Jama/III.

← II.

Jama —  III. autor: Ivan Goran Kovačić

IV. →

III.

U mome redu počela da ludi

Neka žena. Vikala je: »Gori!

Ljudi, gori! Kuća gori! Ljudi!«

A žica ljuto počela da pori

Nabreknute, grozne naše uši.

Na tla se žena ugušena sruši.

»Dupljaši! Ćore! Lubanje mrtvačke!

Sove! U duplja dat ćemo vam žere

Da progledate! Vi, ćorave mačke!«

Zareži pijan koljač kao zvijere

I slijepcu nožem odcijepi lice

Od uha, što se zaljulja vrh žice.

Urlik i teški topot slijepe žrtve

(Što bježeć kroz mrak uvis noge diže),

I brz trk za njom, sred tišine mrtve,

I tupi pad, kad lovca nož je stiže.

O, taj je spasen! — rekoh svojoj tami,

Ne opazivši da nas vode k jami.

Srce je muklo šupljom grudi tuklo;

Tad druga srca preko žice začuh.

Lupanje ludo naprijed nas je vuklo.

(Što srca skaču, kad u mraku plaču!)

I od te lupe progledah kroz rupe:

U jasnom sjaju misli mi se skupe.

I vidjeh opet, ko još ovog jutra,

Duboku jamu, juče iskopanu.

Napregnuh sluh da čujem, kad unutra

Uz tupi udar prve žrtve panu.

Oštrom svijesti odlučih da brojim:

Ja, pedeseti, što u redu stojim.

I čekao sam. Skupljao sam točne

Podatke: tko je već nestao straga,

Tko sprijeda — zbrajo, odbijo, dok počne

Udaranje, padovi. Sva snaga

Mozga u jasnoj svijesti se napregnu,

Da promjene mi pažnji ne izbjegnu.

Negdje je cvrčak pjevo; oblak pokri

Začas u letu sjenom cijelo polje.

Čuo sam, kako jedan krvnik mokri,

A drugi stao široko da kolje.

Sve mi to zasja u sluhu ko u vidu,

Sa bljeskom sunca na nôžnome bridu.

Sljedeća stranica→