Mira Kodolićeva/XXV.

Mira Kodolićeva, XXV.
autor: Josip Kozarac

XXV.

»Ja sam mislila, da Vam više neću pisati, — ne zato, što bi spomen na Vas poblijedio u mojoj duši, nego ja sam mislila da je moje pisanje bez svake daljnje svrhe, nakon onoga što sam držala, da Vam razjasniti moram. Jesam li ja moju svrhu polučila, to ne znam, nu mislim, da ste Vi bar uvidjeti mogli da ja osim te svrhe ništa drugoga na umu imala nijesam. Ja Vam evo i opet pišem, nu ja još ne znam hoću li biti jaka da Vam to pismo zbilja i pošaljem. Ja Vam nešta moram reći, nu još nijesam načistu kako bih Vam to rekla, a ne znam ni to, imam li ja prava uopće to Vama kazati. Pogađate li, što mislim? Molim Vas, domislite se sami, jer ja toga ne znam ni pismeno ni usmeno izraziti, a da se sva krv u meni ne promiješa. Moj muž malo da nije poludio od veselja, kada je saznao za to od liječnika... On umalo da nije poludio, — a ja? Što ću ja da počmem gledajući i slušajući njegovu radost! Ja Vam nijesam ni spomenula da se je moj muž sav preobrazio otkako ste Vi otišli; nu ja sam bila preveć zabavljena sama sobom, a da sam mogla razmatrati taj njegov preokret. Meni se čini, da bi mi lakše bilo da se on nije promijenio napram meni, već da je stao, koji je bio; a ovako, ja sad moram trpiti njegovu ljubav. Tko bi i pomislio, da je tuđu ljubav teže trpiti, nego prezir i uvrjedu: pred ovom dižeš glavu, pred onom moraš poniknuti i zatvoriti oči. Taj njegov preokret, to njegovo ponašanje skoro mi se nevjerojatnim čini: — on je svu nagradu koju je dobio kod prodaje onoga vlastelinstva, ravno 10.000 for. meni darovao; toga on do sada nije nikada činio. Kaje li se on, ili je opazio kako moja odanost napram njemu danomice sve to hladnijom biva, pa se pobojao za mene? On mi laska kao malom djetetu, smišljajuć sve moguće načine da mi ugodi. I to baš sada! Bi li mu rekla sve, sve? Ja još ne znam, što će biti teže: ili mu sve kazati, pa jednim mahom presjeći te muke, ili tajiti, pa živjeti u vječnoj laži s njime? On se raduje nečemu, što nije njegovo! Sada ja tek uviđam svu strahotu one zablude čuvstava. Koga je onaj besvjesni čas nemilije udario: mene ili njega?... A on još ni ne sluti ništa, on je sretan; imam li ja prava razoriti tu sreću, taj njegov mir? Što će biti veći grijeh: tajati ili reći istinu?«

Sljedeća stranica→