Mira Kodolićeva/I.

Mira Kodolićeva, I.
autor: Josip Kozarac

II. →

I.

Kada se je obukao i otvorio prozor, pozdravilo ga ljupko lipanjsko jutro, odišući rosnom hladovinom i onim osvježujućim mirisom prirode, koja je taj čas cvala i bujala u naponu svojega stvaranja. U daljini pred njim crtale se plavetne planine, štono se protežu počam od Broda pa sve tamo do Požege i Pakraca, sad se lagano dižuć, sad opet spuštajuć, štiteći duž lijeve si strane vijugajuću se plodnu Posavinu od sjevernih vjetrova. A bliže pred njim, oku na dosegu, talasali se vinorodni brježuljci, a po njima se bijelili raštrkani ljetovnici imućnijih štovatelja vinove loze. Sve je on to gledao i prvo desetak godina, sve je bilo nepromijenjeno kao i onda, pa ipak, koja čuvstva budila se u njemu na pogled te divne prirode, kada je bio petnaest, a koja čuvstva sada, kada mu je bilo dvadeset i pet godina! Prije je bila ta okolica za njega ono što je uistinu bila: doline i brježuljci, šume i vinogradi, — a sada, svaka nuanca svjetla, počam od svjetlozelenih žitorodnih poljana, pa sve do tamnomodre bukove šume, rađa i dira drugu žicu u njegovom životu. On je ćutio kako živi sa svakim glasom koji je do njega dopirao, sa svakim drhtajem zraka, sa svakom nuancom tih nebrojenih boja -: ili su mu budile razne uspomene, ili su mu stvarale razna čuvstva, ili usavršivale još nedozrelu ideju. Što je čovjek tanjeg i dubljeg čuvstva, tim jače osjeća da je dio stvarajuće prirode, da svaka prirodna pojava ima odjeka u njegovoj duši, kao i potok -: ako je bistar onda se zrcale u njemu i oni bijeli oblačci u nebotičnoj visini; ako li je mutan i plitak, ne odbija ni onih niskih tik nad njime nadvijenih suhih grančica.

Nasitiv oko i dušu čarobnim vidicima, svrne pogled sa plavetne daljine na neposrednu svoju blizinu. Tu pred njim spustio se šljivik i voćnjak, podno voćnjaka pružila se djeteljina sa svojim rascvjetalim crljenim glavicama, a za djeteljinom pružile se zelene livade sve tamo do potočića, koji se je neviđen provlačio kroz vrbovo i jošikovo grmovlje.

Tamo gdje je šljivik svršavao, stajao široki zdenac, a stari sluga Antun netom napojio crljeno-bijele krave i telad, koja se nadignutim repom, sita i obijesna naganjala okolo zdenca. Tik pod prozorom u dvorištu žurkala stara, suha žena sa zdjelom nakvašenoga kuruznoga brašna, hraneći mlade puriće štono su se zivkajući i piščući zbile oko dugačke daske, po kojoj je starica hranu posipala...

I one lijepe krave, i množina raznolike živadi, i onaj svakojakim povrćem zasađeni vrt, sve je to govorilo, da je tu gospodarila brižna ženska ruka. Mladi čovjek sjeti se svoje pokojne tetke, koja je pol svoga vijeka proživjela u tom zaselku sa svojim šarenim telcima, purama i biserkama, — pa je bila sretna, sretna, da nije ništa više na tom svijetu želila... Pred desetak dana umrla je ona, a on je reć bi i prahu njenomu zaviđao onu sreću, o kojoj on samo snivati a valjda nigda uživati neće...

Nato se digne sa prozora i pođe da se razgleđe po sobama, u kojima ga tako dugo nije bilo, a u kojima je on najljepše dane svoga djetinstva sproveo. Deset godina nije ga tu bilo, al u tim sobama nije se promijenilo baš ništa, — isti kožnati naslonjači, ista velika četverouglasta ura, koja je siputljivom pjesmom popratila svaki sat, kada je utonuo u vječnost; isti široki tamni ormari, i isti onaj kanarinac, štono se žalobito pritisnuo uz zid, te istom na pogled novoga domaćine doskakutao na prednji kraj krletke zacijuknuv bolno, kao da pita: a tko si ti?... I onaj teški kožnati fotelj do peći, i onaj mali hrastov stol do prozora, i ona po vlažnoj netom uzoranoj zemlji i kamforu zaudarajuća zduha, sve je to odavalo da je to bila soba pokojne tetke.

Zduha ta bila toli neugodna, zduha ta sjedala tako teško na prsa mladomu čovjeku, da je podvostručenim korakom požurio iz te sobe.

Sljedeća stranica→