Janko Borislavić/III.

← II.

Janko Borislavić III. autor: Ksaver Šandor Gjalski

IV. →

III.

Borislavić baš je radosno prihvatio priliku da ostavi sveučilište i pođe kući. Vijest o smrti bratovoj nije ga porazila jer ju je već odavno od dana do dana očekivao. Osim toga, bio je već suviše ugrezao u filozofijsko poimanje smrti a da bi mogao u njoj nazrijevati kakvu nesreću. Tek mu se nažao dalo što nije njega umjesto brata snašla smrt. No krivo bi mu učinio tko bi ustvrdio da je ostao hladan zato što se je sjećao kako je taj brat bio uvijek ljubimac roditelja koji su možda baš poradi te veće ljubavi još od djetinjstva Jankova udesili njegov odgoj za budući svećenički stalež i u oporuci mu odredili tek nužni dio a sve ostalo ogromno imanje ostavili bratu. Janko na sve to nije ni jedan tren pomislio, pače nije prije ni svjestan bio o svemu tome.

Od pobožne matere Njemice naslijedio je mekanu nježnu ćud, sanjarenju sklonu dušu. Tako je već sam po sebi naginjao skromnosti, mirnu životu i svemu ostalomu što je tome slično! Kao dijete nije znao za veći užitak nego kad bi isprosio da su mu dali u ruke veliku ilustrovanu Doréovu bibliju. Tada je vas dan zurio u te tamne slike iz staroga i novoga zavjeta. Sva bi mu duša i sva razigrana djetinja mašta utonula u takvim časovima u te davne dane i daleke, strane i neobične krajeve svijeta. A kad mu je poslije instruktor pripovijedao povijest muke sina božjega, svaki je put gorko plakao, da je trebalo muke i truda dok bi se primirio. Od djetinjskih igara najmilija mu bijaše ona gdje bi se igrao svećenika. Zato je od majke isprosio za igračku umjesto drvena konja s grivom malen oltar pred kojim je oponašao svećenika u crkvi. U desetoj i jedanaestoj godini zavladala je njime ta ljubav k nebesima tolikom snagom da je dječak često Boga molio neka učini da umre i da postane anđelom na nebu. Oh, ovo nebo, ovo nebo! Kako sjajno mu je sjalo, kakve li je divne boje gledao na njemu, ali ne otvorenim očima — naprotiv — čvrsto bi ih zatvorio i eto na — pred njim se viju u divnim kolobarima svakojake boje, spletene u vijence i zvijezde — oj, kako krasne, kako divne, zacijelo to je nebo! A s jutra rano, dok još leži u polusnu — što je to? On čuje kako daleko ondje gore — gore zamnijevaju premili zvonki zvuci, oh — to anđeli pjevaju! Jest, jest; nije dadilja Jalža tek jednom pripovijedala da djeca, koja su dobra i poslušna, često čuju takvu muziku. I mala mu duša izgara od čeznuća da bi bio ondje sasvim blizu pa žali da Bog ne šalje više onakvih ljestava kakve je Jakovu pokazao!

Gotovo kradomice ostavio bi momčić sobu i pohitio pod vedro noćno nebo. Tad bi se zagledao u nj, sveudilj iščekujući neće li spaziti kakav nebeski znak, možda lebdećega anđela ili Iliju gromovnika, ili ljubitelja djece, svetoga Nikolu.

Ovako je najvolio samotovati. Ugibao se svakom zgodom igrama brata i drugova. Nije mu se sviđalo njihovo bučno veselje, njihova smjelost, njihove vratolomije. Kaznama su mu se morali groziti dok bi zajahao konja i kuda s bratom odjahao.

Uz to vjersko čuvstvovanje još je kao dijete najvolio da sebi stavlja svakojaka pitanja o drugim svjetovima, i najmilije mu bijahu bajke o vilama, o duhovima, pa makar mu se koža od straha ježila i malo mu srdašce gotovo glasno udaralo od uzrujanosti. Nije to bila tek luda želja za strahotama, sakrivala se u tome već neka želja za znanjem. Dokaz tomu bijahu njegovi razgovori s dvorskim španom. Bio to starac, seljak, a gorio kao i on od iste izvjedljivosti. Jednoć on i Janko proveli čitavu večer na klupi pred dvorom i u razgovoru razbijali glave da li je pod zemljom još kakav svijet i bi li se naišlo na kakve ljude, životinje, nove kakve krajeve, ako bi se kopalo duboko — duboko. I što to pod zemljom može da bude? Gori li vatra? Šumi li voda? — A gdje je pakao — kako je tek to duboko!

