Ištipana hartija/Knjiga prva/Nova proljet
← Dan Gospodnji | Ištipana hartija Knjiga prva, NOVA PROLJET autor: Janko Polić Kamov |
Krik → |
Nova proljet
urediI
uredi- Laki su koraci vaši na svjetlu pločnika gradskih,
- o poli sunčanog dana.
- Leprše riječi drobne s brbljavih usana vaših
- ko rosa s drhtavih grana.
- Posmijesi, posmijesi vječni u vašem igraju oku
- ko sunce morskom po vrhu.
- Prva je rumen pala na jabučne obraze vaše
- ko stid u ljubavnom srhu.
- — O noći drhtnut će sapa i klecnut koljenca oba
- ko umor radnijeh kosti,
- lomit će riječi u grlu, što dah će gušeći vreli
- kroz halje u meso bosti.
- Nestat će posmijeha vašeg: mirno će površje morsko
- u talas srnuti mahom!
- Drmat će vihorje granjem i kidat sazrelo voće
- vitlajuć trnjem i prahom.
- Dok tamo ne dođu ruke i neč'ji okrutni zubi
- i trbuh velikog Bala...
- Lakijem posmijesim vašim i brbljavim usnama vašim
- ta moja proljetna šala!
II
uredi- Talas vas mladosti nosi u zlato raskoši svijetle,
- u dragost mirisne sjene.
- Lepirnim letom i šumom drhtat će haljine vaše,
- kada vas talasje krene.
- Po vama padaju iskre krvi i tananih nerva
- s muškijeh blistavih oči...
- Nosi vas mladosti talas — pod plaštom sunčanog dana
- pogled vas razblude roči.
- O tuda pođite noškom; čarapa obijest joj zakri
- i none u crno zavi.
- Planut će eter, kad proljet izda'ne požudno sapu
- i suknje o tijelo savi.
- Šuškat će daleka priča: košuljom ovita tankom
- kroz goru pošla je djeva
- i tud je prosulo nebo suze i posmijeh i ljubav
- i po njoj rosulju lijeva.
- Pa kad je do sela došla, košulja o živo meso
- zmijski se svija i lijepi...
- Po selu mahnito starac od srdžbe lunja i lunja
- i plače: što niste slijepi! —
- O tuda pođite noškom, gdje zefir u kose srta
- i čupa uzlove s čara;
- gdje sunce štipajem vrućim po mliječnim lišcima vašim
- rumene nabuhli šara;
- gdje oči bune se vaše ko lepet golubjih krila
- kad bezum po staklu pane...
- Starac će grmiti negdje: Prim'te se, djevojke, halja,
- kad proljet od srca da'ne!!!
III
uredi- Tek se glasa nasmijano — ko da majka čedo zgledi
- golušavo gdje se trza
- po usnama nešto traži, a ona mu pruža sisu
- nasmijana, sretna, brza.
- "Dobro jutro" nose vali — oziva se cijela šuma
- drhtajući kano strune,
- po kojima igra dašak, što ga pire usne neč'je
- ćeretave, tople, pune.
- Dobro jutro od svega srca dragoj masti kosa vaših,
- o stvorovi šuška sreće!
- Kud pokroči noga vaša jogunasta... sitna... sitna...
- neka proljet sipa cvijeće!
- Dobro jutro od sveg srca!... Kad se slomi pas vam tanki
- i potrese put vam slatka,
- elastično... valovito... što se pruža... stište... gnječi...
- O pučino, puti glatka!
- Dobro jutro od sveg srca! Bog se ozgo smiješi na vas
- ko na ptice pod nebesa,
- što mu poju besposlicu i bezbrigu i bezumlje,
- site leta, site mesa.
- A tamo se krive pleća ko da rug se iz njih ceri
- i slina se u pest mijesi:
- To se sprema jaka smola, kojom će se hvatat ptičad,
- sretna ptičad pod nebesi.
IV
uredi- Prošlog maja sjedili smo na drvenoj onoj klupi,
- gdje je lišće dalo sjenu,
- a pod krošnjom dah je plivo, što se s muških vija usti,
- kad osjete mladu ženu.
- Znaš li one svoje sise, zadahtane tvrde sise,
- kad te ovih oko pasa
- i šaptao kroza kose, što ih titro majski dašak
- u po dana — u po glasa.
- Sve sam reko dugo, dugo golicajuć srh ti kožni,
- kad istište rujnu rosu.
- O čelu sam gledo tvojem plamen krvi uzavrele,
- što se s oč'ju tvojih prosu.
- A na usne blijeda misa zadrhtala ko na vjetru,
- kad se s dušnih dna izvine:
- Oblio nas znoj od krvi... prošlog maja... ispod klupe...
- na baršunu mahovine.
- ... Sjećaš li se?... Nova proljet ponijela me k našoj klupi,
- po kojoj su sjele sjene:
- Oličiše novom bojom i nasuše gustim smijehom
- sve što bješe uspomene.
- A meni se nešto misli nasmijava crnim smijehom
- ko kad jesen lišće mota
- i pomišljam: bogzna l' ko će da se tvoga hvata pasa,
- da te 'nako opet smota...
- O ne drhtni! Nije prezir! Negda bijah — znaš me dobro
- preko tebe težak i ja,
- a sad možda kumpanija, da, i cijela regimenta
- nije teška, dok te svija.
- O ne drhtni! Jakima se sve do neba himne dižu
- i do crne zemlje klanja...
- Amo, ženo, na ta prsa! Sunce već nam cjelov šilje
- kroz raspukli majskog granja.
V
uredi- Savila si gole lakte i na rame tisla glavu
- draškajući krv mi usne...
