Lišće/Lišće i druga djela/Krvavi list

LIŠĆE Krvavi list
autor: Fran Mažuranić

Krvavi list

Ovo pobilježih prije tri godine, kaneći — kasnije — štogod dodati, štogod ispustiti (da istinitu stvar vjerojatno prikažem) i sastaviti kakvu pripovijest. Kanih i kanih, dok se ne okanih!

Više puta uzeh u ruke ove bilješke, pak da pišem tu pripovijest, al ih svaki put odložih: činilo mi se da mi srce prijateljevo kuca pod rukama. A ja bih vam morao to bolno i zamrlo srce — patologičnim načinom — prikazati. Morao bih, a ne smijem jer se bojim da bi mi ruka zadrhtala. Ni liječnik ne smije rezati svoga prijatelja...

Priopćujem dakle stvar onako kakva je, a čitatelj neka mi ne zabavi.

Biti na selu u kasarni, a po kiši! Kamo ćeš?

Hajdmo k Dušanu; u njega sunce nikad ne zalazi, njegovo se nebo ne oblači, umovaše najmlađi iz društva, poručnik Janko.

— Dobro, pak hajdmo! Kod Dušana je ionako vino bolje nego u »kantini«, reče suhi grof Vitold koji se je uvijek trsio da se pokaže što nećutljivijim premda je — u duši — prava dobričina.

Jankov prijedlog bi primljen, a nas trojica k Dušanu.

Natporučnik Dušan Petrović je oženjen. Nas neženje rado prima, a mi još radije k njemu zalazimo. Ta nigdje kao kod njega: sreća, zdravlje i bogatstvo nastanili se pod njegovim krovom. Nikad ne vidjeh sretnijega braka od njegova, al — da pravo rečem — ne vidjeh ni prikladnije ženice, ni ljepše dječice od njegove. Žena anđeo, djeca mali đavolčići. Da ih samo vidiš kako se spretno — poslije večere — majčici otimlju! Jedva jedvice ih polovila da ih vodi na počinak. Malu Ivicu uzela u naručaj, a Bogdana za ruku, te ih vodi tati da mu reknu »laku noć!«

Divne li slike!

— Da mi je Rubensov kist! — uzdahnu Janko poluglasno. Janko je pjesnik; da je slikar, zaželio bi valjda Hugoovo pero.

— Ne ima ništa krasnije od majke i vesele, zdrave i lijepe dječice, reče Vitold, gledajući za domaćicom koja nas je same ostavljala. — Djevojke cijenim po ljepoti, žene pako po njihovoj djeci.

— Čitavi Napoleon! — narugao se Janko koji se je već »iz principa« s Bitoldom peckao.

— Ne može svatko govoriti u stihovima! — bocnu Vitold.

Janko planu. Reci mu što hoćeš, samo mu ne spominji stihotvorstva!

— Ti si prava »suha proza« — odvrati Janko mršavom drugu. Al kano da mu ne bi dosta, nastavi: — A tko bi rekao da se u tako sićušnoj materiji krije tako gorostasan materijalista?!

— Materijalista? Pa makar! A ti? — — Leti, moj dragi, leti po zraku za svojim idealima, al znaj: ne lete samo ptice nego i šišmiši.

— Dakako! Čak i šišmiši lete — a samo materijaliste gmižu.

— Tko gmiže?

— Materijaliste, naturaliste, il kako se još ta svojta krsti. Da što nego gmižu? Nigdje zadovoljniji nego u močvari. Ako se kada i dignu uvis, čine to samo s onoga uzroka s kojega i orlovi iz podnebesja vrebaju na strvinu!

Vitold skoči. Časak stoji pred Jankom, pak videći kako se Janko ljuti, nasmija se zadovoljno i reče: — Eto gle, kakav si pretjeranac! Dakle: močvara, gavran i strvina! A koliko je, molim te, još do noža i puške? — — — O, moj Janko! Uvjeren sam da me ne kaniš uvrijediti, niti se sa mnom tući — al što bi sada da te na dvoboj pozovem? Tukao bi se, je li? Gle, takvi ste vi pjesnici u svemu: jedno kanite, drugo činite. A zašto? Zato, jer kod vas uvijek trenutak odlučuje. Mi obični ljudi prije razmišljamo, vi idealiste odmah odbrusite. Mi hodimo, vi skačete: a što je sigurnije? — Pazi, dragi, da ne bi i ti glavom o zid, kao siromah Bogdan!

— Ej, Bogdan, Bogdan! — reče domaćina. — Al nije Janko Bogdan! On nije toliko o idealima govorio, ali je tim idealnije mislio i ćutio. On se nikad ne nazva idealistom, a bijaše pravi idealista od pete do glave. Siromah Bogdan! — uzdahne Dušan, položiv glavu uznačce za naslonjač, te nastavi, gledajući u strop: — Kako smo ga svi ljubili! Al je i bio ljubavi i štovanja vrijedan, najbolji drug, najpožrtvovniji prijatelj, prvi na konju, prvi na sablji, pun dobrote i talenta, pak? On ode i zakopa svoj talenat u zemlju!

