Olga i Lina/I.

← Naslovnica

Olga i Lina I. autor: Eugen Kumičić

II. →

I.

Mjeseca kolovoza 1851. bilo je neobično mnogo ljudi u glasovitom kupalištu N. Lijepo mjestance, gdje je kupalište, leži da ne može u dražesnijoj okolici. Šumoviti brežuljci zaokružuju veliku ravnicu, pretvorenu u krasan park. Oko parka bijele se velike gostionice. Po brežuljcima razapela se cijela mreža krivudastih puteljaka.

Jednog dana bila su dva gospodina na okruglom vrhuncu brežuljka, nedaleko od kupališta. Bilo je po prilici šest sati poslije podne. Sunce se približilo visokim bregovima daleko na zapadu. Ujutro je malko kišilo, zrak se rashladio, a na nebu ne vidiš nego male pozlaćene pahuljice koje se, gibajući se lagano prema sjeveru, dostizavaju, rastavljaju i gube u neizmjernom nebeskom prostoru. Bijaše blago predvečerje.

Na vrhu brežuljka prostrla se malena ravnica, a u njezinoj sredini bio je kamenit stol i oko njega dvije klupe na kojima su sjedila spomenuta dva gospodina. Bili su po prilici istih godina, najviše trideset. Jedan je bio čovjek visoka, jaka i lijepa stasa. Ponešto tamna brada bila mu je dugačka i gusta. Kosu je imao kratku, istom ostriženu. Pod oniskim čelom buljile su mu u krasnu prirodu malene i mrtve oči. Pod debelim i nešto crvenim nosom narasli su mu jaki brkovi i sakrivali nadutu gornju usnicu što se rijetko dotiče donje, jako prevrnute. Cijelo mu lice bilo kao mrtvo i bešćutno. Vidjelo se samo da je sit i da nije žedan, i da se veseli što je živ. Uostalom, ne bi se bilo moglo reći da je taj čovjek ružan. Gledajući ga kako je velik i kršan, ipak si opazio da je trom i bez ikakve čvrste volje.

Lice mu bilo još svježe, ali neke crte oko usana i oko očiju jasno su svjedočile da to nije ona prava jedrina nego da je nešto više naduta i suzdržana neprestanim i uvijek istim neurednim načinom življenja. Bio je više nego ukusno odjeven. Crn kaput, bijel prsluk i nekakve sive hlače. Na stolu do njega ležao je bijeli slamnati šešir širokih krila. Na prstima imao je više prstena, a oko vrata debeo zlatni lanac. Bio je to bogati hrvatski barun Alfred N. N.

Drugi gospodin bio je barun Artur Steiner, rodom iz Beča. Barun bijaše visoka stasa, lica široka i malko mršava. Malene sive oči nemaju nikakva izraza, do nekakve proste lukavosti. Nos tanak, dugačak i blijed na kraju. Imao je dugačke, ali ne guste brkove, žućkaste boje. Dao se je svaki dan brijati, te mu koža bila više modrasta negoli bijela kud bi britva prolazila. Usnice bile su blijede i mršave, a uši neobično velike. Odijelo mu je bilo pretjerano ukusno, onako a la souteneur des femmes. Cijelo to odijelo bilo je od finoga modrog engleskog sukna. Mali crni klobuk, uskih krila, pokrivaše mu četverokutnu glavu. Male i uske noge bile su obuvene u jako otvorene cipelice koje je vezao širokim i crvenim vrpcama od svile. Držeći u ruci crnu batinu što je imala na kraju koji se drži u ruci veliki gumb od slonove kosti, a na njemu barunski grb, pritisne tom batinom nekakva nesretnog kukca u zemlju i zapita baruna Alfreda:

— Molim vas, gospodine, već imam čast poznavati vas tri dana; htio sam vas još jučer zapitati, vaše mi je lice tako poznato, molim vas, niste li možda u Beču dulje boravili kao đak na sveučilištu, možda?...

— Jesam, barune — odvrati Alfred. — Bio sam godinu dana u Beču slušač prava na sveučilištu. Najprije sam učio, to jest, trebalo bi da se kako drukčije izrazim, najprije sam bio u Požunu pet godina, a onda sam došao u Beč.

— I ja sam bio upisan nekoliko godina na sveučilištu — reče Artur.

