Lišće/Lišće i druga djela/Fragmenti iz dnevnika hrvatskog pesimiste

← Zašto se ribica nije ulovila?

LIŠĆE Fragmenti iz dnevnika hrvatskog pesimiste autor: Fran Mažuranić

Anđelak →

Fragmenti iz dnevnika hrvatskog pesimiste

I.

Adamov pas ne bi jeo kruha ni za živu glavu, van da je namazan maslacem. Daj mu kruha, neće! Gladi ga, nudi, neće!

Danas su ga ipak nadmudrili: namazali mu nos maslacem, pak suhi kruh pohlepno žvače — jer mu miriše po maslacu!

I ljudi su baš takvi psi.

II.

Bio sam kod čovjeka kojemu sam politički protivnik. Ne zatajih mu toga da je na krivoj stazi: stariji ga mrze, mlađi ga preziru. — — — »Tako?« reče on dovedavši me pred dvije hrpe listova. »Varate se! Pregledajte malo bolje ove listine, pak ćete se baš o protivnom osvjedočiti. Evo, ta velika hrpa, to su pouzdanice od onih starijih koji su već u službi — a ona još veća, ono su denuncijacije od mlađih kojim se tek službe hoće...«

III.

Slušao sam danas razgovor hrvatskih đaka kod čaše vina. Slušao sam ih jer rado čujem domaće zvuke u tuđini, al što sam čuo, volio bih da nisam.

Pripovijedao neki — recimo Stern — kako se je dugo vremena oko neke djevojke zaludu pleo. Obećavao joj i ovo i ono, ali sve uzalud.

Napokon ju odveo na groblje, pak na humak neke Ane Stern. Tamo joj reče da mu je to majčin grob — a lagao je, ta pokojnica mu nije ni poznata bila — pa klekne kraj križa i obeća joj ženidbu. Djevojka mu tronuta pade u naručaj.

— Sentimentalna guska! — vikne netko, a cijelo društvo udari u smijeh.

— Izvrsno!

— Baš si ju dobro nasadio!

— Živio! — povlađivali đaci.

— Takve su žene! — dovrši naš delija. — Od toga su mi dana njena vrata i danju i noću otvorena.

— A hoćeš li ju zbilja uzeti?

— Ta nisam lud! — nasmija se naš đak i s njim cijelo društvo.

— — — Dakako! samo luđacima prisega je sveta. Samo luđaci su pošteni, a naši su mladići vrlo — pametni!

Pa ti isti ljudi bit će za koju godinu naše sudije!

IV.

Sjedim eto u hladu voćke: jedna joj grana rodi trešnjama, druga višnjama. Vrepci pako zoblju i trešnje i višnje, pa kad se do sita nazoblju, svađaju se da li je trešnja ucijepljena u višnju ili višnja u trešnju?

Svađaju se: misliš, iskopat će si oči! Neće, brajane moj, ne! Oni ti se deru samo dok ogladne — pak opet zoblju i trešnje i višnje...

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Dosadila mi ta vrapčad! Da sam vlastan, posjekao bih to stablo do korijena! Nek iznova raste. Vrepci i tako izjedoše sve!

Neka naraste višnja ili trešnja, meni je svejedno. A možda bi si i vrepci dotle druge hrane našli!...

V.

Gledam kako ribar na živoj žeravici peče ribu. Sirota se pekući cmari, rekao bih cvili.

— A znate li, gospodine — zapita me stari Mata — zašto riba plače?

— A zašto?

— Jer se peče samo s jedne strane. Da ju okrenem odmah bi prestala.

Stari okrenu ribu, i cviljenje zbilja — bar za časak — prestade.

— Eto, gospodine, kakva je silna polakšica kad te — s jedne strane pečena — na drugu okrenu.

— Okreni ju, Mato, i opet joj je siroti dodijalo. Olakšaj joj!...

I nas treba opet okrenuti!

VI.

Sve sam ljude nekoć — o kojima ništa loše znao nisam — za poštene držao. Prevarih se često, pak se žalostih.

Sada držim svakoga — o kome što valjana ne znam — nepoštenim.

I sada se češće prevarim, samo što se naveselim kada se prevarim.

VII.

Pripovijeda se o nekom čovjeku da je svaki dan drugome svecu palio svijeću — a na mesopusni utorak i samome paklenome vragu. Za to prijateljstvo da ga je đavo i uzeo. Tako narod.

Poznajem i ja čovjeka koji bogu i vragu služi i kome je svaki dan mesopusni utorak sudeć po svijeći koju vragu pali i po krabulji koje ne odlaže već da ju kojom drugom obrazinom zamijeni... A vrag? Kumuje mu! — — —

VIII.

Bijes odnio i te naše črčkare! Pomahnitali, što li?

Svaki ti jaše svoga magarca, a čim ga uzjaše, umišlja si, da je »Spasitelj svijeta« i da jaše u Jerusolim — a kad tamo, eto ih u Babilonu!

Svaki dan se piše »čistije« i nerazumljivije, u pravopis pako uvlači se moda.

Već nijedan naš profesorčić — koji je po nesreći u crnilo prste umočio — ne miruje dok i on čega izmudrio nije, a takvih se uvijek nađe koji ga »četveroručke«slijede.

Mjesto da se svi skupa složimo, mi se još više cjepkamo. Hoćemo li se ikada složiti? Teško.

Raskolništvo i partikularizam nama Slovjenima tako je u krvi da ih se — dok je i cigle kapi te krvi u nama — lišiti ne možemo. Ta razne pijavice nam je već dosta isisaše, a mi još uvijek svaki na svoju!

Dokle ćemo tako?

Čujem vas da još niste sa jezikom načistu, da još niste sa pravopisom gotovi? Pak? — — zar se ne bismo u čemu već gotovom mogli složiti? — — —

Al čemu da se tim mislima mučim? Jalov posao, brate! A da još rečem što mislim, složili bi se sigurno, prvi put u životu, i složno — na mene navalili!

Mani se!...

IX.

Zalud se otimljem pesimizmu kad mu se nikako oteti ne mogu! Svaki dan donosi nova razočaranja. — — Ljudi kojima sam nekoć tražio mjesta nad zvijezdama, zaslužuju mjestance jedva za koju stopu nad travom...

Pak da ne izgubiš vjere u boga i ljude? — — — Ne! Pa makar još i crnji dani došli: Vjerujem u boga, vjerujem u narod! Vjerujem i u pravednost božju i u životnu snagu naroda hrvatskoga, a od obojega se boljku nadam.

Hrvatski sine! Ne budi malodušan: Vjeruj!

»Vjeruj, vjeruj — spasit će te vjera!«

Sljedeća stranica→