— A je li bio lijep? — zapita Janko.

— Jeste — odgovori Dušan. — Nije mu bilo u pukovniji para. Što je ženskoga, pomamilo se za njim, a čim on hladniji, tim one vatrenije.

— A zašto baš hladan? — Janko će opet.

— E moj Janko — odgovori mu Vitold — nije svačije srce tako vruće i tako puno kao tvoje.

— Niti svaka glava tako hladna i tako prazna kao tvoja! — vrati mu Janko milo za drago. — Al kako mu drago, taj vaš Bogdan počinje me zanimati. Molim te, Dušane, pripovijedaj malo što je bilo s tim junakom?

— Eh, da, mladi gospodin se je zaonda još s olovnim vojnicima igrao — uštipnu Vitold — kad smo nas trojica s Bogdanom drugovali. Nego, čuješ, Dušane! Ti si s Bogdanom u istoj pukovniji bio, ti bi nam zbilja već jednom cijelu stvar ispripovijedati mogao; ta ni mi stariji svega točno ne znamo — a govorilo se koješta?

— E pa dobro — reče Dušan, ogledav se po sobi. — Pripovijedat ću. Sjednite bliže, zapalite smotke pa slušajte.

Kad se namjestismo, poče domaćina:

— Istinabog, služio sam s Bogdanom u prijašnjoj pukovniji, al smo već prije — kano đaci — prijateljevali. Ta bijasmo jedini Hrvati u cijelom Zürichu! Bogdan iz Dalmacije, ja iz Krajine.

Bogdanovi roditelji — bogati ljudi — poginuli na moru. Othranile ga tetke, izučili ga popovi, te osta meke duše i ćutljiva srca kano djevojka.

Bio vam to rođen pjesnik: pjesnik po srcu bezazlenom i vrućem, pjesnik po duhu uzletnom i slobodnom, oduševljen za sve što je lijepo i plemenito.

I vanjski lik ga odavao pjesnikom. Ne držim svakoga za pjesnika koji nosi duge kose i širok klobuk, nit je svaki ženijalan koji rupčić oko vrata »ženijalno« veže, al nad Bogdanom lebdjelo nešto vrhunaravno što je uvijek ponavljalo ove riječi: »Ovo je sin moj ljubezni!«

I sad ga još vidim kako ga prvi put ugledah: stajao je, snatreći, kraj jezera. Snimio klobuk, kano da se klanja prirodi: tihi mu se vjetrić dugom vranom kosom poigrava. Stas mu je vitak i gibak, lice nježno, izrazito i milo, — a što istom one bajne modre oči! Prave pjesničke oči... Kad se u njih zagledaš, kano da si zaronio pogledom u ono otajstveno, čarobno more njegova zavičaja.

— — — Stanovasmo skupa. Godinu dana smo skupa i radili i mislili, snivali i snovali.

Za tu godinu dana sprijateljismo se i pobratimismo. Planusmo onom čistom, svetom vatrom prijateljstva kojom samo mlado srce — prije prve ljubavi — planuti može.

— I to ne svako srce — oglasi se Vitold. — Ljubav je puki nagon, prijateljstvo dar božji, zato će i naći svaki Martin svoju Mandu, ali samo Phintias će naći Damona.

— Ljubav, nagon! — žestio se Janko. — Molim te, Vitolde, ne griješi!

— Šutite, molim vas — rekoh, — jer drukčije ne može Dušan pripovijedati.

— Perem jezik — reče Vitold digavši čašu — a ti, Dušane, pripovijedaj, više te neću prekidati.

Domaćina međutim dosegao nekakve papire, i položi ih preda se i nastavi:

— I tako proživjesmo godinu dana u miru i ljubavi, onda nam se valjalo rastajati. Okolnosti me prisiliše da ostavim školu. Zavojačih se. Bogdan osta u Zürichu.

Iz početka slali smo si dugačke, vesele epistole, dok Bogdan ne poče sve kraće i ozbiljnije pisati. Listovi njegovi bijahu — iznenada — puni neke melankolije. Što mu je? Ni slutio nisam da su to znaci prve ljubavi.

Kako bih mogao i pomisliti na ljubav? Bogdan življaše u posebnom svijetu, napučenom samim idealima, taj se zaljubiti neće! Ta gdje bi našao priliku svome uzoru? Nego da je vila!

A i natuknuo mi je nešto o nekakvoj vili. Evo lista:

»A znaš li, pobro, da na jezeru imade vila — pravih naših hrvatskih vila?

