Olga i Lina/III.

← II.

Olga i Lina III. autor: Eugen Kumičić

IV. →

III.

Poslije Klarina odlaska kartao se Alfred i biljario cijele dane i cijele noći. Upravo drugi dan nakon odlaska udovice, oko sedam sati navečer, svirala je glazba kao obično. U parku se šetalo mnoštvo vesela svijeta. Alfred ispio crnu, lošu, kiselu i skupu kavu, zapalio cigaru i sišao s terase u park. Ne misleći baš ni o čemu, lagano je šetao i namjerio se na baruna Artura Steinera u društvu dražesne gospođice i visoka, ukusno odjevena i već pristara kavalira.

Artur stupi korak na stranu i reče:

— Lino, striče, dopustite da vam predstavim vrijednoga prijatelja baruna Alfreda N. N. — i odmah doda govoreći Alfredu:

— Barunica Steiner, barun Steiner, njezin otac i moj stric.

Lagano zatim pođu drvoredom. Razgovarali su se o putovanju Steinera i kćerke mu koja se odmah sprijatelji s Alfredom.

— Gle, dosta dobra glazba! — opazi Lina, obrne se Alfredu i zapita ga:

— Plešete li vi, barune, rado?

— Tako, tako, barunice. Plešem dosta rado — odgovori malo zbunjeno.

— A ima li ovdje dobrih plesača? — upita dalje Lina.

— Lino, kako možeš to i pitati? Gospodin barun nije kakva gospođica da to može znati! — ukori je otac i pogleda je odviše oštro.

— A kada je ples? Danas? Sutra? — upita barunica.

— Prekosutra, barunice, prekosutra — odvrati Alfred.

— Vi ćete sa mnom plesati prvu četvorku. Je l' da je tako? Ali nemojte zaboraviti — reče smiješeći se dražesna gospođica Lina.

— Barunice, bit ću presretan!... — izjavi Alfred.

— A ima li ovdje lijepih gospođa? — upita ga Lina.

To čudnovato pitanje smete malo Alfreda, no brzo mu se lice razveseli, te smjelo odvrati:

— Barunice, otkada ste vi došli... nema!

— Hvala, hvala vam! — nasmije se Lina i potapša ga lagano lepezom po ramenu. Pfui Teufel — nastavi šaleći se — nije li vas sram laskati djevojkama i to zaručenim?

— Sretna li zaručnika! Barunice, čestitam! Vi ste dakle zaručeni?...

Lina uzdahne, obori oči i tiho i stidljivo izusti:

— Jest, zaručena! Evo vidite ovaj prsten.

Alfred pogleda na ruku koju mu je pred oči ispružila i opazi lijepu vjericu na bijelom prstu.

Baruni Steineri bili su zaostali nekoliko koraka. Stric se nešto srdio: ne mogu, ne dam, nemoj mi zanovijetati, ostavi me, Arture, na miru!

Došavši do najbolje gostionice otac i kći oproste se s Alfredom i Arturom i otiđu kući. Stanovali su u prvom katu.

Ostavši nasamu, reče Artur barunu:

— Kako vam se sviđa moja kuzina? A! Nisam li vam rekao da je divna djevojka?

— Jest, divna, divna! U mom životu, mislim da nisam tako krasne, tako dražesne djevojke vidio.

Malo zatim rastanu se. Alfred otiđe ravno kući gdje se baci na divan i počne misliti o punim i jakim bokovima dražesne Line...

Barunici Steiner moglo je biti devetnaest godina. Tako lijepih žena malo se na svijetu viđa. Dr. Hutmann, opazivši je, reče:

— Evo već teče deseta godina otkako sam liječnik u ovom kupalištu, ali, tako mi Eskulapa, ovako divotna tijela nisam još vidio!

Lina je bila uistinu krasota koja je mogla u prvi mah zanijeti, uzbuniti. Stas joj bio visok, a bokovi puni, obli. Ovelike, uzdignute grudi počinjale se uzdizati visoko na prsima u divnoj crti kojoj se ne zna imena. Mnogo bi oko zapelo najprije o njezino vitko i krasno tijelo, o onu razbludnu gibljivost, o onu raskošnu crtu što joj nad bokovima pliva, što se svija i gubi u cvatućoj puti. Vrat, bijel kao snijeg, bio je pun i urešen skupim nizom bisera. Na prekrasnom licu vidjelo se nešto nemirno, požudno, a kadgod i divlje. Njezin rijetko iskreni posmijeh stvorio bi joj na svježim obrazima široke i neduboke jamice koje bi se naglo rasplinule prema kutovima usnica. Oko joj bilo crno i veliko, no odviše je sijevalo. Trepavice dugačke, obrve veoma guste i divno svedene, pokrivale su sasvim onaj luk nad okom i spuštale se preko njega, kao da žele zasjeniti sjaj njene vatrene zjenice. Da joj se miliš, uprla bi u te svoje plamsajuće oči, no ti bi osjećao da taj pogled ne želi zaviriti u tvoje srce, da ti sazna otajstvena čuvstva; osjećao bi da taj pogled istražuje samo osjetljivost tvojih živaca i ustrajnost tvojih požuda i tvojih želja. Kad bi tako gledala, rumene i pune usne bi joj podrhtavale i nešto se otvarale kao i nozdrve lijepog i pravilnog nosa. U crnu i svijetlu kosu najradije bi zadjenula crvenu kameliju, i to otraga, po strani. Pune i bijele ruke bile su joj obično tople, a iznutra, na dlanu, uvijek malko vlažne.

Motreći njeno cvatuće; bujno i svuda oblo tijelo, njeno blistavo i neustrašivo oko, njezin čudan i zamamljiv hod, nikad ti na um ne bi mogla doći misao: sretna li mene što me ljubi! Da se u tvom srcu kakva želja probudila, to bez sumnje nije mogla takva biti. Lina je bila odviše dražesna. Cijelo njezino biće sjećalo je na dobra jela, na izvrsna vina, na kočije, na brze i hitre konje i na polutamne sobe. Ona nije bila mila, nije bila nježna, no bila je vrlo, vrlo dražesna; bila je rođena da "živi", ali ne da bude supruga, da bude majka.

U sobi Alfredovoj bilo je već sasvim tamno. Ležeći na divanu, uvijek je mislio o toploj i vlažnoj Lininoj ruci. Napokon pomisli na onu ćelavu lubanju njena oca, baruna Josipa Steinera. — Vidiš, Alfrede — reče sam sebi — to ti je svakako pravi kavalir!

Staromu Steineru moglo je biti do šezdeset godina. Po svoj prilici bio je jednom lijep čovjek. Držao se i sad ravno i koračao je sigurno i odvažno. Lice mu bilo blijedo, mršavo, bez brade i brkova, kao da je glumac. Bio je odjeven jednostavno, nešto na englesku. S klobukom na glavi činio se mnogo mlađi, jer je bio vrlo ćelav, sve do vrha čela pa do tjemena i još malo dalje. Stari barun bio je okretan, ali ne dosta "otmjen". Riječ mu je tekla slobodno. Izraz glatka mu lica bio je kao u onih ljudi koji rado putuju poradi same zabave i kojima je dobro u možđane upiljena istina da će im mnogo, mnogo vremena prije smrti usahnuti sva vrela iz kojih crpu sredstva za uzdržavanje i produljenje svog života.

Alfreda sjeti želudac da nije večerao. Ustane i ode ravno u gostionicu gdje nađe mladoga Steinera.

U tri sata ujutro vodili su konobari pijana Alfreda u njegov stan.

Svukavši ga i olakšavši mu džepove, polože ga na postelju kao nevino djetešce.

Napio se bio skupoga šampanjca s prijateljem Arturom u zdravlje dražesne Line. Obojica su bila pijana, a sve na račun Alfredov.

Već je deset sati odbilo kad je netko kucnuo na vrata Alfredove sobe. Probudivši se, reče zlovoljno:

— Naprijed, unutra!

U sobu stupi Artur.

— Dobro jutro, barune! Oprostite, nisam znao da ću vas naći još u postelji. Kako ste spavali? E, e, dobro! Je li, dobro?

— Izvolite sjesti, barune, izvolite sjesti. Evo, molim, zapušite. Divno vino! Boli me malko glava, popili smo, barune, čašicu preveć...

Alfredovo je oko bilo mamurno i tupo...

— Vrijeme je divno! Ni oblačića! — reče Artur i doda: — Govorio sam već danas s Linom: mi ćemo poslije podne van iz kupališta, znate, onako mali izlet u krasnu okolicu. Idete li s nama?

— Hvala, barune! Izvrsno, izvrsno! Idem, idem, hvala na časnom pozivu.

Nakon kratke stanke izbaci Artur veliki oblak dima i progovori:

— Molim vas, gospodine barune, nemojte mi zamjeriti, došao sam k vama i u malom poslu i nadam se da vam neće biti teško...

— Izvolite reći, govorite — kimne Alfred i podigne se malko na postelji.

— Kako znate, barune, stric mi je došao tek jučer; on je ozbiljan čovjek, a takav vam je bio uvijek. Ne bih htio odmah uznemiravati ga, a kako sam potrošio malko odviše, bih li smio možda vas... za nekoliko dana?...

