Olga i Lina/II.

← I.

Olga i Lina II. autor: Eugen Kumičić

III. →

II.

Zagreb nije onda imao krasnih ulica i sjajnih zgrada, kao što ih ima danas. A ni Zrinjevca, toga najljepšeg uresa hrvatske prijestolnice, nije onda bilo. Ljudi su valjda bili slični onima koji danas žive, samo što je posljednji naraštaj čudno prepametan.

U Ilici, u lijepoj i velikoj kući, u prvom katu stanovala je udova Klara Milić sa svojom jedinicom Olgom. Stan im bijaše gospodski uređen, a sastojao se od šest velikih soba. Udova je bila bogata.

U drugom katu iste kuće stanovao je imućni trgovac Radić s kćerkom Milkom i sa sinom Dragutinom.

Milka bijaše krasna crnooka djevojka, vesele ćudi, dobra i plemenita srca. Bila je jednu godinu starija od Olge.

Dragutin bio mladić od kojih dvadeset godina. Mnogo mladih gospođica govorilo je o krasoti toga ozbiljnog pravnika. Čedno i plemenito mu ponašanje i otmjeni razgovor svakog su začudili.

Milka očekivaše željno svoju dobru Olgu, jedinu prijateljicu. Uvijek su pisale jedna drugoj i priopćivale najnježnija čuvstva i one drage malenkosti iz svagdanjeg života koje muškarci ni opaziti ne mogu. Olga je u svakom listu slala najsrdačnije pozdrave bratu svoje prijateljice.

Jednog je dana pomno čitao Dragutin kad ga, tako rekavši, sestra uplaši, srnuvši mu naglo u sobu, skakutajući i radosno vičući:

— Dragutine, Dragutine, sutra će doći Olga! Jest, jest, moja Olgica! Sutra ujutro, znaš, ujutro!

Dragutinu zakuca srce, on porumeni, posmijeh mu zatitra na usnama.

Bijaše on uistinu prekrasan mladić. Ozbiljno mu blijedo lice, crne sjajne oči, izrazite usne, misaono čelo, pa i kretanje mu i sve odavalo čvrstu volju, postojanost i radinost. Bio je veoma ozbiljan, a domovinu, svoj narod i jezik ljubio je strastveno.

Saznavši da Olga dolazi u Zagreb osjeti u svojoj duši neizmjernu slast. Cijelo mu se lice preobrazi, oko mu radosno zasja. Ustavši sa stolice i poljubivši sestru, reče:

— Dobro, dobro! Umiri se, Milko! Ona će doći, nagrlit ćeš je se i nacjelivati! Jest, sutra, sutra, dakle, no, Milko, ja ne mogu da ostanem sada u sobi, zbogom, zbogom, idem van, na šetnju, na slobodu...

Dragutin bijaše silno, neobično uzrujan. Uzme klobuk i naglo ode iz kuće.

Olga se često igrala s Dragutinom kad je još bila malo dijete. Dolazila je svaki dan k Milki i tu bi ostala cijelo popodne. Sve se troje ljubilo kao rođena braća. Dragutin bijaše već u sedamnaestoj godini opazio da su čuvstva koja je u srcu gajio za sestru i Olgu posve različna. Misleći na Milku, ostao bi miran, a ime Olgino milo bi ga uzrujalo, neki tajanstveni nemir obuzeo bi mu cijelo biće. Pa onda ovo: o sestri je rijetko sanjao, a o dobroj Olgici svake božje noći. Dragutinovo srce dugo vremena nije poznavalo slatke boli. Kad navrši osamnaestu godinu, stvari se sasvim promijene, a svemu je bio kriv barun Alfred. Radeći u svojoj sobi, začuo bi često srebrni i mili Olgin glasić, krv bi mu za časak u srcu stinula, te je ustavši sa stolice, morao šetati da utiša gorku bol u svojim grudima. San ga počne izbjegavati, znao je dobro da nigdje mira i utjehe ne može naći. Crne slutnje zaokupe mu dušu i srce. Posveti se sasvim knjizi i nije htio izlaziti, nego odluči da neumorno radi. No uzalud sav napor, njemu je nešto neotkidljivo i teško u grudima ležalo i srce pritiskivalo.