Slušaj samo.

Sunce baš zalazi. Lakokrili crveni oblačići divno se zrcale u jezeru. Naslađujem se tim pogledom, zaboravljajući gdje sam. Čini mi se da motrim grimizne vilinske dvore, čujem kako vile pjevaju — — I zbilja! do ušiju mi dopire slatki vilinski glas:

»Plovi, plovi, moja lađo, — u koj goder kraj!...«

Prenuh se. Gdje sam? San ili vila? — — Nije san, ne! već prava naša vila jezerkinja.

Sanjareći ni ne opazih kako mi se nekakva lađica primiče. U njoj kraj majke djevojka. — Što kažem, djevojka? Anđeo, vila! — — Da, vila! to joj je pravo ime.

Opaziv me umuknu kad je prolazila, nazvah joj — i nehotice — »dobar dan«.

Moja vila me plaho pogleda, pak se milo nasmiješi. Nije mi zabavila. A majka? Ne znam, nisam je vidio.

Dugo još gledah za lađicom. Krasna vilo? Od kuda? Kamo? — — Iz magle — — u maglu!« —

To je uvod, reče Dušan spravljajući list. Skoro i zaboravih na tu zgodu jer Bogdan nije svoje vile više spominjao — al kako rekoh, listovi mu odisahu nekom melankolijom.

Za jedno mjesec dana javi mi da se je upoznao s vilom brodaricom.

Marina joj ime. Jedinica je austrijskog umirovljenog pukovnika, rođenog Poljaka, koji je zadnjih godina služio u Hrvatskoj gdje je Marina i odrasla.

Od godine dana uživa otac mirovinu na svojem imanju u Galiciji. Po drugi put se ženi, pak šalje kćer s tetkom u Švajcu — da mu ne smeta.

Prati ih nekaki ruski prognanik, grof. K. Sve troje stanuju u istom hotelu, a i Bogdan se k njima preselio.

Čini mu se da je grof zaljubljen u Marinu. Kako je duhovit i okretan, lako će — usprkos svojoj četrdesetoj godini — djevojci omiliti... A ona je istom u šesnaestoj!

U slijedećim mi pismima Bogdan svojih novih znanaca ne spominje, samo o onom Rusu piše: »Znaš kako smo željeli upoznati se s kakvim nihilistom? Grof K. je iz tog kola. Nego ljuto smo se varali, držeći ih za požrtvovne borioce za slovjensku uzajamnost i slobodu. Ti ljudi niječu Slovjenstvo, a zločin zovu slobodom. — — Ni tome grofu nije ništa sveto. Uh, kako ga mrzim!« -

Moj Bogdan bijaše već ljubomoran, a ja još ne opazih ni da ljubi! Možda nije ni on toga opazio!

Danas pak uviđam da nije moglo drukčije ni biti: Bogdan sam samcat, u tuđem svijetu, čeznući za domovinom i za idealima — a uz njega krasna hrvatska Poljakinja. Kako da mu ne omili? Kako da mu srca i duše ne zanese?

I djevojka ga zavoli.

»Ljubim i ljubljen sam!« pisao mi pobratim u preobilju sreće. »S grofom sam se na sablje tukao. Eh da, čudi se samo! Ja koji nisam nigda sablje u ruci držao, pa s grofom na sablje! — — Na sreću me ošinu, baš ošinu, baš pošteno, po glavi. Kažem »na sreću«. Da! Marina me njegovala, moja Marina, moj anđeo! — — Ona me ljubi. Ah, kako sam sretan! — — — Baš kao kakav roman, je li? Otkad me moja vila ljubi, vjerujem u sve romane!« To je bilo zadnje pismo Bogdanovo. U preobilju sreće ili nesreće čovjek najvoli mučati.

Kad mi je to mučanje i predugo trajalo, pobojah se nesreće i pisah znancu u Zürich: Što je s Bogdanom, što li s onim Poljakinjama?

Tako doznah da je Marina bila u Zürichu teško oboljela, a ozdraviv krenula kući.

Bogdan ju u bolesti njegovao kano sestru. Drže da su zaručeni, premda bi tetka voljela grofa. — — Radi toga da su i otišli.

Bogdana je, dva mjeseca iza kako su Poljakinje otišle, naglo nestalo. Kažu da je otišao u Crnu Goru.

Više nisam mogao doznati.

Bilo to godine 1875. Baš su Crnogorci išli raji u pomoć. — S kojim strahom čitah novine!

Al minu mjesec za mjesecom, i rat se svrši, a pobratimu ni traga ni glasa. Baš mi zlato oresilo sablju, kad eto Bogdana!

Lecnuh ga se kano duha. Ubogi moj Bogdane, kako si propao! Lice mu požutjelo, oko upalo, vlasi uzbujali, brada podivljala. — Za boga, otkud tako naglo? — zapitah.