— Izvolite samo reći, koliko želite — ponudi Alfred.

— Hvala vam iskrena! Molio bih sto forinti.

— Ta drage volje, dragi barune. Molim vas moj kaput. No, gdje je, gdje? A, eno ga tamo pod stolicom.

Artur podigne i donese kaput, a prijatelj izvadi iz džepa lisnicu i uruči mu zamoljenu svotu veleći:

— Izvolite, barune, možda više?

— Ne, ne, hvala vam! Molim, ne zamjerite! Danas ste, dakle, s nama! Bit će to Lini vrlo, vrlo drago. Vi joj se veoma sviđate, govorio sam s njom dugo vremena o vama, dugo...

— A, vraga! — veselo će Alfred i odmah produlji:

— A kad se udaje barunica? Ona je zaručena.

— Za nekoliko mjeseci, barune. Ona vam je vrlo zabavna i bezazlena i nedužna, ma kao kakav anđeo!

To reče i ustane, pa da će ravno k Lini, da joj javi veselu i radosnu vijest.

— Smijem li upitati kakva je to vesela vijest? — zamoli barun Alfred.

— Da ćete i vi s nama na izlet!

— A tako?... Hvala vam! Hvala vam! Molim da izručite moj najsmjerniji naklon divnoj barunici.

— Bit ćete posluženi — nakloni se Artur, stisne mu desnicu, pa veselo izađe iz sobe.

Naglim korakom otiđe barun Steiner u stan svoga strica. Pokuca i odmah uniđe. Lina se malo prestraši i grakne:

— Al si bezobrazan i neotesan!

— Oprosti, Lino — prigne se Artur.

Dražesna barunica bila tek ustala te stajala pred velikim ogledalom promatrajući zabrinuto maleni prišt na čelu. Bila je upravo u onom trenutku izmiljila s postelje. Artur joj se približi, naglo je ogrli i na usne poljubi. Lina ga gurne od sebe.

— Što si poludio? Daj mi mira da se odjenem.

— A gdje je stric?

— Šeće valjda u parku — odvrati Lina kiselo.

— Lino, dopusti da te još jednom poljubim.

— Ta nemoj ludovati... Što ti je da si tako veseo?

— Bio sam kod onog baruna...

— Koga baruna?

— S kojim sam te jučer upoznao.

— A! Razumijem!... To je valjda bluna!

— Ni najmanje! — reče Artur. — To ti je bogat i... rasipan čovjek!

— Bogat čovjek?... Bogat?...

— Jest, bogat hrvatski barun. Čovjek vrlo naobražen; zar nisi jučer čula kako lijepo njemački govori?

— Briga mene da li on dobro ili zlo njemački govori. Ti si rekao da je bogat?...

— Jučer smo bili ružno pijani; pilo se mnogo u tvoje zdravlje! Barun Alfred pije, velim ti, grozno, strašno loče!

— No, no, a ti!

— Alfred troši vrlo mnogo, a možda i previše za svoj imetak; ta gle, danas mi je posudio sto forinti.

Lina se naglo okrene od ogledala i začuđeno zapita:

— Koliko ti je posudio?

— Sto forinti, no da sam htio, dao bi mi i više.

— Slušaj, Arture, ti ćeš ga već opet namazati, molim te da mi pedeset posudi, hoćeš li? — zamoli Lina slatko.

— Hoću, no valja da razmijenim stotinjaču.

— Daj da te poljubim, izvrsni Arture! — reče Lina i objesi mu se o vrat te gotovo da ga ne sruši na pod.

— Znaš, Lino, barun ide s nama na izlet. Rekao sam mu da će ti biti mila njegova prisutnost.

— Zašto si mu to rekao?

— Ta od ludorije!

Lina, podignuvši obje ruke nad bijeli zatiljak zarašten kratkom kosom, uređivala je kosu svijajući debele vitice i zabadajući u njih da ih pričvrsti, crne ukosnice od kojih bi jednu ili dvije držala među zubima. Prsa joj se tako nadigla da su se mogle opaziti one modraste žile koje joj dizahu bijelu i prozirnu put te iščezavahu prema labuđem vratu.

Artur, s cigarom u zubima i udaljen za tri koraka od Line, raširi noge, prekriži ruke otraga, promjeri je dva puta od pete do glave, zaustavi pogled pod njezinim vratom i polaska:

— Lino, divna li si! U cijelom Beču nema ti para!

Barunica se pogleda u zrcalo... zadovoljan posmijeh gane joj usne.

— Lino, ja te neizmjerno ljubim! — uvjeravao je Artur.

— Molim te opet da ne luduješ!

No Lina ne izgovori, a u sobu stupi stari barun, njezin otac. Opazivši Artura pred Linom, reče mu srdito:

— Huljo, skitnice! Jučer si me tražio novaca, a danas sam doznao da si bio noćas pijan. Nosi mi se ispred očiju, odmah!

— A molim vas od koga ste to saznali, striče? Možda od moje sobarice?... — upita ujedljivo Artur i pobjegne naglo iz sobe.

Lina se nasmije glasno, a stari se barun još više razljuti.

Artur je stanovao u istoj kući gdje i stric mu, ali na drugom katu, a tu je bila vrlo krasna sobarica.

Istoga dana, oko tri sata poslije podne, zaustavila se lijepa i prostrana kočija pred vratima gostionice u kojoj je stanovala barunica Steiner. Otac joj, i ona siđu iz svojih soba, a Artur i Alfred dođu s terase. Lina i otac sjednu u kočiju otraga, a prema njima mladi prijatelji. Bič zapucketa, kočija škripne, zaljulja se i zađe nadesno za gostionicu. Vozili su se lijepom cestom, uvijek u hladu topola. Lina je bila izvanredno vesela, smijala se i neprestance šalila. Nasuprot sjedio je Alfred te bi im se, kako se kočija zibala, često koljena dotakla. Taj je izlet bila želja Linina, koja nije nikad mogla mirovati i kojoj su uvijek trebale nagle promjene.

Otac joj se rijetko protivio.

Društvance se razgovaralo o ljepoti zelene okolice, o vremenu i o cijeloj prirodi, ali sve nekako suhoparno, bez pravog čuvstva, s jakim i pretjeranim izrazima kako govore obično ljudi koji ne mogu pojmiti naravi njezine krasote.

Konji su bili vatreni, kočija je letjela, njišući se kao lađica. Zrak se igrao svilenim vrpcama Linina slamnata šešira i sijedim vlasima staroga baruna koji su mu virili kod uha ispod crna, visoka klobuka.

Vozeći se tako, dostignu natporučnika Kabelmanna, Arturova prijatelja. Artur ga pozdravi i upozna s drugima. Časnik jašući uz kočiju, sad lijevo, sad desno, sa svakim se ponešto razgovara, a najviše je pripovijedao o vrlinama i velikom razumu svoje mile kobile na kojoj je tada jahao.

Nekoliko časaka zatim stane kočija pred lijepom gostionicom na samoj cesti, u krasnoj dolinici, a na podnožju visoka, šumovita brežuljka. Ispiju svaki po čašu vina, naruče dobru večeru, pa upitaju gostioničara, kud valja da se popnu na brežuljak, pa se zapute širokom stazom u hladovitu šumu.

Gospodin Kabelman im se sada pridružio, te koračajući uz staroga baruna, uvijek mu je još govorio o svojoj umnoj kobili. Artur je bio vodič. O vratu mu visio dalekozor. Otraga je hodala Lina, naslonjena o ruku bogatog Alfreda. Šalila se sa svojim kavalirom i hodala sve laganije i laganije. Više ju je već puta Alfred upitao da li je umorna.

Ostali članovi društva bili su za sto i više koraka odmakli po stazi koja se vijugala šumom.

— Sjednimo malko, barunice — posavjetuje Alfred. — I ja sam se umorio.

— Pa da, sjednimo, ali kamo, gdje da sjednemo? Ne vidite li da je trava vlažna? Neću da haljinu zamažem — reče i, udarivši prstima po čelu, nastavi: — Znate što: Izvadite svoj rubac iz džepa. Dobro, sad ga rastegnite, evo ovdje, sjedit ćete kao na stolici. Tako, dobro. Izvrsno!

Alfred sve učini kako mu Lina naloži, sjedne na rubac i upita je:

— A vi, barunice, kamo ćete vi sjesti?

No nije ni izgovorio, a Lina mu je već sjela na koljena smijući se poput djeteta.

Alfred kao da se preplašio.

— Jesam li vam teška? — upita ga.

— O molim, ni najmanje! — zapenta Alfred sav u čudu.

— Neću, ne, da vas umorim? Dosta je, dosta; ja sam teška — reče i skoči mu s koljena i odmah šaljivim glasom nastavi: — Molim vas, ustanite. Ta šta me tako zapanjeno gledate? Hajdemo brzo, brzo, čekat će nas otac i drugi.

Alfred ustane i ne zna što bi mislio o barunici. Lina mu se opet nasloni na ruku. Išli su šuteći. Alfred se umiri i pomisli: Ja sam luda! Kako bih ja znao što je pravi, otmjeni velegradski svijet! Ja u tom svijetu nisam mnogo živio, pa me malko bilo smelo njezino nedužno, bezazleno i velegradsko ponašanje.

