Lišće/Lišće i druga djela/Zašto se ribica nije ulovila?

Krvavi list LIŠĆE Zašto se ribica nije ulovila?
autor: Fran Mažuranić
Fragmenti iz dnevnika hrvatskog pesimiste


Zašto se ribica nije ulovila? uredi

Sjećaš li se gospođe Dewalove sa Bledskog jezera? — Pa kako se ne bi sjetio one divne, tankovite, vesele crnke — s onim nemoćnim starčićem bojadisane kose! No zar ih se zbilja ne sjećaš? Baš su se bili vjenčali, pak su bili na Bledu — štono riječ — »med srkali«. Znaš kako se je stari uvijek oblizavao, pak mu se rugali da... Muči, molim te! ni ti ga štedio nisi! Baš od tebe potječe onaj »mot« da se stari sa svojom udovicom šeće! — — No hvala bogu kad si ih se napokon ipak sjetio! Ni ti, moj dragane, ne pamtiš ničega osim svojih vlastitih »vicova« — uz malen broj baš velik posao!

Tako je navaljivao mali, ulašteni oficirčić na svojega dugajliju-prijatelja.

— E pa što je s njom? — zapita dugajlija pružajuć svoje mršave krake na obližnju stolicu, a u glasu i načinu kojim se pružaše, bijaše nešto ko da bi htio reći: — Mani me se time!

Mali to i poćuti, pak se ražesti: — Što je s njom? — pitaš. Udovica, pak što je s njom? Ništa, al bi moglo biti svega i svačega!

— No, no, no! — mirio ga prijatelj. — Dakle udovica? Pa i ona ovdje?

— Da! Starome lani odzvonilo, a ona se prošle subote malone zaruči.

— Tako?

— Da što će? Mlada je, lijepa je, bogata je — pak zašto i ne bi? A udovica k tome! Ma neće, kažem ti, doduga: pastrve se love u potocima, a zlatne ribice u kupeljima. I za njom mnogi razapinju mreže — ako želiš, prikazati ću joj i tebe.

— Hvala ti! Ne volim zlatnih ribica, ja se hranim sa potoka. A tko će, molim te, baštiniti starčevu krunu?

— Bijes bi ga znao! Prije dva-tri dana bio bih se okladio za Nikicu: Husar a grof, što ćeš više? Ta znaš kako su žene za uniformom poludjele, doda mali, skromno se smiješeć, pa još k tome husar!... Zlatnoj ribici hoće se zlatne udice, a Nikica je čak i komornik. Nije šala, brate, zlatan ključ! Taj ključ ti otvara i gvozdena srca, kamoli ne bi udovičino, koje je i tako samo pritvoreno!

— E pak?

— Odbacila ga.

— Živjela! A zašto?

— Hm, skoro za ništa! Znaš onu o vragu i staroj babi?... Udovica bila grofu sklona, i toliko da se još zaruke proglase, kad eto tete. Mislili smo da je stara radi zaruka došla. Da, došla je radi zaruka — al da ih raskine! — Žao mi je Nikice, ako i nije zaljubljen baš do ušiju, zadužen je sigurno i preko ušiju — a udovica dobra partija!

— Pa što je bilo?

— Ništa, boga ti! Nastradao čovjek radi psa. Ma slušaj, pa sudi! — U subotu navečer bio ples na kom se imale zaruke proglasiti, a u petak došla teta, pak nas udovica pozvala na čaj.

Nikica bijaše te večeri tako dobre volje da mu ni kiselo držanje stare tete ne mogaše pokvariti veselja. Zabavljao je cijelo društvo, govorio za dva, a smijao se za četiri — ta znaš kako lijepe zube ima! — Napokon predloži udovica da igramo kakvu igru.

— Dobro! — reče Nikica. — Igrajmo se, a ja predlažem novu novcatu igru, ždrebajmo, pa koga ždrijeb zapade, neka ide kući — a ostali neka ga ogovaraju!

Cijelo društvo se nasmija, samo stara osta namrgođena. — A čemu to ždrebanje i ogovaranje? Neka radije svaki štogod istinito pripovijeda, a kome dosadi, neka ide! Ja ga ogovarati neću.

Društvance se malo poozbiljilo, a stara poče:

— Poznate li, gospodine grofe, kapetana Nemetha?

Kako ga ne bih poznavao, ta kapetan mi je!

— Tim bolje, pak ćete nam moći potvrditi što mi je on, uz put, pripovijedao.

— Izvolite samo, a ja već unaprijed potvrđujem.

— Dakle slušajte! Bio mlad časnik, a imao malo milo psetance imenom Joli.

— Joli?

— Da, grofe, Joli — reče stara uprijev svoje sive oči u Nikicu.

Psetance se priučilo redu. Na red dolazilo, na red odlazilo, a ma gdje bilo: na objed i na večeru bi došlo k stolu.

Jedne večeri ga bilo nije. Časnik se ljuti. Čeka. Pseta nema! Zove ga, traži ga, uzalud! I na počinak ide, a pseta još nema. Legav zapovjedi slugi da psa, kad se vrati, utopi.

Ujutro časnik još u postelji, a sluga mu javlja da se psetance vratilo.

— Kamen oko vrata! U vodu! — zagrmi časnik.

Sluga ode.

Za koji čas vrati se psetance mokro, s konopcem oko vrata, kamen se u vodi izgubio.

Cvileć od zime i muke, skoči psetance na postelju k gospodaru, tražeći zaštite.

— Janoš! — dozivlje časnik slugu. — Janoš, nosi ga! Veži bolje, ili ćeš ti biti vezan!

Sluga ode, a psetance se više ne vrati...

Dok je stara pripovijedala, očijukala je s našim Nikicom takvim načinom da smo svi pogađali koga misli. A kad svrši, zapita ga:

— No, gospodine grofe, što velite vi o tome? Je l' da časnik ni srca ni duše nema? A pomislite samo, taj čovjek se ženi? Iz ljubavi se ženi — kako kaže — a nema ni srca!... Nego čemu srce? Trbuh je baš onako dio tijela kano i srce, pak zašto da baš srce u ženidbenim stvarima odlučuje? Trbuh je veći! Nije li tako, gospodine grofe?

I ta bi se jezikom trikrat opasati mogla!

Iza ove zadnje uvrede nije bilo Nikici druge nego uzmaknuti. On to majstorski učini!

Kano da stvar na njega ni najmanje ne spada, poče i on slične zgode iz vojničkog života crtati, i to tako zgodno i veselo da je začas cijelo društvo za sobom povukao.

Čim se je društvo razvedrilo, oprosti se Nikica jer da još istoga dana otputovati mora.

I zbilja ode drugi dan mjesto na zaruke, na željeznicu.

— A udovica?

— Morala ići na zabavu. I zato morala što je već za ples haljinu naručila bila, a i zato »da se ne reče«... Nikad je ne vidjeh vesele kano te večeri: smijala se i plesala do zore. Ali je njena najbolja prijateljica ipak svakome pripovijedala da se samo pretvara, a da joj je za grofom — i te kako — žao!

— A što ti, brate? Što sudiš: je li pravo da ga je stara onako napala?

— Znaš, dragi — otegnu dugajlija — znaš i sam da za sudiju nisam — ta zapeh već kod prvog državnog! — Al ja bih rekao da stara nema baš krivo.

— Da što! — uskipi mali. Osramotiti poštena čovjeka, a radi psa! Pas je pas — bilo mu ići u kaluđere!...

Kako mu drago: ribica se nije ulovila.


Sljedeća stranica