— Iz ludnice.

Pogledah ga plaho.

— Da, iz ludnice, ili iz svijeta — kako te volja!

— Ah, putovao si dakle?

— Da, koturao sam se svijetom, kano probijeni groš: od ruke do ruke. I probijeni groš vrijedi koliko i cijeli, pak ga se ipak svatko rado riješi. — — — Što misliš, ima li groš srce? Možda ga je upravo kroz srce probilo! Ha, ha, ha! — nasmija se Bogdan kano lud.

Tad skoči, ogrli me i izljubi da mi je daha nestajalo.

— Drago mi je — reče — zbilja mi je vrlo drago da te vidim!

— A dokle ostaješ?

— Tjeraš me? I od kuće me protjerali: pitali me zašto sam žalostan, jadikovali što ne jedem, plakali što ne spavam. Otjerali me! Nitko me neće! Kamo ću? Kamo, ako ne među ljudoždere! Da, među ljudoždere! Tamo i spadam. — — Mrzim bijelu kožu, prezirem crne duše. — — Što me gledaš? Zaviri svijetu u dušu, ogadit će ti se kano i meni. Zubima bih ljude trgao! — — — A u tom paklu jedan jedini anđeo...

Zaboga, što je s Bogdanom? — pomislih. — Tako on nije nikada prije govorio.

Počeh nešto naslućivati i zapitah ga za Marinu.

— Marina? — — Pa što ne znaš? — — Mrtva!

Nastala tišina, kano da nam se duh pokojnice prikazao.

— Da, mrtva! Ona mrtva, a ja se borim sa smrću i pameću... Prisegoh da se neću skončati, stoga muke. E da sam slobodan! — — — Bio sam u Crnoj Gori, ranilo me. Ozdravih! Moja duša je u devet koža zašivena! — — Oteturah u svijet. Skićem se svijetom ko prokleta duša grobljem. — — Nigdje mira! Kamo ću?

Dugo sam ga mirio i nagovarao, dok ga ne nagovorih da stupi u našu pukovniju. Računah da će se tu najlaglje umiriti, pak se ne prevarih.

— Ma da — uplete se Vitold — vojnik nema vremena da sama sebe fantazijama muči i u ludilo tjera. Tko je cio dan u poslu, taj dobro jede i dobro spava, a o tom i zavisi duševno stanje čovjeka.

— Bogdan se je zbilja brzo primirio — nastavi domaćina. — U društvu je bio veseo, samo u samoći bi se znao teško zamisliti. Zato sam nastojao da nikad ne bude sam.

Marine nije nikada spominjao. Samo ljudi slaba duha svojom se nesrećom — reć bi — ponose.

I o svojim putovanjima rijetko bi kada govorio, al ipak malo-pomalo doznah kako je godinu dana svijetom lutao, dok se napokon — o mesopustu — u Beču ne zaustavi.

— Spopala me, reče, neka vrtoglavica. Bacio sam se u svijet, vrtio sam se s tom ludom ruljom, dok se nije i meni zavrtjelo. — — — U trenucima kada bih se osvijestio, bilo mi je pri duši tako teško da sam bio voljan posegnuti za revolverom. To mi je branila prisega, posegnuh za čašom. Stadoh se opijati! — — Zgražaj se samo! al ti si me uvijek držao za boljega nego sam bio. — — — Dadoh se dakle na piće, prema tome birah i društvo. Oj, sjajna li društva! naučili me prezirati i svijet i ljude. Ne riječima, već činom me na to doveli! — — Ogadili mi se. Čim više mi se taj svijet gadio, tim sam više pio. Cijele sam noći probdio uz čašu, spavati ni tako ne mogoh. — — — Napokon padoh u delirijum. Grozne muke sam tu premučio! S kakovim sjenama se borijah! — — — Početka se još jasno sjećam: Vraćah se zorom kući. Pričini mi se da je slika Marine — nad mojim stolom — oživjela i da me kori... Pobjegoh iz sobe. Lutao sam po gradu kano lud, dok se ne rastrijeznih. Čitava dva dana iz toga nisam pio — — pak opet počeh.

— Eto ti ga! — reče Vitold. — Kano da nema i više žena na svijetu.

— Taj prizor sa slikom — nastavi Dušan ne osvrćući se na Vitolda — nađoh i u Bogdanovoj džepnoj knjižici zabilježen. Evo ga:

»Nad stolom mi visi njena slika. Po cijeloj me sobi očima prati.

Katkad mi se čini da mi se smiješi, katkad pako da me turobno gleda.

Vratih se sinoć iz društva. Ponoć prošla, lampa u sobi praskajući dogara.