Olga nije znala da je Dragutin ljubi, ona nije o tom nikad ni mislila. Nije bila opazila da ne ljubi Dragutina kao što Milku onim istim, mirnim i slatkim čuvstvom prijateljstva. Milki je bilo žao što joj brat nije veseo kao i drugi pravnici. Slutila je iz početka, a kasnije se i uvjerila da je Olga tomu kriva. Što se tiče njezina srca, ona je već poznavala slatke jade, jer se zaljubila u bogatoga trgovca Marka Marinića koji ju je ljubio.

Dućani Marinićev i Radićev ticali su se, trgovci su bili dobri znanci, te je već Marinić i odlučio bio da zamoli Milkinu ruku.

Na dan Olgina dolaska Milka je ustala ranije, jer nije mogla dočekati da milu prijateljicu zagrli. Naslonjena na prozor, gledala je neprestano u Ilicu da opazi kočiju i da to javi Dragutinu koji je u istoj sobi kod stola tobože čitao. Ne prođe pola sata, a Milka pljesne rukama klikćući:

— Evo je, evo Olgice! Dragutine, dođi amo! Evo je, evo je!

Dragutin pristupi k prozoru i opazi kočiju koja se već bila zaustavila pred kućnim vratima. Olga pogleda uvis, opazi Dragutina i sestru mu, nasmjehne im se radosno, mahne im rukom.

Iz kočije siđe i nepoznat časnik s velikim brkovima.

Milka bijaše već iz sobe izletjela da na stubama izgrli prijateljicu. Dragutin je gledao putnike, pogled mu se susretne s pogledom Olginim koja je još prije negoli je unišla u kuću podignula svoje sjajno oko prema prozoru u drugom katu. Dragutin se povuče u sobu. Srce mu silno kucalo.

Istog dana poslije podne dođe Olga k svojoj prijateljici.

Dragutin začuvši njezin glas, uđe u sobu da je pozdravi.

— Zdravo, Olgice! Kako si mi? Jesi li zdrava? Ta ti si nešto blijeda! — govorio joj Dragutin držeći joj desnicu objeručke.

— Hvala ti, dobri Dragutine! Ne, ne, ja nisam blijeda, vesela sam, vesela da vas vidim, da sam s vama! Ah, kako mi je lijepo u Zagrebu. U kupalištima tako vam je dosadno i dugočasno! Pa kakvi su tamo ljudi! Na plesovima, svuda ti uvijek lažu, uvijek ti se kunu da te obožavaju. Zar me ti ne ljubiš, zar me Dragutin ne ljubi? Pa mi to ipak nikad ne velite, nikad se ne kunete! — pripovijedala je živahno Olga.

— Ja nisam nikad bila u kupalištima, pa to i ne želim — uvjeravala je Milka.

— No zašto? To su predrasude, Milko. Zašto da čovjek ne ide u kupalište kad je bolestan? — pouči je brat.

— Jest kad je bolestan. To je nešto drugo. — I majka mi je bolesna, no ona je tamo mnogo veselija, a glava je jako rijetko boli — odvrati tiho i zlovoljno Olgica.

— No, to nije lijepo od baruna, to nije lijepo da je tamo ostao — usudi se malko ujedljivo Milka.

Olga porumeni, priskoči naglo Milki, zagrli je i tiho joj u uho reče:

— Milko, nemojmo o njem pred tvojim bratom govoriti.

— Neću, dušice, neću više — umiri i poljubi je Milka.

— Olga, ti nisi sama s majkom došla? — upita Dragutin.

— Nisam; došao je s nama kapetan Smidt. Tako ti je dosadan! Uvijek govori o kasarnama, o puškama, o vojništvu. Majka se rado s njim zabavlja i uvijek mu veli: alaj ste mi komični! A on se na to smije i smije.

