Jama/II.

← I.

Jama —  II. autor: Ivan Goran Kovačić

III. →

II.

Mokraćom hladnom svijestili me. Ćuške

Dijelili, vatrom podigli me silom;

I svima redom probadali uške

Krvnici tupim i debelim šilom.

»Smijte se!« — ubod zapovijedi prati —

»Oboce svima pred krst ćemo dati!«

I grozan smijeh, cerekanje, grohot

Zamnije, ko da grohoću mrtvaci;

I same klače smete ludi hohot

Pa svaki bičem na žrtve se baci.

A mi smo dalje u smijanju dugu

Plakali, praznih duplja, mrtvu tugu.

Kada smo naglo, ko mrtvi, umukli

(Od straha valjda, što smo ipak živi),

U red za uške otekle nas vukli,

I nijemi bol na stranu sve nas privi;

(U múku čuli iz šume smo pticu);

Provlačili su kroz uške nam žicu.

I svaki tako, kada bi se mako,

Od bola strašna muklo bi zarežo.

»Šutite!« — rikne krvnik — »nije lako,

Al potrebno je, da tko ne bi bježo.«

I nitko od nas glavom da potrese

I drugom slijepcu ljuti bol nanese.

Krvožednike smiri žičan lokot

I umorni su u hlad bliski sjeli;

I začuo se vode mrzli klokot

U žarku grlu, i glasno su jeli,

Ko poslije teška posla; zatim stali

Jedan sa drugim da se grubo šali.

Zaboravili kao da su na nas:

Zijevali, vjetre puštali su glasne.

»Eh, jednu malu vidio sam danas...«

Dobaci netko, uz primjedbe masne.

I opet klokot hladna vina ili vode

Trgne slijepce — žica me probode.

Sljedeća stranica→