— Ja bih bio valjda i ispite položio da mi nije otac umro — nastavi barun Alfred. — Ostao sam bez rodbine, trebalo je da primim gospodarstvo u ruke.

Malko umuknuše.

Barun Artur metnuo šešir na batinu i vrtio ga je u zraku, a Alfred gledao preda se ne misleći na ništa.

— Ne bi li dobro bilo, gospodine barune, da siđemo u park? Već je kasno, a gospođica Olga i gospođa Klara, majka joj, bez sumnje me čekaju na terasi pred kavanom — reče barun Alfred.

— Pa dobro, hajdemo. I ja treba da se žurim. Već od jučer očekujem strica i sestričnu; sada dolaze diližanse te idem vidjeti, jer bi danas mogli doći. A vi idite k vašem zlatu. Sretna li čovjeka!

To rekavši, ustanu i lagano krenu s brežuljka pušeći i pripovijedajući kojekakve trice iz bečkog života. Krasni spol bio im je središte razgovora, a ni jedan ni drugi nisu vjerovali u kreposti tog spola. Barun Artur pripovijedao je mnogo o kavalirstvu svoga strica i o izvanrednoj ljepoti svoje sestrične. Napokon zamoli Alfreda da mu dopusti da im ga predstavi čim prispiju u kupalište. Došavši u park, stisnu desnice i raziđu se. Artur otiđe da čeka diližanse, a Alfred prođe ravno preko parka na terasu gdje su sjedile gospođa Klara Milić i kćerka joj gospođica Olga.

Olga Milić bijaše uistinu krasno djevojče. Navršila joj se petnaesta. Sjedila je kod stola držeći tankim prstićima nekakve novine i tražeći u njima slike. Na vitkom i nježnom stasu lijepo joj je pristajalo bijelo i lagano ljetno odijelo. Ispod jednostavna slamnata šešira, koji joj je svojim širokim i malko spuštenim krilom zasjenjivao lice sve do gornje usnice, spuštala se na gospodska ramena zlatna i mekana kosa u debelim pletenicama. Sunce je upravo zapadalo za brežuljak. Olgino lice obično bijaše nešto blijedo. Naišavši na ljepšu sliku otvorila bi nešto više lijepe oči i ne posve rumene usne, pa se vide zubići, bijeli poput bisera. U njenim modrim očima zrcalio se neki sjetni mir, njezino čisto i bezazleno srce. Kad bi tko Olgi štogod kazivao, ona bi ga mirno gledala, a njemu bi sve ispred očiju iščeznulo, i usta i njeno čelo i cijelo divno lišce izgubilo bi se pred njenim otvorenim, milim i bezazlenim okom. Pogled toga sjajnog oka počivao bi isprva mirno na tebi, onda bi te sa svih strana zaokupio te, odijeljenu od cijelog svijeta, utopljenu u dubokom moru blaženosti njene zjenice, srce bi ti jače zakucalo.

Olga je bila dobra i vrlo čedna djevojčica. Mrziti nije znala, a o ljubavi čitala je malko; to čuvstvo nije joj bilo dosta poznato. Često je osjetila u svojim grudima neki nemir, neku želju i nepoznato čeznuće za nečim što nije mogla pojmiti ni razumjeti. Misleći na neku osobu, sladak uzdah bi joj se vinuo iz srca koje bi jače zakucalo.

Gospođa Klara, Olgina majka, bila je udova. Muž joj, pokojni Gavro Milić, rodom iz Zagreba, pošten i vrlo bogat trgovac, bio je kao mladić nekoliko godina u trgovini u Beču gdje se s Klarom upoznao i vjenčao. Gospođa Klara bijaše činovnička kći i sasvim "moderno" odgojena. Olga je bila jedinica ne odviše sretnoga braka. Bilo joj je već šest godina, a hrvatski još nije znala govoriti. Starog je to Milića srdilo, te odluči da potraži Olgi odgojiteljicu, i to ne Njemicu ili Francuskinju, nego Hrvaticu. Sreća mu posluži, te nađe poštenu i dobro naobraženu Karlovčanku. Bila je to vatrena Hrvatica. Gospođa Klara nije je mogla trpjeti, no u kući je, srećom, Milić zapovijedao. Olga je voljela svoju odgojiteljicu kao rođenu majku. Kad je Milić umro, bilo je Olgi upravo dvanaest godina. Malo kasnije udade se njezina odgojiteljica za nekoga umirovljenoga graničarskog pukovnika. Godinu dana poslije smrti Milićeve počela udova Klara polaziti plesove i upoznala se tako s barunom Alfredom. Svijet je koješta brbljao, no ludo bi bilo paziti i obazirati se na sve što zlobni i besposleni jezici čavrljaju. Gospođa je Klara željela da Olga na svaki način pođe za bogatoga baruna Alfreda. Olgi bilo već blizu petnaest godina kad ju je majka počela nagovarati da bude što ljubaznija s barunom. Ona ne bi prigovarala, šutjela bi i nasamu suze ronila. Da nije toga, Olga bi bila posve sretna. Alfred nije imao ništa protiv Klarinih osnova, no njene kćerke nije ljubio. Glavna stvar bijahu mu njezine hiljade. Nisu još bili zaručeni... to je zavisilo o volji Alfredovoj, jer mu je Olgina majka nekako odviše ugađala.