Pogledah sliku. — — Bože, kako me ukorno gleda! — — Oči se miču — — usta otvaraju. — — Ne, ne! mrtvi se ne vraćaju iz groba! . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

... Ili sam lud ili ću još poludjeti!

— Nije baš poludio — nastavi Dušan — ali malo bolje: pao u delirijum. Kad je ozdravio, uputio se k meni. Ostalo već znate.

— A je li i kod pukovnije pio?

— Nije. Bogdan bijaše uvijek vrlo umjeren, izuzevši ono vrijeme u Beču. Kod nas se — kako već rekoh — naskoro primirio. Bar naoko se primirio. Nutarnji mir još mu se nije vratio: ni uzburkano more ne utiša se odmah čim vjetar prestane. Nevidljivi orkan mu — reć bi — u utrobi bjesni.

Al taj bijes ne traje dugo te se ponadah da će se mojemu Bogdanu i duševni mir naskoro vratiti. A i bio bi da — —. Nego čekajte malo! Pročitat ću vam svršetak njegove jedne pjesme iz one dobe, da vidite kako se kaje i miri premda pravoga mira još nije našao:

— — — a kako često puta

Po vratolomnih stazah bijedan lutah,

Bježeći ljude, prezirući svijet!

Pred samim sobom ranu duše krijah.

Na ljutih zmijah hladno srce grijah.

A jedina mi želja: smjeti mrijet!...

Sa ruglom slušah, s gorskoga vrhunca,

Gdje svijet poda mnom o poštenju bunca, —

A svojim padom rad bih satro svijet!

I gledah ljubav: puke gadne želje!

I čuh molitve: paklu na veselje,

I anđele čuh vječnog oca klet! — — —

Tad ti pristupi k meni, sliko blijeda,

I zaboravih ljeta boli, jeda,

A prošlog raja sad se sjetih svog:

I rajem svijet mi pričini se cijeli,

A ljudska djeca anđelići bijeli,

I vjerovah da svijetom vlada bog.

I slijedih te. Na raskrižju iščeznu

Ko gorska vila, u maglu bez traga;

Ja vidim samo cestu lijevu, desnu —

Al kaži, kojom krenut, sliko draga? — —

Koračih lijevo — ali, nado luda! —

Preda mnom prazna cesta se krivuda!

— Ta »prazna cesta« bit će vojnička staza — reče Vitold upol glasa. — Da što je nego prazna. Rata nam treba!

— Mnogo je siromah propatio — prošapta Janko.

— Eh da, moj Janko — uzdahnu Dušan spravljajući pjesmu — takvi su pjesnici! Žive il u raju il u paklu — svijeta ne vide... A svijet je tako lijep!

— Imaš li još koju Bogdanovu pjesmu? — zapitat će Janko.

— Imam. Pazeći na svaki Bogdanov korak, kontrolirao sam i njegove misli te sam tako i do nekih njegovih pjesmica došao. Što bih našao, to bih prepisao, znajući da Bogdan trga sve što napiše. Ako želiš, pokazati ću ti ih kasnije.

— Molim.

Dušan potegnu međutim dva-tri dima, te nastavi pripovijest:

— Bogdan je u soldačiji brzo napredovao. Za pol godine položi kadetski ispit, a prije nego godinu dana minu, postade časnikom. Uz njegove duševne i tjelesne vrline proricali mu lijepu budućnost.

Izvan službe živio Bogdan kako se baš u koruškom selu može živjeti: pohađao susjede i bavio se jašenjem, lovom, brodarenjem i risanjem.

Jednom ga dapače zatekoh kako je malim Slovencima njemačke zadaće popravljao.

... I tako protekoše još dvije godine. Bogdan posta uzornim časnikom i ljubimcem čitave pukovnije.

Time se primičemo koncu, ili da vam još što Bogdanova pročitam? Hm, pa zašto i ne bih? — reče Dušan ogledavši se po sobi. — Ne spada baš strogo na stvar, ali iz toga ćete ga bolje upoznati.

Njegove bilješke O manevrih godine 1879. ovako svršuju:

... »Da dokrajčim, a da Paule niti riječju ne spomenem? Ne bi lijepo bilo! Naprijed dakle.

Idem dolje u vrt — baš pod onaj veliki kesten — tamo ću si moći Paulu još najlaglje predočiti.

Nje si ne mogu ni pomisliti nego u vrtu među cvijećem. A i sama je cvijetak nježan, pupoljak jedva procvao.

Jedinica je baruna Y. u kojega sam dvorcu bio za vrijeme vježbâ ukonačen.

Odrasla je u dvorcu kano cvijet u staklenom vrtu.

Zlobe svijeta još ne pozna. Duše je mirne, srca čista.

Sve joj je novo, sve ju zanima, sve ju veseli. I vjeruje još u sve.

Pravo dijete! Čisto, nevino dijete.

