Janko Borislavić/I.

← Naslovnica

Janko Borislavić I. autor: Ksaver Šandor Gjalski

II. →

I.

Početkom sedamdesetih godina bijaše u zagrebačkoj »crnoj školi« jedan od najboljih pitomaca dvanaestoškolac Janko Borislavić. Bio to sin otmjenih bogatih roditelja iz starodavne plemićke obitelji.

Učitelj teologije nije mogao da ga se nahvali te bi svakom zgodom pripovijedao kako taj mladi čovjek začudo duboko proniče u tajnovite istine svete nauke, kolikim marom umije braniti sve što nepogrešiva crkva dokazuje i kako baš silnim pamćenjem imade u vlasti gotovo sve citate iz svetih knjiga i svetih otaca, te će zacijelo biti malo mjesta u Augustinovu De civitate... ili u djelima Ivana Hrizostoma na koja se ne bi u svaki mah — kad god hoćeš — mogao pozvati Janko Borislavić.

Profesor filozofije, inače po izgledu poradi svoje silne debljine posve nefilozofičkog dojma, još se jače zanosio za mladim umnikom koji znade gotovo naizust čitavo Tonglorgiovo djelo. Kad je dobra duša debeljkovićeva osjetila želju da nađe koji čas osobita užitka i osladi vrijeme probave (vrijeme predavanja bilo mu je od tri do četiri sata poslije podne), sjeo bi clarissimus ac admodum reverendus dominus u prvu klupu, svoj svežnjić turio u džep, pa se okrenuo k Borislaviću, pokazao na katedru i napokon glasom koji je u tustu grlu zapinjao prijatno rekao:

— Dignetur dominatio vestra, domine nobilis Borislavić, carissime in Deo frater, dajte nam pripovijedajte štogod. Eto, izvolite na katedru, jest, pripovijedajte nam otkud vama dokaz da je vrijeme i prostor — ali — bolje će biti da izaberete sami temu.

Mladi čovjek visoka stasa, prijatna no blijeda lica a krupnih crnih očiju, čisto ražarenih u sjajnim zjenicama, izišao bi iz jedne od zadnjih klupa i spokojno, bez ikakve oholosti, pošao prema katedri i zadovoljio želji profesora. Počinjao je uvijek mirno, tek nešto nesigurno, oči bi zaklopio a glavu dignuo uvis. Zborio je nježnim zvučnim glasom. Za predmet svojih razmatranja uzimao je svaki put najteža i najzamršenija pitanja o najuzvišenijim no ljudskomu razboru najmanje dokučivim stvarima.

Što je dulje govorio, to mu je glas bivao jači. Zaklopljene oči lagano se otvarale da onda najednom zasjaju silnim plamenom, da se krijese od nekakva nutarnjega ognja, pa da prisile baš i najbezazlenijega klerika da prekine nit svojih misli o puranima i guskama kojih će se za praznika naužiti kod svoga župnika.

Magičkom upravo snagom privlačile te oči svakoga. Svatko je morao da se sav zagleda u njih — u te sjajne, u zjenicama raširene oči koje kao da nisu ništa vidjele pred sobom već nekako u se gledale ili bogzna kamo, a svakako ondje nalazile sve one krasne riječi, vruće i žarke od čuvstva i uvjerenja, sve one duboke makar očito nejasne misli; ah, sve se činilo, kao da čitaju u tajnim nekakvim knjigama i dižu velo s božanske tajne.

Mali Jožica Zdelar sad bi pače zaboravio da ima na svijetu purana, i razvaljenim od čuda ustima jedva bi jedvice propentao najbližemu kolegi: »Amice, ovo ti je propheta Esaias ili Elias redivivus.« Susjed njegov Donat Sudač, mladić žučljiva i suha izgleda, prezirno bi i surovo turnuo od sebe debelog Jožicu i znakom mu zapovjedio neka šuti; ali začas nije više ni sam mogao sobom vladati te bi zaneseno i začarano izlanuo: »Divota, krasota! Ta ni Zlatousti nije mogao — Bog mi grijehe prosti — bolje govoriti!«

Očice profesorove, gubeći se u tustim nabreknutim vjeđama, pogotovo se sada izgubile i kao suzama zalile. Modri bi rubac pridignuo k debelim i od svakidašnjega brijanja otečenim usnicama, pa tek mrmljao od slasti i duševne razigranosti: »Excellenter — fortiter — ah — kažem ja — prekrasna glavica!«

Mladić bi pak jednako govorio, roneći sve jačim poletom u silne daljine i krileći duhom onamo gore u visine beskonačna neba, čisto dršćući u glasu od želje da se ta nedozirna tajnovitost vječnosti pred njima objavi, da barem zadnje pero svoga vela pred okom njegovim tek nešto pridigne; — ah — a tada bi mu rasplamćena duša tražila utjehe u dugim, dugim citatima i poganskih filozofa i crkvenih otaca da se najposlije predade mističnim krilima Apokalipse sv. Ivana.