Gospođa Klara bila je još lijepa žena; nije joj moglo biti više od trideset i pet godina. Sjedeći na terasi, čitala je novine ili, bolje rekavši, očijukala s nekim časnikom, velikih zavinutih brkova koji je sjedio kod drugoga stola, za leđima gospođice Olge. Udova je bila oniska stasa, punana tijela. Stisnuta nad bokovima u crnoj svilenoj haljini, sjedila je držeći jednom rukom novine, a drugom suncobran. Krasne, no odviše smjele njene oči najradije su žmirile. Glatko i puno lice bilo je mnogo rumenije od Olgina. Bila je ta žena puna života, ali nekako nezadovoljna, nemirna. Posmijeh, pogled i svaki njezin kret, sve je odavalo nešto požudno. Haljina, krojena po najnovijem ukusu, lijepo joj je pristajala uz puno i jako tijelo. Dolazila je u to kupalište svake godine. Tu je bila veselija nego u Zagrebu gdje ju je neprestano, možda i uistinu, glavobolja strašno, grozno mučila.

— Olga, što to znači da Alfreda još nema? — upita udova svoju kćerku.

— Ne znam, majko — odvrati mirno Olga podigavši oči s novina.

Prođe pogledom po parku ispod terase, opazi baruna i doda zlovoljno:

— Eno ga tamo — pa se zagleda opet u nekakvu sliku.

Domala pristupi Alfred gospođama, pozdravi ih hladno i sjedne do njih.

— A kud se ti, Alfrede, klatariš? — ukori ga gospođa Klara koja mu je već dvije godine govorila "ti" kao budućem zetu.

— Bio sam na šetnji s barunom Steinerom — odvrati barun Alfred.

— Je li mu već došao stric? — upita mirno udova.

— Nije još. Možda će danas — odvrati Alfred, pa upita Olgu:

— A što ste se vi, Olga, zadubili u te novine?

— Ja?... — otegne riječ Olga kao začuđeno, gledajući uvijek u novine.

— Jest, vi.

— Ja, ja gledam slike — odvrati na isti način.

— Jesi li, Klaro, gdje vidjela kapetana Smidta? — upita Alfred koji joj je također već dvije godine govorio "ti" kao budućoj punici.

— To je onaj s velikim brkovima. Želiš li s njime govoriti? — progovori i žmirne očima, jače mašući lepezom.

— Jest, imam da mu nešto naručim, jer prekosutra odlazi u Zagreb. Možete, Klaro, zajedno putovati. To ti je vrlo zabavan čovjek.

— Ti, dakle, odlaziš sigurno prekosutra? — upita Alfred pogledav je malo pozornije.

— Molim, pst, pst, slušajte! Glazba svira lijep komad — reče naglo Olga.

— Vi ste vrlo poetični — primijeti Alfred.

— Ja... Možda... — odvrati Olga slušajući glazbu.

— Da, vi. Ja sigurno ne!

Udova nastavi prekinuti razgovor:

— Jest, treba da otputujem prekosutra. Kuća mi je sama već dva mjeseca. Znaš i sam koliko posla ima ženska glava. Toliko stvari valja urediti!

— Ta i ti ćeš, Alfrede, brzo u Zagreb. Za petnaest dana vidimo se. Je li tako?

— Da, tako je. Liječnik mi je rekao da mogu otići tek za petnaest dana. A zbilja, danas je četvrtak, danas je ples. Mi idemo, naravno!

