Ištipana hartija/Knjiga prva/Krik
← Nova proljet | Ištipana hartija Knjiga prva, KRIK autor: Janko Polić Kamov |
Post Scriptum → |
Krik
urediI
uredi- Kad sumor ovije nebo velom od cigarskog dima
- i zemlju mljaskavo blato,
- a lišće smiješi se s grana ko da je zelen mu svijetlu
- prelilo sunčano zlato;
- kad ptiče priča o suncu i tricam ljubavi svoje
- kao zaljubljeno đače —
- tad miso zadire prošlost... da imovinu svetu
- prosipa, baca, rastače...
- ... Ležo je mrtav i leden; ozbiljan kao u misli,
- a misli teške i mutne.
- Položih ruku na čelo: kao da dotakoh kostur
- o kom se i meso skrutne.
- Umiruć ne vidje popa, što nosi oprost i boga
- — o umrije sveto i časno! —
- ko da si plamen, što tinja jednijem vodenim mlazom
- polio i on se zgasno.
- Bje čovjek. Djetetom dođe da znojem zamijesi hljebac,
- znojem iz vlastita čela.
- Bje čovjek. Satvori djecu i s djece iznese ljude
- snagom iz vlastita tijela.
- Bje život. Po njemu pade trnje i mirisno cvijeće,
- blagoslov i kletva crna.
- Bje život. Po njemu dođe očaj i klimava savjest
- al nikad, nikada — skvrna.
- Pa kad je umiruć lego bolan od stovrsnih rana,
- zgođen od životnih zrna,
- trebo je doći sveštenik da prašta, sudi i riješi
- i — potkraj života skvrna.
- Bje borac: čovjek i život — a ovaj cijenjeno pseto
- da laje, spava i ždere,
- milošću ponije se samo da bude nosilac prvi
- lijenosti, gada i vjere.
- O umrije sveto i časno. A što su došli na pogreb
- pred lijesom lajavci prvi,
- to bješe gavransko jato, što pravo ima od vijeka
- da dijeli za sebe strvi.
- Al ono: gledati živo, gdje svija koljena svoja
- i plače, gladno što zgriješi...
- Al ono: gledati mrtvo, gdje kima nadutih crijeva
- i kara, moli i riješi...
- O dosta! Zapinje pero; papir mi ne snaša bijesa,
- dok riječ se o grlo kida,
- tek s usna lomi se usklik, usklik što plače i psuje:
- O stida! Stida i stida!!!
II
uredi- Znoj mi jošte lijeva lice i kroz bore crne curi,
- a zgrčene u nj'ga kosti.
- Na pleća mu kamen pade; ne smrska ga, pa se priča
- o božijoj o milosti!
- Izrova mu patnja lice i poispi ono ljudskog
- od ljepote i slačine:
- psovku nosi pod nebesa i grohotom samo kruni
- ono svoje podrtine.
- Rekoše mu: upropasti ono duše... nemaš srca...
- štono riječ ni finese...
- a u njega znojne kapi i zgrčene, trudne kosti,
- što ga lomi, što ga trese.
- I tek negdje povik plane, što zaziva pravdu svetu
- i ideju od slobode,
- on je prvi i posljednji, što ga lancem okićena
- na počinak u čas vode.
- I sve ovo grka vijeka, što je pono na plećima,
- dok gladom si nabi crijeva —
- Prvi borac pred ostricam, dok zakutni heroj s čame
- za slobodom — suze lijeva.
- I sve ono, što se krsti ko veličje ljudskog uma
- i kulture princip prvi,
- on jedini još će ponijet, što ga ni kam satro nije
- kapljam znoja, kapljam krvi!
- Ženij ljudski, što je trgo, kad je da'no s gladi crne
- izmiljivši s niskog praha
- i ponio svijetlu miso prevratnijem kretom jednim
- preko usna braće Graha;
- a pa onda, kad je srto u lomača svetom plamu,
- giljotinskih sred strahota...
- Ženij ljudski vijao se od vjekova u vjekove
- na usnama sankilota.
- A nije se našo tamo, gdje u miris lete riječi,
- gdje finesa poklon čini,
- gdje se vije dim cigara kroz dražesne, ljupke rime
- velelijepoj domovini.
- U bolovim rodi miso interdiktom posvećenu,
- van zakonskih crnih packi —
- O amo vas, blatni, grubi, s bespravljem na trpkoj grudi
- u zagrljaj dugi, bratski.
- Pjevat ćemo u neskladu — ta nesklad nam pjesmu rodi —
- i bit ćemo čovjek oni,
- što kroči kroz vijekove, a u njega korak svaki
- na samrti nekom zvoni.