Pa kad je mali Janko prvi put došao kući iz gimnazije, prvo je bilo što ga je starac pitao, da li je mladi gospodin štogod u latinskoj školi saznao kako je pod zemljom?

Ljubav Janka k vjeri i nauci posve se sviđala njegovim roditeljima; to bijaše voda na njihov mlin.

Krasni im stariji sin Bela predobio je gotovo svu njihovu roditeljsku ljubav. Pa, uistinu, veselom vedrom dušom, dobrom otvorenom ćudi morao je svakoga predobiti. I kako bijaše smion! Dječarac od jedva kojih deset godina, pa zajaše, ako hoćeš, i najvatrenijega paripa Jusufa. Ocu bi se od milja srce širilo, grudi nadimale i oči se zalile suzama, gotovo da vidi svoju sliku i priliku, ta i sad poznaje samo još jednu strast, a to su lijepi konji.

Ako dakle Janka dadu u svećenike, ne mora se dobro i imutak dijeliti — jer što popu treba — i eto tako danas-sutra može biti Bela jedan od najbogatijih vlastelina.

Ta misao nije više ostavila Stjepana Borislavića. A mali Jankica gotovo poskakuje od radosti, slušajući gotovo svaki dan oca kako mu svjetuje neka se i dalje marljivo uči pa mu neće izmaći biskupska kapa.

Eto, tako se je dogodilo da je sin imućnih otmjenih roditelja, Janko Borislavić, dospio u sjemenište.

Kad se je svukao, nisu mu roditelji više živjeli.

Za dvanaest sati, kako je primio brzojavku, bio je Janko na bečkom južnom kolodvoru i otputovao kući.

Čudna su i nejasna bila čuvstva koja su salijetala Janka na povratku u očinski dom. Još mu je neobičnije bilo kad je stajao pred odrom rođenoga brata. Nije ga vidio već mnogo godina. Spominjao ga se kao mlada snažna čovjeka, rumenih obraza, ispupčenih prsa i širokih leđa; a sad leži tu pred njim potpun kostur, prekriven tek kožom žutom kao vosak. I on osjeti duboko tronuće od vječne tragičnosti koja stoji u smrtnoj materiji ljudskoga pojava. Filozofički njegov duh nije ga ni sada puštao; nije tek bolno osjećao taj neumolni zakon konca i prestanka, već je stao o njem razmišljati. Je li samo konac materije? Zar i duha? A čemu onda sav taj pojav svijeta? Zašto ova individualizacija? I sva ona pitanja koja su toliko puta na nj navaljivala — eto ih kao na juriš protiv njegove glave. Gotovo kao u nekom očajnom ludilu zurio je u mrtvo tijelo, posve kao da očekuje da ovdje nađe odgovora on, prosvjetljenik, naravoslovac, učenik i privrženik jedine egzaktne znanosti; on, koji je čvrsto držao da smrt nije ništa drugo nego prestanak tjelesnih funkcija, rastvor krvi i početak novih organizama, raspad u prvobitne organizme. Što da mu onda ova smrt na odru kaže? Ali duša -! Ludo, zar baš ova smrt najbolje ne dokazuje kako duša nije neodvisna od tijela i nije nego jedna od njegovih manifestacija, upravo isto gibanje organskih atoma kao i svako drugo njihovo gibanje; baš ta smrt dokazuje istinu monizma a obara dualizam. Ta i eto mehaničkim i kemijskim raspadom tijela prestalo je svako duševno djelovanje. Fizički zakon koji je atome spojio u jedno tijelo gdje su rasli, trošili se, proizvodili gibanje mišica, kucnjavu srca, misao mozga, prestao je, a prestao je i taj duh koji je uživao u ljepoti i dobroti; ti isti atomi sad će proizvesti tek inteligenciju crva. Svi? I to ne, najviše će ih biti bakterije gnjiloće — i tako dalje. — Jest, ali ipak — ova duša je: mislila, osjećala. Odakle toj tvari moć da baš takve i onakve misli, takve i onakve osjećaje stvara i vrši? Kolanjem krvi. I druge se tvari kreću jednakim mehaničkim gibanjem, i drugdje se tvari jednako slučuju i razlučuju, a ipak — ipak — opet je posljedak drugi. Otkuda dakle ova duša? I njemu padne na um prispodoba s glazbalom. Na klaviru sviraju divnu Beethovenovu sonatu — svatko se divi sviranju i silnim glasovima. Uto pukne jedna struna, glazba prestane, ne čuje se više Beethovenova kompozicija, nije moguće da je izvodiš. Zar je zato prestala kompozicija sama — zar je nje nestalo? Zar zato što je glazbalo pokvareno i što se na njem ne da više izvoditi kompozicija — zar iz toga slijedi da je kompozicija isto što i glazbalo, što ona struna? Ne — nije ona prestala, ona je tek sredstvo izgubila kojim se može javljati. A tako je i sa tijelom i dušom. Napokon — velika dotjeranost duše u savršenosti, njena tajnovita svojstva kojih ne možeš protumačiti zakonima realnoga svijeta, zar sve to ne dopušta predmnjevu da je duša po sebi samostalan pojav nekoga drugoga svijeta i da joj je tijelo tek potrebno materijalizaciono sredstvo za bitak u ovom materijalnom svijetu?