Kako da se drugačije i protumači čudnovato ponašanje bečke barunice, kćerke toga otmjenog, tako finoga kavalira kao što je njezin otac, barun Steiner? Jest, Lina je bezazlena i nepokvarena djevojka! Ta drukčije i ne može biti! Živi samo u "visokom društvu", odijeljena od gadnog i prostog svijeta, ne znajući za zlo, morala je ostati nedužna i čista djevojka.

Pogleda Linu koja je stupala lagano i zasramljeno, kao da žali što je bila nestašno dijete, dođe mu na um zaručnica Olga i pomisli: kakve li razlike između njih! Više vrijedi jedan jedini Linin pogled negoli cijela ona dosadna, mrtva Zagrepčanka!

Pol sata kasnije sastanu se svi na vrhu brežuljka. Vidik je bio divan. Cijelo more zelenih brežuljaka zaokružuje gledaoce. Vide se gradići i sela, i bijele ceste koje se vijugaju uskim dolinama. Vrijeme je bilo krasno, a cijelo se društvo razveselilo opazivši na podnožju brežuljka kako lijepo suklja dim iz gostionice gdje su naručili večeru. Njihovim nosnicama bilo kao da osjećaju ugodan miris različitih pečenki što su se vrtjele na ražnjevima.

Alfred je dobro poznavao cijelu krasnu okolicu.

Baruni Steiner i gospodin Kabelmann gledali su prema sjeveru u daleke modre gore, a Lina i Alfred, na drugoj strani ledine, motrili su južni dio okolice. Alfred joj je htio pokazati neki gradić daleko na jugu, no ona nije mogla pogoditi mjesto dalekozorom. Da joj pomogne, stupi za Linina leđa, ispruži svoje ruke preko njezinih ramena, obuhvati dalekozor i ravnajući njime, govorio joj je: molim, sad gledajte. Lina klikne: a, a, sad vidim! Stojeći tako, usne su mu bile sasvim blizu njezina vrata. On pomisli: pa zašto ne? Ta ona je tako bezazlena! — i poljubi je u vrat. Lina se okrene, nasmiješi mu se, oko joj sijevne, no mirno i hladno reče: — Molim vas da ne ljuljate dalekozorom. — Alfred je opet poljubi, ona se nasmiješi i ljubazno mu pogleda u oči.

Malo zatim spuste se s brežuljka. Lina je bila putem vrlo šutljiva, samo katkad pogledala bi Alfreda i odmah oborila oči.

Barun se kajao što je bio odviše smion...

Umorni dođu u gostionicu. Večera nije još bila gotova, a sva ta vesela gospoda uđu u kuhinju da razvide kako stvari stoje. Debela ih kuharica tješila da će brzo biti sve na stolu.

Napokon počnu veselo jesti i piti. Alfred u svom životu nije bio tako dobre volje. Večera je išla svima u slast. Lina se šalila i pripovijedala svakojake ludorije, a da se sasvim ne zaboravi, otac ju je strogo pogledavao. Svako malo bacila bi oko na Alfreda. Kad bi im se pogledi susreli, nasmiješila bi se i donju usnicu stisla među zube.

Natporučnik Kabelmann bio je zdrav, visok čovjek. Šutio je većim dijelom i bučno i naglo jeo, ne gledajući nikoga. Otro bi usnice i brkove, ispraznio najedanput tri dijela čaše, četvrtim dijelom isprao bi usta, zamljaskao a onda progutao, uzdahnuo, i opet počeo jesti, s nosom u tanjuru.

Bilo je već kasno. Lina počne moliti oca da idu kući, no barun bio nabasao na dobru kapljicu. Bio je crven kao rak.

Artur kradomice pogledavao Alfreda, pazio na svaki njegov mig i kretnju. Kod stola se naklapalo o svačem, a najposlije i o budućem Lininu vjenčanju. Počeše napijati jedan drugomu. Kabelmannu je već vino udarilo u glavu, i to dosta jako. Ustane držeći punu čašu te nazdravi: — Milostiva barunice, visokorođena gospodo! Jašući danas na mojoj divnoj i veleumnoj kobili kojoj nema u cijeloj mojoj pukovniji para, ja nisam ni sanjao, gladeći po grivi svoju bedeviju, da bih mogao visoku čast imati i doći u tako visokorođeno i velecijenjeno društvo. Gospodo, dižem čašu i pijem u zdravlje odsutnog i visokorođenog i presretnog zaručnika božanstvene barunice kojoj bih ja dao za jedan jedini slatki poljubac svoju divnu bedeviju.

To izreče i htjede se kucnuti s Linom, no zla mu sreća posluži, čaša mu iz prstiju ispadne, a crno se vino razlije po poprsju Alfredove košulje.

— Gospodine natporučniče, vi ste vrlo nespretni — reče mu srdito i osorno barun.

— Gospodine, vi ste luda, vi ste bezobraznik, vi ne znate što brbljate, više razumije kopito moje kobile negoli cijela vaša tikva! — vikao je ljutito natporučnik.

— Mir, mir, mir! — molili su svi.

— Ja tražim zadovoljštinu od ovog bezobraznika! — zakriješti pijani Kabelmann.

— Dobro, dobro, imat ćete je, kad god budete htjeli. Govorit ćemo sutra. Pošaljite k meni svoje svjedoke, a sad pijte.

— Razumijem — reče Kabelmann i ispije na dušak.

Za nekoliko trenutaka problijedi sasvim i promuca:

— Prokleto vino!

Izađe teturajući iz kuće u šumu, legne u travu i tvrdo zaspi.

Ostala su gospoda čekala na nj dulje vremena, no misleći da je otišao kući, plate račun i ustanu od stola. Noć je bila tamna. Crni tmasti oblaci zastrli su nebo, a daleko za gorama čuo se mukli tutanj groma. Debele kaplje počnu padati i šumjeti u lišću. Društvo sjedne u kočiju koja naglo othrli u kupalište. Alfred je sjedio ovaj put uz Linu. Glava mu je bila teška, sav se ljuljao. Napokon počne drijemati, san ga sasvim predobi, a Lina mu položi glavu na svoje rame i metne mu svoje prste u punu bradu. Kiša stane lijevati praskajući po krovu kočije i po staklu vratašca. Silan vjetar udaraše u kočiju koja se jako trzala. Grom se za gromom orio, Linine oči plamsale. Munje žarko sijevnu. Videći ćelavu i rasvijetljenu lubanju svog oca, stisne se Lina k Alfredu koji je u nastaloj tmini poljubi.

Malo kasnije zaustavi se kočija pred gostionicom u parku. Pozdrave se i rastanu, mamurni i zlovoljni.

* * *

Bilo je, po prilici, podne kad netko pokuca na vrata Alfredove sobe. Barun se probudi i ljutito viknu: — Naprijed!

— Dobro jutro, barune! — zaželi Kabelmann unišavši smeteno i zbunjeno.

— Dobro jutro, a gle! Vi ste to, gospodine natporučniče?

— Jest, barune, ja sam. Došao sam zbog jučerašnjega malog, neznatnog nesporazumka. Nadam se da ste na sve zaboravili. Žalim, barune, vrlo žalim što sam vas uvrijedio. Bio sam pijan.

— Ta ludorija! Dajte mi vašu desnicu, gospodine natporučniče, i nemojmo više o tom govoriti; vjerujte, nije vrijedno. No recite mi kako ste noć proveli kad ste otišli iz one gostionice? — upita Alfred.

— Ja sam tamo spavao. Prokleto vino! Legao sam u travu za kućom, no nije valjda dugo potrajalo kad se strašna oluja zavrgla nada mnom. Vražje li noći! Ustanem, lupnem šakom nekoliko puta po prozorima gostionice, te mi napokon otvoriše. Spavao sam na drvenoj klupi, no mi vojnici, mi smo na sve navikli.

— Izvolite li čašicu šljivovice? — ponudi Alfred.

— Hvala lijepa, primam, no treba da idem, jer me čeka kobila pred vratima.

— A zbilja, gdje je noćas bila vaša divna kobila? Čekajući na vas i ne videći vas, pomislismo da ste otišli jer je u štali nije bilo.

— Bila je između drugih konja, no vi je niste opazili. Ali ostavimo kobilu, te dopustite mi da vas upitam kako vam se sviđa barunica Lina Steiner?

— Divna djevojka, izvanredno lijepa! — odvrati Alfred.

— No čudnovato! Lina je Njemica, prava Bečkinja, kosa joj crna kao da je rođena na otoku Siciliji — opazi Kabelmann.

— Pravo imate! To se uistinu rijetko vidi — potvrdi mu Alfred i odmah upita: — A kako se to može protumačiti?

— Jednostavno, vrlo jednostavno! — osmjehne se Kabelmann.

— Ne razumijem vas. Njezin je otac Nijemac, a i pokojna joj je majka bila valjda Njemica — primijeti Alfred.

— Možda je tako kako vi velite. No treba znati da ljudi putuju, i da u Beču živi mnogo svijeta iz južnih krajeva Evrope, a tko vam jamči da je pokojna barunica Steiner bila kreposna žena? — upita Kabelmann.