Živahna je i vesela. Samo katkada upre svoje crne, čarobne očice u vrhunac bližnje gore i misli, misli... A na što misli?...

Sjedim u vrtu, rišući dvorac. Kradomice motrim djevojku kako se — nedaleko od mene — s mladim lovskim psom poigrava.

Požalih što ne umijem risati drugo nego okolice i karikature.

Pristupila k meni. Znalična je.

Uzimlje mapu u ruke i prevrće list za listom. Moram joj sve tumačiti. Kako milo sluša!

Brzo smo se sprijateljili, pak smo brbljali kano djeca. Prava nevinost i okorjeloga čovjeka razoruža.

Oj vi krasni dani, puni šale, sunca i djetinjega smijeha, kako ste brzo prošli!

Pod zadnje dane govorili smo i o ljubavi — ni sam ne znam kako.

Pripovijedao sam joj dapače da mi je — prije više godina — zaručnica umrla, što ju je tako ganulo da joj se očice suzama zališe. Kano da mi je rođena sestra!

Dan poslije te pripovijesti nije bila u vrtu.

Kad smo se opet sastali, pogleda me čudnim, čudnim pogledom, da mi je srce u grudima zadrhtalo.

Djevojke imadu ne samo prvi poljubac nego i prvi pogled. Prvi pogled još je nezaboravniji od prvog poljupca.

Na rastanku me upita: — Dakle, vi ste već ljubili?

— I doljubio — odgovorih.

— I nećete nikad više ljubiti?

— Ne, barunice.

— A zar je Marina bila tako krasna? — zapita me djevojka oboriv oči.

— Kako nije, barunice, ta vama je bila slična, osobito ustašca i oči.

Paula se smete. Mučeći je promatrah. — Meni je godila njezina zabuna. Tad pridigavši oči zapita: kanim li se kada oženiti? Na to se još više smete i porumeni.

— Kako da se ženim bez ljubavi?

— Tatica je rekao da se ljudi ne žene iz ljubavi, šapne djevojče pridigavši očice k meni, kano da očekuje da ću potvrditi.

— Moguće, barunice, moguće, ali ja zbilja na ženidbu ne mislim. A vi?

Paula porumeni iznovice i smeteno odgovori: — Tata hoće da se udam.

— A za koga?

— Za baruna X. Tata s njim prijateljuje.

— A vi ga ljubite?

— Ja ga još ne poznam.

Tako se rastadosmo.

Duša od djevojke, pomislih vrativ se u sobu. Pa ta slatka ustašca! Te bajne, bajne očice!... Baš kano u Marine.

Kako će barun biti s tim anđelom sretan!

I tako svanu i posljednji dan. Sutra mi je ranom zorom odlaziti, a s Paulom se nisam ni oprostio. Jedva sam ju u vrtu — izdaleka — vidio.

Kad sam se — u sumraku — vraćao u sobu, sastadoh u hodniku Paulu.

Vi sutra odlazite, progovori, pak se sigurno nikada više nećete ovoga mjesta sjetiti.

— Barunice, počeh, ali mi jezik zape te nisam mogao ni najobičnije fraze progovoriti.

Ona mi pruži kiticu cvijeća. Pritisnuh cvijeće na usta. — Ručica joj je u mojoj ruci zadrhtala. Poljubih i ručicu.

— Je li da ćete se katkada našega zakutka sjetiti? zapita Paula, privinuv se meni kano djetešce k majci. — Je l' da nas nećete odmah zaboraviti čim kitica povene? — — Ah, siromašno cvijeće! i djevojka proplaka.

Onda mi istrgne ručice i iščezne.

— — — Mjesec dana prošlo je iza toga i još na nju mislim.

Dapače! Kad se Marine sjetim, pojavi se uz nju i slika plačuće djevojčice. Lebde mi pred očima, lebde dok se ne splinu obje u jedan lik: u moj ideal.

Dok ovo u sumraku pišem, vidim — nedaleko od sebe — sretnu majčicu s malim deranom na ruci. Mali pruža za mjesecom ruke: sad će ga dosegnuti, na! — — Pruži se, pruži, mladi junače!

Al tko će pametan pružati ruke za mjesecom?

Mrak se hvata. Gotovi smo!«

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

— Poslije ovoga — reče Dušan — dolazi još slijedeći pripisak:

(Dva dana kasnije). »Barun Y. pozvao me za budući mjesec u lov: bih li, ne bih li? Pročitavši ono što sam prekjučer napisao, rekao bih: »Ne!«; al mi opet nešto šapće: »Idi« — — Pa zašto i ne bih? Lov će biti sigurno lijep. Idem!«

Dokle je Dušan čitao, povratila se naša brižna domaćica, nego nam valjda ne htjede smetati jer odmah otiđe u pokrajnu sobu. Dušan je ni ne opazi. Svršiv čitanje zapita: — No, pa kako vam se ovo vidi?