- Veledušno praštat ćemo kao ono preci naši
- darujući u pobjedi
- pergamene plemićima, kraljevima tek parade,
- a svećenstvu — propovijedi!
III
uredi- Došo si. Godina dana... Na tebi cvijeće i radost
- u ruju mladosti svježe.
- Krepak si; punana lica, glatka ko jezero gorsko,
- što ni ćuh s gora ne reže.
- Na meni oblačne boje i umor pijanog besna,
- slomljene, neskladne crte
- ko lice besmrtne skepse, kad pred njom sablasti misli
- kolo u beskrajnost vrte.
- Došo si. Nemaš na licu cjelova tajnijeh noći,
- cjelova bluda i krune,
- kad život izdere papir, papir od dogma i tinte,
- i divlje napolje sune.
- Na meni ispite usne, što pohot u okrug kruži,
- ... u tebe mlađana seka...
- lijepa je kao i ljeto, kad suton lepeće krili,
- pa počin u noći čeka.
- Došo si. Spavo si čvrsto. U očima čitam ti snove,
- snove od dvanaest sati.
- Tako si sretan i smiren ko savjest gavanske djece:
- što uzme, može da plati.
- A ja sam prošle baš noći lego ko snuždeno crijevo
- i snivah trgano snove:
- da ubih čovjeka negdje i slušah glasove pravde,
- gdje mene imenom zove.
- Došo si i odmah reko: "Svagdje je dobro i lijepo,
- al doma — ljepše i bolje."
- Tvoj dom je u prvom katu, gdje čovjek ne mora noću
- da gamad hvata i kolje —...
- O dijete poskočna kroka, pružaš mi prijatno desnu,
- a nisam za nju te pito:
- ne mogu podat ti svoje, o dijete poskočna kroka,
- i glupo, lijepo i sito!
IV
uredi- Dođi, o trinaestljetna sa stidom mladosti prve,
- što plamom tajni plamisa,
- i očim' prelijeva veo suza i straha i strasti
- u prvo cvjetanje sisa.
- Dođi, o trinaestljetna sa dahom slomljenim, vrelim
- što s pora ružičan teče
- ko da se ishlapi para, kad vodu podgrija oganj,
- para što znoji i peče.
- Dođi, o trinaestljetna s valovljem nabrekle kože
- ko kora napite svrži,
- o živo takni me meso i s puti podatnom mojom
- i ono savjesti sprži...
- Stala si. Trnu ti noga. To bog je podo ti ruku
- u slici djevine časti.
- Ne mari, što će te dovest pred oltar jednoga dana,
- gdje ćeš na koljena pasti.
- I tad po nalogu boga u slici dužnosti žene
- skinut ćeš haljine nice:
- blud će se lijevati mesom i ti ćeš klicati burno:
- "Ljubi mi oči i lice!"
- Svijat ćeš noge i ruke i grčiti mahnito usne
- klecajuć k njegovom tijelu:
- s oč'ju će prskati krika kao da umire duša:
- "Ljubi me golu i cijelu!"
- A on će sklopiti oči — dolično zakonskog druga
- i kakog u miru suca —
- tužno ovješen o zid ko rđava, starinska puška,
- što neće više da puca...
- Dođi, o trinaestljetna, pruži mi ručicu svoju,
- ja ću te povesti dalje,
- gdje cjelov priča o časti ko da je slučajni vjetrić,
- što diže pod nebo halje.
- Tu nema dužnosti žene: ona je ostala dolje
- — halja što u salon vodi —
- Dođi, o trinaestljetna, gdje ljubav ne kroji svita
- ko glupi kicoš — po modi...
- — — — A sada odvrni glavu i ne slušaj priču mi rujnu,
- što mom se otima peru;
- podnijet će dreku joj smisla tek grohot olujnog mora,
- što lomi nadu i vjeru.
- Zakon sam pljuckati nakan, dok gledam njeg'vom o čelu
- ispite, beskrvne strvi,
- što prah im udavi dušu, a glupost zasjede mozak
- da budu zaslugom prvi.
- Ne mogu stupiti u red, gdje laju paradna pseta:
- pjesnici groša i boga;
- gdje nevinost vjenčaju vijencem ko da je bojovnik došo
- krvavih, umornih noga;
- id'jote gdje kriju lica maskom od naslova umnih
- ko šminkom stara kokota;
- gdje dižu hramove onom, što bješe od vijeka — ništa,
- dok glad se kroz živo mota.
- O sva ta tegleća marva, što smrad joj parfim polijeva
- ko glupost rimovne pjesme —
- Dođi, o trinaestljetna! Žigom ću skvrne te tresnut,
- kad vele: Ne sme se! Ne sme!
Sljedeća stranica→ |