— Žalim, gospodine natporučniče da tako zlo mislite o visokom društvu; uostalom, možete imati pravo — reče barun Alfred.

Razgovor zapne. Kabelmann ustane, pruži desnicu barunu, pa izađe duboko se klanjajući.

* * *

Istoga dana naveče čekala je velika i lijepo rasvijetljena plesaonica na otmjeni svijet koji se spremao da u njoj proboravi veselu noć. Došlo je mnogo svijeta iz okolice, sve plemići, baruni i grofovi. Ostavivši svoje dražesne zakutke, svoje mirne palače, dohrliše u kupalište mnogi s pomoću domobranskih kobila.

Dvorana se počne puniti. Kad je već dosta svijeta u njoj vrvjelo, uniđe Lina, dostojanstveno, s barunom Alfredom. Već oko jedanaest sati živo se plesalo. Djevojkama i gospođama silno i naglo uzdizale se grudi. Lepeza je malo koristila jer je bilo odviše vruće. Gospoda su trla neprestano znoj s čela. Lina je bila te večeri dražesnija negoli obično. Svijetla, svilena, ljubičasta haljina krasno se priljubila uz njen vitki stas. Divotni njezini udovi, vrana kosa, razbludan joj i sjajan pogled, njena obla ramena, nabujale grudi i bijela put — sve te divote bile su nišan lakomih pogleda. Lice joj se žarilo kao da po njem plamen liže, a neprestano je plesala. Alfred, držeći je oko pasa, bio je kao mahnit, kao da je drugi čovjek. Sve je u njemu gorjelo, krv mu uzavrela, oko mu bilo omamljeno.

Pa kako da ga ne opije i ne omami onaj topli i vlažni zrak, pun i zasićen onih do možđana prodornih i živim mirisom bujnih grudi i snježnih i rosnatih ramena što su se caklila u nemirnoj, titravoj svjetlosti? U takvu zraku ima nešto živo, nešto žensko, kano da su u njem sitne čestice ženske puti uzvitlane i pomiješane s mirisom raznolika cvijeća, s vrućim i umirućim uzdasima i sa strelovitim i požudnim pogledima.

U tom zapaljenom uzduhu sve šumi, sve šušti, vri i bruji; osjećaš da sve oko tebe živi, da svuda ključa krv. Sve je Alfreda sjećalo silno i neodoljivo na sretnu mladost, na zlato, na ljubav i vruće cjelove, na neizrecive slasti i na uzburkane snježne grudi, na slatki pokoj.

Alfred se smatrao najsretnijim čovjekom uz tu čarobnu i bezazlenu djevojku...

Bio je u dvorani neki znameniti talijanski slikar koji se u malo vremena obogatio svojim kistom. Živio je dulje vremena u Njemačkoj, no jezika nije naučio. Bio je vrlo zanimljiv čovjek: mlad, visoka i krasna uzrasta. Kosa mu bila crna i valovita, a lice veselo i prijazno. Bio je vičan pobjedi i u najtežim erotičkim pothvatima.

Živahan i zamamljiv Linin hod, sva njena dražest silno ga uzbudi. Prošavši uza nju, čuo je da govori njemački. Barunica ga nije još bila opazila.

Dugo vremena nije skidao svoje crne i pronicave oči s njezina divotnog tijela motreći sve one prekrasne crte ramena i vitka pasa.

Činilo mu se da je već slika u naravnoj veličini.

Aranžer pljesne rukama, a glazba dade znak za drugu četvorku. Slikar pođe k Lini koja je bila s Alfredom, potrči malko da ga drugi ne prestignu. Prestavivši se sam, zamoli je njemački:

— Bite sen, darf ik biten, volen frailain mit mir tansen?

Lina se živahno razgovarala sa svojim kavalirom.

Ne osvrnuvši se na slikara, odrešito odgovori:

— Tanke, pin angaširt!

Slikar, koga taj odgovor nije ni najmanje smeo, reče:

— Bite, pardon, frailain!

Odalečiv se pomisli: dobro, per dio! Dobro počinje. I Margareta je odbila Fausta... u prvi mah...

Poslije četvorke izađu ljudi iz plesaonice u blagovaonicu. Bio je odmor. Lina nije htjela onako uznojena izaći, već zaželi da se malko prošeće. Baruni Steineri bili su cijelo to vrijeme kod "zelenoga" stola. Artur je izgubio sve svoje novce, pa je gledao kako drugi igraju.

— Vi ste mi rekli da ste zaručeni, a i Artur mi je govorio da se domala ženite. A je li vam zaručnica krasna? — upita Lina Alfreda šećući lagano i hladeći se velikom lepezom.

— Molim, barunice, ja, ja nisam baš rekao da sam... zaručen. Barunice, vi ste me zlo, vrlo zlo razumjeli... Htjeli bi mi o vrat objesiti djevojku niskoga građanskog roda, ali do vjenčanja ima još mnogo, mnogo vremena... — branio se Alfred.

— No, vi ste uistinu čudak! Ta zašto mi ne odgovarate na pitanje? Pitala sam da li vam je ta zaručnica krasna? Molim vas da mi na ovo moje pitanje odgovorite — upre mu oči u lice.

— Tako, tako; ne može se baš reći da je lijepa...

— A, a, a, onda je sigurno bogata!

— Ljudi govore...

— A sad da vas nešto drugo pitam, no da mi ne lažete! Recite mi golu, pravu istinu: Je li ona već vaša prijateljica?

Alfred ne može da se načudi. Otvori mrtve oči, zapne:

— Molim, barunice, kako vi to mislite?...

Lina, ljuljajući tijelom i vrteći svojim ramenima, nasmije se glasno i donese svoj fini rubac pred usta.

Alfred se dosjeti, mahne rukom i reče nehajno:

— Ne, ne, ona je poštena. No, molim vas, so eine dumme Kroatin!

— Zašto tako govorite o svojoj zaručnici? Warum eine dumme Kroatin? Ta niste li i vi Hrvat?

— Jesam, no to je puki slučaj. Čovjek se može svagdje roditi. Nur ein Zufall, Baronin — reče kao ograđujući se protiv takva napadaja. — Da nisam Hrvat, najbolji vam je, barunice, dokaz što hrvatski ne znam, a i ne želim znati.

— Barune, vi imate krivo! Zašto? Ja bih rado znala sve jezike. No sad hajdmo štogod založiti.

U blagovaonici nađu Linina oca kod večere.

— Čekam vas. Artur vas traži, ta gdje ste, vraga, bili?

— Šetali smo u plesaonici — odgovori Lina.

Kod dugog i širokog stola bilo je već više od dvadeset osoba. Nasuprot Lini, poprijeko, sjedio je lijep čovjek. Onaj talijanski slikar. Crno je svoje oko često upirao u njeno lice. Ona ga bila nakon nekoliko vremena opazila. Taj prekrasni čovjek odmah joj omili. Više im se puta susretnu pogledi i Lina nije mogla a da mu se ljubazno ne nasmiješi.

Linin je otac bio šutljiv, zamišljen, zlovoljan. Izgubio je, bez sumnje, veću svotu na igri.

Dražesna barunica, gledajući krasnoga čovjeka, bila se nešto uzrujala. Oči joj stanu sijevati, i napokon žmiriti. Zamisli se malko, pogleda preko stola, nasmiješi se i reče ocu:

— Ostaješ još dulje vremena ovdje?

— Jest, ostajem. Igrat ću još malko.

— No, ja želim kući — reče glasno.

Lice joj bilo žarko, usne crvene i suhe.

— Dobro, Lino. Nek te Artur sprovede — dozvoli otac.

— Tako sam umorna! Pa nije mi ni dobro, Arture, ići ćemo odmah — doda Lina nemirno.

Kad opet zasvira glazba, Lina ustane da ide kući.

— Dozvolite da vas i ja sprovedem? — umoli Alfred.

— Hvala! Dođite — odvrati Lina.

Kad već svi ustanu, potegne Lina Artura za kaput i šapne mu u uho:

— Jesi li opazio onoga lijepog gospodina, crne kose i crna oka koji mi je malo prije nasuprot sjedio?

— Nisam — odvrati šapćući.

— Eno ga, pogledaj... — reče Lina tiho i pokaže mu ga očima.

— Vidim, poznam ga dobro.

— Dobro! Sad hajdemo! — Barune! — zovne Lina Alfreda koji se, međutim, sa starim Steinerom razgovarao.

— Laku noć, tatice! Želim ti dobru zabavu kod makaoa.

Lina strastveno pogleda onoga krasnog čovjeka komu se pričini kao da mu je malko kimnula.

Barunica naglo ode, a on je gledao za njom dubokim i sjajnim okom.

Kad dođu pred gostionicu, Lina zahvali Alfredu na pratnji:

— Hvala lijepa, barune, no vi možete sada otići, otpratit će me Artur do gostionice. Imam nešto da mu kažem. Idite, idite, mogli biste se prehladiti. Zbogom barune!

Alfred joj poljubi ruku i otiđe.

