Ištipana hartija/Knjiga prva/Proljetni snijeg

U poletu Ištipana hartija Knjiga prva, PROLJETNI SNIJEG
autor: Janko Polić Kamov
Uskrsli Hrist


Proljetni snijeg

uredi
Pjevasmo proljet
s prvijem smiješkom, s prvijem krikom
mladoga dana. Tamo je niko,
gdje gore ljube blijeda nebesa
u lakom valu svjetla i sreće.
I ono tamo ko uzdah majke,
što bol je oda, pusti i smiri...
Pjevasmo proljet
i pleća naša pružasmo čaru,
što boštvo sipa punom u dahu
s velikih usti u većoj himni:
Živi i ljubi — ljubi i živi.
I začas planu miso u zraku,
zasjedne svijetla na golo granje
i ono pjesme ptičjega srca
i talas ponije ljudskoj po grudi...
Živi i ljubi — ljubi i živi.
I posmijeh drhtne na svač'joj usni
i bol se ozva dublje u oku...
... Široko ruke, u talas grudi,
posmijeh na usni, mama u oku
ko — ono sveto tonuće dana
i strast mu ime, što zorom planu
i znojnim krokom prevali podne
pa umor sad joj tabane spali
i kosti stegnu, stegnu i stegnu
pa eto tamo široko — bujno
gola u ljubav na travu legnu.
Pjevasmo proljet...
i svako veče lijeganje lako
ko svetost dječjih širokih usti:
ta ono bješe vjera i nada,
vjera u sunce, u ljubav — nada.
I eto danas bjelina sjetna
ko halje kako umrle žene,
što svetom vodom vjernici škrope
i svelim cvijećem posiplju druge.
A svijeće guše, dave i guše
ko slutnja, što se patosom vere
i umrije nada i nesta vjere,
tek simbol smrti: propeti Hristos!
A s neba prše pahulje snježne
sitne i bijele u lakom letu
i misliš: eno nevinost s neba
trgnula k zemlji da bude blato!
I ispred tebe hartija stala,
bijela i čista u nježnoj pozi
i misliš:
hartija tu je da se ispiše
i bog se moli, časti i psuje,
a ona tek je djevica prva,
što j' na svijet dala čovjeka-boga.
A ideale u srcu gajiš,
da onda — jednoć — ko velemožni
uzmogneš reći utješne riječi:
I ja sam nekad pošteno htio...
I onda — opet — zirkaš na cestu
i blijedu sjetu, što mrtvo prši,
a ona miso vraća se natrag
i misliš:
Gle, to je život! Ljubi i živi!
Nevinost to je ko papir ovi,
što nema smisla, dok se ne zblati.
Al nije grdit zakonik vječni:
hartija prima ženija suze
i iskre misli — i oglas dražbe,
sudbene spise ko promaknuća,
u beskraj tako dalje do — dogma.
A ono tamo, što ovi nebo,
crni se nujno i dan već pada.
Šutnja ko tmina leprša tiho
i u nje krila nevidna, laka...
A dan već pada ko umor kosti
i san je njegov ko impotensa,
kad liježe spavat o boku žene.
Tek negdje zamnije daleki povik
ko krik da izvi ranjeno zvijere
il gladno pseto — i odmah bude
da krik je onaj iz mene sašo
i brzo trgo kroz maglu sjete
I — neč'ju savjest prodrmo čvrsto.



Sljedeća stranica