Jama/IV.
< Jama
| ← III. | Jama — IV. autor: Ivan Goran Kovačić |
V. → |
IV. uredi
- Kad prva žrtva počela da krklja,
- Čuh meki udar, mesnata vreća
- Padaše dugo. Znao sam: u grkljan
- Dolazi prvi ubod, među pleća
- Drugi, a ruka naglo žrtvu grune
- U jamu, gdje će s drugima da trune.
- Netko se mrtvo ispred mene složi
- Il iza mene, riknuvši od straha,
- A ja udarce silnom svijesti množih,
- Odbijajući pale istog maha,
- Mada sam svakog — što kriknu, zagrca —
- Ćutio kao ugriz u dno srca.
- Čovjek iz jame jeco je ko dijete,
- Tek priklan; cikto jezivo mu glasak.
- Strepih da račun moj se ne pomete.
- Tad buknu u dnu bezdna bombe prasak.
- Tlo se zaljulja. Klonuće me svlada.
- Nestala u spas posljednja mi nada.
- Al silna svijest pažnjom me opsjednu:
- U sluh se živci, krv, meso i koža
- Napregli. Zbrojih trideset i jednu
- Žrtvu; šezdeset i dva boda noža.
- Slušo sam udar, kojom snagom pada,
- I meni opet vratila se nada.
- Na jauk iz bezdna sada nova prasne
- Bomba uz tutanj. I mrtva tjelesa
- Padahu sad uz pljuske manje glasne,
- Kao u vodu, povrh kaše mesa.
- Uto oćutjeh da po krvi kližem.
- Protrnuh: evo, i ja k jami stižem!
| Sljedeća stranica→ |