Ušavši u svoju sobu, Lina zapali svijeću, potraži papira, napiše listić, svije ga, zapečati i preda Arturu:

— Idi brzo na ples, daj ovaj list, da nitko ne vidi, jednom konobaru da ga odmah preda onom gospodinu koga ti poznaš. Hajde, brzo, što čekaš?...

— Ne idem, Lino! — zavrti glavom Artur.

— Dat ću ti dvadeset forinti. Hoćeš li?

— Odmah? Sada?

— Jest, odmah!

— Daj amo list i novce. Idem.

Artur ispuni Lininu želju, zatim nađe kod makaoa Alfreda i strica. Počne igrati, no sad bi dobivao, sad gubio. Napokon izgubi sve i ostane bez pare. Sune mu neka misao u glavu i otrči u gostionicu. Bila su tri sata. Pokuca na vrata Linine sobe.

— Tko je? — odazva se tiho Lina.

— Artur... — odvrati on.

— Što ćeš? Idi do vraga!

— Lino, molim te, ustani. Posudi mi trideset forinti. Izgubio sam sve.

Lina ustane, nađe novac i otvorivši samo malko vrata, ispruži dražesnu i uznojenu glavu i dade mu zatraženu svotu. Razvezana vrana kosa bijaše joj sakupljena u bijeloj mrežici. Na ramenima, nad njedrima i oko vrata dizala se kao topla maglica s njene snježne, uznojene puti, titrajući na svjetlu svjetiljke koja je bila na hodniku.

Artur je živo pogleda u oči i zakašljuca tiho, kao da je želi nešto upitati... Lina je razumjela taj kašalj, pritisne donju usnu zubima, gornju uzdigne malko, a na svakoj strani pokaže se jamica. Zažmiri i kimnu mu dva—tri puta naglo jedan za drugim, kao da mu hoće reći: da, da, i zatvori lagano vrata.

Artur, brojeći novce pod svjetiljkom na hodniku, začu iz sobe Linin prigušen smijeh, pa naglo otiđe.

U gostionici, u maloj sobici, sjedilo je oko zelenoga stola nekoliko plemića. Došavši od Line, Artur počne igrati, no sretnije negoli prije. U pola sata dobije do dvije stotine. I stric mu bio sretan. Alfred je izgubio nekoliko stotina. Kad dan zabijeli, društvo prestane igrati i dade donijeti nekoliko butilja šampanjca. Ples je bio prestao. Sva gospoda, tko više, tko manje, bila su nakresana.

Artur izađe iz sobe gdje je društvo pilo i uđe u druge prostorije da vidi ima li još svijeta. Bilo je pet sati. Plesaonica je bila prazna, ali u onoj sobi gdje su bile novine, u onom dijelu gostionice koji se zvao kavanom, bilo je još nekoliko osoba kod jednog stola. Pijući čaj i punč, razgovarali se jedni o politici, drugi spavali naslonjeni na stol, poliven vodom, čajem i kavom. Kroz dva mala prozorčića vidio se već u kuhinji kuhar s bijelom kapom od papira kako baca ugljen pod žute, bakrene posude u kojima se varilo navodnjeno mlijeko i kava već nekoliko puta prekuhana.

Artur zamoli konobara, koji je drijemao, cigaru, zapali je i htjede da ode k svojem društvu, kad opazi slikara Marija. Slikar, signor Mario, pušio je čitajući neke talijanske novine.

— A što vi tu radite? Perche non foler tormir a casa? — upita Artur.

— Kako vidite, pušim, čitam i pijem kavu.

— Lei non pefer, fenir con me, e pa da, pa zašto vi nećete piti? Dođite sa mnom. A, a vi ste sretan ljubavnik!... — šalio se Artur.

— Varate se, gospodine! Spavao sam tri sata, a to mi je dosta. Spavat ću poslije podne.

— Ma ateso fenir con me, molim, dođite, dođite u naše društvo. Noi tutti esser amici Italia.

— Hvala vam srdačna, ne mogu sad piti. Idem šetati.

— Allora mi bel salutar signor Mario. Zbogom, žao mi je, gospodine, da nećete sa mnom.

Za četvrt sata otiđe Mario kući i legne u postelju. Snivajući o crnokosoj Margareti, slatko je snivao do objeda.

* * *

Istoga dana poslije podne dođe Artur k Lini. Bila je velika sparina. Dražesna je barunica ležala na velikom crvenom divanu. U sobi je bilo polutamno.

— Dođi, ništarijo, amo! Ustupit ću ti mjesta. No, je li ono način uznemiravati poštene ljude kad mirno spavaju? — ukori ga Lina šaleći se i povuče se potrbuške nešto natrag, pa ispruži lijepe noge preko divana.

Artur je zamoli da mu oprosti, jer da je silno trebao novaca, pa sjedne na divan do njene glave. Lina se upre laktima na njegovo mršavo stegno i nasloni na svoje ruke bradu. Ležeći tako gledala mu radosno, vragoljasto u blijedo lice.

— Ti si noćas odviše pio! — ukori ga Lina.

— Vino je bilo izvrsno!

— A... a Alfred? — upita barunica.

— Pijan kao čep!

Artur joj ispripovjedi da su sve do sedam ujutro pili, da je Steiner bio vrlo sretan u igri i da je vidio slikara Marija kad je već dan nastao, u kavani, gdje je čitao novine i pio kavu.

— U koliko si ga sati vidio? — upita Lina zamišljeno, podigne noge i udari lagano petom o petu.

— Nije još bilo šest.

— Šest, veliš?... Jest, tako... jest... jest... šest.

— No reci, Arture, nije li Mario krasan čovjek?

Artur ne odgovori.

Lina ugrize Artura za stegno i okrene se na leđa. Prekriži noge i povuče preko čela i preko cijela lica, sve do grudî, pram crne svoje kose, omota njome prste, te ostane mirno ležeći, naslonjena glavom na stegno svoga dragog kuzena.

Artur je, međutim, peti put brojio novce što ih je dobio prošle noći na igri.

Nakon duge stanke progovori Lina tiho:

— Arture!

— Lino?...

— Što radiš?

— Najzabavniji posao na ovom svijetu: brojim novce.

— Jesi li mnogo dobio?

— Dvije stotine, Lino.

— Možeš li mi vratiti svotu koju sam ti noćas dala?

— Ne mogu, Lino! Ne mogu, žalim, ne mogu!

Opet malko umuknu.

— Arture!

— Lino?...

— Je li noćas Alfred mnogo izgubio?

— Do osam stotina! Bilo bi i više da je imao.

— Žao mi je, vrlo žao...

— Zašto ti je žao?

— Osam stotina! Pa što je to napokon za bogata čovjeka? Kako to da je toliko izgubio?

— Beno!

— Zašto: beno?

— Mora izgubiti kad s nama igra.

— Tako! — Oprosti, nisam se odmah sjetila! No čekaj da te nešto pitam. Jesi li ti bio u bazaru, tamo gdje su dućani.

— Jesam više puta.

— A nisi li vidio kod onog zlatara gdje su tako lijepe stvari?...

— Što?...

— Vidjela sam vrlo lijep niz bisera, kolajnu, ljepšu od moje.

— A što stoji taj biser?

— Sedam stotina forinti.

— Nije skup. Govori!

— Savjetuj me kako da dođem do tog novca.

— Koliko imam provizije?

— Sto forinti.

— A imaš li sto forinti?

— Čim dobijem biser, dat ću ti novac. Arture, ti znaš da sam poštena!

Artur se zamisli. Nakon nekoliko trenutaka reče:

— Dobro! Ići ću k Alfredu, reći ću mu da ti želim kupiti biser. Zamolit ću ga samo za nekoliko dana. Reći ću mu... no što, što da mu rečem?...

— Reci mu, čekaj... ja sam rođena u mjesecu... ne znam, ne znam u kojem, reci mu, reci mu da mi je za nekoliko dana devetnaesti rođendan — pomogne mu Lina.

— Bravo, Lina! On će mi bez... tu malu ljubav. Lino, Alfred gine za tobom, ali ti si s njim odviše stroga!

— Dosadan glupan!... No vidjet ćemo, vidjet ćemo... Sad možeš otići. Doći će stric kući...

Sutradan poslije podne posjeti Artur prijatelja Alfreda. Sobarica donese za Artura piva, a za Alfreda butilju vina. Barun Alfred bio je samo u takvim prilikama Hrvat.

Zapale cigare i počnu razgovarati o plesu, o Lini i o igri.

— Vi ste, barune, vrlo sretni u igri — nasmiješi se Alfred.

— Kako to, barune?

— Ta jučer i prekjučer ste dobili...

— A, molim vas, barune, molim vas! Prokleti novci! Da znate, kako sam nesretan! — uzdahne Artur.

— Vi, vi nesretni?...

— Da, da, nesretan — potvrdi Artur.

— A može li se znati zbog čega?

— Što se ne bi moglo znati?

— Govorite, barune! Znate da sam vam iskren prijatelj — reče ozbiljno Alfred.

— Nesretan sam zbog Line. Jeste, zbog Line! — reče tronutim glasom.

— Zbog Line?... Ta govorite! Kakva nesreća možda? — progovori naglo i zabrinuto Alfred.

