Beč — obeća joj Alfred.

Olga je nijemo gledala kroz prozor, satrvena.

— Sretne li Olgice! Lako tebi, moja mala barunice! — reče Klara duboko uzdahnuvši.

— No, molim vas, hajdemo već jednom! Gospoda kumovi već čekaju, a i župnik je već u kapelici — opomene Alfred.

Udovica primi za ruku svoju kćerku i odvede je do kočije.

Sjednu u kočije koje su se brzo uzvinule do kapelice. Svatovi uđu u crkvu. Olga klekne pred oltar i problijedi smrtno.

Kad je upita župnik da li ljubi baruna, prođu je smrtni srsi, mrzli joj znoj oblije čelo, pa izlanuvši "ljubim", onesvijesti se u naručju Alfredovu.

Sljedeća stranica→