Mira Kodolićeva/V.

← IV.

Mira Kodolićeva, V. autor: Josip Kozarac

VI. →

V.

Odvjetnik Kodolić bio je četrnaest godina stariji od svoje žene. Čovjek jak i visok, krupnih brkova i guste crne brade, iz koje se nije vidjelo ni usta, već samo gornji dio lica i kratki mesnati nos; radi velikih treptavica izgledalo lice kao mamurno. Za mladih godina bio on vit i pristao, nu otkako je počeo s jedne strane naporno raditi, a s druge strane raskošno živjeti, počeo naglo starati, te tko ga nije pobliže poznavao, mislio bi da je trom i apatičan. Kao odvjetnik bio je vrstan i tražen, te si ubrzo zaslužio priličan imetak. Izim za svoje odvjetničke poslove nije za ništa puno mario, ni za istu politiku; u političke dnevnike zavirivao je samo od dugog časa. Žena njegova bila je sirotica, a on ju oženio, jer mu se je sviđala, i jer je zbilja bila lijepa. Sad je četvrta godina otkako su oženjeni, a ona izgledala još uvijek nježna i mlađahna kao da je djevojka. Dvije godine ljubio ju on svom snagom bračne ljubavi, nu nakon toga vremena počela njegova ljubav jenjati; nekakova sitost obuzela mu cijelo biće, te ona izgubila malone svaki čar za njega. Njegova ljubav napram njoj umrla je, a ni on, ni ona nijesu znali da ju ožive. — Ona se za te četiri godine braka posve uživila u njegovu narav; ono što je on znao, znala je i ona; ono što je njemu bilo lijepo i dobro, bilo je i njoj; ona se je posve izgubila pod pritiskom njegovih nazora i čuvstava, baš kao što slabije stablo gine pod sjenom i granjem susjednoga jačega stabla. Udav se mlada, nije ni dospjela, da joj se značaj uopće razvije i izrazi, a ušav pod njegov krov, u njegove ruke onako meka i nježna, postala je ubrzo vjeran otisak njegove volje.

Mnogoga društva nije on u svoju kuću primao, a ono što je i dolazilo k njemu, nije bilo stalno društvo, nego raznoliko, uvijek novo, tako da se ona nijednoj osobi, ni muškoj ni ženskoj nije trajnije priljubiti mogla.

To je on i želio, dok ju je još ljubio, ne znajući da će takovim postupkom pretvoriti njenu dušu u pustoš, onu pustoš na kojoj nije moglo ništa više niknuti, čime bi ona opet njegovu ljubav osvježiti mogla. I tako se rodila među njima ona bračna dosada, koja kao magla visi nad čovjekom a nikako ne možeš da je rastjeraš oko sebe.

Da je ona imala prilike općiti sa još kojim muškarcem, možda bi se našla koja žica u njenom biću, koja bi ju u novom čaru prikazala; možda bi se njenim općenjem s drugim kojim muškarcem, u njenom mužu probudio onaj mali ljubomor, koji je kadar već umirajuću ljubav snova oživiti; nu svega toga nije bilo, pa ona njemu sve to ravnodušnijom postajala. I to, što nijesu imali djece, povećavalo je onu dosadu među njima. On si je svakako želio sina, komu bi ostavio svojim trudom zasluženi imetak, — pa sada, kada je već četvrta godina braka nastala, a željenoga odvjetka nije bilo, postao on ravnodušan i prema ženi, i prema imetku, posvetiv se posvema vlastitoj svojoj osobi, nastojeći da se po volji naužije svega što se novcem nabaviti može. Pa buduć da je držao, da je ona kriva što ne imaju djeteta, mislio je, da ne mora za taj svoj život njojzi biti odgovoran, niti da ona ima kakova prava prigovarati mu, što traži izvan svoje kuće novih slasti. Naoko nije se među njima ništa promijenilo, on je radio kao i do sada, donašao njoj darova kao i do sada, nu njezina tančina je ipak opazila, da postoji neka razlika između negda i sada.

Sljedeća stranica→