— Barune, vi nemate pojma, koliko ljubim Linu! Kao da mi je rođena sestra. Njen mi okrutni udes srce para. Da vi znate koliko trpi taj nevini anđeo. Otac hoće da je uda za čovjeka koga ona mrzi. Vidite, to vam je prvi uzrok moje žalosti. Lina je utuvila u glavu da je sav svijet mrzi, da sam joj i ja neprijatelj. Međutim, valja reći istinu: ona me ljubi kao rođenoga brata. Već vam imam od nje stotinu malih uspomena. Ona vam se uvijek sjeća svog kuzena Artura, te mi ne prođe ni imendan, ni rođendan, a da me ne iznenadi kakvim darkom...

— Divne li djevojke! — uzdahne Alfred.

— Evo, vidite nesreće! — nastavi Artur. — Za nekoliko dana svanut će Linin devetnaesti rođendan. Želio bih joj ugoditi, želio bih da je čim ugodno iznenadim, a to bi je sjetilo da je ipak cijeli svijet ne mrzi, to bi bolno njezino srce razblažilo, no ja sam slučajno, znate, onako baš slučajno, ostao bez novaca, a to me srdi, to me...

— Ali, molim vas — upane mu u riječ Alfred — molim vas, ne bih li se ja smio usuditi da vam?...

— Hvala, hvala! Neću podnipošto, neću da vas uznemirujem.

— Ali, molim vas, barune!... Drage volje, vjerujte, drage volje — usudi se Alfred.

— Hvala, hvala! Neću. No srdim se, silno se srdim to više, što sam od nje slučajno, znate, baš slučajno saznao da joj se neizmjerno dopada jedan biserni niz kod zlatara, u ovdašnjem bazaru. Pa što, malenkost, ako se ne varam, najviše tri tisuće forinti...

— Kako rekoh, barune, moja vam je lisnica na raspolaganju.

— Podnipošto — brani se Artur — podnipošto! Sve me srdi, pa i na vas sam srdit! Ne, nije lijepo, oprostite, barune, teško mi je da vam to moram kazati, no iskren sam vam prijatelj, ne, nije lijepo od vas, nije kavalirski.

Artur je to izgovorio sasvim ozbiljno. Alfred izbulji oči i upita prestrašeno:

— Molim vas, barune, što mislite s tim reći?

— Vi ste znali da je Lina zaručena, a ako niste znali s kime, to vam ja velim da je zaručena s čovjekom milijunašem. I Lina nije siromašna, jedinica je, te će i ona baštiniti više od pol milijuna od svojega oca. No što je to pol milijuna za tako divnu barunicu?

— Gospodine barune, ja vas još ne razumijem! — pogleda ga Alfred malo zlovoljno.

— Ne razumijete me? Gospodine, prijatelj sam vam, te valja da vam iskreno kažem sve što mi na srcu leži. Povjerit ću vam tajnu, no zakunite mi se svojim barunstvom da ćete šutjeti, zakunite se!

— Kunem vam se, barune, svojim poštenjem i svojim barunstvom da ću šutjeti.

— Evo znajte: Lina ne ljubi svoga zaručnika, no to ne zna nitko, nego Bog, vi, Lina i ja. Lininu ćud poznajem dobro: znam da je nagla i naprasita u svačem, u mržnji i u ljubavi. Da vam dadem primjer. Poznate li slikara Marija? Dobro! Danas sam je strašno korio zbog toga Talijana. Ona veli da joj je oduran, da se neće ni šetati u parku kad bude on tamo. Recite mi, barune, nisu li to ludorije?

— Jest, zbilja, i meni je to u oči palo, i ja sam opazio njeno čudnovato ponašanje — nasmiješi se Alfred.

— A, a, i vi ste opazili njezino čudnovato ponašanje? To me i srdi! Jest, jest, i ja sam opazio, barune, da ste joj se u srce ušuljali svojim slatkim... Jest, jest, opazio sam i ja da ste joj možđane zavrtjeli!

— Ja,... Ja... U Linino, u Linino srce ušuljao? Ja zavrtio njenim možđanima? — pita zučuđeno Alfred.

— Jest, vi, gospodine, jest, vi! Pa znate što? Najposlije, ne bi me to ni srdilo kad bih znao da biste mogli Linu ljubiti i štovati — izusti Artur i klone glavom, kao da ga je najjača bol srvala.

— Ja bih je, barune, ja bih je obožavao! — klikne barun Alfred.

— Vi... obožavali? — upita ga Artur gledajući mu živo u oči.

— Jest, barune, ja bih je obožavao!

Artur se zamisli. Uzdahne, ustane i reče:

— Barune, oprostite, što sam vam iskren. Ja vas poznam kao poštena čovjeka, no znate, naše ime... čast obitelji! — Zbogom! Treba da idem. Pisat ću još danas u Beč, možda će biti na vrijeme da dobijem nekoliko tisuća prije Linina rođendana. Barune, zbogom!

— Molim samo časak, izvolite sjesti — reče Alfred i zamisli se. Lice mu se razvedri i nastavi: — Dopustite da vas upitam za savjet. Recite mi iskreno, gospodine barune, recite iskreno, bi li se mogla moja malenkost usuditi da iznenadi barunicu Linu na njezin rođendan kakvom uspomenom... onim biserom? Recite mi iskreno, bih li s tim možda barunicu uvrijedio?

— Mislim da... da ne bi bilo ništa protiv načela dobrog uzgoja... Jednom riječi smatram da se možete usuditi. Uostalom, vi ste moj najbolji prijatelj, a budući da to Lina zna, uzet će tu uspomenu kao znak vašega štovanja.

— Dobro, barune. Dobro. Presretan sam! Ali, molim vas kad je rođendan barunice Line?

— Za šest dana, barune — odvrati Artur.

— Stvar je, dakle, gotova? — reče veselo Alfred.

— A da vam za sve to zaručnica sazna?

— Kakva zaručnica? Koja zaručnica?

— Ta ona u Zagrebu.

— Ha, ha, ha! — nasmije se Alfred. — Ja nemam zaručnice, pa da ih i deset imam, na sve bih sad zaboravio. Barune, vi mislite onu gusku u Zagrebu? Ha, ha, ha!

— Vi biste, dakle, uistinu mogli Linu ljubiti?

— Ta koji čovjek da ne zaboravi na sve žene kad nju vidi?

— Barune, pazite da se ne prenaglite! Srce nas često vara, no sad idem. Barune, zbogom! Nadam se sad da ne sumnjate u moje iskreno prijateljstvo...

— Barune!...

Iskreno, toplo, stisnu si desnice i rastanu se.

Ostavši sam, Alfred je naglim koracima šetao po sobi. Bio je silno uzrujan. Srce mu naglo od radosti kucalo. Sjedne i napiše pismo svome provizoru koji je bio stekao u pet godina velik imutak, "pošteno" služeći svoga gospodara, da mu odmah pošalje pet tisuća forinti, te ako nema gotova novca da proda nekoliko volova ili da posudi od kakva Židova.

Istoga dana oko devet sati navečer šetao je Alfred s barunicom u parku. Steineri su bili u kavani. Pun mjesec bio se već visoko uzdigao nad bijele gostionice. Lina nije bila nikad tako mila, nikad se nije s njim tako ljubazno šalila i razgovarala. Umuknu najednom te, lagano šećući, dođu do velikog basena. Lina stane i zagleda se u mjesec koji se sjajio u vodi. No domala sakri ga sivi oblak i on nestade. Lina pritisne srce rukom, pogleda u nebo, oko joj se ugasne, duboko uzdahne, naglo skine s prsta zlatnu vjericu, pruži je Alfredu, sjetno mu se smiješeći.

— Što da s njom učinim? — šane Alfred motreći Linu sav u čudu.

— Što vas volja... Bacite je u vodu.

Alfred posluhne. Oboje umuknu.

— Alfrede, meni je tako dosadno u ovom kupalištu; zašto nećete da me pohodite kadgod? — upita Lina kao razmaženo dijete.

— A kad bih smio, dražesna barunice?

— Kad vas volja. — Sutra popodne u četiri sata — odvrati mu ona milo se smiješeći.

* * *

Lina je stajala pred ogledalom u tamnoj, jednostavnoj haljini. Crna kosa, spletena u dvije debele pletenice, spuštala se niz vitki i punani stas. Haljina joj bila zakopčana sve do bijeloga vrata gdje joj visio lijepi zlatni križić, naveden na širokoj, crnoj baršunastoj vrpci. Bijelu je ružu zadjenula na oble i pune grudi. Ona je stajala pred ogledalom trseći se da pronađe, da otkrije što stidljiviji pogled, što neviniji posmijeh i da što umiljatiji izraz poda svome licu. Prošetala bi se po sobi kao kakva pjevačica koja predstavlja Margaretu kad ide u crkvu, stupila bi opet pred zrcalo da se još vježba za buduću predstavu.

Ura na hodniku zazvrnda, a Lina se odaleči naglo od ogledala, sjedne k stolu, uzme neku ozbiljnu knjigu u ruke i upre u nju lijepe oči, kao da pomnjivo čita. Sjedila je zamišljeno i zabrinuto, kao kakva djevojčica u strogom penzionatu kad mora da uči lekciju.