Zar volja koja je mogla i htjela taj sav silni svemir iz lutajućih atoma stvoriti, ne bi bila mogla i htjela tek korak dalje koraknuti pa stvoriti stalne individualizovane pojave duševne strane života? Zar baš da u tom organizmu ljudskoga tijela svoj završetak stavi?

»Preludo! — preludo! — Ja sam već malone ugrezao u nezgrapnost četvrte dimenzije!« — prekine se sada napokon i ostavi mrtvačku sobu da se više u nju ne vrati.

Nije se više pokazao nikome, premda je k sprovodu nagrnulo silno ljudstvo iz grada, iz okolice, sa sela. Sve se je čudilo njegovu vladanju, gotovo mu se zamjeralo. Isprvice su ga izvinjavali da je žalostan. Istina, nikako nisu mogli razumjeti zašto jadikuje i toliko trpi kada mu se tom zgodom namiče silan imutak! Zato ih još jače morila izvjedljivost. Pokušali su doći do njega. Ali on ne pušta nikoga preda se. Služinčad pak pripovijeda. da izgleda čudnovato, neobično, gotovo da i ne nalikuje kakvomu gospodinu. Brada mu je dugačka, neostrižena, odijelo tek onako! A mrk u licu — sačuvaj Bože!

Sada je bilo sve ogorčeno protiv njega. A najposlije držali ga za luđaka ili Tartuffea, hipokritu u najsavršenijem obliku.

On pak uistinu nije ni jadikovao za pokojnim bratom, niti je hinio radosti s dobivena imanja jer je nije ni osjećao, nego je opet zaronio u isto onako grozničavo učenje kao i na sveučilištu. Sveudilj je smišljao i razmišljao o problemima posljednje svrhe, pretraživao gradivo za to po knjigama i tek zorom liježući u postelju s očajem bi priznavao da ipak nije ni do kakva zaključka došao. Stale ga sada mučiti sumnje nisu li mu umne sile preslabe. Ali zar svi ostali velikani, umnici, ne sustaše poput njega? Baš ga razdirao bijes da tolike godine naukâ odoše ututanj, a on ipak nije ni sa čime načistu, kao još onda dok je sa starim španom raspravljao.

Tako prođoše do dva mjeseca dana. On se cijelo to vrijeme i ne mače iz sobe. A k njemu nije nitko dolazio. Uvijek sam i sam. Radi toga se strašno ljutio sokač i inoš i kočijaš, jer im gospodin živi gore od svakoga šoštara.

Vani pako cvala i radovala se sva priroda u proljetnome osvitu. Jednom, još više nezadovoljan nego obično, nije mogao više obastati u sobi. Iziđe na hodnik, a onda na stube, i nađe se u dvorištu. Svježi proljetni zrak kao da ga je oživio. Za jedan časak probudi se u njemu radost da gleda opet mjesta iz djetinjstva. Navalile slatke, drage uspomene. No tada uguši tu radost pomisao da je sretno ono doba unepovrat iščezlo, i bolno prizna da je na tom svijetu sve samo prolazno i ne bez druge svrhe nego da propadne, pa mu se i ta iz zimskoga sna probuđena proljetna priroda pričinjala glupom sa svojim vječnim ponavljanjem, svojim velikim trudom što ga u taj svoj pojav ulaže da onda do listopada opet propadne. Ah — i sva bijeda filozofičke mu duše oborila se na nj pa očajan pobjegne u sobu da opet traži i traži nešto po knjigama.

Odluči da više neće nikuda izići. A ipak bijaše Jazvenik, njegovo imanje, prekrasan posjed u jednoj od najljepših okolica.

Sljedeća stranica→