Mira Kodolićeva/IV.

← III.

Mira Kodolićeva, IV. autor: Josip Kozarac

V. →

IV.

Vrativ se kući, baci se Vuković na mekoslon i promisli još jednom, što je čas prvo vidio i doživio. I ono čuvstvo, koje je već mnogo puta proćutio, čuvstvo dosta neugodno napuni mu i sada dušu. On je vidjeo bogato uređene Kodolićeve sobe, bogate ali bez tračka umjetnosti i ukusa; vidjeo je na stolu bečki dnevnik srednje vrsti, vidjeo nekoliko crljeno uvezanih knjiga jedne leipciške Roman-biblioteke veoma niske vrijednosti, vidjeo je miloliku ženicu, koja pravo rekuć nije znala, zašto živi, koja nije imala ni pojma o kakovom idejalu, o kakovom zanosu. Naivna ta žena mislila je da mora sa inteligentnim čovjekom govoriti njemačkim jezikom, jezikom, koji joj je doduše tekao lako i brzo, ali kojega je upravo tako loše govorila, kao i svoj materinski, hrvatski.

Što je to? pitao se on; ili naš narod nije sposoban da se ugrije patriotizmom, ili nije kadar da shvati ideje, koje pokreću ostale narodnosti? Je li naše otadžbeništvo već izumrlo, ili se još nije ni rodilo? Koliko li bi ljepša bila ona mlada žena, da se neka ideja, slična ljepoti njenog tijela, provlači njezinim mislima i govorom; ideja, koja bi njezinu tjelesnu ljepotu još deset puta čarobnijom prikazala. Koliko god ih je on poznavao, malne sve su bile jednake, te hrvatske žene, i one naobražene i one nenaobražene; i jednima i drugima manjkao onaj narodni duh, onaj osebujni biljeg, po kojem se svaka žena raspoznati može: kojeg li je roda, što li ju boli, što li ju uzdiže.

Kud god dođeš, raspoznati ćeš Engleskinju, Njemicu, Talijanku i po vanjštini i još više po duševnoj osebini, — ali Hrvatice raspoznati ne možeš, jer one su sve, samo ne kćeri svojega roda. — Otkle to, zašto to? — pitao se on, nu točnog odgovora nije si mogao dati -: ili je kozmopolitizam već posve ugušio našu ionako ne preveć snažnu osebinu, ili u nas ne ima snage i vjere da gojimo narodnu našu osebujnost, u strahu, da nam ista ne bi u prilog išla? Ovo drugo, činilo mu se baš kod naših žena tim vjerojatnije, što je pretežita želja i zadaća sviju žena da se omile; a one, te naše hrvatske žene, još uvijek su toga uvjerenja da će onaj cilj prvo postići kozmopolitizmom, negoli isticanjem narodnih osebina, bojeć se da se iste neće moći održati u svjetskoj konkurenciji. Ta bojazan nije žalibog ništa drugo, nego ono sveopće slavensko malodušje, pomanjkanje duševne žilavosti.

Zadubiv se još dublje u taj predmet, zapita se napokon: a mi muškarci? Što je naš idejal, kojem cilju mi letimo? Smišljao je, natezao je naš kulturni život od zadnjih pedeset godina, ali on toga idejala, te lozinke, koja bi cio narod oduševljavala nije mogao naći. Naš narod pričinio mu se kao vojska bez vođe, bez onog vođe kojega i najzadnji vojnik pozna, u njemu uživa, o njemu priča, o njemu pjeva, vjerujuć u njegovu nepogrješivost i nepobjedivost. Za tog vođu, za taj idejal mi još ne znamo, pa što da onda još prigovaramo našima ženama?

Tom neizvjesnošću opravdavao je Vuković cijelu našu duševnu kulturu, opravdavao je gospođu Kodolićevu, — i praštao i njoj i svima, koje je poznavao. A među tima sjetio se i svoje zaručnice Emilije pl. Latkovićeve; pred njegovima očima ukazala se taj čas visoka crnka, snažno razvijena, otmjenog lica, visokog punog vrata, očiju okruglih, crnih, uvijek sjajnih, al u tom sjaju čas tmastih kao noć, čas blisukavih, kao munja usred crne te noći. On se je jedva vidljivo nasmiješio, kad mu je ta prikaza kraj očiju preletila; bilo mu je kao da ga je pomilovala onom punom, oblom ručicom; bilo mu je kao da je omirišao dah njenog bujnog mladenačkog bića.

»Ti nijesi ni u ovom zaselku na mene zaboravio; hvala ti za to«, činilo mu se, da mu njezin smiješak govori.

Sljedeća stranica→