Bila su četiri sata. Lina začuje korake na hodniku i postane sad još ozbiljnija.

Netko pokuca, no ona kao da ne čuje. Pokuca opet i jače.

— Naprijed! — odazove se Lina jednako čitajući.

Alfred otvori, uniđe, nakloni se jedanput, dva puta, te malko zbunjen zapenta:

— Barunice, imam čast... imam čast pozdraviti vas...

Lina kao smetena u čitanju podigne glavu, nasmiješi se i oborivši oči, zamoli ga da sjedne na divan:

— Dobar dan, barune, dobar dan! To je lijepo od vas, da ste došli... Oprostite, zadubila sam se bila u povijest dinastije...

— A molim, molim, barunice, oprostite što sam vas uznemirio u čitanju.

— Ta molim vas, barune, čitat ću večeras. Imam dosta vremena — reče i pogleda ga stidljivo.

Umuknu.

Lina gledajući u zatvorenu knjigu igrala se s križićem što joj je o vratu visio, a Alfred mišljaše: Kako se te djevojke promijene kad se prvi put zaljube!

Lina ga opet ljubazno pogleda, kao da moli da štogod progovori.

— Gdje je gospodin barun, vaš otac? — usudi se Alfred.

— Na šetnji... Možda u kavani.

— Danas je, barunice, vrlo lijepo vrijeme.

— Jest, barune, vrlo lijepo.

— A hoćete li vi danas na šetnju?

— Hoću, barune, danas podvečer.

— Ah, da, sada je vruće, vrlo vruće, barunice.

— Jest, barune, vrlo vruće.

Umukoše opet. Lina pogleda stidljivo Alfreda, a on je upita:

— Kako ste noćas spavali, barunice?

— Dobro, hvala — odvrati i obori oči.

— I ja sam, barunice, dobro spavao — reče Alfred, gledajući kao začaran dražesnu djevojku. — Ostajete li, barunice — nastavi nakon kratke stanke Alfred — ostajete li još mnogo vremena u kupalištu?

— Ne znam, barune. A vi? — odvrati i upita Lina.

— Ne znam, barunice, to ne... ne zavisi o mojoj... o mojoj volji — rastegne Alfred.

Lina ga pogleda i opet obori stidljivo oči.

— A bi li vi, barunice, pogodili o čijoj to volji zavisi? — usudi se Alfred tronutim glasom.

— Ne bih — osmjehne se Lina.

— O... o vašoj volji, o vašoj, milostiva barunice — nastavi Alfred. — Vi nemate pojma, koliko vas...

Lina zažmiri i upita:

— Žive li vam, barune, roditelji?

— Ne, barunice. Deset je već godina otkako su umrli.

— Vi ste, dakle, poznavali svoju majku?

— Ta naravno, barunice, bio sam kod njezine postelje kad je izdahnula.

— I moja je majka umrla, no ja je nisam poznavala. Oh, kako su sretni oni ljudi koji mogu svaki čas grliti i cjelivati svoju majku.

Preko Linina lica preleti u tom trenu turoban izraz tuge i boli.

— Vi nemate braće, barunice?

— Nemam! — uzdahne Lina.

— Ni ja nemam nikoga na svijetu.

— Molim vas, barune, živi li majka vaše zaručnice? — upita Lina kao slučajno.

— Moje zaručnice? Kakve zaručnice?

— No, vaše zaručnice u Zagrebu. Artur mi je pripovijedao da je vrlo krasna.

— Tko je vrlo krasan?

— Vaša zaručnica!

— Ali ja nemam nikakve zaručnice...

— Ta nemojte se šaliti. To su ozbiljne stvari!

— Ja se, barunice, ne šalim.

— Recite mi iskreno da li je zbilja ljubite?

— Koga da ljubim?...

— Nemojte se šaliti, recite mi iskreno...

— Pa dobro, barunice, ja je ne ljubim, i mogu vam dati poštenu riječ da je nikad nisam ljubio — ustvrdi postojanim glasom Alfred.

— Oprostite, barune... Kakva sam luda! Pitam za stvari o kojima nemam ni pojma. Vi je, dakle, niste nikad ljubili?

— Nisam, barunice, nikad!... Ali od malo dana moje srce...

— Ja nikad srcu ne vjerujem... — Srce... srce, što je to? Kakva je to stvar? Komad mesa, pun krvi! Pa mislite li da se ljubav u srcu rađa? Ja to ne vjerujem, barune.

Lina nije vješto glumila svoju ulogu, no odviše je bila dražesna da to Alfred opazi.

— Barunice, vi ste mnogo filozofije čitali — čudio se Alfred iskreno i ozbiljno.

— Ja?! Ja filozofije čitala? O varate se, gospodine! — začudi se Lina i nasmiješi tako da su joj se na licu pokazale jamice.

— Jest, vi barunice — potvrdi Alfred. — Barunice, vi ste odviše čedni, vi ste odviše nevini kako sam imao čast i sreću opaziti.

Lina umukne, pomisli na svoju ulogu, pa obori oči kao čedan đačić kad ga odviše hvale.

Lina je sjedila na stolcu, a Alfred na divanu. U sobu je dopirao žamor svijeta u parku. Na stolu pred barunicom zvrndalo je nekoliko muha i jedna pčela okolo zrela voća što je bilo u lijepoj košarici.

Alfred položi slučajno na stol ruku, a na nju mu sjedne pčela. Lina mahnuvši protjera pčelu i reče kao prestrašeno:

— Pazite se, ubost će vas!

Uzme mu ruku koja bijaše u pogibelji u svoju desnicu.

— Ne bojte se, barunice, neće me ubosti.

— Vaša je ruka mnogo veća od moje, a i crnja, no vi ste muškarac — opazi barunica bezazleno.

Alfred podigne njezinu ruku k svojim usnama, te čvrsto je držeći, vatreno je cjelivaše, veleći:

— Barunice, sjednite na divan.

Nakon malog i nježnog otezanja i oklijevanja Lina zadovolji toj nedužnoj želji. Barun joj se zagleda u krasno lice. Tek šta je disala. Lina podigne glavu i pogleda ga milo i stidljivo, a on je privine na prsa.

— Ne, ne, molim vas! Ostavite me! — šane izvinuvši mu se iz naručja sva drhtava.

— Barunice, Lino! Oprostite, ja vas ljubim! Strastveno ljubim !...

Lina se nasloni na divan, sakrije lice u ruke i počne gorko jecati.

— Lino, dražesna Lino, oprostite, vi znate moje boli! Barunice, oprostite! — moljaše Alfred.

— Ne, ne, vi me ne ljubite, vi me ne štujete — jecaše barunica...

— Kako, barunice! Ja da vas ne štujem?

— Da, da, vi me ne štujete, barune, vi me ne ljubite!

— Ali, barunice, kako to možete misliti? Ja da vas ne štujem? Evo me pred vama na koljenima, vidim da sam se preveć usudio, barunice, oprostite!

Netko pokuca. Lina odmah glasno reče: — Unutra!

Artur stupi veselo u sobu. Alfred naglo ustane, a barunica sjedne i sakrije lice rukama.

Artur kao začuđen:

— Lino, što to znači? Lino, što plačeš? — A, i vi ste tu, gospodine barune! Gle, gle, nisam li pogodio kad sam vam rekao da ste joj možđanima zavrtjeli? Pa tako naglo, u nekoliko dana! Lino, ne plači, ja sam ti iskren saveznik, a barun je Alfred pošten čovjek. Otac te ljubi, te mislim da će pristati...

Lina počne jače jecati.

— Lino, imam nešto da ti kažem, no vi, gospodine, možete tu ostati — nakloni se Artur Alfredu koji je šutio i preda se gledao.

Bilo mu je mučno pri srcu, htio je u svoj stan, pa reče:

— Barune, hvala, valja da idem kući. Barunice, oprostite... zbogom zbogom...

Hoće da stisne Lininu ruku, no ona slegnu ramenima kao da se srdi.

Artur namigne Alfredu i mahne lagano dva puta desnicom po zraku, kao da mu svjetuje: Možete mirno otići, ja ću je već umiriti.

Još je Alfred bio na stubama kad Lina naglo skoči s divana. Stupiv pred ogledalo, sama se sebi nakloni te pljeskajući i glasno se smijući, govoraše:

— Bravo, Lina! Bravo, Lina! Izvrsno! Izvrsno!

Artur, šećući sobom, reče ozbiljno:

— Bože moj, kako ima glupih ljudi na ovom svijetu!

— Zašto glupih? — upita Lina. — Ja sam izvrsno glumila. A tko tebi veli da i tebe ne varam?

— Lina, ja nisam mislio na Alfreda...

— A na koga, dakle? — upita Lina pjevajući i nagnuvši glavu nad desno rame.

— Mislio sam na moga strica — odvrati Artur i pogleda je važno.

Lina reče sasvim hladnokrvno:

— Da si zdrav kao ja, da ti je dvadeset godina kao meni, ne bi me osuđivao...

Artur je ostao kod Line cijela dva sata.

