Ištipana hartija/Knjiga druga/U mraku
← Roman | Ištipana hartija Knjiga druga, U MRAKU autor: Janko Polić Kamov |
Na dnu → |
U mraku
uredi- Kad mrkne nebo, po kome se piše
- od zlata pjesma sa zlatnimi slovi:
- ko rujni zapad iza ljetne kiše.
- il mladog momka zagrijani snovi:
- to sunce pjesmu na hartiju snese,
- gdje cjelov cjelov u obijesti lovi,
- gdje zanos krvi pune usne trese.
- A raskoš boja i buni i mota
- i rumen plamsa od razbludne pieçe,
- što iznijela je jedna vječna nota
- u gromki usklik radosti i sreće
- na odar sveti svjetla i života.
- Kad mrkne nebo ko zgaženo cvijeće
- i prvi korak zamnije s daljina
- i s njime oblak raskomadan kreće
- ko uzdah kaki iz muklih dubina:
- to vinuli se uzdasi od vijeka,
- što lepršahu pokraj čaše vina
- ko gorka bolest, što već nema lijeka
- i umrijet neće, ne može i ne sme,
- pa makar samrt ko spasenje čeka,
- ko jadni pjesnik zadnju rimu pjesme.
- Već tu sve luta ko duša što luta
- nad mrkom krvi jedne ljudske česme,
- što proliše je pokoljenja ljuta.
- I samo pita: a čemu je bilo?
- i kako pita, tako upit guta
- i spušta glavu umornu na krilo.
- Gle, dođoste ko prošlost trpka, mrka
- i grubom nogom na hartiju staste
- i u čas kor se svjetlosti raštrka.
- I s noćnog neba nova pjesma raste
- sve grča s nesna, upita i zuči
- ko da na tijelu izmiljiše kraste
- i bolest hropti pokraj mrtve luči.
- To prošlost niče duhova umrli'
- i dreka njina nit grmi nit buči:
- Tek s jednim mozgom, što se dugo grli
- i u nj'ga traži pjesnika i brata
- da svojim stihom osude isprli.
- A on se s njima u koloplet hvata
- i plače ljuto i hartiju gnječi
- i grdi zakon šupih birokrata
- i s njinom drekom grli se i — dreči.
- Na moje grudi! — Kroz njih srce bije,
- a mozak srcu šaptao je svašta
- pa sad ga ono u suzama grije.
- I sve se shvata, sve se zna i prašta
- i sve se ljubi, što se stvori s boli
- pa bilo meso ili pusta mašta,
- pa bilo dijete, što se bogu moli
- il kletnik drski, što se psovkom krsti
- il očaj jedan razmrskani, goli.
- Iz jednog daha sve se ovo brsti
- i bol kad daje sve je za bol dala
- i živjet valja, kad se život grsti
- i ljubit grozu mračnog hospitala —
- ko ljubav meku, što je plahta veže;
- ko ženu svaku, što je grudi dala,
- da po njoj pandža muškaračka reže;
- da po njoj život povede u kolo
- sve, što je mlado, rumeno i svježe.
- I neka živi, što je sve nas bolo
- sa mamuzama krvi i ostraca,
- kad ono u svijet poletismo holo
- na krilu boga đavoljih srdaca.
- A to što pjevam, poljubljena braća,
- ja kitim bore od vašega čela
- i svaki uzdah mene k vama vraća.
- A što to drhtnu sad hartija bijela,
- to drhtnuh i sam i polomih pero
- i izba moja zadrhtala cijela.
- Ja pozdravljam te, o divotni Nero,
- u tebi zdraveć Salomine strasti!
- Ti, što si bičem ženske halje dero,
- na ženskoj puti piso usklik tmasti,
- što vinuo se sablasno i grko
- ko munja kad će u dubine pasti.
- A tud se goni ono more mrko
- sve hropćuć s žuči beznadne i same,
- kad sve je živo s brodovlja usrko.
- Pa nek u avet beskonačne tame
- još Uajld iznese svoju grešnu svijeću,
- kad već se braća od Templara srame.
- I nek mu svjetlo garavo oblijeću
- Ruso i Sade u krvavom letu,
- nek nose kletvu na bludnicu sreću,
- kad njen je posmijeh propao u svijetu.
- I moj je propo, propo ko da ne bi
- il sam ga proždrijeh onog pustog časa,
- kad htjedoh pjevat veselice sebi.
- I tražih sunce da se pjesmi glasa
- i tražih usne da se sa mnom smiješe
- i ruke da me viju oko pasa.
- Pa mnijah, vile miso mi odniješe
- i bit će lako, veselo i lako
- ko djeci, kada u obijesti griješe.
- A onda... eto... prvi prst me tako,
- što došao je, ne znam već otkale:
- izgubih posmijeh, ne znam ni sam kako
- i nesta smijeha od vesele šale
- i svega nesta u uzdahu nijemu
- ko sretnoj ptici kada gnijezdo svale.
- Pa tud vrludam u noćnome drijemu
- i patim miso upitom bez riječi
- i bacam cjelov svakome i svemu.
- Jer svagdje meni grdni nesklad dreči
- i svagdje gledam jednu bol bez mjere,
- što s mene samo beznadno odječi.
- I stupam eto izošćen iz vjere,
- jer neću kosti, što se psetu pruža,
- jer neću sapun, što tek halje pere,
- jer neću miris od dražesnih ruža;
- dok smrad iz duše svakom živom paha,
- što u samoći poput plahog puža
- svoj rog ispruži — dajuć srcu maha.
Sljedeća stranica→ |