— Ja ne mogu. Zaboravila sam ti reći da me glava boli. Ići će s tobom Olgica. Je li, dušice, da ćeš ići? — upita Klara kćerku, pogledavši je ozbiljno.

— Kako ti želiš... hoću, majko — odvrati Olga, naučena na posluh, i počne opet pregledavati slike.

— Već je kasno, hajdemo, da se uredimo za večeru i za ples. Sprovest ću vas kući, a oko devet sati doći ću po Olgu — obeća Alfred.

Ustanu sve troje i odu preko parka gdje su stanovale gospođe. Bila je to lijepa dvokatna kuća. U prvom katu, svaka u posebnoj sobi, stanovahu majka i kći. S prozora se vidio park. U sobu Olginu ulazilo se kroz sobu njezine majke. Alfred ih doprati u stan. Olga odmah uniđe u svoju sobu, sjedne, sakrije lice u ruke i suze joj briznu na oči. Alfred ostane nekoliko vremena kod udove koja pritiskaše čelo rukama, veleći mu da je silno glava boli. Pozdravi je hladno i otiđe pogledavši je nešto sumnjivo.

Tačno u devet sati vrati se barun k udovi koja je ležala u bijeloj kućnoj haljini na divanu. Soba bijaše rasvijetljena sjajnom mjesečinom. Klara pozove glasno kćerku da je Alfred čeka. Olga otare još jednom oči i dođe u majčinu sobu.

— Pazi, dijete, da se ne prehladiš, a ti, Alfrede, da mi je prije pola noći kući dovedeš — zapovjedi zabrinuto Klara.

— Dobro, Klaro, nemoj se bojati — utješi je Alfred.

— Poljubi me, dušice — reče majka Olgi koja to odmah učini.

— No, hajdemo već jednom! — opomene barun.

— Jest, hajte zbogom. Da mi se lijepo zabavite! — preporuči udova.

Alfred i Olga otiđu šuteći u veliku gostionicu gdje je bila i plesaonica. Kod večere nisu sami sjedili. Olga, nevesela, sjela je do neke vesele Talijanke, a Alfred do starije gospođe, majke te gospođice. Olga bijaše iz početka sjetna, no razveseli se napokon razgovarajući se sa svojom susjedom. Poslije večere uđu u plesaonicu. Olga, hoćeš—nećeš, plesala je mnogo, ta bila je možda najkrasnija od svih ljepotica. Alfred je malo s njom plesao, radije je biljario. Poslije deset sati dva puta došla ga je moliti da bi kući išla, no on bi se uvijek ispričao da mu treba svršiti partiju. Olgu je obuzeo neki neobičan nemir, pa je željela da dođe što prije u svoju sobu. I Alfred je došao nekoliko puta u plesaonicu, te se vidjelo da mu oko nekoga traži. Onaj koga je tražio, bio je strastven plesač, ni na jednom plesu nije izostao. I toga se dana s njim razgovarao, te mu je čudno bilo što ga tu nema.

Oko jedanaestoga sata dođe Alfred Olgi da je otprati kući. Išli su šuteći kroz tišinu u parku. Sve što ju je zapitao, bilo je:

— Jeste li se, Olga, dobro zabavljali?

— Hvala, tako, tako... — odvrati mu.

Alfred ju je htio sprovesti sve do vrata sobe u kojoj je spavala udovica, no susrevši na stubama mladu sobaricu, stisne Olginu ruku, zaželi joj laku noć i reče:

— Berto, posvijetlite gospođici!

— Bit ćete posluženi — odvrati sobarica, pogleda ga i zlobno se nasmiješi.

Alfred nije opazio tog posmijeha, ali se ipak sakrio u gustom drvoredu kad je došao u park, i to nedaleko od kuće gdje je stanovala gospođa Klara. Sakriven za deblom staroga kestena, u sjeni mjesečine, upre svoje male oči u glavna vrata gostionice i u cijelo joj pročelje. U prvom katu otvori se prozor i blijedo se Olgino lišce pomoli. Alfred, zadubljen u svakojake misli, motrio je tu lijepu glavicu, obasjanu sjajnom mjesečinom. Olgine krasne oči bile su se orosile, no to nije mogao Alfred opaziti. Uzdahne i zašaputa: nesretna Olgo!