— Kolika razlika među ovim mirom i onim orkanom u pjesmi! — reče Janko. — Ja bih taj fragmenat krstio: »Iza oluje«.

— Pravo veliš — reče Vitold, zaboravljajući na bockanje. — Iz toga se vidi da se ljubav samo ljubavlju liječi — a meni se čini: Bogdan ljubi!

— I ja bih rekao da je tako — reče Dušan, pak nastavi pripovijest:

— To vam je bilo pod jesen godine 1879. U to vrijeme nismo bili zajedno. Ja bijah u gradu, Bogdan pako na selu koja dva sata od mene daleko — a u čarobnoj okolici. Ljeti i jeseni je onuda sve vrvjelo od putnika.

Češće smo se sastajali. Ili bi dojašio on k meni, ili ja k njemu.

Otprilike tjedan dana iza kako je Bogdan ono — što sam prije čitao — zabilježio, dogodi se nesreća.

Vrativ se kući, nađoh nekakva kopljanika s pismom od Bogdana. Momak čekao dulje vremena. Čitam:

Dođi k meni, poludjet ću! Dođi odmah! Mrtvi ustaju iz groba!«

Prestraših se. Da nije sirota i zbilja poludio? Skočih na konja i tjeraj, tjeraj, dok ne stigoh na mjesto.

Pohrlim u stan. U prvoj sobi sluga zguren u kutu plače. U drugoj sobi Bogdan u vlastitoj krvi — —

Zamaglilo mi se pred očima.

— Ljudi, zaboga, što je?

— Gospodin poručnik se je — prije pol sata — ustrijelio — javlja mi stražmeštar.

Bacih se na koljena kraj pobratima. Možda još živi! — — Svršio je.

Pitam slugu, kako se ta nesreća dogodila?

— Ne znam što je gospodinu danas došlo — odgovara sluga tarući suze. — Bili smo prije podne na klisuri, za kućom, — gospodin riše, ja ležim u travi. Došao na brežuljak i nekaki civilista, uz njega žena, s djetetom u naručaju. Za njima sluga. Došli su straga, gospodin ih ne opazi. Dijete se ozva, pružajući za civilistom ruke: »Tata, tata!«

Na taj glas moj se gospodin okrene. Gospođa vrisnu i pade na zemlju.

Gospodin poručnik pristupi k njoj, pogleda ju i ciknu. Pak skoči, kano bijesan, k civilisti, uhvati ga za vrat i hoće da ga s klisure baci.

Dijete vrišti. Gospodin pusti civilistu i otetura niz brijeg.

Poberem risarije i letim za njim. Žena osta ležeći u travi.

— Mlada ili stara?

— Mlada.

— A dijete?

— Od koje dvije-tri godine.

Pamet mi se poče miješati. Nema dvojbe: Marina s kćerju i suprugom! — — »Mrtvi ustaju iz groba«, pisao mi Bogdan.

— A što dalje?

— Kod kuće nađoh gospodina gdje trga i gazi nekake papire. I onu sliku nad stolom je razbio.

— A gdje su ti papiri?

— Gospodin ih je spalio kako je vama onu cedulju poslao. I još je nekakvo pismo napisao.

— Gdje je?

— Odnio sam ga na poštu.

— Na koga je?

— Ne znam, nisam pismen. Kad se vratih, nađoh gospodina mrtva.

Više nisam mogao doznati, al doznao sam i tako previše!

Ubogi, prevareni pobratime! Prevaren od one kojoj je svoje srce i svoju budućnost žrtvovao! O žene, žene, ljute zmije otrovnice!

Došao liječnik i pregledao ga.

Bio sam u predsoblju.

Kad je kraj mene izlazio, pruži mi nekakvo pismo.

— Pisano je slovjenski, možda ćete ga vi razumjeti — reče. — A čemu da dođe u tuđe ruke? Vi ste mu prijatelj, a pismo mu je ležalo na srcu.

List taj bijaše krvav.

— Da — reče liječnik — krv je kroz svileni zavoj promočila.

Evo tog lista:

»Bogdane, dušo moja!

Kad ti ovaj list pošalju, onda znaj da se je već umirilo srce koje dršće dok ti ovo pišem.

Kad ti ovo pismo u ruke dođe, nemoj očajati, nemoj tugovati. — — — Tvoja Marina te je zauvijek ostavila.

Noć je. Otac počiva, tetka spava, a i dvorkinja mi — kraj postelje — usnu. Ustajem, da se — nikim nesmetana — s tobom rastanem, da se zauvijek s tobom oprostim.

Grozna je to riječ: »zauvijek!«

Bogdane! jedini, ljubljeni moj Bogdane, ostaj zbogom!