Obnemogao morao bi začas stati, glas bi mu odisajima zamirao.

No prešav preko čela bijelom finom rukom, minula bi ga slabina i opet nastavio krepko i uvjerljivo. I kad bi na svršetku zvonkim, jasnim glasom ustvrdio istinu budućega uskrsnuća u blizini božjega prijestolja, tada bi zacijelo i najmoderniji empirik načas morao podleći sili njegove riječi.

Profesor, ako je i bio težak i debeo, skočio bi iz klupe i pohrlio k njemu, da ga onda srdačno zagrli i u čelo poljubi.

A kako ovaj učitelj, tako su redom svi gledali u njemu najboljega đaka; svi pak đaci priznavali su dragovoljno da je prvi među njima. U samom pjevanju isticao se nad drugima ako i nije bio članom pjevačkoga im društva; a nije bio zato što je sam držao da mu glas nije dosta opsežan za pjevanje i što ga nisu svjetske pjesme veselile. On je pjevao samo psalme i lamentacije. Aj, Bože dragi, kako ih je pjevao!

Dozvolom starijih često bi ili rano ujutro, još u zoru, ili opet kasno, kad se suton uhvatio, pošao u stolnu crkvu te ondje sjeo k orguljama i zaigrao koral.

A bijaše sam u crkvi.

Veličajni, sad sitni i kratki, sad gromorni i gorostasni zvuci razlijegali se u dugu romonu i u svečanim akordima po dalekom božjem domu i tajinstveno odjekivali od stoljetnih tamnih zidova; zalijevali se u sjene crnih zakutaka, titrali oko vječne luči koja je sipala crvene, drhtave trakove u polutamu crkve i točila se u njoj izdišućim plamenom krvave boje, kao što se točile kaplje Kristove krvi na crnom drvetu golgotskoga križa.

I pod rukama uzbuđena pobožnika šumili, izdisali, i srebro-jasno ječali, i tiho šaputali, i glasno kao ljudsko grlo zvali, i plakali, i zvonko prebirali ti stovrsni zvuci moćnih orgulja, a u njima se slagala prekrasna jednostavna melodija starodavnog korala. Na njezinim krilima, trepetima i valovima kao da lebde pod visokim gotskim svodom hrama i anđeli i arkanđeli, i mučenici i odabranici Kristove crkve, te krasni nebesnici — baš oni sami — iskazuju eto na slavu i diku svome gospodaru, svome ocu, svome spasitelju.

Nekim raskošnim opojnim čarom podavao se mladić sili tih glasova i padao u daleko opčaranje, čisto ukočen i gotovo udaljen s ove zemlje i svega života. A onda bi popustio duši i zvonkim, nešto ustitralim i od osjećaja prigušenim glasom zapjevao pobožno-zanosno i odano: »Magnificat anima mea Dominum...«; zatim: »Laudate pueri Dominum...«; tada: »Dixit Dominus domino meo...«, a onda najednom zaorio bolno i tužno: »Incipit lamentatio Jeremiae prophetae... Aleph...«

Svu svoju žarku dušu i cijelo žedno srce ulagao je u te svete pjesme. Gorostasni njegov zanos nosio se iz svakoga glasa, iz svakoga daha. Visoki prozori hrama, srebrni svjetionici i lusteri silnom su jekom podrhtavali od divne snage te pjesme i zacijelo nikada nije božjemu stvoritelju nitko jasnije izrekao kako se u prah baca i divi pred veličajnošću neba, kao što je učinio mladi taj čovjek posve blijeda lica, obasjana nekim dalekim nadzemaljskim snoviđenjem, sav plamteći od ljubavi za najvećim mučenikom i njegovim otajstvom. Tresao se on cijelim tijelom, srce mu burno kucalo pod uskom reverendom a od tronuća ovjesile mu se suze u zjenicama.