Dugo je vremena stajao nepomično, a onda pomisli: Ta što ja radim? Jesam li ja uhoda ili kavalir? Neka radi svaki što ga je volja. Zar ne radim i ja tako? Pa tko mi onda veli da se ne varam? Zašto da o njoj zlo mislim?

Bila je već odbila ponoć. Olge je nestalo s prozora. Noć bijaše divna i tiha. Alfred htjede otići kad začuje kako je ključ zaškripao u ključanici glavnih vrata gostionice. Vrata se otvore, a Alfred upozna glas Bertin: Ich danke schön, danke schön! Čovjek u građanskom odijelu ispane iz gostionice. Alfred pomisli: prevario sam se!

Neznanac, omotavši vrat i pol brade svilenim šalom i nategnuvši širok šešir nisko na čelo, uniđe u drvored i prođe brzim korakom mimo Alfreda kojega nije opazio. Alfred je gledao za njim i opazio da ide laganije i da je zapalio cigaru. Nakani odmah ići ravno preko parka da ga susretne na drugoj strani, blizu terase. To i učini. Neznanac, idući drvoredom po parku, nabasa na Alfreda koji mu reče:

— Dobar večer, gospodine. Smijem li vas zamoliti malko vatre?

Zamoljeni mu pruži zapaljenu cigaru:

— Izvolite!

Napaljujući cigaru, Alfred pogleda u lice neznanca. Upoznav u njemu kapetana Smidta, spusti ruke prema zemlji, držeći u svakoj po jednu goruću cigaru i zapenta sav začuđen:

— A, to ste vi! Ipak vi?...

— Jest, ja sam, barune, jest, upravo ja! — potvrdi mirno kapetan.

— Vi ste sretan ljubavnik, vrlo sretan! — reče ujedljivo Alfred i odmah nastavi: — Pa tko da vas prepozna tako odjevena! Vidi vraga! Mislio sam da ste kod nje. No sada kad znam sve, briga me! Bila je u meni samo neka luda radoznalost i ništa više. Ali sramim se, sramim se! Biti uhoda! A nisam li ja kavalir? Pa što najposlije? Nije li to moda? Lijepa gospođa, a? Jest, lijepa, jest, krasna!

— Molim vas, gospodine, da mi date moju cigaru. Vrlo sam žedan, a kod kuće imam izvrsna vina. Mogu li vas zamoliti na čašicu?

— Jest, pravo imate! Piti je dobro, čovjek u vinu na sve jade zaboravlja! Hvala vam na pozivu, idem s vama. Ha, kapetane, nije li to možda pravi kavalirski život?

Došavši u svoj stan, kapetan odmah otvori dvije butilje najizvrsnijega tokajca.

Smidt je bio lijep čovjek, visoka i jaka stasa.

Namjestivši se udobno, počeli su piti i prazniti jednu čašu za drugom. Živahno se razgovarajući o svojim pustolovinama, bivali su sve iskreniji. Kad su ispraznili četvrtu butilju, lica im se zažare, oči im počnu sijevati. Alfred je pripovijedao kapetanu svašta iz svog života.

Pripovijedao kako je polazio gimnaziju, kako je kasnije došao na sveučilište i kako nije razumio smisao svih riječi što ih je čuo od onih starih sveučilišnih profesora. Pripovijedao je o svom imanju, veleći da nema rodbine i da mora sam njim upravljati. Nije zaboravio ni na svoje volove, ni na svoje kuharice, ni na skoro vjenčanje s gospođicom Olgom.

Međutim se uvijek pilo. Ispraznili su i petu butilju.

Lice kapetanovo oblilo se živim rumenilom. Nakon duge šutnje reče:

— Znate li, gospodine, što ja mislim? Evo ja mislim da je prva kasta na svijetu vojnička kasta. Svi ostali ljudi su kramari; kavaliri su samo vojnici. Naš je život najljepši, sav nas svijet štuje i samo mi znamo što je poštenje, jedini mi!

— Ali molim vas, gospodine — upade mu u riječ Alfred — molim vas, ne držite li vi ništa do plemstva?

— Molim lijepo, molim lijepo! Ja sam također plemić, pa kad govorim o ostalom svijetu, ne mislim na plemiće. Ti ne spadaju u prostačinu, u kramare.

