Mira Kodolićeva/XXIV.
| ← XXIII. | Mira Kodolićeva, XXIV. autor: Josip Kozarac |
XXV. → |
XXIV.
uredi»Dragi Eugene!
Juče je bio Ljubomir kod nas, pa nam reče da si Ti u Badenu, dočim smo mi mislili da si Ti još u Slavoniji. To nije lijepo od Tebe, da se nijesi k nama navratio; mami je to dapače malo čudno, te Ti spočitavam, da si uz svoje studije posve zaboravio na takt, koji svakom plemiću mora biti nada sve. Ja sam Te doduše branila, nu ne znam, jesam li imala pravo što sam to činila??? Tata se nada, da će napokon dobiti toli željno očekivani orden; onaj nadgrobni govor, što ga je držao pokojnomu grofu, puno je doprineo da će se ta njegova želja ipak ostvariti. Svi su Latkovići bili odlikovani, pa bi tata jedva prežalio da on bude iznimka kraj tolikih svojih zasluga. Što je sa Tvojim doktoratom? Tata Ti još uvijek savjetuje, da se dadeš na juridičku znanost, jer jedino po njoj da bi mogao postići višu čast i dostojanstvo. Što ćeš početi s tom Tvojom filozofijom i umjetnošću? Ja Ti istinu velim da nijesam baš oduševljena sa praznim naslovom doktorice. Naslov kraljevskog savjetnika ili velikog župana svakako bi Tebi bolje pristojao i po rodu i po Tvom imetku. Moraš i to znati, tko posjeduje pol milijuna kao Ti, tomu ne bi bilo teško postići barunat, nu ovako po doktoratu filozofije teško da ćeš do toga doći. Ja sam Tvoja zaručnica, pa Ti je sada dužnost da i na moje želje obazreš; a to Ti i hoćeš, je li? Ta ja znam, da Ti ništa ne možeš odbiti, što od Tebe traži Tvoja
| Sljedeća stranica→ |