Janko Borislavić/II.

← I.

Janko Borislavić II. autor: Ksaver Šandor Gjalski

III. →

II.

Stvar se svrši tako da je Janko Borislavić još iste večeri izišao iz sjemenišne zgrade u pantalonama i kratkom kaputu, a za nekoliko dana, kako ga skrbnik snabdio dovoljnim novcem, odjurio u Beč i ondje se upisao u filozofski fakultet.

U sjemeništu pak svi se od čuda krstili i svatko je žalio za Borislavićem. Prvi mah nije mogao nitko pogoditi što se je zbilo s njime. Jožica Zdelar i mnogi poput njega — ne izuzevši profesora filozofije — tvrdo su vjerovali da ga je nečisti opsjeo; no najposlije razjasni sve Borislavić sam u listu što ga je pisao profesoru moralke i u kojem je potanko razložio što ga je nagnalo da se svuče. Jedan naime od profesora bio se oborio u svojim tumačenjima na modernu filozofiju i pobijao je pomoću citata iz Mojsijevih knjiga i sv. otaca. Borislavić bio je prvi put tom zgodom upozoren na vanjsku nauku i, nezadovoljan što profesor nije posve jasno i konačno pobio spomenute tvrdnje novih filozofa, odluči da sam prouči njihove knjige i u slavu božju temeljitije ih pobije. S pomoću jednoga prijatelja na pravoslovnoj akademiji pribavi ih sve: i Darwina, i Milla, i Häckela, i Schopenhauera, i Hartmanna. Kraj ugleda što ga je uživao u sjemeništu, nije mu bilo teško da čitave dane i čitave noći probavi čitanjem tih knjiga. Grozničavo je letio stranama i listovima i onda na sate i sate zapadao u teške strašne misli, u nemirne sumnje, a najposlije bio svladan tima na jasnim eksperimentima osnovanim tvrdnjama. Bilo mu je kao da se je pred njegovim očima odgrnuo i odgalio dosadašnji zastor i da gleda jasno, bjelodano u sav taj tajnoviti postanak i uzrok svijeta, spoznaje njegove svrhe te čisto osjeća kako se od njega otkida sva dosadašnjost. U srcu mu nema nego želje za znanjem a u ništa se rasplinula sva njegova ljubav k mučeniku kalvarijskom i njegovim mukama. To ga nagna da se svuče. Uz ovo je još pisao da ga bečki fakultet ne zadovoljava te će za kratko vrijeme poći u Jenu da sluša Häckela.

Borislavić je međutim učio nečuvenom marljivošću filozofiju i naravoslovne nauke. Po vas dan trčao s jednoga predavanja na drugo — ostalo vrijeme provodio u knjižnicama, u laboratorijima, u muzejima, a ovako izmučen opet ni kod kuće nije sebi davao mira, nego daj opet uzmi knjigu u ruke i do kasne noći opet uči i opet uči. Svu mu dušu svladala neopisiva, gotovo boljetna žeđa za znanjem i gonila ga neprestance i bez odmora da traži uzvišene istine, vijek hrleći dalje — dalje, a da se ipak nije mogao do sita naužiti. Darwinov nauk o descendenciji, o izboru, zatim uspjesi spektralne analize u astronomiji, sve ga to silno zanosilo, pred svim se poniknuto klanjao. Čisto se kao dijete radovao i duša mu se upravo raznjihala videći gdje pada jedna neshvatljiva tajna za drugom i kako se otkriva vječna pravilnost prirodnih zakona. No ipak — sve mu to ne bijaše dosta. Dalje — dalje željaše on. Osjećao je u brzi kraj da je svima tim obretima tek nešto učinjeno. Ta gdje da dobije pravi odgovor na neprekidno gorljivo svoje pitanje: » Ali početak — početak one prve stanice; da li ju je slučaj počeo micati i odakle ona mehanička sila da je tvar uzela upravo oblik stanice — otkle ta sila — odakle tvar?«