Kapetan otvori opet butilju, no ne zna se koju po broju. Obojica su već bili blijedi. Lice im bilo razrovano, oči upale. Alfred s cigarom u zubima ostane nepomičan. Kapetan ispije naglo čašu vina i reče:

— A što vi mislite? Pijte, trista vam vragova!

— Što?... A da, pravo imate! Gle vraga... e, e, znao sam ja, nisam luda, vidi vraga!... Pa što? Briga me, nek radi što je volja!...

Alfred nije mogao više govoriti.

— Pijte! — reče kapetan natočivši iznova čašu.

— Ta kakav ste vi junak! Izvrsno vino! Barune, ispraznite, živjele žene, živjele udove, a smrt kreposnima, ako ih ima!

Kucnu se i do kaplje istruse.

Alfred nasloni glavu na stol i malo da se s divana ne smota na pod.

— Vragometno je to vino, prava mađarska krv! Vri i kipi u žilama. Ta pijte, barune, što vraga šutite! Vino je izvrsno, stric mi ga poslao — izgovori kapetan, i ispivši opet čašu na dušak, rastegne se na divanu.

Već je bilo u zoru.

Alfred digne naglo glavu, napuni čašu i reče:

— Pijmo! Živjela Klara! Živjela Klara!

Isprazne. Barun se zavali u naslonjaču i promuca:

— Nije me više briga, neka radi što je volja. Sve su žene takve!... Rekla mi je da je glava boli! Ha... ha... ha! — nasmiješi se Alfred. — Jest, rekla je da je glava boli. Klara me prevarila... a ovaj lopov, jest, lopov, nije pošteno... nije pošteno... Smidt je lopov, jest, lopov!

— Što? Ja lopov! Čekaj, trista ti vragova! Što si reko? Što?... Ja lopov! Čekaj, huljo — zatavri pijani kapetan vukući se k Alfredu između stola i divana.

— Jest, jest, Smidt lopov! Nije, nije kavalirski!

Kapetan se dovuče do njega, uhvati ga za grlo, fotelj na kojem je Alfred sjedio pomaknu se natrag, a obojica se sruše na pod i domala tu zahrču.

Probudivši se oko devetog sata, uhvati kapetan baruna za ruku, trgne ga nekoliko puta, tako da se napokon prenuo iz duboka sna. Kad ustanu, počne zahvaljivati kapetanu na divnoj zabavi, a kapetan njemu na prijateljskom društvu. Alfred se uredi i rastane sa svojim prijateljem na kavalirski način. Jedan je drugome obećao da će o cijeloj stvari šutjeti.

Sutradan ujutro otići će Klara sa svojom kćerkom i gospodinom Smidtom u Zagreb. Malo prije odlaska reče udova Alfredu:

— Ne znam zašto, ali vidim da se na me nešto srdiš. Ja te, Alfrede, ne razumijem. Nemoj nas zaboraviti, piši i trsi se da što prije dođeš u Zagreb.

— Ja nisam, Klaro, na te ni najmanje srdit; a zašto da se i srdim? — upita Alfred.

Tako su se razgovarali nasamu.

— Olga! — zovne udova kćerku, a kad ova uđe u sobu, reče joj:

— Pozdravi se s Alfredom.

— Gospodine barune, ostajte zdravo — reče uljudno Olga.

— Draga Olgice, nadam se da me nećete zaboraviti. Vi znate kako vas moje srce ljubi! Pisat ću vam svakih nekoliko dana, a sada dopustite da vam poljubim ručicu. Vi me nećete zaboraviti?... a... Vi ćete mi pisati? — prisili se Alfred da to što ljubaznije izgovori.

Olga pustivši da joj ruku poljubi, reče gledajući nice:

— Jest, gospodine, ja ću vam pisati uvijek kada mi bude majka rekla da to činim.

Kočija je čekala pred vratima gostionice gdje je bio i kapetan Smidt. Udova, Olga i barun siđu. Sobarica Berta držala se ozbiljno noseći svakojake stvari što "otmjeni" putnici trebaju. Još se jednom pozdrave te sjednu u kola koja naglo odjure.

Alfred otiđe zamišljen u drvored parka, a vragolasta sobarica Berta, poglednuvši malko za njim, otrči u gostionicu, smijući se iz svega grla. Bila je prisutna kad je Alfred zamolio kapetana Smidta da pazi na gospođe.

Sljedeća stranica→