Umirem. Umirem ljubeći te, kako bih te cijeli život ljubila.

Sad mi bar nitko više ne može braniti da te ne ljubim! Da, premili moj Bogdane! Ljubim te, a ljubit ću te i preko groba.

Bit ću blažena, ako samo i ti budeš sretan.

Ja ću biti tvoj anđeo čuvar.

Bogdane! Kako te teškim srcem ostavljam. Znaj, dragi, da nerado umirem. Nerado nosim sa sobom u grob taj slatki san o sreći i srce puno ljubavi i prevarenih nada. — — — Nerado te puštam sama.

Ah, kako sretni moraju biti oni koji počivaju u istom grobu: ruka o ruci, srce kraj srca!

Al ti ne smiješ umrijeti! Bogdane, ne zaboravi nikad što si mi prisegao kad sam u Zürichu bolovala. — — Ti moraš živjeti!

Nadahnuta proročanskim duhom, vidim te kako stupaš sve više i više. Vidim te u sjaju slave velika i sretna. — — Onda se sjeti i mene, a sad me zaboravi.

Dakle zbogom! Zbogom, dragi! Zbogom zauvijek!

Stupam u grob s tvojim prstenom na ruci, s tvojim likom u srcu. Stupam u vječnost kano tvoja zaručnica. Tamo ćemo se opet naći. Zbogom!

Ah, koliko tog još bih ti imala reći! Vrućica me hvata, snaga me ostavlja — moram svršiti.

Budi sretan!

Ja ostajem i pred bogom

Tvoja

Marina«.

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

— Glava mi se mutila — nastavi Dušan. — Samo to mi bijaše jasno: Bogdan je prevaren, najsramotnijim načinom prevaren.

Osvetit ću ga!

Raspitah se po selu za one inostrance. Našao se čovjek koji ih je u grad odvezao. Sjednem u njegova kola: — Vozi što brže možeš!

Mrak se hvatao kad stigosmo do kuće.

Kočijaš mi pokaza stan. — Eno baš sluge na vratima.

— Gdje je gospodarica?

— Leži. Bolesna je.

— A gospodar?

— U toj sobi.

Banem k njemu.

— Gospodine — počnem bez okolišanja — dolazim u ime pokojnoga prijatelja da tražim zadovoljštinu. Izdaja vaše gospođe natjerala ga je u smrt. Odgovarajte!

— Moje gospođe? Kakve gospođe? Ja sam udovac.

— A Marina?

— Moja kći.

— A ono dijete?

— Kći moje druge pokojnice.

Vaša druga žena — —

— Umrla pri porodu. Al što vas to briga? Što ćete sa mnom?

Koljena mi stadoše klecati. Sjedoh.

— Govorite: što ćete? Rekoste da dolazite u ime vašeg prijatelja. Ne razumijem ni vas ni njega. Što sam mu ja kriv? Ja ga ni poznavao nisam! A moje dijete da ga je u smrt nagnalo? Moje dijete? A čime? Možda time što je za njim plakala?! — — Zašto ju je ostavio? Što mu je bilo bježati u Crnu Goru? Sirota je sve do danas mislila da je tamo i poginuo.

— Ali ono pismo od godine 1875. koje mu javlja da je Marina mrtva?

— Kakvo pismo?

Podah mu onaj krvavi list.

Razmataše ga, vrteći glavom.

Taj čas otvore se vrata pokrajne sobe. Na vratima ukaže se Marina, blijeda kano anđeo smrti. Morala je čuti naš razgovor.

Poput sjene pristupi k ocu, pogleda u list i sruši se. Odnesli smo ju u njezinu sobu. Uhvatili ju grčevi. Odjurih po liječnika. Blizu je stanovao. Dovedem ga do vrata, a ja ostanem u hodniku. Bio sam smrvljen. Marino, anđele čisti, kako krivo te osudih!

Ubogi, ubogi Bogdane! Postradao baš nadohvat sreće.

Liječnik izlazi iz sobe.

— Kako je bolesnici?

— Dobro. Izdahnula je.

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

— A tko je pisao onaj nesretni list? — zapita Janko.

— Marina, al očevidno samo za slučaj smrti. Kako je ono pismo Bogdanu u ruke došlo, ne saznah nikada. Marina sigurno nije zato znala. Nesretan slučaj, ili — —

— A da nije onaj Rus?

— Bog zna tko? Razmišljam o tom kad god se sjetim na onaj list: Krvavi list moje uspomene. Kad ga gledam, čini mi se da čujem —

— Pst, pst! — — Slušaj!

Iz pokrajne sobe čuo se tihi, pridušeni plač.

— Ah — reče Dušan, koračivši prema vratima. — Paula nas je slušala, plače.

— Tvoja gospođa?

— Da. Ona ista njegova Paula.

Sljedeća stranica→