Ištipana hartija/Knjiga prva/Proljetni snijeg
← U poletu | Ištipana hartija Knjiga prva, PROLJETNI SNIJEG autor: Janko Polić Kamov |
Uskrsli Hrist → |
Proljetni snijeg
uredi- Pjevasmo proljet
- s prvijem smiješkom, s prvijem krikom
- mladoga dana. Tamo je niko,
- gdje gore ljube blijeda nebesa
- u lakom valu svjetla i sreće.
- I ono tamo ko uzdah majke,
- što bol je oda, pusti i smiri...
- Pjevasmo proljet
- i pleća naša pružasmo čaru,
- što boštvo sipa punom u dahu
- s velikih usti u većoj himni:
- Živi i ljubi — ljubi i živi.
- I začas planu miso u zraku,
- zasjedne svijetla na golo granje
- i ono pjesme ptičjega srca
- i talas ponije ljudskoj po grudi...
- Živi i ljubi — ljubi i živi.
- I posmijeh drhtne na svač'joj usni
- i bol se ozva dublje u oku...
- ... Široko ruke, u talas grudi,
- posmijeh na usni, mama u oku
- ko — ono sveto tonuće dana
- i strast mu ime, što zorom planu
- i znojnim krokom prevali podne
- pa umor sad joj tabane spali
- i kosti stegnu, stegnu i stegnu
- pa eto tamo široko — bujno
- gola u ljubav na travu legnu.
- Pjevasmo proljet...
- i svako veče lijeganje lako
- ko svetost dječjih širokih usti:
- ta ono bješe vjera i nada,
- vjera u sunce, u ljubav — nada.
- I eto danas bjelina sjetna
- ko halje kako umrle žene,
- što svetom vodom vjernici škrope
- i svelim cvijećem posiplju druge.
- A svijeće guše, dave i guše
- ko slutnja, što se patosom vere
- i umrije nada i nesta vjere,
- tek simbol smrti: propeti Hristos!
- A s neba prše pahulje snježne
- sitne i bijele u lakom letu
- i misliš: eno nevinost s neba
- trgnula k zemlji da bude blato!
- I ispred tebe hartija stala,
- bijela i čista u nježnoj pozi
- i misliš:
- hartija tu je da se ispiše
- i bog se moli, časti i psuje,
- a ona tek je djevica prva,
- što j' na svijet dala čovjeka-boga.
- A ideale u srcu gajiš,
- da onda — jednoć — ko velemožni
- uzmogneš reći utješne riječi:
- I ja sam nekad pošteno htio...
- I onda — opet — zirkaš na cestu
- i blijedu sjetu, što mrtvo prši,
- a ona miso vraća se natrag
- i misliš:
- Gle, to je život! Ljubi i živi!
- Nevinost to je ko papir ovi,
- što nema smisla, dok se ne zblati.
- Al nije grdit zakonik vječni:
- hartija prima ženija suze
- i iskre misli — i oglas dražbe,
- sudbene spise ko promaknuća,
- u beskraj tako dalje do — dogma.
- A ono tamo, što ovi nebo,
- crni se nujno i dan već pada.
- Šutnja ko tmina leprša tiho
- i u nje krila nevidna, laka...
- A dan već pada ko umor kosti
- i san je njegov ko impotensa,
- kad liježe spavat o boku žene.
- Tek negdje zamnije daleki povik
- ko krik da izvi ranjeno zvijere
- il gladno pseto — i odmah bude
- da krik je onaj iz mene sašo
- i brzo trgo kroz maglu sjete
- I — neč'ju savjest prodrmo čvrsto.
Sljedeća stranica→ |