* * *

Lina je svaki dan naveče s Alfredom u parku šetala. Bile su to blage, lagodne večeri. Dražesna barunica bila je vesela uz čovjeka u kom je krv naglo uzavrila. Znala je da je barun za njom pobenavio, a to joj je silno godilo. Alfred je nije ljubio: bila je to samo požuda, strast. On bijaše razuzdan čovjek, u svom životu vidio je dosta žena, ali Linino ubavo tijelo, njezin razbludan hod, ona bajna i zamamljiva gipkost njezina stasa, sve ga to začaralo. Za Alfreda je žena bio stvor koji jede i pije, koji spava, koji se šeće, koji djecu rađa i — ništa više.

Lina je bila s njim izvanredno mila i ljubazna, njene riječi bile su preslatke. Alfred, sve više uvjeren da će polučiti svoj cilj, osjećao se presretnim, znajući da je Lina jedinica neizmjerno bogatoga baruna Steinera. A nije li mu možda iskreni Artur povjerio tajnu za koju nije nitko znao? A kad se tek pomisli da je djevojka možda najdivnije dijete velike prijestolnice i da će barun Steiner dati svomu sretnom budućem zetu pol milijuna forinti! Nije li to krasno? Pa tko da zamjeri Alfredu što je pisao svomu provizoru da proda nekoliko volova i da ga malo zaduži? Nije li možda i sam Alfred svaki dan mogao opaziti da će Linin otac najposlije privoljeti na sretne zaruke? Zašto je, dakle, otac: često ostavljao jedinicu s njim nasamu, nego da se s njom može porazgovoriti? Barun je Steiner bio pošten i odličan čovjek, te ne bi sigurno htio uništiti sreću i budućnost svoje predražesne Line...

Alfred je bio blažen. Svi su mu zaviđali, sve mu se u kupalištu divilo. Većina ga susretala s nekim dubokim poštovanjem, a mnogi od njih bijahu sretni što mogu s njim govoriti o prekrasnoj barunici. Kamo god bi došao, svuda su mu čestitali. Slikar signor Mario pazio je na sve to svojim crnim i dubokim okom smiješeći se ispod brka...

Alfred je, međutim, sto puta blagoslovio zvijezdu pod kojom se rodio. Bijaše jednom imućan, no zle godine i druge prilike dovele su ga na sklisku stazu nagla propadanja. Pa mlad čovjek valja da živi! Nije ni najmanje žalio što nije ništa izučio što je ludo potratio svoju mladost. Za sve te trice nije ga srce peklo, savjest grizla, ta znao je i vidio sada da će do malo vremena biti u Zagrebu "prva osoba". Nije šala, nisu to ludorije: pet stotina tisuća forinti! To se svakom ne podrsne!

A Olga?... Briga ga za tu gusku! — A barunska riječ? Ha, ha, ha, ma u Hrvatskoj nisu ipak svi ljudi lude! Ako se i dozna da sam udovici Klari zadao riječ, ti će ljudi bez sumnje razabrati da sam radio pametno i za svoj probitak! — A što će tek reći Zagrepčanke kad budu vidjele moju suprugu Linu, rođenu barunicu Steiner? Neće li Lina smesti taj Zagreb? Neće li možda sve one blijede gizdeline i svu onu grdnu vojsku gladnih plaćenika očarati svojom krasotom? A koterije? A plesovi? Neće li možda Lina biti svuda prva, svuda kraljica, sunce?... Jest, pa i dobro je da Lina dođe u Zagreb! Ona će više učiniti za civilizaciju od svih takozvanih patriota. Tri Line, i Zagreb je odličan, naobražen grad, velegradskoga značaja!!!

Barun je u to bio duboko uvjeren.

* * *

Alfred je svaki dan posjećivao Linu koja je vješto igrala ulogu bojažljive i stidljive djevojke. Sjedeći do nje na mekom divanu, činilo mu se da je u devetom nebu.

Nekog dana, bilo popodne, rekne mu Lina iznenada:

— A! Zbilja, vi ne znate što je sutra...

— Ne znam, božanstvena barunice.

— Sutra mi je devetnaesti rođendan. Barune ja se nadam lijepoj kiti cvijeća.

— Barunice! — nasmiješi se Alfred i nakloni se duboko.

— Jeste li vi pjesnik? — upita Lina ozbiljno.

— Nisam, barunice. No zašto me to pitate?

— Zašto vas to pitam?... Čudnovato!... Ljubim pjesme te bih vas bila zamolila da mi štogod ispjevate — reče Lina nježno, djetinjski.

— Žao mi je, barunice! Ja bih dao sve za jedan jedini vaš nebeski pogled, ali pjesnik nisam.

— Vi niste pjesnik? — začudila se Lina.

— Nisam, barunice.

— A ipak vam je lice i pogled kao u pjesnika.

— Barunice, vi ste uvijek divni kad se šalite i kad ste ozbiljni.

— Ja se ne šalim. — Kad nema pjesme, nadam se lijepoj kiti cvijeća. Barune, nemojte zaboraviti! — zaprijeti mu prstom.

Malo zatim poljubi Alfred barunicu, no ona ne sakri lice, već mu strastveno odvrati cjelov, veleći:

— Sad idite, barune, idite, Alfrede, sutra se vidimo, sutra se vidimo...

Još se jednom poljube, pa se rastanu...

Iste večeri bio je Artur Steiner kod zlatara u bazaru. Artur uđe u dućan, a čovjek žućkaste kose, zavinuta nosa, velikih usta i malenih sivih očiju zanjiše se na kratkim i debelim nogama, pritrči k njemu, nakloni mu se i zatvori za njim vrata.

Barun skine šešir, a trgovac ga zamoli da se pokrije.

— Čim mogu služiti vaše gospodstvo, gospodine barune? Izvolite samo zapovijedati — reče trgovac slatko.

— Imate li, gospodine, u svojem dućanu bisernih ogrlica?... Ja bih samo jednu trebao.

— Molim, vaše gospodstvo, molim, na službu, imam upravo jednu, ali krasnu, divnu. Dajem je ispod cijene, badava!

— Nemate ih, dakle, na izbor?

— Nemam, gospodine barune, nemam, sve sam rasprodao.

— Ded pokažite što imate — zapovjedi Artur.

— Evo odmah, odmah! Izložena je, evo! — reče draguljar i donese niz bisera što se nosi oko vrata.

— Što stoji? Recite posljednju cijenu.

Trgovac počne promatrati broj, napisan na malom papiriću, prilijepljenu u kutiji.

— Vrlo malo! Ispod cijene, samo da što prodam! Vjerujte, ispod cijene, kao na poklon! Spottpreis, ein Spottpreis, Herr Baron!

— No, izvolite reći, što stoji! — razljuti se malo barun.

— Ispod cijene, badava, samo tisuću forinti.

Artur pogleda po dućanu i zapita trgovca: — Jeste li sami? — nasloni se na klupu i nastavi pod glas:

— Slušajte! Biste li vi htjeli dobiti za ovaj niz hiljadu i dvije stotine?

Draguljar otvori male sive oči, pohlepan osmijeh prođe mu gmižući po debelim usnama i zapenta:

— Kako to, gospodine? Zašto ne, ako se dade? Govorite, govorite, nema nikoga...

— Posao je vrlo lagan. Sutra već možete dobiti za taj biser tisuću i dvije stotine. Evo: doći ću amo s jednim gospodinom koji je nakanio kupiti taj biser. Pitajte ga tri tisuće i petsto, a onda popustite na tri tisuće. Razumijete li?...

— Razumijem, razumijem — reče draguljar i poče opet pomnjivo ogledavati papirić na kojemu je bila napisana cijena.

— Ta što, vraga, gledate? Govorite! — sili nestrpljivo barun Steiner...

— Oprostite, milostivi barune! — odvrne nakon duga promatranja trgovac. Pogleda u veliku knjigu i slatko nastavi: — Barune, oprostite!... Zabunio sam se... činilo mi se... biser stoji mnogo više. Takve vam se pogreške često zbivaju.

— Gospodine, recite jednom što stoji? — hoće ljutito barun Artur Steiner.

— Barune, oprostite što sam se zabunio. Biser je mnogo više vrijedan. Stoji — stoji tisuću i pet stotina. Kako vidite, ispod cijene...

— Ništa manje?

— Ni krajcare.

— A sve skupa?

— Barune, težak posao, pogibeljan posao! No znam da imam posla s kavalirom... Sve skupa... tisuću i osam stotina...

— I ja vidim da imam posla s poštenim čovjekom. Dobro, dakle, biser je kupljen — reče Artur i htjede otići.

Trgovac dotrči vratima, otvori, pruži barunu šešir i nekoliko puta stane govoriti:

— Preporučujem se najljepše i najsmjernije vašoj milosti, gospodine barune. Izvolite samo doći, biser je za vas, odmah ću ga spremiti.

— Servus! — reče Artur i iziđe iz dućana veseo i ne pogledavši trgovca.

Noć koja je zatim slijedila sprovedoše Artur, stric mu, Alfred i još nekoliko visokorođene gospode igrajući makao.

Odlazeći iz gostionice oko pet sati ujutro, pozdravi Artur signora Marija koji je, čitajući novine, mirno pušio i crnu kavu pio u "kavani" iste gostionice...

Sljedeća stranica→