Mira Kodolićeva/XXIX.
| ← XXVIII. | Mira Kodolićeva, XXIX. autor: Josip Kozarac |
XXX. → |
XXIX. uredi
Vuković je osjećao, kako tlo, na kojem stoji, sve se većma pretvara u glib, a on sve dublje u nj propada, prem je sam sebe htjeo varati, da još uvijek stoji na čvrstoj površini. Pred njim su dva štapa, on se samo treba latiti ma kojeg da se, makar i okaljan, izvuče iz tog gliba, — ali on nije znao, koji štap da prihvati, nije znao, s kojim li će se dostojnije iščupati. Kolebajući se među dvjema ženama, on nije imao energije, da se odluči, na koju će stranu -: s jednom ga vezale zaruke, s drugom ga vezao grijeh, grijeh jednog besvjesnog časa. On nije bio kadar da pronikne, koji je vez jači: da li onaj formalni, nevidivi, s kojim se je svezao s jednim bićem, koje si je sam odabrao, vez koji je ljudsko društvo uzelo do znanja i time ga još većma učvrstilo; — ili je jača ona ljudskom društvu nepoznata, ali po prirodi sankcionisana sveza, koju osim prirode same, nitko uništiti ne može... Ovamo zaručnica, koja mu nosi sve slasti svijeta; onamo žena, koja ga ljubi, kao što nikoga ljubila nije, i koja sa te ljubavi sada teško strada, — ali kraj svega toga stradanja od njega ipak ništa ne traži, baš ništa.
I on je razabirao, kako sva vedrina njegove duše, sva plemenitost njegovih osjećaja klone, pada pred nekom tajinstvenom moći; a što se on većma otima toj okrutnoj sili, to ona njega sve većma steže u nevidive svoje pandže, — a kad ga jednom ispusti, on će biti ono, što i paukom isisana muha.
| Sljedeća stranica→ |