Mira Kodolićeva/III.

← II.

Mira Kodolićeva, III. autor: Josip Kozarac

IV. →

III.

Odvjetnika nije bilo kod kuće, a on pođe da se pokloni njegovoj gospođi. Nađe ju kod glasovira, gdje je ljenivo prebirala tipke. Ona nije znala svirati, nego se tek pred dvije godine počela učiti, ne toliko da se zbilja nauči, nego da nečim vrijeme zatomi. Bila je još posve mlada, u dvadeset i drugoj godini, pepeljaste guste kose, blijedo-mramornog lica, velikih smeđo-plavkastih očiju, ustašca punanih, rujnih nu bez snažnijeg izraza. Bila je sitna i oniska; cio izraz lica bio je još toli djetinski nježan i nevin, mramorna bjelina još toli prozirna, da se je svakomu novomu znancu nehotice nadavalo da ju zove gospođicom, umjesto gospođom.

Ona je po imenu već otprije poznavala Vukovića, nu sada, kada je čula njegovo ime, kada je vidjela pred sobom mladoga čovjeka elegantne pojave, plavih pomno zafrkanih brkova, ispod kojih se tek ponešto vidjeli krupni sjajni zubi; kada je vidjela onaj vanredno fini profil lica sa visokim čelom, koga je do polovice pokrivala vješto pričešljana kosa; kada je vidjela onaj aristokratski gipki poklon, — osta ona u prvi čas zatečena, te jedva uzmognu, da mu pruži ruku i prošapće svoje ime: Mira Kodolić.

Njegova ljubezljivost, njegova duhovitost brzo ju osokoliše, te joj za čas bilo, kao da je nastavila s njime davno započeti razgovor. Samo ono njegovo uporno promatranje, kojim je svaku novu osobu motrio, kao da kani odvagnuti sva njena duševna i tjelesna svojstva, ta izvjedljivost njegovih inače blagih, sivo-zelenkastih očiju bunila ju od časa do časa, te ju neprestance polijevala rumen po licu, a fini listići nosnica joj sve to češće podrhtavali.

Ona je već nekoliko puta htjela izraziti mu svoje sažaljenje radi smrti tetkine, nu njegov razgovor nije se ni izdaleka dirnuo toga predmeta, nego se jedino kretao oko njene osobe, analizirajuć vještim pitanjima cijelu njezinu duševnost.

Nakon četvrt sata on se digne i oprosti. Tik do velikih dvokrilnih vrata visjela velika slika prikazujuć onaj prizor iz Šekspirove drame, gdje zlatokosa Desdemona pred mletačkim vijećem klečeći opravdava svoju ljubav napram crncu Otelu. On pogleda jedan časak dobro poznatu mu sliku.

— Sviđa li vam se? — upita ga ona. To je »der Mohr von Venedig«.

— Vama je poznata ta tragedija ljubomora?

— Nije — reče ona smetena, ne razumijevajuć njegovih riječi — koga god sam pitala, svatko mi samo kaže, da se zove »der Mohr von Venedig«, ali što to sve znači, toga ne znam.

— Zar ni gospodin suprug?

— Ni on.

— Kada se sljedeći put sastanemo, onda ću biti tako slobodan da vam opišem svu veličajnost toga prizora.

Ona čuvši njegove riječi »tragedija ljubomora«, nije pravo znala, bi li ga molila za to ili ne, jer se je bojala da li ta tragedija ljubomora ne sadržaje može biti takovih stvari, kojih ona ne bi smjela čuti...

Sljedeća stranica→