Mira Kodolićeva/XXVI.
| ← XXV. | Mira Kodolićeva, XXVI. autor: Josip Kozarac |
XXVII. → |
XXVI.
uredi»Ja sam na sve bila više pripravna, samo ne na ljubav mojega muža. S jedne strane njegova nježnost napram meni, a s druge strane ona tajna, koja me izgriza. Ima li uopće veće prevare, većega grijeha na svijetu, negoli je ovaj, u kojem ja sada živim? On već kupuje zipku i igračke, on po cijele ure sjedi sa mnom sa tri koledara u rukama, birajući imena djetetu, koje nije njegovo. Mene više puta spopane takova duševna muka, te mi na jeziku visi riječ: Oh! jadniče, zar ne možeš iz mojih očiju, iz mog cijelog bića pročitati, da je sva tvoja radost tašta, lažna!... I ta njegova ljubav navela me i nehotice na misao, koja li lahkoća ženi muža svoga prevariti! Što je nevjera muževa, napram ovoj prevari, kojom žena za cio život muža zaslijepiti može! Čovjek mora zadrhtati pred samom tom pomišlju, a što istom ja, koja sam to uistinu učinila! Ta tajna gori u meni, obružuje moju dušu kao nenadana brazgotina negda čisto, divno lice.
Kažu, da se i na brazgotinu, ma kako ružna bila, čovjek sve po malo navikava, dapače, da se onaj, koji ju na svom licu nosi, tako na nju navikne, da mu se više ni ne čini ružnom, nego čak lijepom. Je li tako i sa duševnom brazgotinom? Samo ja ne znam što je onda gorije, — jer ma kako brazgotina zacijelila, znamen rane ipak ostaje, ne dajuć se ničim izbrisati. A kažu, da ima i takovih rana, koje zacijeljene i zaboravljene, u stanovito vrijeme opet se pojave.
To je ono, pred čime ja sada strepim; tobože, sve je prošlo, a najedanput evo ti one rugobe nenadano opet na vidik!...«
| Sljedeća stranica→ |