- Znaš li cjelov prošle noći, što paljaše sočna lica,
- kad se ono napne, zgusne...
- U dubine tvojih oč'ju tonuo sam dublje, dublje,
- u sve ono bezdni mrke,
- gdje se pogna bolja čarom i sramotni cjelov bludom
- preko tvoje grudi grke.
- Lutao sam kroz bezdani, gdje se surva mnoga suza
- i poljubac mnogi vrući...
- Gle, i moja tonu ljubav... Pozdravljam te, kćeri bluda,
- slomljen, ispit, klicajući.
- O svitanju novog dana i dahtanju mladih grudi
- ja se krećem polagano.
- Sunce nosi kroza cvijeće nevinosti glatke, bijele
- lice moje izrovano.
- O hoću li naći posmijeh, što se časkom zasja licem
- milo, blago, samilosno
- ko kad stadoh bijel i nevin prvi puta ispred žene
- nudeć cvijeće svoje rosno?
- A znao sam bolne grudi i utrobu majke vječne
- i sankciju prostituta,
- oglađeno ono meso, što se grči ispod šaka
- i nečujno plače s kuta.
- O svitanju novog dana i dahtanju mladih grudi
- ja se krećem polagano.
- Kroz nevinost glatku, bijelu izazovno nosi sunce
- lice moje izrovano.
- I grohoću moje brazde, a mamurna pohot s oč'ju
- pogazit će samilosno —:
- Prvi puta ide žena netaknutih, tvrdih sisa
- nudeć cvijeće svoje rosno.
- U bezdani sve će tonut, tonut lakše, brže, dublje
- ko meteor u crnine — — —
- Bit ću velik kao prevrat, kad nevrijedni sustav sruši,
- — zle savjesti poraskine!!!
VI
uredi- Ja slušam prvu pjesmu sa sučanijeh žica
- i gledam nagost putnu.
- Ta po njoj panu halja u ime svetog stida
- i o meso se skrutnu.
- A sada smjeli korak i cjelov ljubavnika
- i sa nje halju skinu:
- To ide mlada proljet... U nju l' će plinut jadi
- ko zamisli u vinu?
- Išetah pokraj šapta okopnjelijeh rijeka,
- što uho lisno sluša,
- a po plećima pada sva raskoš sa visina
- iz idealnih duša.
- Sa grane letnu ptiče i crkut tople krvi
- ponese u visinu:
- To ide mlada proljet, što teške zimne halje
- sa nebne puti skinu.
- A u me teška sapa, kad u plućima svašta:
- predaka pergamene,
- medalja nešto mojih sa školske, prašne klupe
- rad — umne higijene!
- To ide nova proljet ko novovjeki heroj,
- što presud nogom gazi:
- Pod pogaženim plemstvom, što djedovim naslijedih
- to živi čovjek plazi.
- I diže krik ko luda i psuje sve medalje
- i zasluge otaca
- i udara u prsa i čupa glupu presud
- i sa njom — krvcu baca!
VII
uredi- Čisto je nebo ko djetinja sanja,
- ko crno ptičijeh oči,
- a sunce s dražesti mirisnu blagost
- kroz oblak modrine toči.
- I sreća plovi... ne... pliva ko žena,
- što u šir čini mrtvaca,
- a more joj pljuska savita pleća
- i na grud njenu se baca.
- I sve se pod nebo diže ko balon,
- što ćuh ga bojazljiv njiše
- i on se izvija, gubi i tone
- i u drijem... biva sve tiše...
- A mozak ko da se širinom ponije
- prosula miso se moja —
- Otprtih vjeđa sam lego ko kristal
- u odsjev nebeskih boja.
- A onda... kašnje... nad klimavim stolom
- grbim se pero stištući —
- i misli se kupe na poziv pastira,
- kad valja krenuti kući.
- Tad meni bude... da bijaše paša
- po samom trnju i kamu —
- i izbit od gladi mrcvarim papir
- i — trpam bezdanu jamu!
VIII
uredi- Pod sunčanom krošnjom — od zlatnijeh grana
- ko prašak im zlaćani list —
- poneso se smiješak što cjelove pruža,
- a cjelov i draškav i čist.
- I zadrhta atmos, što pelud raznosi
- i poljupce baca ko lud
- i reko bih: negdje s plamtećeg boštva
- talasa se nečija grud.
- U zagrljaj leti sve šuškavim letom
- i ne znaš već lučiti spol...
- ... A doći će ljeto... i doći će jesen...
- i ženu će odati — bol.
- Gle, nešto me trgnu... Sred proljeti ove
- ko jesen sam pogno se ja;
- i zapinje dah mi ko rđava struna
- — ko miso, što nema već sna.
- A umor je lomi sve grči i teži,
- dok samrt je ostavi već — — —
- Ni noćišta nema ni kreveta nema,
- kuda će skitnica leć!
- ... A nekad to bješe, kad cjelivah miris,
- što neč'ja ga ostavi skut...
- i dalje... kad ono u zagrljaj letnuh
- ni ne znajuć, što nosi put...
- I letnuh i kliknuh — a ljubavnik vrući
- o usne mi zadjenu cvijet —
- O sve što me savi u poljupcim toplim:
- moj ljubavnik — čitavi svijet!
- Da... nekad to bješe... u besvijesti svilnoj,
- kad ne znaš već lučiti spol...
- A došlo je ljeto... i došla je jesen...
- i — mene je odala bol.
- I kapi sve cure od patničkog znoja
- i blijedi mi rumeni cvijet...
- Pst... miso se rađa... o poštujte majku...
- i pozdrav'te — čitavi svijet.
Sljedeća stranica→ |