Grabio bi za Moleschottom, za Büchnerom, za Häckelom, ali uzalud, uzalud, — nigdje odgovora, nigdje odgonetke, pa ma koliko učio, ma koliko razmišljao. I često bi u takvim časovima kao bijesan podigao šaku kao grozeći se gluhomu nebu, te se lomio od boli što znade doista proračunati kretnje zvijezda koje se mirno, gotovo glupo cakle, što im znade sastojine, težinu, stanje; a ipak ne zna kako im je postao prvi prašak iz kojega ih eto na sada tako ogromnih da ih ipak vidi na milijarde milja svojim nemoćnim tvarnim okom. Oh, on znade kako su tolike postale; znade to, Laplaceova teorija sva mu je u glavi, ali što je to! Onaj prvi atom, onaj prvi prašak, ona neizmjerna malenkost. Znade da su razmjeri veličine do toga atoma gotovo isto toliki koliki i do najvećih tjelesa nebeskih. Ali makar bili tako nepojmljivo sitni, ipak, koja ih je volja stavila u bitisanje? — Koji put bi u ovakvim trenucima krivio prirodu što je tako nevješto uredila da njega neće biti nikada na tim zvijezdama, i u takav tren kao da je slabo i nejasno osjetio želju za nekadašnjom svojom vjerom te se ćutio bijednim.

Iz Beča otiđe slijedeće godine u Jenu, iz Jene u Berlin, iz Berlina u Pariz zatim poslije tri godine opet u Beč. Ovdje položi doktorat filozofije, no još više bijedan nego igda prije. Gotovo kao u kakvu ludilu šaptao bi kroz zube, divljački zakvačene: »Početak — početak, kako bijaše s njim?« — Po cijele bi se dane tako mučio, i nije mu koristio ni Kant ni ikoji moderni filozof; on ne mogaše inače. Svega ga je zapremilo to pitanje i stajaše pred njim upravo s istom plamenom požudom kao zaručnik što stoji pred vratima sobe svoje zaručnice.

Još je najveću utjehu i zadovoljstvo našao u Schopenhauerovoj filozofiji. No nje ne mogaše opet posve dovesti u sklad s rezultatima prirodoslovne znanosti. Osim toga, ona prouzroči u njem silnu bol i bijedu duše, učeći ga da je život i nevolja jedno, pak bi sav razdražen često kliknuo: »Oh, kako ludo! Zašto vjerovati u Boga koji nije svjestan, u Boga koji tek u svojim stvorovima nastaje, u Boga koji će najposlije s pomoću razuma svojih individua spoznati ludost što je imao volju stvoriti svijet i život pa se onda vratiti u pređašnje ništa. Preludo! Napokon, tvar dokazuje svoju egzistenciju! Pa — koja li očajna praznina u toj nauci! Dakle — bez izlaza — bez izlaza. A vječnost zla i muke! Nikakve nade — nikakve nade!«

Pesimističko shvaćanje te škole ne bješe mu napokon ništa novo. Kršćanska vjera isto ga je učila. No ta vjera učila ga i to da će individuum i poslije svoje tjelesne smrti nastaviti svoj posebni život, pa ako je pravednik, da će u božjem raju postati dionikom svake sreće, dobrote i blaženstva.

On se je sada sjećao kojim je zadovoljstvom nekoć slušao takva obećanja svoga spiritualca, kako su ga ona uvijek sokolila na ustrajnost u dobru i tješila ga i u najtežim kušnjama jada i protivštine. Oh, dakako, sada više ne mogaše tako biti! On je znao i učio da je duša sama posljedak tjelesnih funkcija, da ne može biti besmrtna. Onamo opet ne mogaše dopustiti da na tom svijetu ne bi bila moguća sreća. Ljuto se žestio, gledajući krasnu okolicu u bujnom proljetnom cvijetu, nad njom sjajni modri lazur, zaliven zlatom sunca ili nježno uspavan u tihom treperenju zvijezda — ah, on je razumio svu milu dragost toga i pobjedonosno iz nutarnjega duševnoga nagona klicao: »Ne, taj krasni svijet mora da krije u sebi blaženstva i sreće. Treba da ljudi proniknu u znanje i svladaju svoju nerazboritost, svoju bijedu, svoje bolesti, pa će biti za njih ovdje — na tom planetu — dovoljno neba!«

I on, neudovoljen filozofijom, odluči da uči kao izvanredni slušatelj predmete i na medicinskom i juridičkom fakultetu. I zbilja! Iz anatomičkih dvorana, iz Brückeovih fiziologičkih predavanja u Schwarzspanier-zgradi žurio se u unutarnji grad i letio na Jezuitski trg da ondje u sveučilišnoj zgradi sluša jošte Steina o narodnom gospodarstvu, o upravi i o ljudskom društvu.