— A kakvi su ljudi tamo u kupalištu? — upita Dragutin.

— Nijemci, Mađari, Talijani. Iz Zagreba bilo je nekoliko osoba. Čula sam pripovijedati da većina tih ljudi prave dugove, da zalažu svoja imanja i svoje dragocjenosti, jer da ne bi drukčije mogli u kupališta. Ti ne znaš, Dragutine, kako sam sretna što se danas opet mogu hrvatski s vama razgovarati! Ta dva mjeseca bila su za mene cijela vječnost! Uvijek njemački i samo njemački! Ta i oni Zagrepčani govorili su uvijek tim tuđim jezikom. Zbilja, imaš li koju novu knjigu? — zamoli Olga.

— Imam, dat ću ti — odvrati Dragutin.

Olga je bila sve veselija. Šalila se, smijala i grlila prijateljicu. U nekim trenucima zrcalila se potpuna sreća, rajska blaženost u njezinu divnom oku.

Nakon duga razgovora ustane da ide kući i obeća da će sutra doći. Pruži ljubazno ruku Dragutinu, poljubi Milku, pa iziđe iz sobe.

Dragutin je osjećao neizrecivo blaženstvo kad bi se Olga smijala onako zvonko, srdačno i bezazleno, kao da je osamgodišnje djevojče.

Kasno u noći zatvori knjigu i ostane sjedeći na svojem mjestu. Nasloni čelo na knjigu i zamisli se. Srce mu počelo kucati sve silnije, grudi mu se nadimale, no svaki mu je uzdah u grlu zapeo. Crna bol svije mu se oko srca koje neka kobna slutnja zalijeva i truje. Ustane, prošeće se sobom, pogleda zdvojno u nebo, svuče se i legne. Strastvena, ljudska bol pretvori se u veliku tugu i u neopisive nade. Srce mu se umiri, trepavice mu se orose i slatko usne. Pred zaljubljenim mu duhom lebdi uzor—slika krasne djevojke: Olga mu se predstavi obasjana čudnovatom, otajstvenom svjetlosti. Zaogrnuta je bijelim plaštem, kosa se prosula po snježnim ramenima, a na usnama titra joj rajski osmijeh. Ona ga gleda neprestano, a on ne može da svrne oka s njezina obasjanog lica. Vitak i zrakovit njezin stas, cijelo to nadzemno biće bliješti svojom bjelinom i pretvara se lagano kao u zlatnu, prozračnu sjenu pa onda u modru, a najposlije u tamnu, dok sve ne ispline, dok sve ne iščezne. Nad njim lebdi samo Olgino sjajno oko koje se sve više i više širi, koje postaje veliko, neizmjerno. Najednom otvori se to oko po sredini, u njem divno pukne cijeli svemir, a on zapanjen gleda daleko unutra anđele zlatokrile gdje lebde nad bisernim valovljem i pod modrim zvjezdovitim nebom. Još dalje u neizmjernoj daljini, na cvjetnoj livadi bajnog otočića uhvatiše se u veliko kolo maljušni zlatokosi anđelići da čuvaju Olgino srce koje slatko sniva u sredini ravnice, okruženo krasnim cvijećem. Dragutin opazi nekakvu bijelu tačku što se ziblje i njiše na srebrnoj pjeni modrog valovlja, a u toj tački, u toj lađici vidi sam sebe, vidi kako sretno jedri prema obali malog otočića, te već motri kamo da sjekne hitrim čamcem. Anđeli ga gledaju i veselo zapjevaju slavospjev ljubavi. Srce se Olgino iz sna prene. Bijelo jedro primaklo se već cvjetnoj obali, još malo i anđeli će predati Dragutinu čarobni otok i sve što se na njem nalazi. Već pazi kako da skoči iz čamca, kad najednom svemir zadrhta. Nebo se otvori, a biser—kaplja sve svjetlija i svjetlija, padajući na cvjetnu livadu i krijeseći se poput žarke munje, probi Olgino srce koje se grčevito stisne, zakrvari i raspadne se; more silovito uzavri, otoka i lađice nestane, crni oblaci zastru zvijezde, grozna strašna tama napuni svemir...

