Mira Kodolićeva/VI.

← V.

Mira Kodolićeva, VI. autor: Josip Kozarac

VII. →

VI.

Premda je ona sve to razabirala, ipak joj u duši nije bilo toliko krivo, jer je priznavala njegovu premoć nad sobom. Uostalom, na što da se potuži? Ona je u svom domu radila, što god je htjela; oskudijevala nije na ničem, za društvom nije čezla, jer tih naslada nije ni poznavala; duševni obzor nije joj bio tako širok a da ga ne bi mogla udovoljiti. Uzela si glasovir i najmila staru nisku gospođicu, koja ju učila nešto glasovirati; dala si urediti vrt, iskitila ga ubavim sjenicama i bijelim kipovima grčkih i rimskih božica te uživala u onim okruglim i zvjezdatim žbunovima šarenoga cvijeća. Jest, dogodilo se, te se je kadgod nešto uzbunilo u njoj; ona osjetila nešto u sebi, što joj je šaptalo da nije posve sretna, da ima još na svijetu slasti, koje se njoj tek u maglovitim obrisima, tek u nekom naslućivanju prikazuju, — ali to su bili samo prolazni časovi, to su bili udarci sitnih kamečaka, koji su samo poljepšavali snivajuću pučinu glatkog jezera. Njena duša bila je još vedra poljana sa niskom, mekom travom i mahovinom, na kojoj ništa nije svoga traga ostavljalo. Štoviše, kada bi vidjela muža svoga umorna nakon trosatnoga rada u pisarni, kada bi vidjela, gdje u noć polazi i po noći se vraća sa službenog puta, njoj je bilo, da je ona velika njegova dužnica. Bilo je doduše časova kada ju je zazeblo u duši na pomisao da je on zato napram njoj ohladio, što možda u kojoj drugoj uživa; pred tom pomišlju odrvenila se, ona nije u tom času sama sebe spoznala, te je i nehotice otkrila, da ima još nešto u njoj, što ona nije ni izdaleka kadra raspoznati, nekmoli predočiti si. Premda je ona tu misao zatomljivala, ipak se ona od časa do časa i nepozvana pojavljivala, — a njoj bi svaki puta upravo odlanulo, kada bi ta misao poput zmije opet polako od nje otplazila, sakriv se u cvijeću ljepših njenih čuvstava. Glavna crta njenog bića bila je dobrota, koja joj nije dozvolila da o ikomu zlo misli, i to je bilo uzrokom da je ona cio svijet u lijepom svjetlu gledala. Baš radi toga nije se mogla nijedna druga strast u njoj raspiriti, nego je tek tinjala neprestance zapretavana pepelom njene djetinje naivnosti. Ona još nije došla do zgode da jače nategne luk svojih čuvstava a da bi oštre strjelice razarajućom silom odzviždale u nedoglednu daljinu; strjelice njezinih pitomih osjećaja padale su tik pred nju, ne ozlijeđujuć niti nje same, niti koga drugoga.

Sljedeća stranica→