Čovjek od dvadeset sedam godina, strogih ozbiljnih crta u licu, pun znanja i čitanja, sjedaše tu pomnjivije i ustrajnije od svih ostalih slušatelja. Ovi pak, mnogo mlađi od njega, smijali mu se isprva kao kakvu čudaku, poslije mu se divili, a najposlije mu se ugibali, držeći ga suludim. Ta doktor filozofije, čovjek mator, a gle — u isto doba — upisan na medicinskom i juridičkom fakultetu. Kako, Bože moj, da te već sada sistematičke glave njemačke i češke dovedu takvo što u sklad sa sistemom naobrazbe! Borislavić dakako nije za to mario i bilo mu je svejedno što tko o njem misli. No tek goraše od želje da prikupi što više znanja kako bi jednom mogao pomoći ljudima i tako naći zadovoljstva i blaženstva sebi i svojoj duši pa i cijelomu čovječanstvu.

S pravom gorljivošću stao je sada učiti te nove discipline. Nije više pitao da li ga zadovoljavaju; svaki takav pokret duše gonio bi od sebe. Svako ganuće srca i duše utapljao sada u snažnim valovima znanosti, iznova odabranih. Zato je također posve odrješito i s kratkim odgovorom odbio poziv bivšega skrbnika neka se jednom lati praktične kakve zadaće, neka odabere koje stalno zvanje. Nije se odazvao tomu pozivu ni onda kad mu javiše da mu je brat opasno obolio, da mora biti pripravan na najgore posljedice, pa da mu brat upravo stoga želi predati upravu imanja; ne, on sve to odbi i ostade na sveučilištu.

Tako su prošle opet dvije godine. Što se je više Borislavić zadubljivao u medicinske knjige, što se je dublje upuštao u proučavanje političkih znanosti, to su ga jače i češće stale salijetati nekakve sumnje, slične onima u filozofiji. Sada je sve manje uživao i manje se sretnim osjećao u prikupljivanju znanja, pače kao da ga je koji put snalazilo silno razočaranje, te bi snuždeno i očajno morao uskliknuti: »Oh, ni tu nema istine; uzalud svako naprezanje — mi smo tek ljudi — nema za nas spoznanja, nema za nas sreće!« — i bolno, neponjatno, ali sa silnim čeznućem vinula bi mu se duša za nečim dalekim — dalekim, tako dalekim, da više ne mogaše raspoznati što li je to!

Jednoga dana tumačio profesor o socijalnoj nevolji i naprezanju najnižih društvenih slojeva. Ni iz jedne njegove riječi nije Borislavić mogao crpsti uvjerenja da će biti bolje, nigdje — nigdje izgleda sreći o kojoj je snivao. Zlovoljan ostavi dvoranu i tek od navade pođe na medicinski fakultet. Nesretan slučaj htjede da je i ovdje baš taj put profesor izjavio kako je najveći dio njegove znanosti još danas tek nagađanje. Borislavića na to kao da je grom ošinuo. Ni jedne riječi nije više čuo ni razumio.

Davno se već svi slušatelji razišli, a Janko još uvijek sjedi kao ukopan na svom mjestu pa zuri gotovo glupo dolje na stol profesorov na kojem je ostalo nešto krvi od preparata, upotrijebljena kod predavanja, i koju eno sada gunđave ogromne muhe s neopisivom nasladom pobiru. Strašna ogavnost slegne mu se na dušu i kao pred nečim užasnim pobjegne iz dvorane — više bijedan nego igda u svome vijeku.

Lutaše dugo po gradskim ulicama, a kad je došao kući i pogledao visoki red naslaganih svojih knjiga, licem mu preleti tek preziran posmijeh.

Od sada je tražio mira i užitka u vrevi ljudstva, u bujici velegradskoga života. Ali kao stranac i novajlija nije mogao zalaziti nego na najlošija mjesta, pa čim je prema toj zbilji samo pokušao prvo zbliženje, postade mu sva rugoba jasna te se s odurnošću odvrati i žurno pobježe među četiri zida svoje sobice. I duša mu gorko zajada za izgubljenim mirom, — za onom srećom koju mu je nekoć vjera davala. Očajan baci se na obično mjesto za stolom i premda još nije u svom vijeku ni jedne kitice spjevao, sada, više u nekoj besvjestici, napisa na pisaćoj podlozi:

Oh, vi strašne knjige, s istinama vašim

Ubiste mi dušu — oteste mi sve!

Zaludu me kadšto zavarava mašta,

Učas sve razgoni vaš đavolski smijeh.

I kao u nekom ludilu stane bacati knjige sa stola. Drugi dan rano ujutro pokaže se na vratima brzojavni sluga i uruči mu brzojavku.

Javili mu da mu je brat umro i zvali ga da odmah dođe kući.

Sljedeća stranica→