Dragutin teško uzdahne, probudi se. U srcu ga je strašno peklo, vrelo čelo oblio mu znoj. Krv mu se napokon lagano stiša, te misleći opet na Olgu i na svoj san, slatko usne.

* * *

Udova Klara malo je izlazila jer ju je opet strašno mučila glavobolja. Drago joj je bilo što se Olga cijele dane kod prijateljice zabavlja, a tomu da je bio razlog što, tobože, nije mogla podnositi brbljanje. Čudne li žene! Milozvučni glasić njezine jedinice bijaše joj nesnosan, a glas kapetana Smidta, glas hrapav i oštar, glas pijanice, taj je čudotvorno djelovao na njenu glavobolju! Pa kako da se ona, rođena u velikom gradu, i zabavi sa svojom kćerkom, s mladim djevojčetom ili s takvim "bakfišem" kako ju je sama bila okrstila!

Prošlo je deset dana otkako su u Zagrebu, a od Alfreda nikakve vijesti. Olga se radovala, no majku joj bijaše to uzrujalo. Klara napiše pismo Alfredu, ali ne dobi odgovora. Prođe nekoliko dana kad pozove k sebi kćerku.

U sobi bio u taj par i kapetan Smidt. Razvaljen na divanu, s virđinkom u zubima, promatrao je slike u njezinu albumu.

Olga uđe ne sluteći ništa dobra. Kapetan je pozdravi dosta učtivo.

— Sjedni k pisaćem stolu — zapovjedi joj majka — pisat ćeš Alfredu.

Olga posluša, sjedne. Uzevši hartiju, umoči pero, no bijela se ručica odviše tresla, a velika kaplja crnila padne na fini list.

— Kako si nespretna! — ukori je srdito majka.

— Oprosti, mamice — zamoli bojažljivo i uzme drugi list.

— Govorit ću lagano. Pazi i piši lijepo! — opomene udova.

Klara počne diktirati ljubavno pismo, naravno, na njemačkom jeziku. Cijelo pismo bile su tri izreke; svaka je imala na svršetku nekoliko glagola u obliku neodređenog načina. Bilo je puno dušom i srcem potresnih prizora. Kad ne bi Klara znala nastaviti ili svezati izreke, obratila bi se na gospodina Smidta moleći ga za pomoć. Kapetan bi dostojanstveno izgovorio svoju misao, ali bi sve ispalo u slogu raporta što ga daje stražmeštar o straži zapovjedniku satnije. Klara mu se smijala:

— Alaj ste komični!

U pismu mole Alfreda da razjasni svoju šutnju i da odgovori što prije, da su i majka i kći veoma nemirne i uzrujane zbog njegove visokorođene osobe.

— A hoće li to barun vjerovati? — upita bezobzirno kapetan.

— Alaj ste mi pametni! Ta on će znati da sam ja pismo diktirala. To je samo pro forma! — Znam sigurno da će mu Olga biti supruga.

Olgici se neprestano ruka tresla, no pismo je bilo napokon svršeno. Potpiše se, a suza joj kradomice kane na papir.

— Mogu li sad otići? — zamoli majku.

— Možeš. Idi k tvojoj Milki.

Olga otiđe k prijateljici, zagrli je i stane jecati. Milka je napokon utješi. Dragutin je zatvorio knjigu i ustavši naglo, šetao je po sobi.

Očevidno je bilo da se Alfredu nešto dogodilo. Nije moguće da se kavalir, barun, može tako zaboraviti! Bila bi to velika neuljudnost, a nije teško napisati nekoliko riječi, pa da su i sve lažne. Nakon pet dana dođe zbilja odgovor na Olgino pismo. Alfred se ispričavao da je bolestan, da leži, ali da je Olga uvijek jedina koju on ljubi i obožava.

Između ostaloga pozdravio je srdačno kapetana Smidta.

Sljedeća stranica→