O ne zna on da se dolje u lađu crkve kriomice uvuklo i klerika i profesora i drugih svećenika, pače i vanjskih ljudi, pa da sve muče — čisto bez daha — slušaju njegovo pjevanje i pod dojmom tih zvukova poput njega u duhu ničice padaju pred tajnom vječnosti.

To vruće vjersko čuvstvo mladićevo izbijalo je još na jedan način u kojem se gotovo jače otkrivala plamena njegova duša. Nad svojom posteljom imao je kopiju Rafaelove Madone. Ne tek jednom, nego toliko puta zatekli ga pred slikom gdje upiljenim pogledima gleda divni ženski oblik a usne mu grozničavo šapću duge, duge molitve. U takav čas izgledalo mu je lice nekako žedno, nategnuto, uleknute obično grudi sad se nadimale a iz grla hripali teški mukli uzdisaji. A onda bi se bacio na koljena, glavu sakrio u pokrivač postelje i uzeo vruće moliti, a kad bi lice opet pridigao, sjale bi mu u očima suze, no te oči plamtjele visokim nekim nadahnućem. I nijedan od drugova u spavaćoj sobi ne bi se mogao oteti silnomu dojmu te bi svi pokleknuli i uprli molitve k njoj — nedokučnoj djevici — materi sina božjega.

Zato možda nije moglo ništa na tom svijetu jače preneraziti i zadiviti kanonika-rektora nego kad mu je jedno proljetno jutro uljezao u sobu Janko Borislavić i gotovo siv u blijedom licu i crno podbreklih i upalih očiju izjavio kratko i odrješito: »Prečasni gospodine, ja ne mogu više; dopustite da se svučem!«

Glas mu je zvučao oporo i bolno.

— Što — što? Per amorem Christi, Domini nostri — ta — to ne može da bude! Ti sanjaš, sinko moj, tebe je nečastivi opsjeo, pričesti se!

— Ja ne mogu više da budem — tvrdo sam odlučio.

— Ali pomisli, za nekoliko tjedana tako rekavši ti si zaređen, svoj čovjek. Poslat ćemo te u Rim, Beč, Peštu — kamo hoćeš — tvoja sjajna karijera! A ti pobožnik!

— To je upravo što nisam! — ljutito i nekim jedva pritajenim prkosom izlane Borislavić te se odvrne da gleda na prozor.

— Ta ne govori, svima možeš primjerom da služiš. Ti prevršuješ — Bog je milosrdan — ti misliš — mali kakav grijeh, pa ode milost božja. Svatko griješi — i najveći sveci — pravi božji odabranici zabrazde koji put stranputicom, zato — ako si možda — ta mlad si — a inače uvijek dobar — o — ja ti praštam — još prije pak naš dobri Spasitelj! Ne, pusti, dragane maj, primiri se!

— Ne mogu. Vi mislite, da sam kakav propis prekršio, ne, nisam. Ako me poznajete, onda morate biti s te strane sigurni. Ali — ja — ja ne vjerujem ni u šta.

— Sinko — apage satanas! Ah — ne — ne, dijete moje, ne! Ti si previše učio pa te glava boli.

— Ja sam progledao! — gotovo očajno no i bijesno poviče Borislavić. — Jest, ja ne vjerujem ni u šta. Ne vjerujem u sve ove komedije; sve to nije nego da ljudski um ostane slijep. Ne vjerujem — ne vjerujem ni u šta, sve to vaše puka je opsjena, puka mašta. Moje oči progledaše, i ja je vidim — sjajnu, veliku, uvijeke tvoračku, tihu, besvjesnu prirodu koja nema nego ljudski hladni razum da se kroza nj sama spoznaje i kroza nj da svojim stvorovima pruža sreću i blagostanje dok ih na grudi svojoj nosi. Ne vjerujem u vašega jedinoga Boga, stvoritelja neba i zemlje, ne vjerujem u božanstvo Kristovo, ne vjerujem u besmrtnost duše; sve to nije ništa drugo nego što je bio i Zeus i Jupiter, i Fatum i Had, i Agni i Višnu i Perun i Moloh. Oh, jedno je samo, a to je tvar i sila!

Kanonik-rektor, malen okrugao starčić, padne pred snažnom bujicom tih riječi u duboki staromodni kožnati naslonjač i uzme grozničavom hitnjom prema govorniku praviti znakove križa svojim tustim kratkim prstićima.

Sljedeća stranica→