Mira Kodolićeva/II.

← I.

Mira Kodolićeva, II. autor: Josip Kozarac

III. →

II.

Mladi taj čovjek bio je Eugen pl. Vuković. Bogati roditelji umrli mu odavna već, a neki dan sahraniše i tetku mu, zadnju rođakinju koju je još imao. Premda imućan, nije se Vuković podao bezbrižnomu životu, nego je išao za tim da postane neovisan od svoga kapitala; želio je, da se ne pokazuje na njega: ovo je onaj bogati Vuković, nego da si steče društveni položaj po kojemu bi bio isto toliko cijenjen koliko i po svomu novcu. Ne imajući baš sa nikakovom brigom posla, razvila su se u njemu samo otmjena, čovjekoljubiva čuvstva, koja je on svojom svestranom naobrazbom još većma oplemeniti znao. Posvetio se doduše filozofiji, nu umjetnost — počam od lijepe literature pa sve do glumačke vještine — bila je pravi njegov svijet; nije bilo valjda nijednog iole poznatog umjetničkog predmeta u Europi, kojeg on nije na svoje oči vidio — počam od Rima, sve do Oberammergaua i njegovih Passionsspiele. Osim toga bio i vanjštine veoma izrazite: vitak, plav, nježne boje u licu, tako da je na prvi pogled više sjećao na sjevernu, nego na južnu slavensku pasminu; istom ona toplina i iskrenost u govoru odavala ga da je južnoga porijetla.

Juče je stigao iz jednog njemačkog sveučilišta, gdje ga je našla vijest o tetkinoj smrti, te mu je sada valjalo da tu baštinu uredi. Naumio je što kraće zadržati se tude te samo što je najnužnije odrediti, zatim navratiti se na čas u Zagreb, da posjeti svoju zaručnicu, i napokon ljetnu sparinu sprovesti u kojemgod kupalištu.

Nahodav se po prostranom, visokim letvama ograđenom vrtu, po kojem su se ukraj širokih staza izmjenjivale breskve i kajsije, a po lejama svakovrsno povrće; popostojav cio četvrt sata pred lijepim zeleno oličenim pčelinjakom, te naslušav se napokon stare Kate, koja mu je već triput pripovijedala kako je pokojna tetka blaženo usnula, a kada je na odru ležala, činilo se kao da spava.

— Samo da nije uzela onaj liječnikov prašak, ne bi te nesreće bilo; uzalud ja govorila, manite se prašaka, uzmite uvarak od mekinja, slatka moja dobročinilice; ali nagovoriše ju, i eto što počiniše od kršćanske duše, spraviše ju prije reda u grob, nigda im duša Boga vidjeti neće.

Naslušav se već do sita tih staričinih naricanja, ode opet gore u sobe, te preobukav se u drugo odijelo — on je puno držao do svoje toalete — pođe u bližnju varoš, da posjeti tetkinog odvjetnika Kodolića. On je odvjetnika poznavao otprvo, nu ove zadnje tri godine, otkako se je više bavio u inozemstvu, nego kod kuće, nije se s njime sastajao.

Sljedeća stranica→