Mira Kodolićeva/XXIII.

Mira Kodolićeva, XXIII.
autor: Josip Kozarac

XXIII.

»Eto već i treće nedjelje... A moja svakidanja molitva još uvijek glasi:

Ah stisni se u svom kutu,

I pregori želju ljutu...

Da, ja bih ju i pregorjela tu ranu ljutu, jer meni nije teško trpiti, jer ja sam tomu navikla; za mene skoro ni ne ima slađeg čuvstva od skrušenosti... Ja sam se do sada uvijek smatrala preveć sretnom, i uvijek sam se bojala da će kad bilo na mene nesreća nahrupiti. Je li to sada ta nesreća pred kojom sam uvijek drhtala? Ja ne znam, samo to osjećam, da mi vjera — dosadanja zadnja moja nada — nije olakotila teške ove grižnje. Ja sam se juče, u nedjelju, ispovjedila, i što mi se još nigda nije dogodilo, to sam sada doživjela, — ispovjednik me pitao: jesam li poželila tuđega druga? Ja sam na to pitanje poput šaša zadrhtala, nu odgovorih mu živu istinu, da nijesam... Zar sam ja zbilja toliko zgriješila, da me i crkva na to sjeća? Ja sam poslje ispovijedi klonula od slabosti, i dok je gore na koru grmila ona divna pjesma: Kirie eleison — Kriste eleison, dotle je i moja duša drhćuć šaptala: Gospodine pomiluj, Isukrste pomiluj!... Ali jao! smilovao nije mi se nitko, te meni, kada sam polazila iz crkve padoše na um Vaše riječi:

A bozi, gdje su bozi? Za nevolju ih samo ljudski stvori um! I meni nehotice došlo pitanje: nije li sav taj naš život samo za nevolju?! Meni se sve čini, da smo mi ljudi svijet u svijetu: ako smo veseli, da smo samo po sebi veseli, ako patimo sami smo si tu muku zadali. A ja sam do sada mislila: ako je ostalomu svijetu lijepo, i meni je lijepo; nu sada vidim, da je to obratno... Iz mog žara ti si svjetlo Božje!...

I tako je eto po Vama postadoh i pjesnik i filozof i — gotov bezbožnik. Tko bi to o meni rekao prvo mjesec dana!:..«

Sljedeća stranica→