Mira Kodolićeva/XXII.
| ← XXI. | Mira Kodolićeva, XXII. autor: Josip Kozarac |
XXIII. → |
XXII. uredi
»Kada sam dovršila zadnje pismo, bilo mi je lakše; nu to nije potrajalo dugo, jer koliko ja i nastojim da zaboravim ono što se je dogodilo, to ipak kao da sva moja okolica samo za tim ide, da me sjeća na onaj besvjesni čin. Najteže mi je, kada pomislim na svoga muža: ja još nisam načistu, jesam li ja napram njemu kriva ili ne. Vi ste meni kazivali da na svijetu ne ima partenogeneze (mislim, da se ta riječ tako zove) pa sam ja eto, razmišljajući o onome »grijehu«, došla do toga: ako ne ima partenogeneze u materijalnom, onda je ne može ni u duševnom, čuvstvenom svijetu biti. Ja mislim, da nije jedina jesen kriva, što je voćka pala dole, nego su na tom padu krivi i proljeće i ljeto -: proljeto je voćku zametnulo, ljeto ju je sazorilo, a jeseni je otpala. Ako sam ja onim činom počinila grijeh, to nijesam jedina ja tomu kriva, nego je zametu toga grijeha — ako se to grijehom zvati može — ponajprije kriv moj muž; polovica toga grijeha ima svoj korijen u njegovom ponašanju napram meni, a polovica u mojem srcu. Je li to grijeh što sam ja trebala ljubavi, a kod njega je nijesam našla? Moja duša čezla je za ljubavlju, a ne za ljubavnikom. Ja sam istom sada uvidila da ja moga muža nijesam nikada ljubila; jest ja sam ga ljubila počitanjem, zahvalnošću, dušom, — ali srcem nijesam ga ljubila nikada; moje srce bilo je još djevičansko kada sam vas prvi puta ugledala. Ja ćutim, da je ono i sada djevičansko, jer onaj grijeh nije mogao mene okaljati, jer me je zatekao u besvjestici: i bez moje volje i bez moga znanja, a tko nije čvrstom voljom išao za tim da počini grijeh, taj nije niti zgriješio. Nu prem je tomu tako, ipak sve oko mene nastoji da me sjeća, da mi spočitava taj grijeh. Tako se i juče dogodilo. Gospodin N. prodao je svoje imanje vlastelinu M. i to posredovanjem mojega supruga; sinoć su svi bili kod nas na večeri i među ostalim nazdravljali i meni i mojemu suprugu, čestitajući mu da je ne samo u svojoj praksi sretan, nego još sretniji sa svojoj ženom, koja mu je, kao rijetko koja žena svomu mužu, vjerna i odana... Ja sam već četiri godine vjenčana, nu još nitko nije mojemu mužu tako nazdravio, — a sada, već nakon osam dana.
Je li to puki slučaj, je li to nekakova viša kazna, što li? Što bilo, da bilo — samo ja patim, a ne znam, da sam kriva.«
| Sljedeća stranica→ |