Ištipana hartija/Knjiga prva/Uskrsli Hrist

← Proljetni snijeg

Ištipana hartija Knjiga prva, USKRSLI HRIST autor: Janko Polić Kamov

Dan Gospodnji →

Uskrsli Hrist

Iz grobova si došo ko sablast prvih dneva,

što naziva se bog.

O vjerujem da sin si Jehovina božanstva

na Jeremijin slog.

Ko Moloh proždrije mladost i zeleni i smijeha

u rascvjetanu dol —

... Na raskrivenu ženu tud srtao bi momak

i lijep i rumen, gol.

A ona bijelih sisa i klecavog koljenca

u prvi trgla stid,

a miris ko magla u razbludnijem kapljam

zastirao bi vid.

I s mutnijeh bi oč'ju ko slijepci tada pošli

da napipaju put

i našli bi se trudni i prsnuli bi dolom

i cjelov krvav, ljut.

A trava tud bi bila i dragala bi mladu

i posvećenu bol...

Ah, tud bi lijego momak na raskrivenu momu

i lijep i rumen, gol —

U uzi, gdje mi sunce ne zirne mrvom zlata,

tu ženin trune dah:

iščupaše joj kose i ugnječili sise,

kad sve je zemski prah!

A tamo momak kida i haljine i strasti

i tijelo ljubi prut

i piše vječnu sreću i pokoj s "onu stranu"

na išibanu put.

Pogazio si, Hriste, ko zatupljeno pašče

i lepire i krin —

O Eunusi! O smrti! Iz uškopljenog oca

već nikad, nikad sin!!

Pa kad si slago crno i obećo im sreću,

gdje proždrijet će ih crv,

tek s molitvom i postom da unakaze tijelo

i puste — više krv —

s tih tvojih usna u šir prohujale su riječi:

"O blažen ko je glup!"

I otad ljudski ponos i djela ljudske misli

na sramni daše stup.

I djelo duge patnje, gdje kidao se mozak,

uništi jedan hip —

Pa eto, još se štuje sva glupost onog trena

u postavljeni kip.

I njuškam preko strana tih dugih vijeka ljudskih,

gdje puze mnogi duh —

sa pognutijeh šija do neba uzdah milji:

O daj nam, daj nam kruh!!

Gle, grunuli su hici sa krcatih moždana

u urnebesni tres

i niknu nova vjera u prnjam barikada

i rekoše joj: bijes.

Na novi oltar indeks ko novo evanđelje

da cio čita svijet,

a psovke novih psalmi zabrujaše s orgulja

i dale se u let.

Lui se rasu, mahom ko sustav Izrajela,

— tek sam ih sjeća rug —

i svagdje niče čovjek, gdje glad je rovo tijela

il polje ropski plug.

A Silvij gleda, gleda i u njeg silno oko,

što bijedu vidje svu...

i obrati se natrag na carstvo barikada

i tebe vidje tu.

U Silvija je zanos i krv i živo meso,

što napisa mu stih.

Da pomirih se s tobom, o pomlađeni Hriste,

u tome času snih.

I pričini se tada da vidim davnu prošlost

i prevratni tvoj tres,

kad razdrije indeks prvi čovječijega mesa

pa rekoše ti: bijes.

Pa povijahu tijelo u trnje i u šibe,

u sami zakon čvrst —

O prevratniče drski rad naziva ti slava

i blagosloven krst!

Gle, a ja tjeram snove i budne perim oči

na barikada skup,

gdje diže prevrat himne, a tamo treska daskam

porazmrskani trup.

I tražim tebe samo, al ti si klono starac

i zgurio se stas;

iz kuta tek mrmoljiš i oslabo se čuje

ko prolumpani glas.

I eto opet zvuci s omrtavjelih struna

i impotentnih stav...

O zbogom ostaj zavijek! Tek združio nas Silvij

već raskrsti nas Lav.

Sljedeća stranica→